Britanska premijerka Theresa May se bezrezervno izvinila Abdu-l-Hakimu Belhaju i njegovoj supruzi Fatimi Boudchar u svoje i u ime vlade zbog uloge Velike Britanije u njihovom izručivanju libijskim vlastima i „užasnog tretmana kojima su bili zbog toga izloženi“. Sadržaj pisma izvinjenja ovom bračnom paru, žrtvama operacije izvedene uz koordinaciju sa MI6,  javno je objavljen. Premijerka May je u njemu priznaje da je Britanija trebala učiniti više da zaštiti par od maltretiranja, te da je pogrešno propustila prilike da im pomogne dok su držani u zatvorima u Libiji.

Britanska premijerka u pismu posebeno ističe žaljenje zbog tortura kojima je bila izložena Fatima Boudchar koja je u vrijeme hapšenja bila u petom mjesecu trudnoće. „Jasno je da ste oboje bili podvrgnuti užasnom postupanju i da ste mnogo propatili. Vlada Velike Britanije je uvjerena u vaše tvrdnje. Nijedno od vas nije trebalo biti tretirano na ovaj način. Akcije Vlade Ujedinjenog Kraljevstva doprinijele su vašem zatvaranju, izručenju i patnji. (...) U ime Vlade Njenog Veličanstva bezrezervno se izvinjavam. Mi duboko žalimo zbog teškoća zbog kojih ste oboje propatili i naše uloge u tome. Britanska vlada je naučila puno lekcija iz tog perioda“, stoji u ovom pismu koje je Belhaju lično predao britanski ambasador u Istanbulu, te ističe da trudnoća Fatime Boudchar u to vrijeme činila cijelu situaciju još težom.

Boudchar i njihov danas 13-godišnji sin Abdurrahim su imali priliku u Londonu s javne galerije promatrati sjednicu britanskog parlamenta na kojoj je glavni pravobranilac Jeremy Wright obavijestio zastupnike da je vlada nakon posredovanja postigla potpuno i konačno poravnanje sa parom koji je povukao svoje zakonski opravdane zahtjeve protiv britanske vlade. 

Downing Street je potvrdio da će parlamentarni odbor za obavještajne i sigurnosne poslove (ISC) imati pristup svim vladinim dokumentima o slučaju Belhaj zbog odvojene istrage o izručenju, o čemu će se ​​kasnije ove godine očitovati.

Bračni par Abdu-l-Hakim Belhaj i Fatima Boudchar su vodili ovu pravnu bitku šest godina. Uhapšeni su 2004. na Tajlandu i odvedeni u zatvor u Libiju gdje je Belhaj mučen i osuđen na smrt. Oslobođen je šest godina kasnije. Njegova supruga je bila u petom mjesecu trudnoće na dan ove otmice. Oslobođena je malo prije porođaja.

Nakon što je primio pismo izvinjenja od britanske premijerke Belhaj je u izjavi za britanski list The Guardian pozdravio ovaj čin izvinjenja britanske lade. „Od prvog trenutka sam insistirao da se moraju izviniti. Nikada nisam tražio novčanu nadoknadu, jer ne želim da se to nameće poreznim obveznicima, da se ta patnja brzo završi, ali ono zbog čega smo pribjegli sudu je njihovo odbijanje naših zahtjeva da se izvine. Pozdravljam ovaj korak, prihvatam izvinjenja i nadam se da se ovo isto neće ponovi sa nekim drugim. „

„Važno je da postupamo u skladu sa našim vrijednostima i u skladu sa vladavinom prava“, kazao je generalni pravobranilac Wright.

Advokatica Belhaja i njegove supruge Cori Crider , koja ih je zastupala ispred organizacije za zaštitu ljudskih prava Reprieve je izjavila da se radi o izvinjenju koje je bez presedana.”Šire je i dublje i iskrenije od svakog izvinjenje koje smo imali prilike vidjeti otkako imamo rat protiv terorizma”, rekla je Crider.

Povodom obilježavanja Evropske sedmice i Evropske godine kulturne baštine Direkcija za evropske integracije Vijeća ministara Bosne i Hercegovine organizirala je 10. maja „Dan otvorenih vrata“.

U prvom dijelu programa gostima su se obratile profesorica s Akademije likovnih umjetnosti dr. Amra Zulfikarpašić, koja je bila i predsjednica Komisije za izbor vizualnog identiteta procesa evropskih integracija BiH, i Nahla Nukić, autorica slogana i loga „Embrace Diversity“. Profesorica Zulfikarpašić i autorica Nukić su govorile o vizualnom rješenju, razlozima zbog kojih je logo i slogan evropskih integracija BiH odabran i porukama koje sadrži.

U drugom dijelu „Dana otvorenih vrata“ izuzetno zanimljivo predavanje održao je i dr. Adnan Efendić, vanredni profesor Ekonomskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Profesor Efendić je predstavio rezultate višegodišnjeg istraživanja o utjecaju etničke diverzifikacije na razvoj biznisa i društveno odgovorno ponašanje s akcentom na pitanje da li je etnički pluralizam u BiH poslovna mogućnost ili prepreka, te kako raznolikost može biti stimulans razvoja biznisa.

Raznolikost kao stimulans razvoja biznisa

 S obzirom da u svijetu u kakvom živimo ekonomija ima najkonkretniji upliv u zajedničke političke i svake druge institucije na putu ka evropskim integracijama to smo zamolili dr. Efendića da nam, imajući u vidu opredijeljenost Bosne i Hercegovine i želju da postane članica EU, odgovori na pitanje: Koliko se BiH kao multikulturalna zemlja, koja je uvijek gajila raznolikost kao svoju vrijednost, može pronaći u EU, odnosno koliko BH raznolikost utječe pozitivno ili negativno na ekonomiju BiH? Prof. Efendić ističe:

“Bosna i Hercegovina je kroz svoju povijest oduvijek gajila kulturnu raznolikost, a evropsku budućnost, također, prepoznaje u svojoj specifičnosti. Najnovija ekonomska literatura identificira važnost raznovrsnih etničkih dimenzija u ekonomiji. Kao ekonomista istraživač želio sam provjeriti ovo za nas bitno istraživačko pitanje – da li BiH raznolikost ima ekonomske efekte na pojedinca, porodicu, poslovni sektor i društvo u cjelini?

 Ono što je zanimljivo jeste da nalazimo jedan konzistentan pozitivan učinak etničkog pluralizma u BiH, kako na ekonomski uspjeh pojedinca koji živi u takvoj sredini, tako i na poslovni sektor i društveni kapital zajednice. Rijetkost je dobiti ovako stabilne nalaze u ekonomiji, koji potvrđuju da je etnička raznolikost u BiH ekonomski resurs. Samim tim, BiH slogan za integrisanje u EU «prihvatimo raznolikost» (Embrace diversity) odražava i vrlo korisnu ekonomsku politiku. Budućnost etnički heterogene BiH u Evropskoj uniji, zajednici raznolikih zemalja, je sasvim prirodno opredjeljenje koje donosi ekonomske koristi za sve građane“.

Nakon što su posmrtni ostaci izgorjelih u Hemlijaškoj lomači prebačeni u zajedničku grobnicu u mezaristanu u Hemlijašima 1997., 2016. su ekshumirani, identifikovani i konačno, nakon 26 godina čekanja, ukopani u svoje mezare

Allah me ostavio da svjedočim za ove tabute

Tog 8. maja 1992. godine među deset zarobljenih Bošnjaka u štali strijeljanih, a zatim spaljenih, bio je i Alija Ibrišević, danas jedini preživjeli svjedok ovog užasnog zločina o kome neumorno svjedoči 26 godina.

