Svaka pozitivna kritika je određeni izvor informacija, iz koje se može zaključiti ili naučiti nešto novo. Dakle, nije nužno da kritika bude negativna. Opravdanu kritiku ne treba doživljavati kao uvredu, jer nema uspješnog rada i napretka bez spremnosti i aktivnog odnosa prema kritici iz okruženja. Sa spremnošću na drugačije mišljenje, pa i kritiku, prihvatamo mogućnost promjene i osiguravamo sebi lakši put do uspjeha. Bježati od konstruktivne primjedbe ili kritike u diskusiji znači potvrđivati svoju nesigurnost.

S druge strane, osobi koja je u ulozi kritičara, taj kritički stav treba da posluži kao instrument za promišljanje o stvarima, pojavama, prijedlozima i rješenjima problema. Jedan od faktora uspjeha u formiranju zdrave ličnosti jeste zauzimanje kritičkog stava naspram negativnih pojava u društvu, onoga što se dešava oko nas i u nama samima. Kroz kritiku se osobama, institucijama ili društvu, daje do znanja da trebaju kvalitetnije raditi na nečemu konkretnom, nuditi im rješenja i upozoravati na propuste. Polemika i rasprava koja se vodi s plemenitom namjerom i lijepim ponašanjem ima, naravno, svoje koristi. Podsticanje na istraživanje, izučavanje, promišljanje, donošenje kvalitetnijih zaključaka pa makar i kroz kritički vokabular, samo su neke od njih.

Međutim, način upućivanja kritike je od velike važnosti. Ona mora da bude biranim riječima. Uzvišeni Allah nam u Kur‘anu poručuje: “…i lijepim savjetom pozivaj i s njima na najljepši način raspravljaj…”  (En-Nahl, 125.) Ovakav savjet se ogleda u prijaznom, iskrenom i razumljivom govoru, na lijep način, uz poštovanje osobe kojoj je upućen, bez vrijeđanja i omalovažavanja, kako ne bi došlo do nesporazuma i svađe. Konstruktivna kritika se treba uvijek konkretno odnositi na stavove, ponašanja, a nikada direktno na osobu. Za podnošenje kritike su vrlo važni argumenti kojima se ona potkrjepljuje. Važno je navesti i ono što je vrijedno, ispravno i pozitivno, i to, prije svega, pohvaliti. Sve ovo čovjeka čini konstruktivnim kritičarem.

Nažalost, živimo u vremenu u kojem je malo onih koji upućuju kritiku na ovaj način. U to se možemo uvjeriti čitajući i slušajući, između ostalog, i mnoga reagovanja, komentare i kritike u novinama i na internet portalima, koji sadrže žestoko protivljenje drugačijem mišljenju, novim idejama i interpretacijama islamskih propisa. Obično takve primjedbe i reagovanja ne sadrže skoro ništa od konstruktivnosti i nerijetko se usmjeravaju samo na ličnost. Tako često čujemo nipodaštavanje, omalovažavanje i ismijavanje određenih osoba zbog njihovih stavova, pripisujući im nekompetentnost i površnost. Razlog tome je ubjeđenost takvih kritičara da oni sve najbolje shvataju i da imaju pravo da kritikuju svakoga ko ima drugačiji stav. U pozadini svega se, možda, krije generalno nezadovoljstvo ili čak skrivena zavist prema ljudima koje se kritizira.

Kur’an Časni nije zabranio razgovor i logičke rasprave, ali je to zabranjeno i neprihvatljivo ukoliko je popraćeno ružnim riječima, grubošću i udarom na ljudsko dostojanstvo. Uzvišeni nam poručuje da se prema svim ljudima trebamo odnositi sa poštovanjem i lijepim ponašanjem: „I sa sljedbenicima Knjige raspravljajte na najljepši način... (Al-Ankebut, 46) (Ako sa sljedbenicima druge Knjige treba voditi raspravu na najljepši način, kako se onda tek trebaju muslimani jedni prema drugima odnositi?!)

