I.
Rano Mekkansko razdoblje Kur’āna: Postoji Bog, ali postoji i sirotinja!
Kad se govori o pravdi (al-ʻadl – الْعَدْلُ ili al-ḥaqq - الْحَقُّ) - jednoj od središnjih vrjednota koje Kurʼān promovira - potrebno je na prvom mjestu istaći sljedeće:
Prve objavljene sure Kurʼāna (one iz tzv. ranog Mekkanskog razdoblja) spominju prirodne fenomene: kosmos, zvijezde, Mjesec, Sunce, dan, noć... Tim se fenomenima, na prvome mjestu, podsjeća na Boga kao Stvoritelja i kao Opskrbitelja cijelog postojanja, u svim njegovim prostranstvima. Istovremeno se u surama ranog Mekkanskog razdoblja objave Kur’āna, uz postojanje Boga, prvo slušateljstvo Kurʼāna podsjeća i na postojanje siročadi, siromašnih, bijednih, slijepih, nemoćnih, (po)tlačenih, robova, zarobljenika i ugnjetenih.
Po surama koje se objavljuju u ranom Mekkanskom razdoblju objave, ali i kasnije, gotovo bi se moglo zaključiti da je glavni cilj Kur’āna da digne svoj glas, zapravo krik, protiv prezrenog življenja i bijednog položaja sljedećih kategorija čovječanstva:
Prosjak (as-sā’il - السَّائِلُ). Al-Iṣfahānī (225) as-sā’ila definira ovim riječima:
وَ يُعَبَّرُ عَنِ الْفَقيِرِ إِذَا كَانَ مُسْتَدْعِيَا لِشَيْءٍ بِالسَّائِلِ
“Za siromaha, kad nešto moli/prosi/traži, kaže se da je as-sā’il...“
U Kur’ānu se ubožni prosjak naziva i riječima al-qāni‘u wa l-mu‘tarru (الْقَانِعُ وَ الْمُعْتَرُّ), koga, također, treba nahraniti i opskrbiti. Sura Hodočašće/al-Ḥağğ (XXII:36) jasno kaže: وَ أَطْعِموُا الْقَانِعَ وَ الْمُعْتَرَّ - “Nahranite ubožnoga prosjaka!“.
Obespravljeni (al-maḥrūm –الْمَحْروُمُ ) - al-Iṣfahānī ga na arapskom definira ovako: ... الَّذيِ لَمْ يُوَسَّعْ عَلَيْهِ الرِّزْقُ كَمَا وُسِّعَ عَلىَ غَيْرِهِ ... – to jest, al-maḥrūm je “onaj čovjek kojem nije pružena dovoljna opskrba kao drugima“ (al-Iṣfahānī, 114).
Siromašni (al-fuqarā’ – الْفُقَرَاءُ ), Kur’ān ih spominje na više mjesta, a za al-fuqarā’ ili za siromašne naznačava njihova prava, a svoj poseban dio imaju u zakātu.
Bijedni, ubogi, siromašni (miskīn – مِسْكيِنٌ /masākīn - مَسَاكيِنُ), tako su nazvani jer oni su ne samo siromašni već su i obespravljeni, marginalizirani, imovno bijedni. Kur’ānska sintagma “dati/pružiti hranu miskīnima, tj. sirotinji“ ili ṭa‘āmu l-miskīn (طَعَامُ الْمِسْكيِنِ), je, kako se vidi, karakteristična po tome što miskīne povezuje prvo sa hranom (to je vidljivo po nekoliko mjesta u Kur’ānu, npr. al-Mā‘ūn, CVII:3., itd). Iz Kur’āna se vidi da su miskīni uvedeni u instituciju kaffārata (كَفَّارَةٌ) ili pobožnog vjerničkog otkupa za počinjene grijehe na način da se njima, miskīnima, dade dolična i propisana količina hrane.
Robovi, roblje (raqabah – رَقَبَةٌ / riqāb - رِقَابٌ), također frekventna kategorija siromašnih ljudi (koji su zapali u dužničko ropstvo), i koje je potrebno osloboditi, spasiti, pomoći, itd.