„Cijeli taj dan je pucalo. Bili su nam sve bliže i bliže, a nas samo deseterica. Morali smo pobjeći u šumu. Spustiti smo se u potok, a četnici došli s obje strane. Dozivali su se muslimanskim imenima, Huso, Alija..., i predveče nas zarobili u onoj šumi tamo – Jasik se zove, a onda odveli u štalu kod potoka. Štala mala, tri sa tri“, prisjeća se Ibrišević i pokazuje u pravcu šumice nedaleko od džamije u Hemlijašima, a zatim nastavlja: „Prvo su rekli da ispraznimo džepove i uzeli nam sve što smo imali. Onda su se dogovarali ko će nas strijeljati. U sebi sam govorio: Bože ja te volim, pa dao i smrt, hvala ti.“

-„Uđoše u štalu i jedan kaže ubijaj ovu turu, a ja ću sljedeću“, nastavlja Ibrišević, koga su meci rafalne paljbe mimoišli. Dva metka su mu prošla kroz jaknu. „Čujem viču: daj sjeno, pali!“ Jedan viče: uđi vidi jesu’l balije žive, ali, žurilo im se ... Ja vidim nisam oštećen, a srce hoće da iskoči“, prisjećao se Ibrišević preživljavajući po ko zna koji put strahote kojima je svjedočio.

Alija se uspio izvući iz štale i dok je bježao prema šumi zaustavio ga je drugi preživjeli, teško ranjeni Omer Mehmedović. „Vodio sam ga uz rijeku, vukao za sobom i preživio je hvala Bogu. Umro je prije nekoliko godina“, kaže Alija i dodaje: „Allah mene ostavio da svjedočim. Ko bi sad prič’o da mene nema? Vidiš ove tabute. Tabuti šute. Oni ne mogu govoriti, ja za njih svjedočim dok sam živ.“

„Omera su rafalom pokosili po stomaku. Drob koja mu je od toga izišla, košuljom je stegao i puzeći izašao kroz prozor u štali kroz koji se baca džubre...“, slušamo kako priča Ismeta Vildić, supruga Mustafe Vildića izgorjelog u Hemlijaškoj lomači sa još pet članova ove porodice. Sa njom je i Ibran Vildić koji je u ovoj dženazi u Hemlijašima ukopao oca i brata, Ibrahima i Pašana i amidžu Muju. „Tužilaštvo BiH do sada nije uradilo ništa. Postoje svjedoci, jedan od njih je još uvijek živ. Znaju se imena počinilaca, a i ovih osam mezarova su dokaz tog zločina“, kaže Ibran koji je u ovoj dženazi ukopao i dajdžu Ibrahima Turkića, oca Mihnete Halilović koja je na ovu dženazu došla iz Danske. Njen brat Ismet je prvi vidio zgarište sa spaljenim kostima i od tog strašnog prizora u maju 1992. pogodio ga je infarkt.

Mina Mujanović je došla iz Njemačkoj da sa sestrom isprati oca Smaila Vildića.

Nedžibu Zuliću su na dženazu došle tri kćerke sa porodicama, Zarfija Selimović, Refija Smailović i Zejfa Sinanović. Sa njima je i Sadeta Husić koja je prije pet godina u Potočarima ukopala muža Suada Husića. „I ja sam ukopala samo nekoliko košćica od muža. Čekala godinama da se nađu. Djeca ga nisu ni upamtila. Jedno mi dijete imalo samo 40 dana, drugo dvije i po godine kad smo krenuli za Tuzlu, a on ost’o u Potočarima. I eto te košćice pronašli prije 5 godina, a djeca se sve nadala doći će babo ... Dok se kosti ne nađu sve se nadaš nekom čudu, doći će, ispašće odnekud živ... Davali smo im pare kad su govorili da je živi, da je u nekom logoru, da ga mogu izvući ...“, s uzdahom govori Sadeta.

Oni koji su ovaj zločin počinili neće se smiriti ni na Ovom, ni na Onome svijetu

Najstarija žrtva koje je pronađena u ovoj masovnoj grobnici bio je Mustafa Kuduzović koji imao 67 godina kada je ubijen. Mnogobrojna rodbina i prijatelji su ispratili njega, kao i sve druge žrtve Hemlijaške lomače.

„Ne može ljudski um pojmiti takav zločinački i osvetnički čin, čin spaljivanja živih ljudi, sinova Ademovih“, kazao je tuzlanski muftija Vahid-ef Fazlović u svom obraćanju nakon dženaze. Podsjetio je da Allahove riječi u Kur’anu govore o vrsti ljudi koja je spremna da druge ljude baci u vatru i da ih spaljuje samo zato što su drugačiji, zato što su vjernici, a zatim zapitao: „Zamislite šta bi sa ljudskom civilizacijom bilo kad bi ljudi ustali jedni protiv drugih da se uništavaju zato što su različiti’!“

„Mi ne možemo shvatiti da se taj zločin može počiniti. Mi smo muslimani. Naša vjera, naš Šerijat nam strogo naređuje da u vatru, koju zapalimo zbog naših potreba, ne smijemo ništa živo spaliti. Kad palimo vatru u prirodi moramo dobro gledati ima li neki mrav da ga ne bi plamen vatre dokačio. To je naš din, naša kultura, civilizacija i naš duh“, kazao je muftija. Istakao je da su se duše ukopanih odmah smirile čim su se s tijelom rastavile. „A oni koji su to počinili, nikada, ni na Ovome ni na Onome svijetu, neće biti mirni. Moraju to znati i generacije koje dolaze poslije nas u ovoj našoj lijepoj zemlji u kojoj želimo živjeti sa svima koji je vole i zajedno s nama grade“, poručio je muftija Fazlović.

Radost u hafiskoj porodici Spahić i Behram-begovoj medresi: Hafiska dova Lamiji Spahić, učenici Behram-begove medrese, proučena je u četvrtak 10. maja 2018. godine u džamiji ove škole.

Hafiza Lamija Spahić rođena je 17. septembra 2000. godine u Tuzli. Osnovnu školu „Novi Grad“ završila je sa superodličnim uspjehom. Bila je polaznica mekteba džamije „Kralj Abdullah“ pred hafizom dr. Edin-ef. Peštalićem i na takmičenjima u testu općeg znanja osvajala prva mjesta na nivou medžlisa. Behram-begovu medresu upisuje 2015. godine i uključuje se u sekciju hifza. Hifz završava za tri godine, te ga polaže pred komisijom Rijaseta Islamske zajednice u periodu od 2. do 16. aprila 2018. godine. Prethodne dvije godine učila je žensku hafisku mukabelu u Tuzli.

Hifz je Allahova blagodat

- Kako je počeo tvoj put učenja hifza?

Hafiza Spahić: Odrasla sam u hafiskoj porodici, a rasti u takvoj atmosferi je velika čast. Za moj hifz je najviše zaslužan moj otac, a velika motivacija su mi bili brojni ajeti i hadisi. Podrška su mi tokom cijelog puta bili prije svih moja majka, ali i sestra i braća, odnosno cijela porodica. Želja za učenjem hifza je Allahova blagodat. Ima tu mnogo truda svakog hafiza, ali to ne bi bilo moguće da nije Allahove milosti. Kad sam odlučila da počnem učiti hifz moj otac je to rado prihvatio. Put hifza je veoma težak i traži dosta odricanja, vremena i ljubavi prema Kur’anu.

- Kako si uskladila sve obaveze, organizovala vrijeme?

Hafiza Spahić: Uskladiti sve školske obaveze i učenje hifza nije bilo baš lahko ali ne mogu reći da je preteško jer kad se nešto voli i kad se hoće ništa nije teško. Mnogo je važno postaviti sebi cilj i prioritete u životu. Ti moraš znati da li ti je prioritet da svoju mladost potrošiš na svakodnevnu zabavu, izlaske isl. ili ti je prioritet da svoj ovodunjalučki život provedeš tako što ćeš zaslužiti Allahovu milost i nagradu. Meni je velika čast što sam dio odjeljenja IIIb u Behram-begovoj medresi. Pored mene ima još jedna hafiza i ima još par djevojaka koje su na putu da to postanu. U tom odjeljenju stalno vlada hafiska atmosfera, da je tako nazovem. Imala sam veliku podršku od drugarica i profesora i ovom prilikom im se puno zahvaljujem na tome.

Koja je tvoja poruka mladima?

Hafiza Spahić: Poručila bih svim mladim osobama da postave sebi cilj i prioritete u životu i da ne žale na Allahovom putu žrtvovati sve svoje slobodno vrijeme jer ono što mi dajemo na Allahovom putu mnogo više ćemo dobiti na ahiretu.

Molim Allaha dž.š. da sve one koji su postigli ovaj cilj obilato nagradi, a sve one koji idu ovim putem ili žele da krenu da ih Allah ojača.

