Aiša Abdurrahman Bintu-š-Šati je prva žena koja je napisala tefsir i jedina žena čiji je tefsir općeprihvaćen u islamskom svijetu

Mjesec ramazan dolazi donoseći brojne blagodati i prilike za duhovno sazrijevanje. Mjesec posta, ustezanja od jela i pića, čovjekovu pažnju usmjerava ka onome neprolaznome, ka onome što je vječno, onome što jednu mu›minsku dušu preporođava. Najveća blagodat s kojom je ramazan došao jeste svakako plemeniti Kur’an, najveća mudžiza Poslanikova, alejhi-selam. Kur’an u ovom mjesecu svojim harfovima i svojim značenjima ulazi u našu svakodnevnicu, otvarajući bezbroj prilika da ga nanovo shvatimo, razumijemo i da ga osjetimo. Mjesec ramazana je i idealna prilika da se sjetimo svih onih koji su nas zadužili svojim proučavanjem kur’anskih ljepota. Jedna od njih je Aiša Abdurrahman (1913-1998), egipatska mufessirkinja, književnica i lingvista, koja je ostavila značajan trag u muslimanskoj svijesti, koliko zbog svog dostignuća u savremenoj tefsirskoj metodologiji, toliko zbog činjenice da se radi o prvoj ženi koja je napisala tefsir i jedinoj ženi čiji je tefsir općeprihvaćen u muslimankom svijetu. Sav njen život, od borbe za obrazovanje do društveno aktivnog učešća i akademskog rada, jeste jedan svijetli primjer savremene muslimanke koja je „samu sebe oslobodila islamom“, kako se o njoj govori u arapskom svijetu.

Emin el-Huli

Svoje tefsirske studije Aiša Abdurrahman temelji na metodi koju preuzima od Emina el-Hulija, univerzitetskog profesora u Kairu i istovremeno svoga supruga. El-Huli je smatrao da se kur’anskom tekstu treba pristupiti izvana, uvažavajući kontekst vremena Objave, a potom iznutra, pazeći na nijanse kur’anskog jezika.

Tako, na primjer, tumačeći ajet: „U mjesecu ramazanu počelo je objavljivanje Kur’ana (unzile’l-Qur’anu)...“, el-Huli započinje sa kritičkim osvrtom na tradicionalne komentare mufessira, koji su u kontekstu ovog ajeta polemisali o načinu spuštanja Kur’ana na dunjalučko nebo. Za njega je to reduciranje značenja riječi nuzul, a analizom ovog glagola kroz Kur’an dolazi do zaključka da on označava „približavanje nečemu“. Prema tome, značenje sintagme inzalu’l-Qur’an u mjesecu ramazanu može biti njegovo približavanje ljudima dok su u stanju posta i duhovne skrušenosti, kako bi na taj način on bio uputom i uzrokom njihovog promišljanja života i vjere.

Tefsirska metoda Bintu’š-Šati

Svoju tefsirsku metodu Bintu’š-Šati razrađuje kroz autorski tefsir 14 kraćih sura, naziva „Stilistički tefsir Časnoga Kur’ana“. Ona piše jedan filološki tefsir, kroz koji nastoji otkriti prvobitno značenje kur’anskih riječi. Aiša Abdurrahman filološki restaurira značenje svake riječi, u prvom planu kroz primjenu starog tefsirskog pravila da „Kur’an tumači sam sebe“. Svoju metodu naziva „metodom potpunog iščitavanja“, što podrazumijeva objedinjavanje svih ajeta u kojima se ispitivana riječ ili izvedenica iz istog korjena pojavljuje. To je prvi metodološki korak njenog pristupa Kur’anu, te prvi izvor njenog tefsira. Navedimo primjer otkrivanja značenja kur’anske riječi „el-me’wa (sklonište, utočište)“. Aiša istražuje sve ajete koji spominju ovu riječ, te otkriva da se ona pojavljuje samo u kontekstu dženneta i džehennema. Prema tome, zaključuje, budući da Kur’an riječ „el-me’wa“ koristi isključivo vezano za Ahiret, možemo kazati da je značenje ove riječi u Kur’anu to da je istinsko, vječno i posljednje prebivalište samo ono na Drugom svijetu, u Džennetu ili Džehennemu. Momenat kada kur›anska upotreba riječi definiše njeno značenje jeste ihtikamu-l-Kur’an – kur’anski sud, nakon kojega mufessir nema prava birati između više potencijalnih značenja.

Razumijevanje kur’anske nenadmašnosti

Ipak, srčika pristupa Aiše Abdurrahman kur’anskom tekstu leži u njenom razumijevanju nenadmašnosti i nemogućnosti oponašanja njegovog stila. Za nju se kur’anska nenadmašnost (i’džaz) ogleda u svakom harfu, svakoj riječi i svakom izrazu. U Kur’anu je sve na svome mjestu i ništa se ne bi moglo promijeniti, a da se ne izgubi značenje. Prema tome, ona smatra da u Kur’anu ne postoji sinonimija – svaka riječ ima svoje decidno i iznijansirano značenje. Štaviše, ni jedan jedini harf nije višak niti manjak.

Na primjer, tumačeći suru „ed-Duha“, ona zastaje na staroj tefsirskoj raspravi oko razloga izostanka lične zamjenice „ke“ uz glagol „qala“, u ajetima:

„We’d-duha;

we’l-lejli iza sedža;

ma wedde’ake Rabbuke we ma qala (Gospodar tvoj te nije napustio, niti omrznuo).“

Zbog čega nije rečeno: ma wedde’ake Rabbuke we ma qalake (Gospodar tvoj te nije napustio, niti te je omrznuo)? Ona navodi mišljenja prijašnjih mufessira, koji kao razloge izostanka lične zamjenice navode podrazumijevanje, skraćeni govor i očuvanje rime. Prema njoj, razlog izostanka lične zamjenice „tebe/te“ uz glagol „qala-omrznuti“ jeste duhovnog i profinjenog pitanja. Naime, Uzvišeni Svoga Miljenika ne stavlja ni u kakvu vezu sa ovim glagolom koji podrazumijeva žestoku mržnju, dok sa glagolom „weddeʻa-napustiti“ to nije riječ, budući da on ne nosi slična negativna i kategorička značenja. S ovakim i sličnim detaljima, Kur’an sebe pokazuje onima koji mu posvete svoje živote. Aiša Abdurrahman jeste jedna od njih. Ostala je zapanjena Božijim riječima, pa joj one otkriše neke svoje tajne.