Ratni zarobljenici (asīr –أسيِرٌ ) u Kur’ānu se u nekoliko navrata spominju kao socijalna kategorija. Svojim porukama o ratnim zarobljenicima Kur’ān se obraća svijesti i savjesti ljudi, ratne sužnje treba osloboditi, treba ih nahraniti, ne smiju se ubijati, mučiti, itd. U suri Čovjek/al-Insān (الْإنْسَانُ - LXXVI:8) koja se u nekim komentarima Kur’āna naziva i Vrijeme (ad-Dahr –الدَّهْرُ ), ratni zarobljenici spomenuti su zajedno sa ubogim siromasima i sa siročadima.
وَ يُطْعِموُنَ الطَّعَامَ عَلىَ حُبِّهِ مِسْكيِنًا وَ يَتيِمًا وَ أسيِرًا
“I [čestiti ljudi] hranu daju, premda je i oni vole, siromahu i siročetu i zarobljeniku!“
Siromah, ʻāʼil (عَائِلٌ), čovjek bez imetka, bez opskrbe. Az-Zamaẖšarī (VI:772) tumači riječ ʻāʼil (عَائِلٌ) u značenju “siromašan“ (عَائِلاً فَقيِرًا). Na ovom mjestu komentatori Kurʼāna ističu da je sam Muhammed, a.s., bio ʻāʼil (عَائِلٌ) ili “siromašan“, bez ikakva imetka. Na to izravno ukazuje sura aḍ-Ḍuḥā/Jutro (XCIII:8) u kojoj se kaže: وَوَجَدَكَ عَائِلًا فَأَغْنَىٰ - “i siromahom te [Bog] nađe, pa te bogatim učini!“
Siroče, yatīm (يَتيِمٌ), to jest, dijete bez oca ili oba roditelja. Po slovu Kurʼāna (sura Jutro/aḍ-Ḍuḥā, XCIII:8), sam Muhammed, a.s., je bio yatīm (siroče, jetim): أَلَمْ يَجِدْكَ يَتِيمًا فَآوَىٰ - “Zar te siročetom ne nađe, pa ti utočište dade?!“ Az-Zamaẖšarī (VI:772) o ovome veli:
وَ ذَالِكَ أَنَّ أَبَاهُ مَاتَ وَ هُوَ جَنيِنٌ ... وَ مَاتَتْ أُمُّهُ وَ هُوَ ابْنُ ثَمَان سِنيِنَ ، فَكَفَّلَهُ عَمُّهُ أبوُ طَالِبٍ ...
“Naime, njegov [Muhammedov, a.s.] otac je umro kad je on bio dijete u majčinoj utrobi..., a majka mu je umrla kad je imao osam godina, pa mu je opskrbu pružio njegov amidža/stric Abū Ṭālib...“
Potlačeni, podjarmljeni (mustaḍ‘afīn – مُسْتَضْعَفيِنَ ), Kur’ān ih izričito spominje nekoliko puta, npr u suri Žene/an-Nisā, IV: 75., 97., 98., 127.
Spominjanje ovih ugroženih kategorija čovječanstva i, dakako, ustajanje u njihovu zaštitu, jeste jedna iznimno važna crta, štaviše konstanta, ne samo ranog Mekkanskog razdoblja objave Kurʼāna, već i cijelog Medinskog razdoblja objave.
Napose je poruka ovih sura iz ranog Mekkanskog razdoblja objave nedvojbeno jasna: Ima Bog, i trebate (vi ljudi) vjerovati da Bog ima. Ali trebate, također, biti svjesni da postoje, tu među vama, i siromašni, postoje siročad, robovi, obespravljeni, potlačeni...
U ovoj dionici Kurʼāna vjera u Boga razbuđuje se u živom kontekstu razbuđivanja čovjekove moralne svijesti o socijalnim vrjednotama života, to jest o vrjednotama koje ljude čine svjesnim jedne nedrage i mučne činjenice da ima tu, u najbližem susjedstvu, mnoštvo ubogih, siromašnih, jadnih, nemoćnih, siročadi i obespravljenih. Svima njima treba pomoći. U vrjednote Kurʼāna koje se promoviraju kao neodmjenjive socijalne konstante života spada briga prema njima. Kur’ān tu brigu razbuđuje prije svega kao moralnu svijest u svakoj osobi, kao moralnu budnost za pravdu i kao moralni stav pravednosti u svakom pojedincu. Kako ćemo vidjeti domalo kasnije u ovom eseju, ova dionica Kurʼāna izjednačava svijest o Bogu sa brigom o siromašnima, jadnima, nemoćnima, siročadima, potlačenima i obespravljenima.
