Koliko su džamije važne za vjerski, kulturnoprosvjetni život muslimana najbolje nam pokazuje činjenica da je Kaba podignuta kao prvi hram na Zemlji s ciljem da se u njemu veliča i slavi Uzvišeni Allah. Nakon hidžre Muhammed, a.s., čini tri presudne stvari za opstanak muslimana u Medini: vrši bratimljenje među muslimanima, Poslanik u Medini donosi ustav i gradi džamiju sa sofom.

Džamija ima dvije najbitnije odgojne funkcije u životu muslimana. Ona ima sa svojim sadržajima kao što su namaz, učenje Kur'ana, zikr, edukacija i druge aktivnosti i svečanosti ključnu i fundamentalnu ulogu u odgoju i formiranju ličnosti, odnosno karakterne ličnosti muslimana.

Sam ajet koji slijedi govori o ovoj odgojno-obrazovnoj funkciji džamije. Allah, dž.š., kaže: „Allahove džamije izgrađuju oni koji u Allaha i u Onaj svijet vjeruju i koji namaz obavljaju i zekat daju i koji se nikoga osim Allaha ne boje; oni su, nadati se, na Pravome putu. (Et-Tevbe, 18)

Druga funkcija džamije je njena temeljna uloga da putem džemata učestvuje u razvoju i unaprjeđenju zdrave, kompaktne i prosperitetne zajednice muslimana. Ako kroz džamije i džemat izgradimo sebe, svoj iman i pozitivni karakter onda ćemo biti u mogućnosti da pozitivno utječemo i izgrađujemo svoju užu i širu zajednicu. Posebno bih istakao bogobojaznost kao izuzetno bitnu odliku istinskih vjernika u izgradnji njihovog imana, a samim tim njihovog odnosa prema džamiji, džematu i zajednici.

Naš Poslanik je isticao ovu bitnu osobinu kao temelj i odliku istinskih vjernika. Jednom prilikom je jedan od ashaba upitao Poaslanika, a.s., o džamiji čiji su temelji postavljeni na bogobojaznosti. Muhammed, a.s., je tada uzeo nekoliko kamenčića i njima udario o zemlju rekavši: „To je ova vaša džamija ovdje“. I mi moramo nastojati slijediti primjer naših dobrih prethodnika i graditi svoje džamije samo na temeljima bogobojaznosti, a ne na temeljima nekih ovodunjalučkih interesa.

Dakle, džamija kao središte našeg vjerskog, obrednog, društvenog, obrazovnog, odgojnog, kulturnog i sveukupnog života treba da bude utočište, garant, simbol džemata kojeg sabire, čuva i drži na okupu. Iz džamije muslimani kreću u svoj bračni, porodični, komšijski i svekoliki život. U džamijama se uspostavljaju i ostvaruju sve čovjekove mogućnosti i lične, ali i kolektivne. Kroz džamije i džemat muslimani upoznaju bolje jedni druge, približavaju i prilagođavaju svoje potrebe i stavove, udružuju se u postizanju određenih planova i ciljeva, učvršćuju kroz komunikaciju i saradnju bratske odnose itd. Tako znameniti indopakistanski učenjak Muhammed Ikbal kaže misleći na džemat: „Društvo umnaža moć opažanja normalnog čovjeka i čini njegove emocije dubljim.“

Samo sa džematom kroz džamije može se povratiti krjepost modernome i posustalome čovjeku koji je zapao u bolesti savremenog društva kao što su: zatvaranje u sebe i otuđenost jednih od drugih, površna komunikacija frazama i društvenim simbolima (mobiteli, internet), nestanak smislenijeg razgovora (razgovor o vjeri, moralu, obrazovanju), čovjekova potpuna izgubljenost u bespuću savremenih izazova.

Izlaz je u džematu kao blagodati džamije, jer je džamija srce džemata. Džamija sa svojom harmonijom, mirom, sigurnošću, toplinom čuva i štiti duhovni i moralni integritet čovjeka, uspostavlja psihičku ravnotežu i ulijeva samopouzdanje i optimizama u vremenu teških iskušenja i izazova za modernog čovjeka.