Preporod objavljuje intervju kojeg je Mirnes Kovač obavio sa Anwarom Ibrahimom u Istanbulu 2006. godine, nakon njegovog prvog puštanja na slobodu.

Nedavno se u Maleziji desio pravi demokratski šok. Koalicija opozicionih partija Pakatan Harapan (PH) na čelu s Mahathirom Mohamadom odinjela je pobjedu na parlamentarnim izborima u Maleziji. Time je okončana 60 godina duga vladavina koalicije Barisan National (BN, Nacionalna fronta), a 92-godišnji Mahathir Mohamad postao je najstariji premijer na svijetu. Mahathir Mohamad je pobijedio Najiba Razaka čija je reputacija narušena zbog korupcijskog skandala. Prema procjenama američkih istražitelja između 2009. i 2014. godine iz državnog fonda Malezije nestalo je najamanje 4,5 milijardi dolara, a na računu Najiba Razaka završilo je 700 miliona dolara. S druge strane iz zatvora (po drugi put) na slobodu je pušten dr. Anwar Ibrahim, bivši zamjenik malezijskog premijera nakon što je od kralja u srijedu dobio puno pomilovanje.

Ibrahim je muslimanski liberalni demokrata, lider je Malezijske opozicione koalicije Pakatan Rakyat (Narodni pakt). Prošao je težak i trnovit put, od aktiviste i lidera studentskog pokreta i Islamskog omladinskog pokreta - Angkatan Belia Islam Malaysia (ABIM) do popularnog i karizmatičnog ministara finasija u malezijskoj vladi Dr. Mahathira Mohameda. U vrijeme Azijske finasijske krize 1997. godine Ibrahim pada u nemilost premijera Mahathira, i to u momentu kada je već bio dezigniran kao njegov zamjenik. Nakon što se raizišao sa  Mahatirom, Anwar pokreće reformski pokret poznat kao 'Reformasi', da bi nakon toga bio uhapšen pod optužbama za korupciju, a potom i za ono najteže u muslimanskom svijetu - za sodomiju. U sudskom procesu, za koji se i danas vjeruje da je bio politički motiviran, Ibrahim biva osuđen na dugogodišnju zatvorsku kaznu i provodi šest godina u zatvoru, i to uglavnom u samici. Nakon izlaska iz zatvora, i isteka zabrane bavljenja političkim aktivnostima, Ibrahim nastavlja svoj politički rad usredotočen na ustavne reforme, borbu protiv korupcije i institucionalizirane diskriminacije na bazi rase i religije sa posebnim naglaskom na transparentnost i ljudska prava.

Zahvaljujući svojim liderskim sposobnostima, političkom pragmatizmu i demokratskom opredjeljenju Ibrahim uspjeva objediniti tri naizgled dijametralno suprotstavljene ideološke političke opcije, Parti Keadilan Rakyat, sekularno orijentiranu Narodnu partiju pravde koju je u njegovom odsustvu predvodila njegova supruga Dr. Wan Aziza Wan Ismail, Pan-malajsku islamsku konzervativnu partiju - PAS, kojoj je Ibrahim bio blizak prije nego ga je Dr. Mahathir kooptirao u vladu tokom 1980-tih godina i multietničku i lijevo orijentiranu Stranku demokratske akcije - DAP u jedinstven opozicioni front kojim Malezija praktično po prvi put od nezavisnosti dobiva stvarnu parlamentarnu opoziciju.[1] 

Stalno ponavljajući sudski procesi i teške optužbe, hapšenja, suđenja i puštanja na slobodu u slučaju Ibrahima čudnovato će se poklapati sa intenzitetom njegovog opozicionog djelovanja i kritike prema vladajućim strukturama. U Istanbulu smo tada, 2006. godine razgovarali o njegovom političkom angažmanu, stanju sloboda u muslimanskim društvima, odnosima Bosne i Malezije. Za njega su glavni problemi muslimanskih društava sistemi vlasti, problemi odgovornosti, imenovanje podobnih, a ne stručnih, korupcija koja cvjeta i niski standardi u obrazovanju. Ono što me je kod dr. Ibrahima impresioniralo jeste da je, pored sve te ogavne kampanje, progona i zabrana kojima je bio izložen, na njegovom licu ostala vedrina, raspoloženje, nada i osmijeh.

Protiv Anwara Ibrahima se u novembru, 2014. godine, ponovo otvorio postupak koji podsjeća na skoro identičan proces protiv njega krajem devedesetih godina. Apelacioni sud je, naime, oborio oslobađajuću presudu Vrhovnog suda. Ako njegova odbrana ne uspije on bi ponovo mogao biti osuđen na pet-šest godina zatvora. Ozbiljni poznavaoci malezijske političke scene tvrde da je kampanja protiv njega pokrenuta od strane izvršne vlasti i to najviše iz straha da bi dr. Ibrahim mogao biti izabran na moćnu političku funkciju glavnog ministra (Chief Minister) države Selangor, najmoćnije malezijske provincije. 

INTERVJU

Umjesto žargona i slogana trebaju nam konkretne ideje i programi

Gospodine Ibrahim, s obzirom da ste u zadnje vrijeme imali prilično mučno iskustvo, željeli bismo na početku čuti Vaš komentar o općem stanju sloboda u muslimanskim zemljama. Nije li simptomatično da često u muslimanskom svijetu imamo intelektualce razapete između osuda uleme, s jedne strane, i represije vlasti i režima, s druge strane?

Anwar Ibrahim: Problem čini općenita nestabilnost ummeta ili muslimanskog svijeta. Na Zapadu ili u zapadnoj političkoj tradiciji čovjek može izražavati oprečno mišljenje, neslagati se ili biti u opoziciji, međutim osnovna prava tog čovjeka se poštuju. Mi imamo problem u muslimanskom svijetu za koji je reforma (islah) nasušno potrebna, a to je da otpočnemo poštovati različitost u mišljenju.

Balans između idealnog i realnog

Veoma ste bili kritični bili prema praksi koja je prisutna kod muslimana. S jedne strane imamo veoma nizak status žene u muslimanskim društvima, dok u isti mah slušamo beskrajne debate o kreiranju idealnog islamskog društva?

Anwar Ibrahim:  Što se tiče pitanja položaja žene, jednom za svagda trebamo jasno kazati, i ova stvar jednom zauvijek mora biti riješena. Jednakopravnost spolova postoji u islamu, ali naravno nije onakva kakva se promatra kroz prizmu zapadnog svijeta kada se radi o pravima žena, ali u stvarima obrazovanja, rada, slobode izražavanja itd., mora postojati jednakopravnost i poštovanje digniteta žena na isti način na koji to "pripada" muškarcima. A što se tiče pitanja beskrajnih debata, nemam ništa protiv ljudi koji se upuštaju u bilo kakve debate, akademske ili bilo kakve druge. Ali mora biti mjere između težnji da se postigne idealno i nekih veoma praktičnih briga, razvoja, društvenih promjena i obrazovanja.

U svakodnevnom životu, čini se da "islamska teorija", onakva kakva je zasnovana u Temeljima, predstavlja jednu stvar, a da "muslimanska praksa" čini nešto veoma različito od ovoga. Postoji li dovoljno kritičkog ili pak samokritičkog pristupa kod muslimana i može li se doći do balansa između idealnog i realnog?

 Anwar Ibrahim: Ne možemo sa sigurnošću kazati da muslimani ispravno razumiju te ideale, osim neke vrste pojednostavljenog poimanja ili neke vrste pokušaja shvatanja šta su to islamski ideali i šta je to što ih sadržinski sačinjava. Upravu ste, što znači da su obrazovanje, pozivanje vjeri (da’wah), neophodni za stvarnanje razumijevanje, međutim ovo također baca svjetlo na propust da se izgradi duh idžtihada, kreativnog razmišljanja i rasprave. Jučer sam ukazao na Iqbalovu ideju o obnovi vjerske misli u islamu gdje je centralna teza pitanje idžtihada. Mi danas moramo prihvatiti činjenicu da je za obnovu islama, za  promjenu, za razumijevanje praktičnih pitanja potrebno podržati i podstaći kreativno razmišljanje odnosno idžtihad.

Vaše iskustvo sa Bosnom i Hercegovinom: bili ste jedan od ključnih ljudi koji su dali mnogo doprinosa da naši studenti dođu i studiraju u Maleziji. Kako danas gledate na odnose između Malezije i BiH? Jesu li na zadovoljavajućem nivou?

Anwar Ibrahim: Imajući u vidu ono što se dešavalo u proteklom periodu i što se danas dešava, mogu kazati da postoji volja za angažmanom i pomoći. Problem je kod većine zemalja što pruže obećanja u teškim vremenima i nakon toga to zaborave i pređu na druga mjesta. Smatram da to nije uredu. Sjećam se da sam o ovome nedavno razgovarao sa Richardom Holbrookom i sa prijateljima u Sarajevu o tome kako obećanja nisu ispunjena, osim početne podrške. Naravno ja podstičem i privatne i inicijative vlade da nastave svoj angažman, jer tragedija i patnje naše braće i sestara u Bosni koje se desilo u bliskoj prošlosti je toliko grozno, toliko masivno. Tada sam smatrao da su obrazovni napori bili ključni, jer su u toku rata, u godinama katastrofe, kompletne obrazovne institucije bile uništene, pa ako ste željeli pomoći, onda pomažete sa potpuno novim generacijskim kontigentom mladih obrazovanih Bošnjaka. Ovo je bio razlog zbog kojeg sam se zalagao za ovakvu politiku na Islamskom univerzitetu u Kualalumpuru u to vrijeme.

Politički angažman

Zabranjeno Vam je političko djelovanje do aprila 2008. godine. Da li će ova odluka biti preispitana i šta očekujete po tom pitanju?

Anwar Ibrahim: Znate, ovo na neki način reflektuje situaciju u kojoj imate represivne i netolerantne sisteme u mnogim muslimanskim zemljama. Kada se desi razlika u mišljenju onda ili uspijete postati ministar ili idete u zatvor. Nema ostati između. Oni koriste sudove, a opet je pitanje koliko su ti sudovi nezavisni. Mene se to ne tiče. U Maleziji se pokazalo da postoji opstrukcija sudskog procesa. Ali, ja sam još uvijek aktivan i uključen. Postoje restrikcije, ne mogu obavljati političku funkciju. To mi mnogo ne smeta. Vjerovatno je to dobro, daje mi i više skrušenosti, pošto ne obavljam nikakvu funkciju, da nastavim predanije raditi.

Nakon ovih teškoća koje ste iskusili, smatrate li da muslimanima treba neka vrsta nad-političke mudrosti u smislu važnih i poštovanih pojedinaca, neka vrste vođstva koja će se izdignuti iznad političkih spletki i za opće dobro usmjeravati političke procese i političku klimu unutar svojih društava?

Anwar Ibrahim: Ne smatram da muslimanima fali te mudrosti i vizije. Pogledajte svoju Bosnu, koja je tako mala zemlja. Iako ste mala zemlja dali ste lidere kao što je bio Alija Izetbegović kojeg su, kao što znate, mnogi smatrali istaknutim misliocem, vizionarom i istovremeno dobrim vjernikom. Imate reisu-l-ulemu Mustafu Cerića, koji nije samo obični muftija u nekoj maloj zemlji, već je sposoban da se aktivira sa ostalima uz jasno uvjerenje i pouzdanost. Ne fali vam toga. Mi vjerovatno na drugim mjestima to ne prepoznajemo. Mislim da je glavni problem u sistemima na vlasti. U mnogim od ovih muslimanskih zemalja pitanja vlasti i odgovornosti se ne pokreću. U mnogim od ovih zemalja imenuju bivše vojnike kao svoje lidere. Pogledajte stavove koje iskazuju. Pogledajte odluke koje donose. Pogledajte kako korupcija cvjeta. Pogledajte standarde obrazovanja. Zašto nam se to dešava? Je li to nama fali resursa i mozgova? Pogledajte mnoge medijske kuće na Zapadu, u Sjedninjenim Državama i u Velikoj Britaniji, mnoge od njih vode muslimani. Mnogi od njih predstavljaju dijasporu koja je morala napustiti svoje zemlje zbog političkog progona ili zbog toga što njihov rad nije bio priznat.

Sada vam želim postaviti izravno pitanje. Namjeravate li se vratiti u politiku?

Anwar Ibrahim:  Već sam aktivan na planu reforme.

Ako se vratite hoće li to biti Ujedinjena malajska nacionalna organizacija – UMNO ili Nacionalna stranka pravde - Keadilan?

Anwar Ibrahim: Vidite, ja sam za reformski program i protiv korupcije. Jer, smatram da je glavni problem u mnogim zemljama o kojima govorim zbog vlasti ili vladanja i odgovornosti. Keadilan je predan reformskom programu. Sada UMNO ne izgleda zainteresiran za reformski program, a glavni politički problem su personalni sukobi, korupcija se prihvata, i što je još gore, ekonomija se ne pomiče, stanje obrazovanja dramatično nazaduje. UMNO za sada nije opcija. Naravno imam dosta prijatelja u UMNO-u s kojima se susrećem i koji me podržavaju. Moj stav je uvijek da se treba angažirati. Oni nisu moji neprijatelji. Ali, program reforme je više prisutniji kod Keadilana i s njima radim.

Malezija između Badawija i Mahatira

Čuli smo za nedavne probleme u relacijma između sadašnjeg premijera Badawija i bivšeg Mahatira. Kako gledate na ovo, hoće li se to odraziti na malezijsku ekonomiju i politiku?

Anwar Ibrahim: Čuo sam da postoje problemi o nekim političkim pitanjima koji su se nedavno pojavili. Mislim da su pretjerano povišeni sirovim direktnim napadima na premijera Abdullaha Badawija, njegovu porodicu i na njegov kabinet. Dakako, za Malezijce će ovo biti prilika da sada bolje shvate šta se desilo u prošlosti kada imate ljude koji ne mogu prihvatiti nikog drugog da vodi zemlju i državne poslove. Ali, razlike nisu toliko u političkim pitanjima, projektima ili u tome ko šta dobija. Mislim da je ovo stvorilo bolju svijest i razumijevanje o onome što se ranije desilo. Problem je što nikog ne brinu nove investicije, ekonomski razvoj, borba protiv siromaštva, stanje islama, pad obrazovnih standarda. Njih brine zašto je Abdullah Badawi otkazao neke projekte, mega projekte, koje je Mahatir želio da se nastave. Zašto Badawi nije podržao projekte prozivodnje automobila Proton, što je koštalo milijarde dolara subvencije od strane vlade. Mislim da ćemo moramo nastaviti dalje, po mom mišljenju, mimo njih.

Kandidatura za generalnog sekretara UN-a?

Čuli smo za neke priče da ste kadndidat za funkciju generalnog sekretara UN-a? Čuli smo isto tako da imate američku podršku? Kako komentarištete ove informacije?

Anwar Ibrahim:  Prije svega, nisam ovdje da potvrdim glasine. Ali istina je da su mi se ljudi iz mnogih zemalja iz Svijeta u razvoju, čak i Evrope, obraćali. Nije bilo nikakvih oficijelnih razgovora iz tih država. Isto tako, nisam donio nikakvu čvrstu odluku, još uvijek o tome razmišljam i svakako smatram da je ta ideja još uvijek u fazi zrenja, te da je rano da o njoj šta kažem ili da je komentarišem mimo ovoga.

Bili ste predsjednik ISTAC-a. 1993. godine s vama je u toj organizaciji bio i dr. Cerić.  Šta je danas sa ISTAC-om?

Anwar Ibrahim:  Nesretno je. Nakon što sam smijenen iz kabineta, preuzeli su ISTAC. Uklonili su Naquiba al-Attasa. Cijelokupni koncept, ideja i misija ISTAC-a se dramatično promijenila. Mislim da nemamo isti interes, akedmski i naučni orijentir, kao što smo imali u prošlosti. Mislim da je tragično jer je politička intervencija sve to narušila. Premda je poznato da je Syed Muhammad Naquib al-Attas bio naš učitelj, ali je također bio i uključen na političkoj sceni. Trebali smo mu dopustiti da nastavi sa programom.