Karen Armstrong (Islam, A Short History, pp. 4-5) primjećuje ovu snažnu socijalnu dimenziju Kur’āna, tvrdi da se poruka Kur’āna nije odnosila toliko mnogo na raskrivanje novih vijesti o Bogu, koliko na to da Bog od mekkanskog politeističkog društva traži pravdu. “On [Muhammed] nije učio Arape novim učenjima o Bogu: većina Qurayša već je bila uvjerena da je Allah stvorio svijet i da će suditi čovječanstvu na Danu Sudnjem, kako su vjerovali i jevreji i kršćani.“ (He taught the Arabs no new doctrines about God: most of the Quraysh were already convinced that Allah had created the world and would judge humanity in the Last Days, as Jews and Christians believed.). Karen Armstrong dodaje da je poruka koju donosi Muhammed, a.s., bila u tome da opomene na to “da je pogrešno graditi privatnu sreću/blagostanje, već je dobro dijeliti bogatstvo i stvoriti društvo gdje će se sa slabima i ranjivima postupati sa poštovanjem“. (It was wrong... to build a private fortune, but good to share wealth and create a society where the weak and vulnerable were treated with respect.). Domalo dalje, Karen Armstrong kaže: “Prema tome, društvena/socijalna pravda je bila središnja vrjednota islama. Muslimanima se zapovijeda, kao njihova prva dužnost, da izgrade zajednicu (ummah) koju obilježava praktična samilost, u kojoj će biti pošteno raspoređivanje bogatstva.“ (Social justice was, therefore, the crucial virtue of Islam. Muslims were commanded as their first duty to build a community (ummah) characterized by practical compassion, in which there was a fair distribution of wealth.).
Imajući u vidu ovu snažnu socijalnu dimenziju islama i Kur’āna, Karen Armstrong kaže da je insistiranje na socijalnoj/društvenoj pravdi “uvijek bilo esencijalni dio vizije velikih svjetskih religija koje su se razvile tokom perioda koje historičari nazivaju Osnim Dobom (oko 700-te godine prije nove ere, pa do 200-te godine prije nove ere.“ (“This social concern had always been an essential part of the visions of the great world religions, which had developed during what historians have called the Axial Age /c. 700 BCE to 200 BCE) – p. 6). Prema Karen Armstrong, sa islamom su Arapi sada bili spremni za svoju vlastitu vjeru Osnog Doba. (“The Arabs were now ready for an Axial Age faith of their own“. P. 7.).
Prema do sada rečenom, prve sure iz ranog Mekkanskog razdoblja o Bogu najčešće govore uzimajući u zaštitu obespravljene ili hendikepirane, npr. sura ʻAbasa (LXXX: 1-4) stavlja se na stranu zanemarenog “slijepog čovjeka“ (al-aʻamā –الْأَعْمىَ ), sura at-Takwīr (LXXXI: 8-9) spominje strašni zločin nad “živom zakopanom djevojčicom“ (al-mawʼūdah - الْمَوْءُودَةُ) i taj zločin jasno obznanjuje oglašavajući ga sa strašnim nizom kosmičkih udesa na Danu Smaka Svijeta. Također, sura al-Balad (XC:13-15) povezuje vjeru u Boga (ili zahvalnost Bogu) sa “oslobađanjem roba iz ropstva“ (fakku raqabah - فَكُّ رَقَبَةٍ), zatim sa “davanjem hrane siročetu bližnjega svoga“ (yatīman ḏā maqrabah - يَتِيمًا ذَا مَقْرَبَةٍ), ili “pružanjem hrane nevoljniku ubogome“ (miskīnan ḏā matrabah - أَوْ مِسْكِينًا ذَا مَتْرَبَةٍ).
Rani period Mekkanskog razdoblja Kurʼāna posve jasno, riječima koje su kasnije u povijesnom islamu postale neprolazni simboli, unosi i usađuje u percepciju svojih slušatelja jednu svijest o vrjednosnoj skali ili gradaciji među ljudima, polazeći sa stanovišta spremnosti na dobročinstvo, spremnosti da se nevoljnom priteče u pomoć. Ta gradacija nije ustanovljena na diferentia specifica-i rase, spola, jezika, plemena, porijekla, religije...već na kriteriju činjenja dobra i svijesti o vrijednosti dobra, života, plemenitosti...
II.
Kur’ānski diskurs o ljudima okrutna i kamena srca
Već sa stranica ranog Mekkanskog razdoblja Kurʼāna razliježe se jedan opominjući glas: Imaju na jednoj strani bogataši silnici, okrutnici, ljudi surova srca. Na drugoj strani su obespravljeni, siromašni, bijedni, robovi, siročad/jetimi, potlačeni.
Mnogo je primjera u Kurʼānu koji ovo iznose u jednom jasno obznanjenom i vrjednosno snažno diferencirajućem tonu, čime se moćno oblikuje jedan kur’ānski diskurs o silnicima, okrutnicima, o ljudima kamena srca. Na primjer, Kurʼān spominje takve tlačitelje u suri al-Fīl (CV), spominju se kao “Vlasnici/posjednici slonova“ (aṣḥābu l-fīl – أصْحَابُ الْفيِلِ) , to jest zavojevači koji napadaju/opsjedaju Mekku. K tome, sura Sazviježđa/al-Burūğ (LXXXV:4-8) s posebnim gnušanjem spominje “Vlasnike rovova“ (aṣḥābu l-uẖdūd – أصْحَابُ الْأُخْدوُدِ) koji su ove rovove punili vatrom i u njih bacali ljude! Riječ je o paraboli koja se odnosi na svako vrijeme, na okrutne ratove i strašna mučenja ljudi.
Nadalje, sura Zora/al-Fağr (LXXXIX) među silnike ubraja i vladare grada/zemlje Irema, “posjednike stubova“ (irama ḏāti l-ʻimād – إرَمَ ذَاتِ الْعِمَادِ ).
U ranom Mekkanskom razdoblju objave (usp. suru al-Fağr, LXXXIX) spominje se i faraon, “vlasnik šatora“ (wa firʻawna ḏī l-awtād - وَفِرْعَوْنَ ذِي الْأَوْتَادِ), kao i narod Semūd, njegovi su ljudi “u stijenama dubili svoje nastambe“ (wa ṯamūda allaḏīna ğābū ṣ-ṣaẖra bi l-wād - جَابُوا الصَّخْرَ بِالْوَادِ). U ovoj ranomekkanskoj predodžbi/diskursu o silnicima i okrutnicima vidljivo je da se oni povezuju sa ovozemaljskom moći i bogatstvom, naime, spominju se nastambe koje su pravili (stubovi, šatori, staništa u visokim liticama, itd.). Karakterističan je spomen “faraona i Semuda, i vojski njihovih“ u suri al-Burūğ (LXXXV:17-18).
هَلْ أَتَاكَ حَديِثُ الْجُنوُدِ فِرْعَوْنَ وَ ثَموُدَ
U Kur’ānskom predočavanju bogataš je opisan kao nezahvalnik, osion, nemarna osoba. U suri Pokajanje (at-Tawbah, IX:34) oštro se osuđuju oni koji gomilaju imetak i koncentriraju ga samo za sebe.
وَالَّذيِنَ يَكْنِزوُنَ الذَّهَبَ وَ الْفِضَّةَ وَ لاَ يُنْفِقوُنَهَا فيِ سَبيِلِ اللهِ فَبَشِّرْهُمْ بِعَذَابٍ أَليِمٍ
“A one koji zlato i srebro gomilaju
I na Božijem Putu ga ne razdjeljuju,
takve ti obraduj kaznom bolnom!“
U snažne akcente jedne pravedne socijalne vizije Kur’āna spada i gnušanje prema “kolanju/opticaju bogatstva samo među bogatašima“. Sura Progonstvo/al-Ḥašr (LIX:7) proglašava da se bogatstvo ima dijeliti “siročadima, i siromasima, i putnicima – eda ne bi to bogatstvo kolalo među vašim bogatašima...“
كَيْ لاَ يَكوُنَ دوُلَةً بَيْنَ الْأَغْنِيَاءِ مِنْكُمْ
Mnoge sure Kurʼāna pozicioniraju govor o Bogu u kontekstu živog podsjećanja na nepravedne socijalne i društvene odnose među ljudima. Sura “Zgrtanje imetka“ (at-Takāṯur, CII) gotovo se u cijelosti usredotočuje na bogataše koji ne samo da zgrću imetak, već se u tome i nadmeću! Njih se podsjeća “na grobove koje će posjetiti/naseliti“ (zurtumu l-maqābir – زُرْتُمُ الْمَقَابِرَ), također, te bogataše se u suri “Klevetnik“ (al-Humazah (CIV:1-4) povezuje sa onima koji se “podruguju“ (al-lumazah – اللُّمَزَةُ), koji “blago zgrću i broje ga“ (ğamaʻa mālan wa ʻaddadah – جَمَعَ مَالاً وَ عَدَّدَهُ), misleći da će ih “blago njihovo vječnim učiniti“ (yaḥsabu anna mālahū aẖladah – يَحْسَبُ أنَّ مَالَهُ أخْلَدَهُ).
