(6/9)

1. Ovaj svijet bježi od onih koji za njim žude, a traži one koji od njega bježe; izmiče onima koji njemu služe, a hrli onima koji od njega bježe.
2. Ovaj svijet može se uporediti sa sjenkom koja je pokretna i nepokretna: u suštini pokretna je, a u stvarnosti nepokretna. Kretanje sjenke ne može se primijetiti golim okom, ali primjećuje se unutrašnjim okom.
3. Kako hodanje kroz vodu obavezno kvasi noge, tako i ovosvjetsko uživanje obavezno donosi mrak u srcu i jača njegovu vezu s dunjalukom, a ovisnost srca o dunjaluku sprečava istinski doživljaj ibadeta.
4. Prilikom smrti čovjeku ostaju samo tri svojstva: čisto srce od svih prljavština, radost u zikrullahu i ljubav prema Uzvišenom Allahu. Čistoću srca moguće je ostvariti samo oslobađanjem od ovosvjetskih strasti i prohtjeva; radost u zikrullahu moguće je postići samo ustrajnim i čestim zikrom; ljubav prema Allahu, dž.š., moguće je postići samo spoznajom, a spoznaja se postiže stalnim razmišljanjem. Ova tri svojstva mogu čovjeku donijeti spas i sreću poslije smrti.
5. Smrt ne znači nepostojanje; ona znači rastanak s ovosvjetskim ljubavima i dolazak Uzvišenom Allahu.
6. Ako pogledaš svoje prijatelje koji se naslađuju ovosvjetskim dobrima, a tvoje srce žali zbog toga iako znaš da je sve to prolazno i zaprljano, kako bi tek bilo tvoje stanje zbog gubitka sreće čiju veličinu i uzvišenost nije moguće opisati?!
7. Sve ono što nije u ime Allaha, dž.š., smatra se dunjalukom, a ono što je u Njegovo ime nije dunjaluk.
8. Imetak je najveće i najopasnije ovosvjetsko iskušenje.
9. Čovjek u svojoj prirodi nosi pohlepu i gramzivost, a malo zadovoljstva i skromnosti.
10. Ako se čovjek naslađuje hranom, pa magarac može pojesti više od njega; ako se naslađuje spolnim općenjem, pa svinja je u tome na višem stepenu od njega; ako se okiti i nagizda lijepom odjećom i nakitom, pa među jevrejima ima onih koji to mogu bolje. Ako pak bude skroman i zadovoljan onim što ima, onda može biti samo na stepenu vjerovjesnika i iskrenih Allahovih robova.
11. Udijeliti onda kada je dužnost udijeliti, a pritom se u duši tome suprotstaviti, nije darežljivost.
12. Svojstvo tvrdičluka neće nestati osim ako čovjek bude dijelio preko svoje volje.
13. Imetak se može sačuvati samo u riznicama i pomoću čuvara, a riznice i čuvare moguće je osigurati samo ako potrošiš dinare i dirheme, tako da imetak jede sam sebe, i on je sam svoja suprotnost sve dok ga ne nestane.
14. Doći do imetka na osnovu slave i visokog položaja lakše je nego na osnovu imetka doći do slave i visokog položaja.
15. S obzirom na svoju Božansku komponentu, ljudsko je srce po svojoj prirodi sklono Božanskom, odnosno jedinstvenosti u savršenstvu i neovisnom postojanju. Savršenstvo, dakle, podrazumijeva Božije osobine, te je zbog toga drago ljudskom srcu. Jedinstvenost u postojanju odlika je savršenstva, budući da je saučesništvo znak nepotpunosti i manje vrijednosti.
16. Najveće savršenstvo bilo bi u tome da drugi postoje zahvaljujući tebi. Ako to nije moguće, onda je savršenstvo u tome da njima vladaš. Tako je gospodarenje nad svime, budući da predstavlja jednu vrstu savršenstva, postalo drago i omiljeno.
17. U duhovna bogatstva ubrajaju se ljudske duše i srca, a to je nešto što je najvrednije na ovome svijetu. Otuda čovjek priželjkuje da nad njima ovlada kako bi mu bila potčinjena i ponašala se onako kako on želi, s obzirom na sličnost sa Božijim svojstvima i savršenstvo gospodarenja koje mu to osigurava.
18. Poznavanje arapskog jezika preuvjet je za poznavanje tefsira, a poznavanje tefsira preduvjet je za spoznavanje onoga što nam donosi Kur’an u vezi s načinom ponašanja i djelovanja koji je adekvatan za čišćenje duše, a poznavanje načina čišćenja duše od koristi je kod pripremanja duše za prihvatanje upute ka spoznaji Allaha, dž.š.
19. U moći čovjek ne može dostići stepen istinskog savršenstva. U stanju je da dostigne stepen istinskog savršenstva samo u znanju, a stvarna moć pripada samo Allahu, dž.š.
20. Kada bi vam se klanjalo sve što se na zemlji nalazi, za pedeset godina nestalo bi i onoga koji se klanja i onoga kome se klanja te biste se našli u istoj situaciji u kojoj se našao i onaj koji je umro prije vas, a koji je uživao visok položaj, pa ga je zadesilo isto ono što je zadesilo i one koji su pred njim ponizni bili.
21. Svaki onaj koji uživa u slavi i visokom položaju na ovom svijetu meta je zavisti i zla drugih ljudi. Neprestano živi u strahu da će izgubiti svoj položaj u srcima ljudi ili da će se eventualno promijeniti nagore, jer kada proključaju (od srdžbe), srca su podložnija promjenama i od samog kotla te se kolebaju između prihvatanja i odbacivanja. Sve što je u srcima ljudi utemeljeno nepostojano je i nalik onome što je na morskim valovima izgrađeno. Voditi računa o ljudskim srcima, čuvati i štititi svoj položaj, otklanjati zla zavisti i ljudskog neprijateljstva, sve su to brige i nedaće koje s tim položajem dolaze, a da i ne spominjemo ono što će nas na ahiretu zbog toga mimoići.
22. Častoljublje prestaje tek kada čovjek postane zadovoljan. Onaj koji je zadovoljan neovisan je od ljudi, a kada je neovisan od ljudi, srce mu nije njima zaokupljeno, niti za njega položaj među njima ima bilo kakvu težinu.
23. Svaki onaj koji te kleveće poklanja ti svoja dobra djela, a svaki onaj koji te hvali zadaje ti smrtni udarac. Zašto se onda raduješ smrtnom udarcu, a tuguješ zbog dobrih djela koja si na poklon dobio i koja te Allahu, dž.š., približavaju, a tvrdiš da voliš Allahovu, dž.š., blizinu.
24. Kada bi čovjek razmislio, uvidio bi da ima ljudi koji su počinili daleko veće grijehe od onoga što je počinio onaj koji njega kudi, ali prema njima ne osjeća nikakvu netrpeljivost. Nadalje, uvidio bi da i onaj koji njega hvali nekoga kudi, ali prema njemu ne osjeća mržnju zbog kuđenja drugih, kao što je osjeća prema onome koji njega kudi, iako se kuđenje, ukoliko ga smatramo grijehom, ne razlikuje prema tome da li je usmjereno prema njemu ili nekom drugom.
25. Neki imaju za cilj da, predstavljajući se vjernicima, sakupe što više ovozemaljskih dobara i imetka, pa makar to bilo od vakufske i jetimske imovine te drugih zabranjenih izvora. Ovo je najgora kategorija licemjera.
26. U svakom ibadetu koji nije moguće u tajnosti obaviti, kao što su: hadž, borba na Allahovom, dž.š., putu i džuma–namaz, bolje je preuzeti inicijativu i pokazati želju za njegovim izvršavanjem kako bi se i druge na to podstaklo, ali pod uvjetom da se u tome ne krije licemjerstvo.
27. Onaj koji drži vaz bi trebao da svojim govorom i ponašanjem budi u ljudima želju za ahiretom te ravnodušnost prema ovome svijetu. Međutim, u ovo naše doba vaizi svojim kitnjastim govorom, koji više liči poeziji, ne uzdižu i ne hvale vjeru, niti čine da se muslimani plaše, nego ih šalama i doskočicama ohrabruju na griješenje. Takve treba protjerati, zato što su oni Dedžalovi zamjenici i šejtanovi zastupnici.
28. Opasnost od licemjerstva velika je u obnašanju vlasti i zauzimanju visokih pozicija u nauci.
29. Kad god vidite učenjake kako zavide jedni drugima, a ne sarađuju, znajte da su ahiret žrtvovali za ovaj svijet, te da će biti među gubitnicima.
30. On je Svemoćni, Čija je veličanstvenost toliko očita da je ne mogu oči stvorenja vidjeti.
31. Najgora vrsta oholosti jeste ona koja čovjeka sprečava da se okoristi znanjem i da prihvati istinu i ravna se po njoj.
32. Oholost najbrže zahvati znalce.
33. Istinsko znanje povećava strah, poniznost, skrušenost, i zahtijeva da čovjek koji ga posjeduje smatra da je svako bolji od njega, a zbog ilma kao Allahovog argumenta protiv njega i zbog nedovoljne zahvalnosti na blagodati znanja.
34. Znanje je spoznaja ropskog položaja čovjeka spram Boga, znanje o Bogu kao jedinom Gospodaru svega, te o načinima na koji će čovjek iskazati i potvrditi svoj položaj roba u odnosu prema Gospodaru. Ovo će većinom rezultirati poniznošću.
35. Neznanje je najodvratniji grijeh i nešto što najviše udaljava roba od Allaha. A o sebi suditi kao o nekome ko je bolji od drugoga jeste čisto neznanje, koje dovodi do stanja sigurnosti od Allahove kazne, a sigurnost od Allahove kazne osjećaju samo oni koje propast čeka.
36. Kada ti prezireš i osuđuješ novotarije i nevjerovanje mrzeći one koji ih nose u sebi, to se miješa s tvojom ohološću, a s ispravnim znanjem i čestitošću pomiješa se i zabluda. Mnogo puta pobožnjaka koji ne posjeduje dovoljno znanja, ili uobraženog učenjaka, kada pored njega sjedne neki teški grešnik, to uznemiri i nastoji se udaljiti od njega. On to čini zbog oholosti skrivene u njemu, a smatra da je razlog takvog njegovog postupka opravdana srdžba u ime Allaha.
37. Šta znaš, možda ti, zbog skrivenih grijeha koje činiš iznutra, postaneš omražen kod Allaha, a onaj ko otvoreno čini određene teže grijehe, možda, zbog djela pokornosti iznutra, u srcu, poput ljubavi prema Allahu, iskrenosti, strahopoštovanja, a koji tebi nedostaju, bude zadobio oprost svojih grijeha.
38. Ukoliko je čovjek zadivljen i zaslijepljen vlastitim načinom mišljenja, rada, svojim umom, to će ga spriječiti da se koristi rezultatima drugih, da traži smjernice, spriječit će ga od postavljanja pitanja, držat će se samo sebe i svoga mišljenja, i neće pitati onoga ko je od njega znaniji. (…) Jedna od najvećih opasnosti umišljenosti jeste to što navodi na pasivnost, a zbog stava umišljenog čovjeka da je on već postigao uspjeh i da mu više ništa ne treba.
39. Za onoga ko nije cio život posvetio učenju najispravnije je da se ne upušta duboko u mezhebe, i da ne sluša duge rasprave o tome. (…) Onaj ko je odlučio posvetiti se nauci, prioritetno znanje koje mora prije svih drugih oblasti naučiti jeste poznavanje argumenata i uvjeta njihove ispravnosti. Međutim, to zahtijeva mnogo truda.
40. Cio Kur’an, od početka do kraja, opominje i straši. Onom ko o njemu razmišlja, ako je vjernik u ono što je u njemu, može samo tuga da se uveća i strepnja ojača.
41. Tačno je kako on (čovjek kao takav) pripada gospodskoj odredbi (emr Rabbānī), kako je svjetlost među svjetlostima Uzvišenog Allaha, misleći pritom na tajnu srca u kojoj se u cijelosti manifestira zbīlja Istinitog, dotle da bude prostranije od čitava univerzuma i obujmi ga (srce). U njemu se odražava slika svega. E, tad iz njega počinje isijavati ogromna svjetlost, jer se čitav bītak u njemu pojavi onakav kakav i jeste po sebi. Na samome početku, on je zakriven svojevrsnom nišom (miškāt) koja ga zaklanja.
42. Osnov svih sreća jeste um i pronicljivost.