Informatičko doba u kome živimo karakteriše mnoštvo informacija koje nam se svakodnevno plasiraju putem elektronskih ili pisanih medija. Savremeni sistemi komuniciranja omogućuju da pravovremeno saznamo za sva dešavanja u svakom kutku ove planete. U osnovi takvo jedno civilizacijsko postignuće predstavlja uistinu blagodat savremenom čovjeku koji voli kazati „Ko ima informaciju ima i moć, i obrnuto!“ Međutim, da bi takva promišljanja bila potpuna potrebno je odgovoriti i mnogim drugim izazovima koji se tom prilikom paralelno nameću i zahtijevaju od nas kompletno znanje i mudrost prosuđivanja u datim situacijama. Znati od koga prihvatiti informaciju, koje medije smatrati relevantnim i kako proniknuti u namjere onih koji nam plasiraju vijesti zbilja nije lahko. U „demokratskom“ društvu u kome živimo novinarska drskost određenih medija odavno je prevršila svaku mjeru i sve kodekse novinarstva. Ne treba biti isuviše mudar pa u tome prepoznati kreatore smutnje koji ne biraju načina da neistinama ili poluistinama zasipaju gledaoce i čitaoce bombastičnim dezinformacijama. O tome kako se jedan vjernik, kome je obaveza da bude informiran odnosi prema informaciji čitajmo ovog puta u rubrici „Iz islamskog edeba“ .

 ZNAČAJ I MOĆ INFORMACIJE

Svevišnji Gospodar Allah dž.š. iz Svoje sveopće milosti poslao je čovječanstvu najljepšu uputu kako pravilno i uspješno reagirati u svim životnim situacijama. Snažno svjetlo Njegove plemenitie riječi, Kur'ani kerima obasjava sve horizonte ljudskog življenja i istovremeno upozorava na sve ono što bi moglo prouzrokovati smutnju i nered među ljudima na Zemlji. Kako lijepo i preventivno djeluje upozorenje Gospodara Mudrog u sljedećim riječima: „Izbjegavajte ono što će dovesti do smutnje koja neće pogoditi samo one među vama koji su krivi i znajte da Allah strašno kažnjava.“ (El-Enfal, 25)

Od činjenice koliko spoznamo značaj i moć informacije bitno ovisi uređenost i kompaktnost naše zajednice u kojoj živimo. Svaka greška na tom polju implicira vjernicima stanja smutnje kao najtežeg oblika iskušenja u kom su zlonamjerni ljudi namjerno pomiješali istinu s neistinom, čestite vjernike s nevaljalim, s namjerom da naprave nered na Zemlji. O njima Svevišnji na samom početku svoje Knjige veli: „Kad im se kaže ne remetite red na zemlji, odgovaraju mi samo red uspostavljamo!-zar?! a uistinu oni nered siju ali ne opažaju.“ (El-Bekare, 11-12) Suočenost s različitim oblicima smutnje koje ipak najčešće dolaze putem medija, radija, televizije, i novina urgentno nam nalaže da skrenemo pažnju vjernicima na islamski bonton-pravila ponašanja u dotičnim situacijama. Adabe koje ćemo ovdje spomenuti utemeljeni su isključivo na Kur'anskom tekstu.

 KULTURA SLUŠANJA I ŠIRENJA INFORMACIJA

 Na početku ovog rada naveli smo šesti ajet sure Hudžurat u kojem Svevišnji Gospodar izričito naređuje opreznu provjeru vijesti koju donese fasik-osoba sklona neredu i razvratu. Vjernik ne smije olahko prihvatiti svaku vijest i istu širiti da ne bi sebe i vjernike doveo u iskušenje. Poznato je da islamski zakon Šerijat u mnogim situacijama zahtijeva svjedoke. Bez dovoljnog broja svjedoka o određenom incidentu slijedi šerijatska kazna ili u najblažem slučaju činimo grijeh i klevetu prema ajeti-kerimu u kojem stoji: “A oni koji vjernike i vjernice vrijeđaju, a oni to ne zaslužuju, tovare na sebe klevetu i pravi grijeh.“ (El-Ahzab, 58) Ako se pak nađemo u iskušenju da slušamo teške riječi i optužbe na račun našeg brata i tada ćemo postupiti u skladu sa pravilima Allahove Knjige. Odgovor je „Zašto čim ste to čuli nisu vjernici i vjernice jedni o drugima dobro pominjali rekli ovo je očita potvora.“ (Nur, 12) Islamska etika također zabranjuje da se radujemo širenju bestidnih glasina o vjernicima. Allah dž.š. za to djelo prijeti kaznom: „One koji vole da se o vjernicima šire bestidne glasine čeka teška kazna na ovom i na onom svijetu.“ (En-Nur, 19) Zbog toga vjernik se ne raduje onome što kahari ostale vjernike jer se boji Allahove kazne i sopstvenog iskušenja. To vidimo iz sljedećeg hadisa: „Onaj ko okrivi svog brata muslimana za ono što nije kriv, neće umrijeti dok sam to ne doživi.“ Sa stanovišta islamskog bontona zabranjuje nam se sjedenja na sijelima na kojima se poriču Allahove riječi i ismijavaju vjernici: „On vam je već u Knizi objavio: Kad čujete da Allahove riječi poriču i da im se izruguju, ne sjedite s onima koji to čine dok ne stupe u drugi razgovor, inače, bićete kao i oni. Allah će sigurno zajedno sastaviti u džehennemu licemjere i nevjernike.“ (En-nisa, 140) Također osobenost bošnjačkog mentaliteta je i ta da mnogi među nama vole pričati o zlu i prenositi potresne vijesti. I za takvo ponašanje nemaju dozvolu od svoga Gospodara koji je rekao u svojoj Knjizi: „Allah ne voli da se o zlu glasno govori, to može samo onaj kome je učinjena nepravda, a Allah sve čuje i sve zna.“ (En-Nisa, 148) Ukoliko smo ipak prinuđeni na eventualno sudjelovanje u gore pomenutim interakcijskim situacijama naše namjere moraju biti krajnje plemenite želeći u svemu tome samo promociju istine, i ništa više. Sve ostalo je upitno i dovodi u pitanje opravdanost reagiranja. Kur'ani-kerim je jasan: “Nema kakva dobra u mnogim njihovim tajnim razgovorima,osim kada traže da se milostinja udjeljuje ili da se dobra djela čine ili da se uspostavlja sloga među ljudima.A ko to čini iz želje da Allahovu naklonost stekne Mi ćemo mu, sigurno, veliku nagradu dati.“(En-Nisa, 114)

             Na kraju pomenimo i nekoliko mudrih izreka koje idu u prilog dotičnoj temi.“Gospodar si svake riječi koju nisi izgovorio.“Kad god otvorim usta postajem sebi najveći neprijatelj.“ „Ako svoju tajnu prešutim, ona je moj rob, ako je pustim da umakne, ja sam njen rob.“ (Arapska poslovica) „A što se tiče riječi, najveća je nekada ona koju nikada nismo kazali.“ (Mak Dizdar)

Gospodaru naš, obasjaj nas svojim svjetlom da snagom tvoje vjere mognemo razlikovati istinu od neistine i sačuvaj nas smutnje zlonamjernih ljudi!!!