Al-Attas i sekluarizam

Kada smo kod profesora al-Attasa, željeli bismo Vas upitati o njegovom posebnom pogledu na sekularizam u muslimanskim društvima. Kako Vi gledate na sekularizam i njegovo mjesto u muslimanskim društvima?

Anwar Ibrahim: Kasnih 1970-tih objavili smo njegovo originalno djelo Islam i sekularizam. Smatrao sam to originalnim naučnim djelom koje je razmotrilo cjelovito pitanje sekularizma, razumijevanje osnova njegove filozofije i na koji način muslimani trebaju pristupiti pitanju sekularizma. Premda se slažem sa glavninom pogleda, analiza i pristupa sekularizmu, mislim da također trebamo vidjeti u tom stavu da njegov odnos prema kršćanstvu i Zapadu može biti pomalo i pretjeran. Moramo, dakako, uvidjeti snagu tog naučnog djela u smislu razumijevanja sekularizma. Njegove slabosti su u tome da on zauzima previše ekstreman stav protiv nekih aspekata modernosti, a posebno kršćanstva i judaizma. Mislim da za današnju generaciju to djelo predstavlja orginalni naučni rad, ali u isto vrijeme trebamo cijeniti i sadašnje zahtjeve i balansirano razumijevanje zapadne filozofije i društva.

Kako, evo, Vi smatrate da muslimani u svojim društvima trebaju prići pitanju sekularizma? Sekularna država, sekularno društvo, postoji dosta nejasnoća i obmana? Šta mislite o odnosu muslimana prema ovim konceptima?

Anwar Ibrahim: Vidite, nailazimo na kontradikcije. Muslimani u Indiji hoće da Indija bude sekularna država. Muslimani u Americi hoće da Amerika bude sekularna država. Muslimani u Indoneziji ponekad govore o islamskoj državi. Mislim da mi trebamo, umjesto da koristimo ove žargone i slogane, mislim da je bolje da glasno iznesemo ideje i kažemo konkretan program na koji mislimo. Šta pod tim mislimo: demokratsku državu, vladavinu prava, slobodne medije, slobodu svijesti, šta pod tim mislimo: vladavinu vjere državom, do koje mjere, vladavinu šerijata ili civilnog zakona…itd. Umjesto toga imamo ove nestabilne, odnosno, neprecizno definirane pojmove, koji prenose značenjski mnogo mnogim ljudima. Kada kažete da insistirate na krutom obliku islamske države u Pakistanu, onda će Indijci kazati: "Mi hoćemo hindusku državu!" Eh, onda imamo problem. Bolje je da to malo bolje razumijemo. Naravno da mi želimo sačuvati naš islamski identitet. Moramo se povinovati šerijatu kada dođe do pitanja porodičnog i personalnog. Ili pak našeg prava da imamo svoje vlastite finansijske institucije koje će poštovati i druge konvecnionalne sisteme. Zbog toga mislim da cijelo pitanje sekularizma treba preispitati. Postoji, evo, ekstremni sekularizam ovdje u Turskoj, koja je sekularnija od Amerike. U Americi žena može nositi hidžab na bilo kojem univerzitetu, dok to ne može u Turskoj. Naravno da je to neodbranjivo. Jer sekularizam znači razdvajanje države i religije, ali ovdje je sekularizam anti-religijska praksa. Stoga, ako sekularizam znači odvojenost vjere od države, ali dakako poštivanje svih prava muslimana, kršćana i židova i drugih, onda mislim da bi prema tome trebali biti tolerantni. Premda u al-Attasovoj knjizi o sekularizmu, o sekularistima, o osnovnoj filozofiji, raspravama o korijenima, epistemologiji i razumijevanju koncepta - imamo jedno razumijevanje, u praksi ljudi to gledaju drugačije.

Muslimani u Evropi

Željeli bismo da čujemo Vaš stav kao azijskog muslimana koji, kao što ste kazali, pola vremena živi u Aziji, a pola u Sjedinjenim Državama, šta mislite o incijativama muslimana Evrope? O konceptu "evropskih muslimana", ideji o institucionaliziranju islama u Evropi?

Ibrahim: Vidite, mnogo je slučajeva gdje imate vrhunske intelektualce današnjice koji ne mogu precizno odrediti svoj identitet. Takav je primjer autora Amartye Sena. Pogledajte njegovu knjigu Identitet i nasilje. Pa, evo i ja: Malezijac sam, musliman sam po svjetonazoru, Azijat sam po regionalnoj pripadnosti. Važno je, barem kada sa islamske strane gledamo, da su kod čovjeka prisutne osnovne muslimanske odlike i ljubav prema čovječanstvu. Pitate me o muslimanima Evrope. Vi ste u Evropi i Evropljani ste. Ne trebate se zbog toga izvinjavati. Ako ste iz Pakistana slijedićete neke trendove koji su tamo prisutni. Posebno tu ulogu imate vi muslimani Bosne, Bošnjaci, koji ste u Evropi stoljećima. Mislim da imate svako pravo kao i svi drugi Evropljani da institucionalizirate neke aspekte religije kao što to čine i židovi i kršćani. Ali dosta je važnije i ključno je da osigurate da se angažirate snažno i uvjereno, ne trebate biti samo neki dio, odvojeni geto, to vam može napraviti problem jer ste dio tog društva.  Za ovo imam primjer kineskih budista u Maleziji koji zadržavaju svoje pravo da budu to što jesu, ali su istovremeno Malezijci. Misle i govore kao Malezijci. Siguran sam da i Evropljani to žele da budete to što jeste, Evropljani, i da sačuvate svoj identitet kao muslimani.

Preporod, (14-15/832-833), 15. juli, 2006. str. 32-33.

[1] O previranjima na malezijskoj političkoj sceni intenzivno je pisao analitičar i publicista mr. Osman Softić. Vidi: http://balkans.aljazeera.net/vijesti/malezija-izmedu-zbilje-i-sna

(Stranici pristupljeno: 7. novembra, 2014.)

Početkom rata, tačnije agresije, na Bosnu i Hercegovinu 1992. godine, koja zahvata teritoriju cijele države putne, telefonske, željezničke i druge veze, kako Bosne i Hercegovine sa svijetom, tako i unutar same države, u većini slučajeva su prekinute. Ipak, u dom muftije Halilovića stigla je vijest 28. juna 1992. godine da su poginuli njegova šezdesetogodišnja punica Zumra i njen petnaestogodišnji unuk Enver u Brčkom. Poginuli su 20. juna 1992. godine od eksplozije granate ispaljene sa četničkih položaja. U to vrijeme, njegov punac Ahmed i šura Azem su odvedeni u koncentracioni logor “Luka” u Brčkom, a potom premješteni u “Batković” u Bijeljini, gdje ostaju 4-5 mjeseci. Srećom, spašavaju se i odlaze u Austriju. Ovi događaji ostavljaju trag u duši i srcima porodice Halilović. O tome je Ibrahim-efendija kazao: ”Evo šta nam donosi ovaj bezumni rat. Bože, kazni sebebdžije ovog krvavog rata, a pomozi i nagradi mirotvorce. Amin”. Ovi događaji su tek uvertira u ono što će se dešavati muftiji Ibrahim-efendiji Haliloviću i njegovoj supruzi Emini.

Zahid-ef. Makić, banjalučki imam, 23. 9.1992. godine, tragično je izgubio život u povratku kući nakon obavljenja akšam-namaza u “Mehdibeg” džamiji. Ubijen je iz vatrenog oružja. Dženaza mu je klanjana 26.9.1992. godine, a ukopan je u haremu Stupničke džamije. Ovako teška sigurnosna i ekonomska situacija počela je utjecati zdravlje muftije Halilovića. Muftija je u 1992. godini s 92 kg tjelesne težine smršao na 68 kg i isticao da se ne osjeća dobro. A, kada je riječ o ekonomskoj situaciji, kao ilustraciju spomenimo da je plata Muftije u mjesecu januaru 1993. godine iznosila 13 njemačkih maraka.

“U gluho doba noći”, kako to navodi muftija Halilović, 7. maja 1993. godine, srušene su dvije banjalučke džamije “Ferhadija” i “Arnaudija”. To je bio neizreciv bol u dušama Bošnjaka Banja Luke. Ova rušenja najavila su još teža vremena za Bošnjake Banja Luke, a posebno za muftiju Halilovića koji je bio vjerski poglavar toga područja, u čije se srce usadio nemir, tuga i bol.

