digital-naslovna-skracena.jpg
mobitel-banner-naslovna.jpg
leksikon-banner-za-homepage1.gif
Duhovnost

Oholost kvaziuleme je najpogubnija

Autor: Haris Dubravac Februar 21, 2024 0
Oholost kvaziuleme je najpogubnija

A sluge Svemilosnog su oni koji hode po Zemlji smjerno. (Furkān, 26)

Imajući u vidu da, kako kaže Ebū Hāmid el-Gazālī, oholost najbrže zahvati (nazovi) znalce te da je najgora vrsta oholosti ona koja čovjeka sprečava da se okoristi znanjem, posvetit ćemo nekoliko redaka ovoj pojavi. Javljanje uznositosti kod spomenute skupine na prvi pogled iznenađuje, jer se očekuje da je ona najudaljenija od gordosti. Zato je njena uobraženost najkobnija.

Božiji Poslanik veli da neće boraviti u dženetskim perivojima onaj u čijem srcu bude i trun oholosti (Muslim) i da u džennet neće ući uobraženi niti umišljeni (Ebū Dāvūd). Zašto uobraženost ima tako pogubne posljedice? Smatramo da se ona, između ostalog, tako strogo osuđuje zbog toga što se ponajprije uznosit čovjek sve manje osjeća kao Božiji sluga, a služenje Bogu je čovjekova glavna i najčasnija uloga. Pokazujući oholost, on potkopava svoje osnove, odnosno dovodi u pitanje ono radi čega je i došao na Zemlju.

Neznanje izaziva oholost, a znanje poniznost

Spomenuti Gazālī ističe da je znanje spoznaja služiteljskog položaja čovjeka spram Boga, spoznaja o Bogu kao jedinom Gospodaru svega, te o načinima na koje će čovjek iskazati i potvrditi svoj položaj sluge u odnosu na Gospodara. To bi trebalo proishoditi poniznošću. Istinsko znanje povećava strah, poniznost, skrušenost, i zahtijeva da čovjek koji ga posjeduje smatra kako je svako bolji od njega zbog znanja kao Božijeg dokaza protiv njega i zbog nedovoljne zahvalnosti na blagodati spoznavanja. Otuda je bjelodano da kad se kod nekog nađe oholost znači da ne može posjedovati istinsko znanje.

I pad Iblisa bio je povezan s područjem znanja. Kako objašnjava Seyyed Hossein Nasr, pomanjkanje cjelovitog znanja na njegovoj strani stvorilo je osjećanje oholosti, koja je u islamu izvor svih drugih poroka. Zbog toga i u naslovu govorimo o oholosti kvaziuleme, jer je nemoguće da se uznositost pokazuje kod istinskih učenjaka svjesnih svoje manjkavosti. Zbiljski znalac što više stječe znanje, svakom novom spoznajom otkriva mu se novi univerzum u koji još nije prodro svojim umom, pa vremenom biva sve svjesniji da mu je dato tek nešto malo znanja (El-Isrā’, 85). Ta činjenica ga čini krotkijim, poniznijim i skrušenijim: “Tako i granu na kojoj ima mnogo voća plodovi saviju do zemlje, dok se grana na kojoj nema voća izvija u nebo, kao što je grana jablana. A kad voće preko granice rodi, grana se podupire da se ne bi skroz do zemlje savila. Pejgamber je bio vrlo skrušen, jer su se sva voća svijeta od početka do kraja na njemu skupljala.” (hazreti Mevlānā)

Gordost prisutna kod tobožnjeg učenjaka kazuje nam da se on nalazi na niskom stepenu bez obzira na to kakav ovosvjetovni položaj zauzimao. Ta nadmenost, pored namjere da sakrije sopstveno neznanje, kod njega izaziva potrebu da se postepeno udaljava od “običnih” ljudi, smatrajući da nisu dovoljno vrijedni njegove pažnje, jer ne pripadaju novopečenoj eliti. Ostanu oko njega uglavnom oni koji će gledati da na osnovu njegove pozicije štagod ušićare. Iz tog razloga, upućuju mu hvalospjeve znajući da zbog vlastite nedostatnosti u spoznaji i nezrelosti ne može podnijeti valjanu kritiku. Tako se vremenom dodatno distancira i izoluje. Također, ovosvjetovni položaj iziskuje mnoge druge postupke iskazivanja poštovanja prema njemu, pa otuda pomišlja da je iznimno bitan. Kako je udaljavajući “obične” ljude od sebe umanjio njihov značaj, samim time je omalovažio i vlastitu važnost u njihovim očima. Riječ je o obostranom pristupu, čega usljed svoje umišljenosti rijetko bude svjestan.

Suštinski gledajući, često se znanje stječe radi ovosvjetske koristi, a ne radi povećavanja bogobojaznosti (Fātir, 28), iako je “znanje samo po sebi vrednije od imetka” (hazreti Alija), zbog čega se i upada u naprijed spomenute zamke ega koji je pretvoren u idola – zato je jedan od najvećih muslimanskih filozofa, Sadruddīn Šīrāzī, primao za podučavanje samo one učenike koji su prihvaćali i djelovali u skladu s određenim uvjetima od kojih je drugi bio da učenik ne teži ostvarivanju položaja. Prema tome, često je samo polazište kvarljivo, to jeste, problem je “na početku”. Međutim, onaj ko se u stjecanju znanja svim srcem preda – čime zapravo biva muslim – njega od uznositosti čisti idolospaljujuća ljubav:

O čovječe oholi,

umišljen si jako;

ne znaš šta je ljubav,

pa je zato tako! (Hāfiz Šīrāzī)

Oznake
« Isra i Miradž: Muhammed, a.s. - uvijek s mjerom i smjerno Postimo ili se gostimo »

Povezani članci (po oznakama)

nazad na vrh

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine