1. Zlo koje nije vječno bolje je od dobra koje nije vječno budući da nakon zla koje nije vječno, kada se završi, ostaje radost uslijed vječnog prestanka zla. Više ga nema. A dobro koje nije vječno, kada se okonča, ima za rezultat žal zbog njegovog stalnog prestanka.

2. Govor vjernika jeste zikr, njegovo je gledanje uzimanje pouke (ibret), a njegova šutnja razmišljanje (fikr).

3. Neko znanje, makar i ne bilo sumnje u njega, ipak ne ovlada srcem, kao što je znanje o smrti.

4. Prvo pokvarena misao, ne odagna li se, rodit će želju, a želja rađa zaokupljenost, zaokupljenost rađa jaku namjeru, jaka namjera rađa čin, a taj čin rađa propast i prijezir.

5. Izvor svjetla za srca jeste spoznaja sveprisustva Gospodareva (hadretur-rubūbijja).

6. Neka prva briga murida bude učenje propisâ (ahkāmul-ilm), ili traganje za učenjakom koji je potpuno okrenuo leđa ovome svijetu, ili, barem, traganje za onim kod koga je veoma slaba želja za dunjalukom, ako ne može naći onog prvog, koji uopće takve želje nema.

7. Najveća blagodat Uzvišenog Allaha prema robovima jeste znanje (ilm) i otkrovenje istine (kešful-hakk). Vjera (īmān) oznaka je za vrstu kešfa i znanja.

8. Sve o čemu rob razmišlja djelo je Allahovo, i razmišljanje o tome djelu, u jednu ruku, razmišljanje je i o Uzvišenom Allahu ako mu se otvore vrata melekuta. Ovo je velika stvar.

9. U današnjem vremenu nema onih koji bi se u ibadetu zalagali kao što su se zalagale prve generacije. Zbog toga se umjesto izravnog ugledanja na druge treba okrenuti slušanju. Naime, nema korisnije stvari do slušanja o životu prvih generacija, proučavanja vijesti koje nam od njih dopriješe i njihovog tako golemog (duhovnog) zalaganja.

10. Čuvaj se pogledanja u ljude tvoga vremena! Ako se budeš pokoravao većini onih koji hode Zemljom, zavest će te od Allahova puta.

11. Čudno je kad ti dijete kaže kako se u tvojoj odjeći krije akrep (škorpion), istog trena bacaš sa sebe odjeću, a da ne tražiš ikakva dokaza. Zar su riječi vjerovjesnikā, učenjakā, mudrih ljudi i svih evlijā za tebe manje utjecajne od riječi jednog djeteta?

12. Ti ćeš sutra biti sve nemoćniji i nemoćniji, jer strast je poput jakog drveta koje čovjek hoće iščupati. Ukoliko čovjek ne mogne iščupati strasti usljed svoje slabosti i to odgodi za kasnije, biva poput osobe koja ne mogne iščupati drvo dok je još u mladalačkoj snazi, odgađajući to za sljedeću godinu, iako zna da se odgađanjem drvo samo još više ukorjenjuje, a on sve više slabi i vehne. Ono što ne mogne kao mladić pogotovo neće moći u starosti. Za oronuloga starca prava je muka baviti se fizičkim aktivnostima, kao što je i patnja vaspitavati vuka. Mlada grana lahko se savija. To postaje nemogućim kad se osuši i ostari.

13. Kako onaj ko ne može podnijeti strpljenje boli duhovne borbe može podnijeti strpljenje boli Allahove kazne?!

14. Zamisli da sve živo na Zemlji tebi je učinilo sedždu i poklonilo ti se, zar ne znaš da ćeš za pedeset godina nestati, i ti i svi oni na Zemlji koji su te obožavali i na sedždu ti padali?!

15. Nefsu, zar ne znaš da je smrt čas tvoga sastanka, kabur tvoja kuća, zemlja tvoja posteljina, crv tvoj prisni drug, a jezoviti čas (Sudnjeg dana) tik pred tobom? Nefsu, zar ne znaš da je vojska mrtvih pred kapijama tvoga grada, čeka te, a svi su dubokog uvjerenja da se neće maći dok te sa sobom ne pokupe?! Nefsu, zar ne znaš da oni žude za povratkom na ovaj svijet, tek na jedan dan, a samo kako bi nadoknadili ono što ih je prošlo? Tebi je ta šansa data! Jedan dan tvoga života oni bi kupili za sve što na njemu postoji, a ti traćiš svoje dane u nehaju (gafletu) i dangubi.

16. Tvoj život priveden je kraju još kad te majka rodila.

17. Kakva je korist u imetku koji raste kad se život skraćuje?!

18. Nije nepoznato da je misao ključ svjetlosti, začetak gledanja srcem (mebde’-ul-istibsār). Ono je mreža znanosti, hvatalica spoznaja i razumijevanja.

19. Razmišljanje je bolje od zikra i podsjećanja (tezekkur), budući da razmišljanje (fikr) podrazumijeva i sjećanje (zikr) i još više od zikra.

