digital-naslovna-skracena.jpg
mobitel-banner-naslovna.jpg
leksikon-banner-za-homepage1.gif
Tradicija

Gazzālījevi dragulji mudrosti iz iḥjā’a (7/9)

Autor: Haris Dubravac Septembar 04, 2019 0
Gazzālījevi dragulji mudrosti iz iḥjā’a (7/9)

(7/9)

  1. Čovjek je prisiljen na izbor koji mu pripada.
  2. Požurite, stoga, hitro ka pokajanju prije nego što otrovi grijeha urade s duhom vjerovanja ono što premašuje mogućnosti i sposobnosti ljekara. Nakon toga neće mu koristiti niti traženje lijeka niti savjet onih koji ga žele posavjetovati, niti upute onih koji mu ih upućuju.
  3. Svaki čas života, štaviše, svaki dah jeste vrijedni dragulj koji nema nadoknade niti zamjene. On je dobar jer te vodi vječnoj sreći i spašava te od vječne nesreće, a koji su dragulji vredniji od ovih?!
  4. Rob neće biti robom dok ne spozna svoga Gospodara Gospodarem, a sebe robom. Stoga je neophodno da upozna i sebe i svoga Gospodara.
  5. Čuvanje spoznaje srcima, života tijelima i imovine ljudskim bićima jeste neophodno kao cilj svih vjerozakona.
  6. Vjerovjesnici ne mogu drukčije govoriti s ljudima nego kroz navođenje parabola, jer su obavezni govoriti s ljudima na nivou njihova razumijevanja, a nivo njihova razumijevanja jeste činjenica da su oni u snu, a spavaču se nešto može razotkriti samo kroz parabolu. A kada umru, oni se probude i spoznaju da je parabola istinita.
  7. Srca su predisponirana da parabole imaju utjecaja na njih i da se smisao kroz parabole ustali u njima.
  8. Kada se vatra rastanka nadvije, često nadvlada i vatru koja tijela prži. Vatra rastanka jeste Allahova razbuktala vatra koja do srca dopire, dok se džehennemska vatra samo tijelima zaokuplja, a bol je tijela bijedna u poređenju s bolom srca. (…) Ovo se ne bi trebalo negirati da postoji na ahiretu jer slične prizore imamo i na ovom svijetu. Može se vidjeti onaj koga je zanos ispunio kako trči preko vatre i korijenja trske koje mu ranjavaju noge, a on to ne osjeća zbog jačine onoga što je u njegovom srcu. Vidiš srditoga koga je obuzela srdžba u borbi kako ga ranjavaju, a on to u tom trenu ne osjeća, jer je srdžba vatra u srcu.
  9. Pogibija od vatre ili sablje ne dešava se ni zbog čega drugog nego zbog rastavljanja dva dijela bića koji su vezani jedan za drugi vezom sjedinjenja koja je moguća kod tijela. Ono što razdvaja srce i onoga koga voli s kojim se veže vezom sjedinjenja, koja je daleko savršenija od sjedinjenja tijela, jeste daleko bolnije, ako si od pronicljivih i srčano snažnih. Nije daleko da onaj koji nema srca ne spozna jačinu ove boli i da je potcjenjuje u odnosu na bol tijela.
  10. Dužina kazne biva prema dužini istrajnosti u grijehu, žestina kazne biva prema ružnoći velikih grijeha, a raznovrsnost kazne prema različitim vrstama loših djela.
  11. Nikako nemoj misliti da je pravo iskušenje ono Ejjubovo, a.s., koje je zadesilo njegovo tijelo, jer je i iskušenje Nuha, a.s., također, veliko, budući da je on iskušan zajednicom koju je njegovo pozivanje Allahu, dž.š., od Allaha samo još više udaljavalo.
  12. Veoma rijetko su Allahovi prijatelji bili lišeni različitih vrsta iskušenja i kušnji, kao što su: progon iz svojih zavičaja, klevetanje kod vladara, optužbe za nevjerovanje i izlazak iz vjere. Neminovno je da gnostici (arifi) kod čobana budu nevjernici, kao što je neminovno da onaj koji razmjenjuje veliku devu za mali dragulj kod neukih bude rasipnik i gubitnik.
  13. U većini slučajeva je nepravda prema drugima ta koja uvodi u Džehennem one koji vjeruju u jednoga Boga.
  14. Jedan veliki grijeh prestaje i ne slijedi ga njemu sličan. Kada se ovo pojmi, više se nadati oprostu u ovom slučaju nego prilikom činjenja malih grijeha koje čovjek stalno ponavlja. (…) Teško je pojmljivo da čovjek iznenada navali na velike grijehe, bez različitih malih grijeha koji ih najavljuju ili su popratna pojava. Rijetko će bludnik odjednom počiniti blud bez zavođenja i prethodnih radnji. Rijetko će iznenada ubiti bez prethodne svađe i neprijateljstva. Svaki veliki grijeh okružuju mali grijesi koji mu prethode ili ga poprate.