Zločinački hir se nastavljao, a Bošnjaci su tonuli u dublju agoniju miniranjem džamije u Vrbanji 11. maja 1993. godine. Muftija je uputio pismo Predragu Radiću, predsjedniku Skupštine opštine Banja Luka, u kojem ističe bol i žal za srušenim džamijama te, između ostaloga, kaže: ”Toga dana (7. maja) iza 14 sati tražio me zamjenik komandira Stanice milicije “Centar”, gosp. Mudrinić Pero sa grupom milicionera. Pomislio sam da su se, vršeći svoju dužnost, našli u neposrednoj blizini sjedišta Islamske zajednice i htjeli mi izraziti saučešće povodom rušenja džamija i podijeliti veliki bol sa mnom. Međutim, umjesto očekivanog, oduzeli su mi automobil “Opel IDA” reg. br. BČ-592-30, ključeve i saobraćajnu dozvolu. Tom prilikom rekao sam samom sebi: ”Bože moj, zar baš meni, i baš sada?”

U 1993. godini ili godini “rušenja džamija u Banjoj Luci”, srpska policija privela je Ibrahim-ef. na saslušanje, gdje je nekoliko sati bio izložen verbalnom maltretiranju i islijeđivanju, nakon čega je pušten. Iste te godine je pokušan atentat na njega u njegovom stanu. Naime, nakon rušenja džamija muftija je sa suprugom Eminom i nekoliko komšija redovno obavljao, uglavnom, noćne namaze u svojoj kući, gdje bi poslije popili kahvu i družili se. Te noći su u sobi, gdje su inače klanjali, upalili svjetlo, ali su na prijedlog Ibrahim ef. otišli u dnevnu sobu da prvo kahvenišu. Poslije nekoliko momenata čula se pucnjava i vidjela prašina kako izlazi iz te sobe. U trenutku kada su ušli u sobu, neko je pucao s ulice rafalom iz automatskog oružja. Srećom, niko nije povrijeđen.

Banjalučki muftija Ibrahim ef. Halilović (1946-1998.)

U 1994. godini dva puta, 09.6.1994. i 13.6.1994. godine, muftijin sin Emir Halilović dobiva poziv za vojnu službu. Nakon predočenja dokaza da je Emir u Austriji, taj problem je riješen. Inače, Emir je otišao u Austriju još u martu 1991. godine, prije početka Agresije.

Novo privođenje i saslušanje, repriza onog iz 1993. godine, dogodilo se u 1995. godini, a Ibrahim-ef. je ponovo pušten. U ovoj godini ponovo se desio pokušaj atentata na Muftiju i njegovu suprugu, koji su jednog ljetnog dana sjedili u dvorištu kuće u kasnim poslijepodnevnim satima. Trenutak nakon što su ušli u kuću, čuli su jaku eksploziju od koje su im polomljena stakla na prozorima. Kada su izašli u dvorište, vidjeli su krater koji je napravila ručna bomba, poznata kao kašikara. I ovaj put je, nasreću, izbjegnuta tragedija.

Tiranija, zlostavljanje, silovanja, maltretiranja i ubistva u Banjoj Luci su bila svakodnevna pojava kojoj su bili izloženi tamošnji Bošnjaci od strane srpsko-četničkih policijskih i vojnih snaga. Između ostalog, novine “Oslobođenje” zabilježile su jedan slučaj u januarskom broju 1996. godine. U članku se kaže: ”…Potkraj juna 1992. godine, (Ranko) Češić je sa izvjesnim Slobodanom i još šest pripadnika srpske vojske provalio u kuću Ahmeta Rašidovića. Zlikovci su prvo pokupili nakit, dragocjenosti i devize, a potom ubili Zumru, Envera, Sadana, te pucali u Kadu Huseinbašić koja je, srećom, ostala živa… Iako je rat zaustavljen krajem 1995. godine, potpisivanjem mirovnog sporazuma u Dejtonu (SAD), sigurnosna, kao i svaka druga situacija u Banjoj Luci, još nije bila na zadovoljavajućem nivou. Nakon prestanka ratnog stanja muftijina glavna preokupacija, osim njegovih redovnih obaveza, bila je povratak izbjeglih i raseljenih osoba, te izgradnja porušenih i sanacija oštećenih džamija i drugih vjerskih objekata.

-smatra dr. Šadić ističući da će radnik povratiti zadovoljstvo u radu onog momenta kada osjeti da ga se cijeni kao stručnog, kada za svoj rad bude adekvatno plaćen i kada bude imao dobre radne uslove