Također, sura “Dobročinstvo“ (al-Māʻūn, CVII) nosi pečat ove rane naglašeno socijalne etape Kurʼāna, koja prerasta u konstantu Kur’āna, u kojoj se temelji vjere u Boga povezuju sa odnosom prema obespravljenima, siromasima, siročadi, robovima, zarobljenicima.
Karakterističan primjer je sura al-Māʻūn, u njoj se postavlja pitanje o onome “koji poriče Onaj Svijet?!“ Očekivali bismo da će Kur’ān ponuditi nekoje “teološke“ dokaze u prilog postojanju Dana Sudnjega. Međutim, kur’ānski dokaz da će se Dan Sudnji jamačno zbiti nalazi se u “zanemarenom siročetu“.
Naime, sura al-Māʻūn u 2. i 3. retku posve jasno kaže da je poricatelj Onoga Svijeta “onaj koji odgoni siroče“ (yaduʻ‘u l-yatīm - يَدُعُّ الْيَتِيمَ), kao i onaj “koji ne podstiče da se siromah nahrani“ (wa lā yaḥuḍḍu ʻalā taʻāmi l-miskīn - وَلَا يَحُضُّ عَلَىٰ طَعَامِ الْمِسْكِينِ).
U suri aḏ-Ḏāriyāt (LI:16-19), koja je također iz Mekkanskog razdoblja objave, opisuju se dobročinitelji (al-muḥsinūn –الْمُحْسِنوُنَ ), tvrdi se da oni “noću tek malo spavaju“, da oni “zorom oprosta traže“, a onda se, u jednoj snažnoj poenti ove sure jasno kaže:
U “imecima njihovim za prosjaka i obespravljenoga dio jedan bī“. (وَ فيِ أمْوَالِهِمْ حَقٌّ لِلسَّائِلِ وَ الْمَحْروُمِ).
Kako se posve jasno vidi, dobročinstvo (al-iḥsān - الْإحْسَانُ) ima svoje dvije dimenzije, jedna je prema Bogu, druga je prema prosjaku (as-sā’il - السَّائِلُ), prema obespravljenome (al-maḥrūm - الْمَحْروُمُ)!
III.
Bog – jamac i nalogodavac pravednih odnosa među ljudima
Ne samo rane sure, već gotovo sve sure Kur’āna, govore o Bogu kao jamcu pravednih međuljudskih odnosa. Nikada Kur’ān, ni u jednoj svojoj vremenskoj dionici objavljivanja, nije prestao insistirati na pravdi i pravednosti i isticati te dvije vrjednote među najvažnijim vrjednotama Kur’āna. Koraci Kur’āna su pritom jasni: Ova knjiga prije svega razbuđuje pojedinačnu svijest i moralnu savjest, pobuđuje moralno osjećanje spram siromašnih, ubogih, obespravljenih, zatočenih, zarobljenih...
Premda se Medinsko razdoblje Kur’āna bavi nekojim konkretnim strogim zapovijedima i propisima u reguliranju socijalne pravde među ljudima, Kur’ān ni tada ne odustaje od buđenja svijesti i savjesti kod čovjeka kao pojedinca spram pravde kao socijalne vrjednote. Ni tada se ne izostavljaju socijalno ugrožene kategorije ljudi.
Karakterističan primjer nalazi se u suri Pokajanje/at-Tawbah (IX, 60):
إِنَّمَا الصَّدَقَاتُ لِلْفُقَرَاءِ وَ الْمَسَاكيِنِ وَ الْعَامِليِنَ عَلَيْهَا وَ الْمُؤَلَّفَةِ قُلوُبُهُمْ وَ فيِ الرِّقَابِ
وَ الْغَارِميِنَ وَ فيِ سَبيِلِ اللهِ وَ ابْنِ السَّبيِلِ ، فَريِضَةً مِنَ اللهِ ...