  15. Razlog zbog kojeg mali grijeh postaje velikim jeste to da čovjek grijeh smatra malim, a kada god čovjek grijeh drži velikim, on biva malim kod Allaha, dž.š., jer njegovo smatranje grijeha velikim proizlazi iz srčane odbojnosti i prijezira prema grijehu. Ta odbojnost sprečava da grijeh značajnije utječe na njega. Smatranje grijeha malim proizlazi iz naviknutosti na njega, što uzrokuje veliki utjecaj na srce. (…) Zbog toga se ne kažnjava za ono što se dešava u nemaru, jer na srce ne utječe ono što se čini u nemaru.
  16. Onaj koji osjeti kaznu koja je zadesila njegovo dijete ili nekoga od njegovih dragih prijatelja, dugo će biti nesretan i dugo će plakati. A ima li mu većeg prijatelja od njega samoga?! Koja mu je teža kazna od Džehennema?! Ima li boljeg pokazatelja da ga je snašla nevolja od grijeha?! Ko je iskreniji vijesnik od Allaha i Njegovog Poslanika?!
  17. Znak valjanosti kajanja jeste nježnost srca i obilnost suza. (…) Još jedan od znakova valjanosti kajanja jeste da se ustali gorčina tih grijeha u srcu pokajnika umjesto njihove slasti, pa da se umjesto težnje pojavi prijezir prema njima.
  18. Svak grijeh ima okus meda, ali i djelovanje otrova.
  19. Činjenica da se jedna stvar briše svojom suprotnošću ukazuje da je ljubav prema ovom svijetu vrhunac svakog grijeha i da su tragovi slijeđenja dunjaluka u srcu radost i čežnja prema njemu, stoga nema sumnje da svaka neugodnost koja zadesi čovjeka i koja odvraća srce od dunjaluka biva njemu iskup grijeha budući da srce zbog briga i žalosti postaje grubo prema ovome svijetu, svijetu nedaća. (…) Kažu da je briga koja ulazi u srce, a za koju čovjek ne zna, tmina grijeha i briga zbog njih i saznanje srca za stajanje kod polaganja računa i strahotu razotkrivanja.
  20. Onaj koji sebe ne preispituje na ovom svijetu dugo će račun polagati na Sudnjem danu.
  21. Čovjek je, doista, rob dobročinstva.
  22. Ako se radi o mladiću, on ne bi trebao mnogo razmišljati o svemu onome čemu slično postoji na ovome svijetu, kao što su hurije i dvorci, jer ga to razmišljanje može pokrenuti da to traži odmah, i da se ne zadovolji odgodom. Trebao bi isključivo razmišljati o slasti pogleda u Allahovo, dž.š., lice, jer tome sličnog nema na ovome svijetu.
  23. Ni najmanji trun dobra nije bez utjecaja, kao što ni jedna dlačica koja se stavi na vagu djela nije bez utjecaja. Ako bi prva dlačica bila bez utjecaja, onda bi i druga bila ista takva, tako da ni tovari trunki ne bi prevagnuli, a to je posve nemoguće!
  24. Nema drugog uzroka za istrajnost u grijehu osim nemara i strasti. Nemaru se suprotstavlja znanje, a strasti jedino strpljivost u uklanjanju uzroka koji vode ka strasti. Nemar je osnova svih grijeha.
  25. Strast koju čovjek ojača navikom nije ista kao ona koja nije ojačana. Zbog ovoga su propali svi oni koji su odgađali poslove, jer oni zamišljaju razliku u onome što je istovjetno, a ne misle o tome da su dani slični po tome što je u njima uvijek teško napustiti strasti.
  26. Svi stupnjevi vjere podijeljeni su na tri skupine: spoznaje, stanja i djela. Osnova su spoznaje iz kojih proizlaze stanja koja podstiču na djela. Spoznaje su poput drveća, a stanja poput grana, dok su djela plodovi.
  27. Najteža vrsta strpljenja jeste sustegnuti se od unutrašnjeg glasa prohtjeva.
  28. Rob treba svoje srce očistiti od korova strasti i posaditi u njega sjeme iskrenosti i volje da bi se moglo izložiti vjetru milosti kada puhne.
  29. Zahvalnost očiju mora biti pokazana time što ćeš pokriti svaku mahanu koju vidiš kod nekog muslimana. Zahvalnost ušiju jeste da pokriju svaku sramotu koju čuju o drugome.
  30. Kako da zahvalimo na blagodati kad je zahvalnost još jedna blagodat?