Prof. dr. Sanela Šadić je profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu gdje predaje nastavne discipline: Socijalni rad s pojedincem, Socijalni rad s porodicom, Socijalni rad s grupom, Ljudska prava i socijalni rad i Etika socijalnog rada. Autor je knjige Ljudska prava i socijalni rad. Naravno, povod za razgovor s njom bio nam je predstojeći Praznik rada ( 1 maj). Upitali smo prof. Šadić:
Da li kao društvo ovaj praznik obilježavamo u kontekstu radničkih prava ili tek samo kao ostatak komunističkog naslijeđa?
Šadić: Međunarodni praznik rada podsjećanje je na tekovine radničke klase i njihovu borbu za radnička prava, osmočasovno radno vrijeme, adekvatne uslove rada, plaćeni rad i druga radnička prava. Sa žaljenem moramo konstatirati da ta borba nikada nije prestala, niti će, po svemu sudeći, prestati. Sam praznik nema ideološki značaj kakav je imao u vrijeme socijalizma, pa se on danas smatra zaostavštinom prošlog vremena. Razočaranost radnika u značajnom dijelu svijeta društvena je realnost o čemu nas mediji svakodnevno izvještavaju. Rezultat toga su i protesti radnika koji se organiziraju u mnogim zemljama kao izraz njihova dubokog nezadovoljstva. Kod nas se ovaj praznik više gleda kao zaostavština prošlog vremena, prilično svečarskog karaktera. Radnici su sve dalje od svojih prava, što je direktna posljedica neoliberalizma, jednog antisocijalnog modela koji je osuđen kao izdaja svih humanih principa i ideala. Svjedoci smo da su principi tržišne ekonomije ušli u sve pore društva, sve je roba, pa i sam čovjek, koji je potpuno obezvrijeđen i dehumaniziran. U ovoj nemilosrdnoj utakmici u kojoj opstaju oni koji imaju moć, najveći je broj gubitnika.
Kako ostvariti radnička prava?
Da li radnička klasa u BiH slijedi ideju solidarnosti, ovo tim prije što sindikati nisu više što su nekada bili? Gdje se izgubila društvena solidarnost?
Šadić: Činjenica da govorimo u plularu kada je riječ o sindikatima, upućuje na to da se radi o više sindikalnih organizacija koje su fragmentirane. Jasno je da one postoje kako bi se štitila prava radnika unutar određenih djelatnosti, međutim, često izostaje sinhrozovano djelovanje sa krovnim sindikalnim organizacijama koje bi trebale da zastupaju i podržavaju interese svih radnika. Odsustvo radničkog jedinstva i solidarnosti, pa čak i unutar jedne grane, npr. borba ljekara za svoja prava, kada ne uključuje ostale radnike u zdravstvu, samo je djelimično rješenje problema. Pa zamislite kada bi svi oni imali posebne sindikate, to prosto nema smisla. Ova fragmentiranost sama po sebi vodi razjedinjenosti koja za rezultat ima nedostatak solidarnosti, što po principu spojenih posuda ima višestruke posljedice.
Administrativna uređenost zemlje stoji na putu radničke solidarnosti, a to znači da je onaj radnik u Tuzli, Mostaru, Sarajevu ili bilo kojem drugom mjestu usamljen čime se gubi snaga. Svakodnevno smo svjedoci protesta radnika fabrika propalih u privatizaciji čiji su radnici usamljeni u svojoj borbi. Takva situacija ide naruku vlastima koje nemaju volju da se time bave. S druge strane, sindikalna rukovodstva često idu naruku onima koji su na pozicijama moći, ne samo zato što nemaju volje ili snage da bilo šta poduzimaju, već prosto zbog straha koji je društvena realnost.
Istovremeno se postavlja pitanje i načina i mehanizma koji ostaje radnicima u borbi za svoja prava. Koji je pravi način borbe za radnička prava? Kako podstaknuti promjenu? Da li je ona moguća? Društvena apatija i stanje duha i borbe za prava idu jednu s drugim ruku pod ruku, samo je pitanje šta je starije. Mi smo generalno kultura koja nema strategija, kako ličnih, tako i onih na makro razini, a po mom dubokom uvjerenju više je razloga za to, počev od historijskog iskustva koje nam nije bilo naklonjeno, stalnog straha, kompleksa autoriteta i kulturološkog naslijeđa. Kada se sve to pridoda trenutnoj situaciji u kojem promjena gotovo da nije moguća, naravno, poučeni nizom iskustava, neuspjelih protesta, lekcija je naučena, a to je da se „ne talasa“ i „ne ispravlja kriva Drina“. Rezultat toga je mirenje sa situacijom, opća apatija i kriza duha koji su postali zarazni.
Postratna i tranzicijska Bosna i Hercegovina je podijeljena po svim šavovima. Dakako, i onim socio-ekonomskim. Kako vidite ovaj segment koji se posebno odnosi na porast siromaštva?
Šadić: Već treću deceniju koristimo ovu sintagmu, a po svoj prilici tranzicijski procesi tek su započeli. Termini „postratni“ i „tranzicijski“ valjda opravdavaju sve naše neuspjehe, lične i društvene. Priključivanje Evropskoj uniji proces je u koji ulazimo i u kojem se nadamo da ćemo uspjeti ostvariti radnička prava, da ćemo živjeti u sistemu u kojem će se rad cijeniti i na adekvatan način vrjednovati, da neće biti siromašnih i da će svi koji su u stanju potrebe moći i zadovoljiti je. Nažalost, ono što se primijeti je da opada nekada visoko izraženi entuzijazam po tom pitanju.
Sve dublje socijalne podjele primijetne su svugdje, a u našem društvu tome su pridruženi i nepotizam i korupcija, potpuno odsustvo pravde i pravičnosti. Danas nisu siromašni samo oni koji nemaju nikakva primanja, čija je egzistencija, zajedno sa njihovim porodicama dovedena u pitanje i koji više ovise o pomoći neformalnih sistema, njihovih porodica, komšija i prijatelja, već i ogromna većina zaposlenih ljudi. Uzmemo li u obzir činjenicu da je prosječna plata nešto više od 850 KM, pitanje je šta četveročlana porodica u kojoj samo jedno radi može s tim primanjem. Sindikalnu potrošačku korpu, koja je oko 1900 KM, zvanične institucije više i ne obračunavaju zbog poražavajućih rezultata. Statistike pomažu da kreiramo zamagljenu sliku o socio-ekonomskim prilikama građana. Realnija slika se stječe kada se iznese podatak da je najmanja plata 369 KM, a najviša nestvarnih 380.000 KM. Plate u javnom sektoru pomažu u podizanju ovog prosjeka, ali prema podacima vidimo da privatni sektor značajnim dijelom sudjelujeu tome.
Sve veći broj autora danas upozorava na fenomen „novog siromaštva“, zaposlene koje se veže za osobe koje svojim platama ne mogu obezbijediti osnovne egzistencijalne potrebe. Skoro sam čula za jedan slučaj mlade samohrane majke koja je odlučila ostaviti dijete u domu, jer ne može obezbijediti osnovne potrebe za sebe i dijete. Njena plata je prosječna, ali kao podstanar mora platiti kiriju, režije, čuvanje djeteta i ne ostaje joj ništa novca za hranu, odjeću i druge potrebe. Kolikogod neko sa stane osuđivao ovakvu odluku majke, matematika je neumoljiva i zato ona treba pomoć društva. Nije potrebno isticati kakve su posljedice razdvajanja majke i djeteta.
Mediji kreiraju lažnu sliku o socio-ekonomskim prilikama građana, bombardirajući nas podacima da do sada nikada nije bila veća štednja u bankama, a zapravo se radi o najviše 1% ljudi koji poseduju sve to. Običan radnik nema ništa s tim. Zapravo, veliki broj građana preživljava na temelju porodične i socijalne solidarnosti. U prilog tome ide izvještaj Centralne banke u kome stoji da godišnje u Bosnu i Hercegovinu dijaspora doznači od 1,9 do 2,8 milijardi maraka.

Kad rad ne garantira kvalitetan život

Ratna dešavanja su, zasigurno, pogodila i narušila radne navike? Rad kao opće dobro je izgubio na svojoj vrijednosti i značaju?
Šadić: Vrijednost rada dovedena je u pitanje, zato što rad danas ne garantira da ćete moći od njega dobro živjeti. Neki ljudi veoma dobro žive a da nisu učili, trudili se, bili dobri đaci i studenti, što je nekada bila jedina ulaznica za bolji i kvalitetniji život. To kod mladih ljudi stvara konfuziju i sumnjičavost da se rad i trud isplati.
Slomom socijalističkog društva došli smo u poziciju nesigurnosti i nepovjerenja u sistem vrijednosti i time ulogu društvenih institucija. Kakva je pozicija socijalnih radnika i imamo li socijalnu politiku, te u tom smislu i adekvatnu socijalnu zaštitu?
Šadić: Poznato je da nemamo socijalnu politiku na državnoj razini, već govorimo opet u množini, odnosno, socijalnim politikama, koje su na entitetskim i kantonalnim razinama. Posljedica toga je socijalna nejednakost građana, koji imaju različit nivo prava iz oblasti socijalne zaštite. Izdvajanja za ovu oblast procentualno su slična puno razvijenijim zemljama, međutim, zbog velikog broja različitih socijalnih kategorija koje po raznim osnovama ostvaruju ova prava često onemogućuju one koji su u stanju potrebe da dobiju bilo kakvu pomoć. Sve više smo svjedoci neuspjeha sistema da osigura adekvatnu socijalnu zaštitu onima koji je uistinu trebaju. Ozbiljan je problem što nemamo porodične naknade, već se zaštita porodice svodi na simbolični dječiji dodatak, koji se opet isplaćuje samo u pojedinim kantonima. Svakodneni apeli za pomoć onih koji je trebaju bilo u liječenju, onih koji žive u siromaštvu i koji trebaju pomoć društva naša su realnost, ali i potvrda neuspjeha sistema. Ljudsko dostojanstvo dovedeno je u pitanje. S druge strane, stručnjaci čiji je uloga da pomažu onima koji trebaju pomoć ne mogu relizirati svoju profesionalnu zadaću, ukoliko to sistem nije omogućio. Imamo kantone u kojima mjesecima nije isplaćena niti jedna socijalna pomoć. Kako to objasniti građaninu koji nema šta da jede.

Motivacija i zadovoljstvo rada

Sva društva nemaju jednaku radnu i poslovnu etiku. Kako procjenjujete etiku rada danas u BiH?
Šadić: Kada kažete našem čovjeku da u Americi konobar nema platu za svoj rad mi to percipiramo kao strašno sistemsko nasilje, međutim, svaki Amerikanac zna da je obavezan ostaviti napojnicu u određenom iznosu od koje konobar ostvaruje dohodak. To je stvar tradicije i kulture ponašanja.
Kod nas o radnoj etici se može govoriti kako sa strane poslodavca, tako i sa strane radnika. Poslodavci treba da ispunjavaju svoje obaveze prema radnicima (plaćanje prekovremenih sati, vikenda, praznika, stimulacija, ali i kreiranja humanijeg ambijenta za radnika). Kada pogledamo radnike u trgovinama koji moraju da stoje cijeli dan na kasi, gledam to kao veoma nehumani uslov za rad. Kao kupac sam razmišljala da neću ići u trgovine u kojima radnik nema pravo da sjedi, ali je to odjednom postalo pravilo u gotovo svim trgovinama. Radnika treba motivirati, a oni zapravo smišljaju mehanizme da radni ambijent postane pakao i izvor pritiska za čovjeka, pa pitanje je kako čovjek da nađe motiva za rad. Razlog odlaska na posao iz čistih egzistencijalnih razloga ne može biti dovoljan razlog. Kada poslodavac stvori neprijatelja od svog radnika, da li je realno da on daje više?
Stječe se dojam da mediji propagiraju lagodan život i luksuz, te mišljenje da ne treba raditi bilo kakav posao. Kako vratiti zadovoljstvo u radu?
Šadić: Naši radnici kada odu u bilo koju zemlju u inostranstvo vrlo brzo budu prepoznati kao veoma kvalitetni, savjesni i vrijedni radnici. Zbog čega to nije slučaj u Bosni i Hercegovini? Zbog toga što se naš radnik svugdje više cijeni nego kod nas, ima bolja primanja i radne uslove nego što ih ima u svojoj državi. Radnik će povratiti zadovoljstvo u radu onog momenta kada osjeti da ga se cijeni kao stručnog, kada za svoj rad bude adekvatno plaćen i kada bude imao dobre radne uslove. Sada trenutno, zbog ogromne nezaposlenosti, sva prava i benefiti su radniku uskraćeni prijetnjama „ako ti nećeš da radiš, pun je biro nezaposlenih koji jedva čekaju taj posao“. Generalno gledajući, radnici ne traže nerealne i nedostižne uslove rada, traže minimum koji bi pokazao da se cijene kao osobe i da poslodavac čuva njihovo dostojanstvo.