Kada Kur'an govori o čovjeku kao slabom, neodlučnom i nestabilnom biću, napominje i da se oslobađanje od svih ovih slabosti postiže sa vjerom koja se manifestira kroz džamiju. Allah, dž.š., kaže: „Čovjek je, uistinu, stvoren malodušan: kada ga nevolja snađe - brižan je, a kada mu je dobro – nepristupačan je, osim vjernika, koji molitve svoje budu na vrijeme obavljali... (El-Me'aridž, 19-23)

Mi se upravo u džamijama sa svojim mislima, osjećajima i htijenjima najviše usredsređujemo na svog Gospodara i zato su to Allahu, dž.š., najdraža mjesta, jer tu Njegovi robovi najviše provedu vremena u razmišljanju i spominjanju Njega. Džamija je kao filter kroz koji danas pet puta dnevno čistimo svoje srce od prevelike vezanosti za Dunjaluk. Zato je potrebno da se u njoj stalno čistimo od svega nepotrebnog, životinjskog, niskog i neislamskog. Muhammed, a.s., kaže: „Šejtan nastoji da ovlada ljudskim srcem, ali kada njegovo srce otpočne sa zikrullahom, povlači se očajan. Ako, međutim, čovjekom ovlada nemar prema Allahu, dž.š., onda šejtan zavlada njegovim srcem.“ (Nesai)

Mi moramo oživjeti naše džamije sa raznolikim vjerskim aktivnostima i sadržajima jer ćemo time ustvari oživjeti još više naša srca i prodrmati ih iz sna da se probude. Mnogi bi da dožive vjeru, a ne koriste se njenim plodovima kao što su namaz, džamija i džemat.

Zato Hasan el-Basri kaže: „Tražite slast u namazu, učenju i razumijavanju Kur'ana i zikru.“ Plemenita duša, muminska ona je vezana za džamiju kao što je dijete vezano za svoju majku. A onda je ta plemenita duša izvor ili mjesto jakog morala koji je garancija opstanka svake zajednice i civilizacije. Dolaskom u džamiju mi ispoljavamo svoju vjeru u Allaha, dž.š., i napajamo svoje duše i srca sa novom snagom za poslove koji su od općeg interesa i značaja. Nastojmo da se žrtvujemo za svoje džamije i džemate na bilo koji način učestvujući u izgradnji džamija i njihovom održavanju i funkcioniranju. Dunjalučke kuće u kojima se fino osjećamo gradimo za prolazni svijet, a džamije gradimo za Ahiret i našu vječnu kuću u njemu.

Allah, dž.š., kaže: „Uistinu, vi ovaj prolazni svijet volite, a o onom drugom brigu ne vodite.“ (El-Kijame, 20-21)

Nakon što izgradimo džamije posjećujmo ih, obavljajmo namaze u njima i ne činimo ih garibima. One trebaju da nam budu u srcima kao domovi naši i u njima treba da provodimo najviše vremena, jer ćemo samo na taj način opravdati svoju obavezu koju imamo prema njima kao najdražem mjestu Allahu, dž.š., kako je već kazao Poslanik, a.s., u jednom hadisu.

I na kraju spomenut ću vam jednu priču o sultanu i jednoj siromašnoj starici. Naime, jedna starica koja je bila veoma siromašna bila je prinuđena da prosi. Prolazeći pored džamije koja se gradila u to vrijeme poželila je da i ona učestvuje u njenoj izgradnji, te je kupila za ono malo sadake što je dobila taj dan malo kreča i ubacila ga zajedno sa ostalim. Pošto je samu džamiju gradio lično sultan, on je usnio jedan san u kome mu je objelodanjeno da pola sevaba od gradnje džamije pripada njemu, a pola nekome drugom. Naredio je telalu da prođe kroz carstvo i oglasi da nudi nagradu za onoga ko je još učestvovao u gradnji njegove džamije. Javila se ova siromašna starica i došla pred sultana. On joj je ponudio da otkupi njezin hajrat, a ona mu je ovako kazala: „Poštovani sultane, nema bogastva za koji bih ja okrnjila svoj hajrat. Zar ti ne znaš da Allah nagrađuje prema nijjetu i uloženom trudu. Ja sam dala koliko sam imala, a i ti si, zato nas je Allah nagradio isto.“

Draga braćo, molim Allaha, dž.š., da nam omili iman, islam i ihsan i da okiti naša srca sa imanom, i da nam omrzne nezahvalnost, raskalašenost i neposlušnost u vjeri i da učini da nam naše džamije budu kao naši domovi u kojima ćemo veličati i slaviti ime našeg Gospodara.

Amin!