20. Sve dok se sâmi udovi ne očiste od grijehâ, nije moguće posvetiti se izgradnji srca i njegovom čišćenju.

21. On, Uzvišen je, nije u svijetu, a niti izvan njega, niti je sjedinjen sa svijetom, a niti je od njega odvojen.

22. Sve egzistencije na ovome svijetu jesu tragovi moći Uzvišenoga Allaha, svjetlo su od svjetala Njegove Bîti. Štaviše, nema veće tame od nebîtka (adem), niti svjetlosti jače od Bîtka (vudžūd). Bîtak svih stvari jedno je od svjetala Njegove Bîti, slavljen neka je On.

23. Vanjština Zemlje stanište je za žive, a njena unutrašnjost stanište je umrlih.

24. Vrhunac naše spoznaje jeste spoznati našu nemoć potpune spoznaje Njega.

25. Čovjeka obuzmu nesuvisle nade, pa se nada onome što odgovara njegovim željama, a njegovim željama odgovara ostanak na ovome svijetu, i onda on zamišlja kako će ostati na njemu i šta mu sve treba za taj ostanak.

26. Onaj koji odgađa jadan je i ne zna da ono što ga poziva na odgađanje danas i sutra će biti s njim, a što vrijeme više prolazi, on se sve više veže za to i misli da će imati vremena.

27. Kada je riječ o ljubavi prema dunjaluku, njeno odstranjivanje iz srca je teško, jer to je hronična i dugotrajna bolest čije je liječenje namučilo i one ranije i one kasnije narode. Jedini lijek za to jeste vjerovanje u onaj svijet i kaznu i nagradu koje su pripremljene na njemu. Što god je jača njegova vjera, to je dunjaluk dalje od čovjekova srca.

28. Ništa ne može prilagoditi smrt srcu kao primjećivanje smrti vršnjaka i sličnih ljudi i razmišljanje o tome kako im je smrt došla kada joj se nisu ni nadali.

29. O jadniče, neka ti je smrt stalno na umu. Tok života nosi te, a ti nisi ni svjestan.

30. Danas na dženazama vidimo skupine ljudi koje se, uglavnom, smiju i zabavljaju, govore samo o imetku umrloga i o onome što je ostavio svojim nasljednicima. Njegovi prijatelji i rodbina samo razmišljaju o načinu kako da se domognu makar dijela njegove imovine, a niko da razmišlja o vlastitoj dženazi i o svome stanju na dan kada i njega ponesu, izuzev onih kojima se Uzvišeni Allah smilovao.

31. Smatra se da je najbolje stanje onih koji prisustvuju dženazama, njihovo plakanje za umrlim, a kada bi shvatili suštinu stvari, sebe bi oplakivali, a ne umrloga.

32. O umrlome treba imati lijepo mišljenje pa makar bio i grešnik, a o sebi loše misliti, pa makar i dobri u javnosti bili.

33. Smrt znači samo promjenu stanja.

34. Zaista je poniženje, sramoćenje i razotkrivanje onoga što čovjek skriva mnogo teže od udaranja i bilo koje tjelesne kazne.

35. Duhovno osvjedočenje snažnije je od fizičkog viđenja očima.

36. Što god je unutrašnjost čišća, srcu se više otkriva ono što će se desiti u budućnosti.

37. Sve dok je čovjek u budnom stanju, on je obuzet onim što mu donose njegova osjetila iz pojavnog svijeta, a upravo to zaklanja njegovo srce od svijeta nevidljivog. Stanje sna znači smirenje osjetila koja srcu ne donose ništa iz pojavnog svijeta, pa ako se srce uspije osloboditi toga i mašte i u biti ostane čisto, tada se sklanja zastor između njega i Levhi-mahfuza, i u srce dopire nešto od onoga što se nalazi u Levhi-mahfuzu, baš kao što se u ogledalu vidi slika drugog ogledala ukoliko se ukloni zastor.

38. Kod većine ljudi vjerovanje u onaj svijet nije ušlo u dubine njihovih srca i nije se u njima ukorijenilo. Na to upućuje njihovo pripremanje za ljetne i zimske dane na ovome svijetu, a zanemarivanje džehennemske vreline i studeni te svih drugih teškoća i strahota. (…) Zaista, slabo vjerovanje u ponovno proživljenje posljedica je slabog razumijevanja ovoga svijeta i primjera koji se u njemu nalaze, a koji upućuju na nepoznate stvari onoga svijeta.

39. Uzvišeni Allah prikrio je svoje prijateljstvo (vilajet) kod Svojih robova, pa možda je onaj koga preziru i omalovažavaju tvoje oči, baš jedan od Allahovih prijatelja.

40. Uz sve teške patnje koje će kušati stanovnici Džehennema, ipak će njihova najteža kazna biti kajanje i očaj zbog gubitka džennetskih blagodati i uživanja te zbog nemogućnosti susreta s Allahom, dž.š., i gubitka Njegovog zadovoljstva, a znajući da su sve to prodali posve, i to sve samo zbog niskih strasti i prohtjeva na dunjaluku koji su posve kratko trajali. Čak i to nije bilo čisto nego je bilo zamućeno gorčinom.

41. Neka te kandžija straha i uzde nade vode Pravim putem, pa ćeš na taj način steći ogromni posjed i spasiti se od bolne patnje.

42. Tako mi Allaha, da u Džennetu nema ništa drugo osim spasa za tijelo, sigurnosti od smrti, gladi i žeđi, to bi bio dovoljan razlog da čovjek zanemari ovaj svijet i da ne daje prednost onome što neminovno prolazi i propada.