Mladi nezaposleni ljudi ne mogu pomoći društvu

Mladi ljudi u BiH u ambijentu u kakvom žive biraju između toga da li otići u inozemstvo ili raditi u državnim institucijama. Šta im kao društvo možemo ponuditi?
Šadić: U svijetu državne institucije i ogromne velike kompanije se žestoko bore da privuku završene studente, nudeći im dodatno usavršavanje, dobre radne uslove, određenu autonomiju u poslu i mogućnost napredovanja. Pored nedostatka prilika za zapošljavanje, nepotizma i korupcije koji su osnovni problemi, prisutan je osjećaj besperspektivnosti. Mladi ljudi ne žele da čekaju cijelu vječnost da dobiju priliku za posao i platu od koje će oni i njihove porodice moći dostojno da žive. Nisam sigurna da javne institucije daju značajne mogućnosti mladom čovjeku u smislu kreativnosti i napredovanja. Bez sumnje one su na listi prioriteta visoko rangirane zbog sigurnosti posla i redovnih plata. Ovdje je kreirana takva klima u kojoj i mladi i oni koji to više nisu žele da idu. Odlaze i oni koji imaju relativno dobra primanja, ali nemaju mogućnost da rade ono za šta su se školovali, nego rade dosta jednostavnije poslove za minimalne plate. Odlazak sa sobom donosi brojne izazove, neizvjesnost, nesigurnost, problem jezika, ali uprkos tome mnogi se odlučuju otići. Istovremeno, savremnom čovjeku tehnologije umnogome idu naruku u smislu pronalaska posla i mobilnosti na tržištu rada, tako da je danas prisutna mobilnost ljudi u svakom smislu i u cijelom svijetu. Problem je što ta pojava za rezultat ima višestruko negativne posljedice za društvo. Odlaze nam školovani ljudi, što u određenom smislu predstavlja odliv kapitala, sve je manje upisanih đaka, bilježimo negativan natalitet, postajemo društvo starih i sve te posljedice ćemo osjetiti u punom obimu u budućnosti.
Konačno, kao društvo, učimo li mlade da se pošten rad (ne) isplati?
Šadić: Iako postoji određena doza sumnjičavosti u pravičnost sistema, duboko vjerujem da se isplati biti vrijedan i predan đak i student. Svjedok sam brojnih primjera da su dobri i vrijedni studenati svojim radom dobili stipendije, a kasnije i dobre poslove. Iza njih niko nije stajao, samo njihov rad i dobri rezultati. Neko to na kraju primijeti, preporuči studneta nekom poslodavcu i tu se otvaraju vrata, a kada se tome pridoda dobar kućni odgoj, uspjeh je zagarantovan. Ovakvi pozitivni primjeri vraćaju nadu da se pošten rad isplati. Brojni su promjeri naših izvanrednih studenata koji su ostali na fakultetima kao asistenti. Izvrsnost je siguran put uspjeha.

U novom printanom izdanju Preporoda od 1. maja 2018. čitajte: 

Povodom jučerašnjeg hapšenja komandanta Petog korpusa Armije Bosne i Hercegovine generala Atifa Dudakovića i njegovih saboraca, Sabor IZ u BiH je na svojoj X sjednici održanoj u Sarajevu dana 28.4.2018. usvojio sljedeću Izjavu:

Sabor Islamske zajednice podržava rad pravosuđa BiH i procesuiranje svih ratnih zločina u periodu agresije na Bosnu i Hercegovinu. Istovremeno, apelujemo na sve, a posebno političke zvaničnike, da poštuju presumpciju nevinosti i da prestanu sa pritiscima na rad pravosuđa.

Sabor IZ u BiH izražava svoju zabrinutost zbog činjenice da iza ovog procesa stoje politički centri moći koji svoju ulogu i pritisak na pravosuđe ne skrivaju, već na tome pokušavaju politički profitirati. Ovo bi trebalo zabrinuti svakoga kome je cilj jačanje vladavine prava u Bosni i Hercegovini. Neprihvatljivo je da političari na ovako grub način mogu utjecati na sudske procese.  

Sabor osuđuje nasilne pokušaje mijenjanja karaktera rata i izjednačavanja žrtve i agresora. Peti korpus, na čelu sa generalom Dudakovićem, je iz stanja potpunog okruženja časno branio državu Bosnu i Hercegovinu i narod Bosanske Krajine.

Uvjereni smo da će general Dudaković sa svojim saborcima u pravednom sudskom procesu potvrditi svoju nevinost, a da će Krajišnici kao i sve druge patriote ove zemlje pokazati dostojanstvo i istrajnost u borbi za Bosnu i Hercegovinu kao što su to činili i tokom agresije.

Sabor IZ u BiH izražava visoko poštovanje za patriotizam, hrabrost i odlučnost pripadnika Petog korpusa Armije BiH u odbrani od agresije i cijeni doprinos koji su dali u očuvanju suvereniteta, integriteta i teritorijalne cjelovitosti Bosne i Hercegovine.

Danas je u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu održana tematska i deseta redovna sjednica Sabora Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Sjednicom je predsjedavao predsjednik Sabora gosp. Hasan Čengić a istoj je prisustvovao zamjenik reisu-l-uleme, Husein ef. Smajić i muftije.

Na početku sjednice, a na prijedlog rukovodstva Sabora uz konsultacije sa zamjenikom reisu-l-uleme i muftijama sabor je donio odluku da se očituje o hapšenju komandanta Petog korpusa Armije Bosne i Hercegovine generala Atifa Dudakovića i njegovih saboraca. Sabor je tim povodom usvojio posebnu izjavu.
Na sjednici se raspravljalo o osnovama i načelima Poslovnika o radu Sabora IZ u BiH. Raspravljalo je se i o radu Sabora i saborskih tijela nakon čega je prihvaćena informacija o njihovom radu.
Sabor je razmatrao i usvojio Izvještaj o radu Sabora za 2017. godinu, Izvještaj o radu Reisu-l-uleme za 2017. godinu, Izvještaj o radu Vijeća muftija za 2017. godinu, Izvještaj o radu Rijaseta za 2017. godinu i Finansijski izvještaj za 2017. godinu.
Na prijedlog Reisu-l-uleme potvrđeno je imenovanje muftija za muftiluke Australije i Sjeverne Amerike.  Na dužnost muftije sa sjedištem u Australiji za područje muftiluka na kojem djeluje krovna organizacija Islamske zajednice Bošnjaka u Australiji imenovan je Jasmin ef. Bekrić, a za muftiju sa sjedištem u Sjedinjenim Američkim Državama za područje muftiluka na kojem djeluje krovna organizacija Islamske zajednice Bošnjaka u Sjevernoj Amerike Sabahudin ef. Ćeman.
Sabor je na današnjem zasjedanju, uz nekoliko prijedloga i sugestija usvojio prijedlog Pravilnika o izmjenama i dopunama Izbornih pravila i odluku o imenovanju Glavne izborne komisije, te Odluku o raspisivanju izbora.
Na kraju su članovi Sabora postavljali saborska pitanja.