Ispravan način jeste upućivanje argumentovane kritike na stavove koje određena osoba iznosi, bez potcjenjivanja i umanjivanja vrijednosti te osobe, bilo zbog njenog ubjeđenja, porijekla, spola, mjesta u kome živi i sl. Ovo je posebno važno kada se kritika upućuje u javnosti, jer u tom slučaju treba ponuditi korisnu raspravu iz koje će javnost nešto naučiti, dokučiti neku novu spoznaju i saznati šta je bolje i ispravnije. Neargumentovana reagovanja i kritike sa omalovažavanjem i izrugivanjem, nisu ono što jedan čitatelj ili slušatelj treba i očekuje. Takvo ophođenje samo pokazuje loš primjer nepoštivanja i netolerancije.

Naši prijašnji učenjaci i velikani mezheba, od kojih učimo i danas, imali su često drugačije stavove i različita mišljenja jedni od drugih, ali su imali edeb pri raspravljanju. Takva kultura ponašanja im je omogućila da ostave veliko naslijeđe islamskoj nauci. Da su njihove rasprave i kritike bile prožete nepoštovanjem i napadima, sigurno ne bi postigli takav uspjeh. Tako je imam Šafija rekao: ’’Nisam nikad ni sa kim raspravljao, a da nisam želio da on pobijedi, istinu da rekne i bude njome nadahnut, da bude pod Allahovim nadzorom i zaštitom, i nisam ni sa kim raspravljao, a da mi nije bilo svejedno da li će Allah iznijeti istinu mojim ili njegovim jezikom.“ A Ebu Hanifin učenik, imam Ebu Jusuf, rekao je: ”Nisam nikada iznio svoje mišljenje koje se suprotstavlja Ebu Hanifinom, a da to nije bilo i njegovo mišljenje od kojeg je odustao.”

Mnogi od njih, poput Imama Ahmeda, imali su po određenim pitanjima dva ili više različitih mišljenja, što govori o tome da su bili veoma fleksibilni i da su imali za cilj da dođu do najboljeg rješenja i odluke, slušajući i uvažavajući jedni druge. Iz takvog ponašanja bi današnje generacije muslimana, posebno oni koji se bave islamskom naukom, trebali uzeti pouku, kako ne bi bili uskogrudni i osorni prema neistomišljenicima. Ako se na samom početku stavovi i ideje neke osobe doživljavaju previše emocionalno (iracionalno) i ne razmišlja se o racionalnim aspektima tih stavova, automatski se traže i čuju samo greške i nedostaci. Ovakav vid komunikacije ne može imati pozitivan ishod.

Nijedan dosadašnji ljudski stav, razumijevanje ili zaključak nije na stepenu Božije objave, te o svakoj novoj korisnoj ideji i mišljenju, koji će doprinijeti boljitku naše zajednice i našeg društva treba razmisliti i pokušati je razumjeti, a ne odbijati je izričito u samom startu. Realno gledajući, zar nam uistinu nije potrebno preispitivanje nekih dosadašnjih stavova i propisa, kao što je npr. odnos prema ženi i njenoj ulozi u društvu, suživot u široj zajednici i sl. Svjesni smo da doba u kojem živimo postavlja nova pitanja i suočava nas sa problemima i izazovima koji zahtijevaju drugačiji pristup od onog dosadašnjeg.

Jasno je da javno izlaganje ne garantuje samo pohvale, niti da će sve kritike koje čovjek dobije biti konstruktivne ili dobronamjerne. Ne možete spriječiti druge da vas kritikuju, ali ono na šta možete utjecati je vaš odnos prema kritici. Ne dozvolite da vas negativne i destruktivne kritike pokolebaju u vašim ciljevima i radu, a pozitivne iskoristite u poboljšanje svoje vlastite produktivnosti, jer kako Aristotel davno reče: „Postoji samo jedan način kako da izbjegnete kritiku: ne radite ništa, ne govorite ništa, i budite ništa.“