Vjernici mjesec ramazana dočekuju u radosti, jer su počašćeni prilikom da još jednom, tijelom i dušom, svjedoče vjeru u blagoslovljenim danima. Ta se radost iskazuje na različite načine – pripremama domova, poslova i sebe samih na period u kojem bismo htjeli dosegnuti najbolje od sebe i iz sebe. Uz tradicionalne načine, koji su nam bliski, vrijeme i kontekst u kojem živimo donose nove forme kojima je tu radost moguće iskazati. Ponekada ti novi oblici bivaju kritikovani, jer se čini da se u njima gubi suština ramazanskih ibadeta. Prigovori, uglavnom, insistiraju na tome da je zaživjelo prenaglašeno javno pokazivanje ramazanskih sadržaja u kojima se ne vide vrijednosti koje promoviše islam. Svakako, prigovori na očitu pretjeranu komercijalizaciju i konzumerizam su opravdani – u najkraćem, na prikazivanje ramazanskog duha modelima i u opremi koja, po ideji, odstupa od suštine ramazana. Svako vrijeme ima svoje breme – a pokazivanje ama baš svega, pa i onoga što bi trebalo biti stanje duha, čini se da je postalo veliki dio našeg tereta. No, gdje i ko bi trebao povući crtu između onoga šta bismo - ili ipak ne, toliko uronjeni u duh svog vremena, koje duhovnost marginalizuje, trebali činiti i pokazivati u ove dane? Od čega se u dane ramazana sustezati, a čemu težiti?

Ne treba biti posebno pronicljiv pa ocijeniti kako razmetanje, hvalisavost, pohlepa i druge ljudske mahane nisu dio naših islamskih vrijednosti. One to nisu ni izvan ramazana. Kao što reče jedan prijatelj, za ibreta je kako se muslimani često u ramazanu odreknu stvari koje su inače halal, a veoma teško onih stvari koje su i inače haram – poput samoljublja, ogovaranja, ružnih riječi, laži i u konačnici brbljivosti koja nas vodi ka tim haramima. O šutnji, tj. postu ili ustezanju od brbljivosti malo govorimo, iako se u samoj kur’anskoj riječi za post nalazi i značenje ustezanje od govora, šutnja. Naravno, ova šutnja ne podrazumijeva podizanje glasa protiv nepravde, zla i ružnih djela

Pozovemo li se na literaturu klasičnih muslimanskih autora, naći ćemo kako se o ramazanu, postu, ibadetima i Kur'anu govori biranim riječima, ali se uvijek posebno ukazuje na to kako je riječ o mjesecu kada tražimo više sjećanja na to ko smo na ovom svijetu, te njime odgajamo duh i tijelo i vježbamo vrline nadajući se milosti, oprostu od grijeha i spasu svoje duše. I klasični muslimanski alimi, jednako kao i naši savremenici, upozoravali su na opasnost da se naš post i dani ramazana svedu na puko gladovanje. I jedni i drugi insistiraju na tome da se uz ramazan moramo potruditi doseći suštinu ibadeta kojima želimo postići Milost Božiju. O toj suštini su napisane hiljade stranica knjiga, održano nebrojeno vazova i opet - svaki ramazan, iznova, podsjećanje na suštinu ne gubi na značaju. Jer, potrebno je i važno reagirati na pojave u kojima se očito ne ogleda ramazanski duh, a dio su našega konteksta, kao što su to radili i oni prije nas u svome vremenu. Naravno da je bilo i ranije, prije društvenih mreža, onih koji su zloupotrebljavali dane ramazana za lični marketing i podizanje važnosti onoga što danas nazivamo socijalni kapital. Toga će uvijek biti. I baš zato je važno stalno sebe i druge pozivati ka razumijevanju onoga šta to znači biti u ramazanu – dušom i tijelom. Sami sebi da damo odgovor čemu se to zaista posvećujemo u ovim danima – mijenjamo li svoje duhovno stanje ili smo samo prividno preokupirani ramazanskim sadržajima čime se uskraćujemo za življenje istinske duhovne i etičke dimenzije koja nam se nudi. Kao muslimani i postači morali bismo znati odgovor šta je svrha naših ibadeta u ramazanu. Ne treba biti posebno pronicljiv pa ocijeniti kako razmetanje, hvalisavost, pohlepa i druge ljudske mahane nisu dio naših islamskih vrijednosti. One to nisu ni izvan ramazana. Kao što reče jedan prijatelj, za ibreta je kako se muslimani često u ramazanu odreknu stvari koje su inače halal, a veoma teško onih stvari koje su i inače haram – poput samoljublja, ogovaranja, ružnih riječi, laži, i u konačnici brbljivosti koja nas vodi ka tim haramima. O šutnji, tj. postu ili ustezanju od brbljivosti malo govorimo, iako se u samoj kur'anskoj riječi za post nalazi i značenje ustezanje od govora, šutnja. Naravno, ova šutnja ne podrazumijeva podizanje glasa protiv nepravde, zla i ružnih djela. Vidimo li danas, u našem kontekstu, kakav je ramazan onima koji žive u povratničkim selima, kakav je ramazan onima koji su u potrebi, vidimo li samohrane roditelje, one koji se bore za mrvu pravde i sigurnosti ili jetime – tačnije šta oni „vide“od nas? 

Ramazanski post jeste ustezanje od hrane i pića od zore do akšama, no uz ovaj propis se navode i razlozi da nam je post propisan – kako to čitamo u kur'anskim ajetima – da bismo se grijeha klonili, Allaha slavili i zahvalni bili. Provodili ramazan tradicionalno ili usvajali nove modele, važno je znati odgovoriti na pitanja šta želimo od ramazana i koju blagodat propuštamo ukoliko ne želimo učiti o svojoj vjeri, o Bogu i o sebi. Da li smo se zaista grijeha klonili, Allaha slavili i bili zahvalni? Da li smo obratili pažnju na one koji su u potrebi, na one za koje nas Allah duži? U nastojanju da na ta pitanja odgovorimo vidjet ćemo suštinu žive vjere. Podsjećanje na bit ramazana ne bi trebalo biti puko osuđivanje tuđih nastojanja da iz svog okvira, sa svoje pozicije, pokušaju naći odgovore. Eto, tu svako može povući crtu – biti u ramazanu znači biti najbolja verzija sebe, ona koja uči kako da raste u vjeri i koju prepoznaju po kur'anskim imperativima činjenja dobra u porodici i društvu, milostivosti, ljubaznosti, umjerenosti, hrabrosti zauzimanja za drugog, biti osoba koja vidi i potrebe drugoga onako kako nas uči naša vjera. U tom nastojanju ćemo znati i prepoznati od čega bismo sve trebali postiti, a čemu težiti. Ramazan je i prilika da vidimo svoje slabosti i, u prvom redu, suočimo se s njima – tražiti načina da se naši ramazanski dani vide na nama uz naravno neizostavni dodir s društvom, oplemenjen duhovnim rastom – te da jasnije vidimo i svoje ali i potrebe drugih. Prilika je i da svako do nas nauči kako otkriti snagu ramazana i oživjeti u sebi krunske principe islama, one koji mijenjaju i nas i svijet oko nas.