  31. Svjestan si da pisac koji zavoli svoje djelo u suštini zavoli sebe. Majstor koji zavoli svoje djelo u suštini zavoli sebe. Roditelj koji voli svoje dijete zato što mu je dijete, u suštini voli sebe. Sve što postoji, osim Allaha, dž.š., jeste stvorenje Allahovo i Njegovo djelo. Kada On voli ono što stvara, time u suštini voli Sebe.
  32. Nema radosti osim u stalnom spominjanju Uzvišenog Allaha, niti ljubavi bez spoznaje koja se ostvaruje stalnim razmišljanjem.
  33. Znaj da se preko vlasti čuva vjera.
  34. Prijatelj neznalica gori je od razumnog neprijatelja.
  35. Kao što među organima tvog tijela nema viška i beskorisnog organa, tako i svi organi – elementi od kojih je sastavljen svijet imaju svoju ulogu. Čitav je svijet poput jedne osobe, a njegova pojedinačna tijela jesu njegovi organi koji se međusobno pomažu isto kao što se uzajamno pomažu organi tvog tijela.
  36. Ukoliko razmisliš, uvidjet ćeš da komad hljeba koji jedeš traži, da bi ga ti sirot dobio, više od hiljadu majstora. Počevši od meleka koji pokreće oblake iz kojih se kiša spušta, pa do posljednjeg postupka koji meleci čine. Tada dolazi red na čovjeka.
  37. Vjerovjesnici popravljaju učene ljude koji su njihovi nasljednici, učeni, nadalje, vladare, a meleci vjerovjesnike, sve dok se ne dođe do Uzvišenog Gospodara, Koji je izvor svakog reda i ishodište svake ljepote i dobra, te začetnik svakog reda i sklada.
  38. Sve što postoji uvezano je i protkano jedno drugim kao što su organi tijela međusobno povezani.
  39. Zar se čovjek ne tješi kada počini grijeh time što je mnogo onih koji čine grijehe, a nikada se u vjeri neće ugledati na one koji su bolji od njega!
  40. Obmana je jasna samo kada osoba pogleda mezarja, te spozna da bi njihovim stanovnicima bilo najdraže da imaju život koji ona ima, pa da ostatak svog života posveti onome zbog čega bi se stanovnici mezarja željeli vratiti.
  41. Dunjalučke nedaće su putevi koji vode budućem svijetu.
  42. Dunjaluk je kuća u koju su ušli ljudi kroz vrata materice, a izlaze na vrata groba.
  43. Samo znanje koje ne prati djelo nije bolje od djela koje nije potpuno.
  44. Najbolja je spoznaja, zatim, stanje, a na kraju samo djelo.
  45. Zaista su nada i strah krila pomoću kojih, oni Allahu bliski, lete do svakog pohvalnog mekama i lađe, pomoću kojih oni prevaljuju puteve za ahiret savladavajući svaku prepreku i najveće uspone.
  46. Znaj da je djelovanje uz nadu bolje od djelovanja uz strah, jer najbliži robovi Allahu jesu oni koji Ga najviše vole, a ljubav prevladava s nadom.
  47. Vrijeme u kojem živimo jeste vrijeme u kojem ne treba koristiti nadu. Čak i pojačano zastrašivanje teško da će ljude vratiti na put istine. A govoriti im o nadi, to ih samo može upropastiti i dokrajčiti. Međutim, govor o nadi prihvatljiviji je za srca i ugodniji za dušu, a cilj vaiza jeste samo privući srca obraćajući se ljudima riječima hvale bez obzira kakvi su – tako su se ljudi priklonili nadi, pa se zlo još više povećalo, a grešnici još više osilili u griješenju.
  48. Sve ono što se prenosi o vrijednosti i pohvalnosti nade, jeste dokaz o vrijednosti i poželjnosti straha. Svaki onaj koji iščekuje i nada se voljenom mora se plašiti i rastanka s njim, a ako se ne plaši rastanka, onda ga niti voli niti iščekuje.
  49. Ovo je redoslijed stanica vjere. Nakon čvrstog uvjerenja može doći samo strah i nada, a poslije njih samo strpljivost; pomoću strpljivosti dolazi borba i posvećivanje isključivo Allahu, dž.š., i javno i tajno. Nakon borbe, onome kome Uzvišeni Allah otvori put, dolazi samo uputa i spoznaja, a poslije spoznaje može doći samo ljubav i prisnost. Ljubav obavezno podrazumijeva zadovoljstvo onim što čini Voljeni i sigurnost u Njegovu brigu i pažnju, a to je pouzdanje (tevekkul) u Njega.
  50. Kada slušamo vaz, plačemo, ali kada dođe vrijeme da se radi u skladu s onim što smo čuli, onda se tome protivimo.
Oznake
« Gazzālījevi dragulji mudrosti iz Iḥjā’a Kampanja protiv kockanja »

Povezani članci (po oznakama)

nazad na vrh

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine