Jedna od dubokih i često nerazrješivih dilema koja opterećuje dušu i um savremenog čovjeka jeste pitanje pripadnosti. Mnoge psihološke i sociološke studije danas govore o krizi identiteta. Kako se pozicionirati i osjetiti živim u otuđenom svijetu, u kojemu preovladava osjećanje da je svako sebi dovoljan, da nema potrebe za drugim, da svako za sebe ima najbolja rješenja za sve probleme i najpouzdanije odgovore na sva pitanja kojima nas društvena stvarnost i život oslovljavaju. Ta opterećujuća dilema nahodi se u činjenici da razorena društva ne brinu za pojedinca, ne gledaju u njemu nikakav potencijal i rješenje, nego stanovit problem, a, s druge strane, pojedinac zbog tog uzajamnog odnosa  više ne osjeća društvo i na srcu mu ne leži njegova dobrobit i svekoliki napredak. 

Želim podržati naučni rad.

Kur'an Časni na mnogo mjesta i načina naglašava zajedništvo i kazuje da su vjernici upućeni jedni na druge: “I on je sjedinio srca njihova. Da si ti potrošio sve ono što na Zemlji postoji, ti ne bi sjedinio srca njihova, ali je Allah sjedinio - On je zaista silan i mudar.“ (El-Enfal, 63) “Muhammed, a.s., je Allahov poslanik, a njegovi sljedbenici su strogi prema nevjernicima, a samilosni među sobom...“ (El-Feth, 29) Allah voli one koji se na Njegovom putu bore u redovima kao da su bedem čvrsti.“ (As – Saff, 4). Kur'ansko kazivanje o zajedništvu vrlo često posmatramo i odmišljamo iz pozicije već potpuno ostvarene muslimanske zajednice, koja je savršeno ozbiljila ideale zajedništva. Kada Kur'an govori o zajednici koja se ikada pojavila (Ali Imran, 110), mi podrazumijevamo da mi jesmo ta savršena zajednica, a trebamo se podsjetiti da zajednica i zajedništvo, povjerenje kao vezivno tkivo unutar te zajednice, te usmjerenost ka zajedničkom cilju, jestu dato, a nikako zadato stanje.

Vraćanje sebi

Prije nego li je Kur'an spušten u srce Muhammeda, alejhi-s-selam, u vremenu kada od Gospodara svjetova još uvijek nije bio zadužen poslaničkom misijom, on je imao naviku osamljivanja. U tišini Hire, pokušavao je smiriti svoje strahove i naći odgovore na pitanja  smisla života, jer je živio u duboko podijeljenoj, izrabljivačkoj zajednici koja više nije znala za svetost života, u kojoj je postojao ogroman jaz između bogatih i siromašnih, zajednici koja je bila, Kur'an kazuje, 'na rubu vatrene jame' (Alu Imran, 103). U ovome poslaničkom primjeru, možemo naći nekoliko važnih psiholoških momenata koji će nam pokazati zakonomjernosti između snažnog individualizma i lažnog kolektivizma. U svakoj zajednici koja nije postavljena na zdravim osnovama, koja samo stvara privid zajedništva, a zanemaruje pojedinca, prije ili kasnije, nazrijet će se duh lažne saradnje i solidarnosti, pa će pojedinac kojemu dostojanstvo trpi, osjetiti snažnu potrebu da se udalji iz takvog sumornog ambijenta, u savršeni, ljudskom misli i rukom neporemećeni red, gdje postoji kosmička ravnoteža, i gdje još vijek snažno odjekuje kur'anski zaziv da se svijet nije urušio, i da 'u Svemiru sve plovi' (Ya-Sin, 40) Osluhnuti najtanahnije titraje svog srca, istinski se vratiti sebi, znači vratiti se Bogu, a samo onaj ko se napaja na Izvoru Istine, može se istinski vratiti zajednici u kojoj živi, i generirati pozitivne promjene i procese. 

Muhammed, alejhi-s-selam, u pozitivnu promjenu svijeta krenuo je vođen Ruhul-Eminom, snažnim melekom Džibrilom, a u zikru i fikru, stalnoj predanosti Gospodaru, njegovo čisto srce smirivalo se riječima Objave: “Allah će tebe štititi od ljudi!“ (El-Maide, 67) “Mi dobro znamo za tjeskobu u tvojim grudima zbog njihova govora...“ (El-Hidžr, 97) “Gospodar tvoj nije te napustio ni omrznuo te!“ (Ed-Duha, 3)

Duhovni egzil

Mnogo puta, nagli pokušaji  promjene završavaju neuspjehom, jer je agens promjene bio neki osobni hir, a zanemarivale su se i dezintegrativne snage koje promjenu ne žele. Pored otvorenih neprijatelja islama, koji su priječili Muhammeda, alejhi-s-selam, u njegovoj poslaničkoj misiji, on je morao sa svojim ashabima računati na rušilački faktor unutar prve zajednice muslimana, na skupinu lažova, munafika (dvoličnjaka), koji suštinski nisu bili dio Zajednice. Znali su za njihovu prevrtljivu narav i podmukle planove, i prema njima su se postavljali odmjereno, promišljeno i oprezno. Musaa, alejhi-s-selam, poslan je Benu Israilu, narodu koji je vrlo često bio svađalački okrenut prema njemu, pa Musa, a.s., koji je mnogo trpio, izvodeći taj narod iz faraonovog ropstva, posvješćivao sebi gdje su granice njegove snage i izdržljivosti, gdje je briga za sebe, a gdje je i dokle ide briga za opće dobro: “A kada ih potres zadesi, Musa reče: 'Da si htio, već bi uništio i njih i mene! Hoćeš li nas uništiti zbog onoga što maloumnici naši učiniše?! To je samo tvoje iskušavanje  - njime vodiš koga hoćeš na stranputicu, a koga hoćeš vodiš Putu pravome...“ (El-A'raf, 155) “'Gospodaru', reče Musa, 'samo moj brat je uza me, i zato odvoji nas od ljudi koji griješe!' – 'Ta zemlja četrdeset godina za njih zabranjena je', Bog reče, 'tako da svijetom lutati će, a zbog grješnih ljudi očajanju ne prepuštaj se!'“ (El-Maide, 25-26) Bez zajednice ne možemo opstati, jer smo Božanskim naumom na nju upućeni, ali zajednici ne možemo pomoći i u njoj opstati ako bez sebe ostanemo. U našem nastojanju i iskrenoj namjeri da svijet mijenjamo nabolje, prije negoli se sa svijetom susretnemo, kvalitet promjene uveliko ili presudno će biti uvjetovan našim susretom sa samima sobom. Imamo li mi svoju Hiru ili Turi Sinaj, tiha mjesta, našim najdubljim osjećanjima obojena? Imamo li svoj duhovni egzil, iz kojega ćemo, oplemenjeni i osnaženi, razbijati sivilo ustaljene kolotečine koja nam se svakodnevno nameće?! Ili ćemo dopasti iskušenja i biti u skupini onih za koje časna Knjiga kaže: 'Misliš da su skupa, a srca su im u neslozi!'