“Zekat pripada samo siromasima, i bijednicima, i onima koji ga sakupljaju, i da se srca ljudi pridobiju, i za oslobađanje robova, i ljudima dugom svladanima, i [pregaocima] na Putu Božijemu, i putniku-namjerniku! Tako je odredio Bog!“
Kur’ānske odredbe o zekatu potrebno je sagledavati u kontekstu kur’ānskih zabrana kamate, lihve, zelenašenja (ar-ribā, aḍ‘āfan muḍā‘afatan). Socijalnu pravdu Kur’ān regulira kako razbuđivanjem moralno-socijalne svijesti spram obespravljenih, siromašnih, siročadi, robova, zarobljenika, tako i kroz stroge zabrane svih poganih i okrutnih rabota bogataša, na koje se gleda kao na glavne uzročnike nastanka marginaliziranih kategorija društva.
U Kurʼānu se pravda (al-ʻadl –الْعَدْلُ ) spominje kao vrjednota u odnosima među ljudima koje promovira sam Bog. U neku ruku, sam Bog jamči za pravdu. U suri an-Naḥl (XVI:90) obznanjuje se da “Bog zapovijeda pravdu...“ (yaʼmuru bi l-ʻadl –يَأْمُرُ بِالْعَدلِ ). Na istom mjestu pravda (al-ʻadl –الْعَدْلُ) stavlja se u jednaku ravan sa dobročinstvom (al-iḥsān - الْإحْسَانُ), te potpomaganjem bližnjih (ītāʼu ḏī l-qurbā –إيتَاءُ ذيِ الْقُرْبىَ ). U trinaest izravnih oslovljavanja pravde u Kurʼānu vidi se da je najveći dio usmjeren prema pravednim socijalnim odnosima među ljudima.
Također, sinonim pravde (al-ʻadl – الْعَدْلُ ) jeste al-ḥaqq ( الْحَقُّ), istina. Ali, riječ al-ḥaqq nije samo istina, već znači pravda ili pravo na nešto, ono što ljudima u međusobnim odnosima neotuđivo pripada, što im po Božijoj Istini pripada.
Božiji poslanik Muhammed, a.s., bodrio je ljude spram ove dvije pažnje: A) Pažnje spram Boga i B) pažnje/brige o nevoljnima, bolesnima, siromašnima.
Evo jednog njegova svetoga predanja (ḥadīṯ qudsiyy) o tome:
إِنَّ اللهَ عَزَّ وَجَلَّ يَقُولُ يَوْمَ الْقِيَامَةِ يَا ابْنَ آدَمَ مَرِضْتُ فَلَمْ تَعُدْنِي قَالَ يَا رَبِّ كَيْفَ أَعُودُكَ وَأَنْتَ رَبُّ الْعَالَمِينَ قَالَ أَمَا عَلِمْتَ أَنَّ عَبْدِي فُلَانًا مَرِضَ فَلَمْ تَعُدْهُ أَمَا عَلِمْتَ أَنَّكَ لَوْ عُدْتَهُ لَوَجَدْتَنِي عِنْدَهُ
Bog Veličanstveni će na Sudnjem Danu reći:
- O čovječe! Bijah bolestan, a ti me ne obiđe!
- O moj Gospodaru! – reče će čovjek – kako da te obiđem [bolesna] kad si ti Gospodar svih svjetova [ne možeš biti bolestan]?!
- A zar nisi [o čovječe] saznao da se moj rob, taj i taj, razbolje, pa ga ti ne obiđe! Zar nisi znao, da si ga obišao, da bi Mene kod njega našao?!
يَا ابْنَ آدَمَ اسْتَطْعَمْتُكَ فَلَمْ تُطْعِمْنِي قَالَ يَا رَبِّ وَكَيْفَ أُطْعِمُكَ وَأَنْتَ رَبُّ الْعَالَمِينَ قَالَ أَمَا عَلِمْتَ أَنَّهُ اسْتَطْعَمَكَ عَبْدِي فُلَانٌ فَلَمْ تُطْعِمْهُ أَمَا عَلِمْتَ أَنَّكَ لَوْ أَطْعَمْتَهُ لَوَجَدْتَ ذَلِكَ عِنْدِي
- O čovječe! Ja od tebe zatražih hrane, a ti me ne nahrani!
– Gospodaru moj! – reče čovjek - Kako da te nahranim kad si ti Gospodar svih svjetova?!
- A zar ne znaš – reče Bog – da je jedan moj štovatelj/rob, taj i taj, od tebe zatražio da ga nahraniš, pa ga ti ne nahrani. Zar ne znaš, da si ga nahranio, da bi ti to kod mene našao?!
يَا ابْنَ آدَمَ اسْتَسْقَيْتُكَ فَلَمْ تَسْقِنِي قَالَ يَا رَبِّ كَيْفَ أَسْقِيكَ وَأَنْتَ رَبُّ الْعَالَمِينَ قَالَ اسْتَسْقَاكَ عَبْدِي فُلَانٌ فَلَمْ تَسْقِهِ أَمَا إِنَّكَ لَوْ سَقَيْتَهُ وَجَدْتَ ذَلِكَ عِنْدِي
- O čovječe! – reče Bog – zatražio sam da me napojiš, pa Me ti ne napoji!
- Kako da te napojim – reče čovjek – kad si ti Gospodar svih svjetova?!
- Od tebe je da ga napojiš tražio jedan moj rob, taj i taj, pa ga ti ne napoji. A da si ga napojio, to bi ti kod mene našao!
Kad god raspravljaju o socijalnoj pravdi (al-ʻadl, al-ḥaqq) komentatori Kurʼāna posežu za riječju opozitnog značenja, a što je u arapskom aẓ-ẓulm (الظُّلْمُ). Aẓ-ẓulm znači nepravda, nasilje, okrutnost, zulum. Aẓ-ẓulm je i tmina, mrak. Kao da nam se ovim hoće reći sljedeće: Gdje ima pravde (al-ʻadl, al-ḥaqq), ima i svjetlosti među ljudima, a gdje pravde nema, tu vlada nasilje, mrak, tmina.
O pravednicima i pravdi nastale su mnoge poslovice i mudre kaže, na primjer:
إِمَامٌ عَادِلٌ خَيْرٌ مِنْ مَطَرٍ وَابِلٍ
Pravedan vladar je bolji od plodne kiše.
حُكْمُ التَّرَاضيِ خَيْرٌ مِنْ حُكْمِ الْقَاضيِ
Nagodba na zadovoljstvo svih bolja je od sudske presude.
مَنْ لَمْ يَرْضَ بِحُكْمِ موُسىَ رَضِيَ بَحُكْمِ فِرْعَوْنَ
Ko odbije presudu Mūsāovu, zadovoljiće se presudom faraona.
عَدْلُ السُّلْطَانِ أَنْفَعُ مِنْ خِصْبِ الزَّمَانِ
Pravda vladara korisnija je od rodna vremena.
مَنْ خَصْمُهُ الْقَاضيِ إلىَ مَنْ يَشْتَكيِ؟
Kome da se žali onaj koji se parniči sa sudijom?!
Izvori i literatura:
Armstrong Karen, Islam A Short History, Phoenix Press, London, 2004.
Burūsawī, Ismā‘īl Ḥaqqī Burūsawī, Rūḥu l-bayān, Istanbul, 1421 (H.)
Der Koran (arabisch – deutsch), Aus dem Arabischen von (s arapskog preveo) Max Henning, Cagri Yayinlari, Istanbul, 2009.
Georgii Wilmhelmi Freytagii, Lexicon Arabico Latinum, I-IV, Librairie du Liban, Bejrut, 1975.,
Ibn ‘Arabī, Muḥyuddīn Ibn ‘Arabī, Tafsīru Ibn ‘Arabī, Kairo/Bejrut (?), 1968.
Isfahānī, ar-Rāgib al-Isfahānī, Mu‘ğamu mufradāti alfāẓi l-qur’ān, Bejrut, 1972.
Muslim, Ṣaḥīḥ, Daru iḥyā’i l-kutubi l-arabiyya, Kairo, IV/V, str. 1.990, br. hadīṯa 2.569.
The Meaning of the Glorious Koran, An explanatory translation, preveo Mohammed Maramaduke Pickthall, Penguin Group, London (bez godine izdanja).
Zamaḥšarí, ‘Umar az-Zamaḥšarī, al-Kaššāfu ‘an ḥaqā’iqi tanzīli wa ‘uyūni l-aqāwīli fí wuğūhi t-ta’wīli, Bejrut, 2001.