Cijeli tekst u printanom izdanju Preporoda

Interpretativna tradicija ponudila je nekoliko tumačenja ovog hadisa, a to su: a) šejtani su se okivali samo za vrijeme trajanja objave Kurʼana, i to samo oni šejtani koji su potajno prisluškivali ono što je Allah objavljivao melekima (mustariqū s-samʻ). Ovo tumačenje kao jedno od tumačenja navodi El-Halīmī, znameniti učenjak šafijskog mezheba iz četvrtog stoljeća po H. (Et-Tībī, Al-Kāšifu ʻan haqāiqi s-sunan, 5/1575-1576); b) postač svojim postom i drugim dobrim djelima sprječava šejtana da ga na zlo navraća, a izraz „okivanje šejtana u lance“ ima preneseno značenje. Ovo mišljenje, pored ostalih, zastupa Ibn ʻAbdulberr (Ibn ʻAbdulberr, Al-Istidkār, 10/252), a kao jedno od tumačenja navodi ga i El-Halīmī (Ez-Zurkānī, Šarḥu z-Zurkānī ʻalā „l-Muwaṭṭaʼ“, 2/125); c) šejtani se stavljaju u okove samo u odnosu na onoga ko istinski posti, ali ne i onoga ko ne posti i na koga post ne ostavlja pozitivnog utjecaja. Ovo značenje kao jedno od mogućih značenja, pored ostalih, navodi i El-Kurtubī (El-Kurtubī, Al-Mufhim,3/136); d) hadis se ne odnosi na sve šejtane, već na maradatu š-šayāṭīn, izraz koji zagovornici ovog mišljenja tumače u značenju zasebne vrste šejtana. Na ovo mišljenje, pored ostalih, ukazao je i znameniti malikijski pravnik i komentator Et-Tirmizījevog „As-Sunana“ i Mālikovog „Al-Muwaṭṭaʼa“ Ebū Bekr b. el-ʻArebī (Ebū Bekr b. el-ʻArebī, Al-Masālik, 4/247-248). Argument za ovakvo mišljenje je da se u jednoj verziji ovog hadisa spominje spomenuti izraz (En-Nesāī, 2105); e) okivanje šejtana sprječava šejtana da se tjelesno sjedini s čovjekom, ali ne i da unosi zle misli u srca ljudi. Ibn el-Arebī ovo značenje navodi kao jedno od mogućih značenja (Ibn el-Arebī, Al-Masālik, 4/247-248); f) suzdržanost od tumačenja ovog hadisa – Neki savremeni učenjaci selefijske orijentacije, poput Ibn ʻUsejmīna, shodno općem opredjeljenju da ne promišljaju i ne nude nikakve interpretacije hadisa koji govore o onome što, po njihovom mišljenju, pripada području gajba/transcendentnog, ali i sklonosti ka literalističkom tumačenju, suzdržavaju se od tumačenja ovog hadisa. Oni se pozivaju na stavove učenjaka koji su hadise koji govore o gajbu prihvatali bez njihovog promišljanja i pokušaja da ih protumače izvan okvira njihovog vanjskog značenja (bilā kayfa). Kada je u pitanju ovaj hadis, oni se pozivaju na predanje prema kojem je ʻAbdullāh, sin Ahmeda b. Hanbela, tražeći (racionalno) pojašnjenje razmatranog hadisa, kazao svom ocu: „Ljudi imaju epileptične napade (yuṣraʻu) i u ramazanu, a ti napadi su od šejtana“, na šta je njegov otac/Ahmed b. Hanbel rekao: „Tako stoji u hadisu [da se šejtani okivaju u lance] i o tome ne raspravljaj (wa lā takallam fī dā)“ (Maǧmūʻu l-fatāwā wa rasāilu l-ʻUtaymīn, 20/75.); g) šejtani se doslovno stavljaju u okove, a zlo u ramazanu dešava se zbog drugih razloga, poput zlih duša, ružnih navika i ljudskih šejtana. Ovo značenje kao jedno od mogućih značenja, pored ostalih, navodi i El-Kurtubī (El-Kurtubī, Al-Mufhim, 3/136).

Od svih spomenutih tumačenja, drugospomenuto tumačenje, prema kojem vjernici činjenjem dobrih djela, a posebno postom, ne dozvoljavaju šejtanima da utječu na njih smatramo najargumentiranijim. Naime, poruka ovog hadisa, shodno ovom tumačenju, je da slabi utjecaj šejtana na vjernike u ovom mjesecu zbog toga što oni intenziviraju služenje Uzvišenom i strasti stavljaju pod kontrolu. Posljedično tome, riječ je o deskriptivnom iskazu koji govori o stanju postača, a njegova apelativna funkcija ogleda se u tome da vjernike potakne na djelovanje, a ne da ih instruira da vjeruju da se šejtani u ramazanu okivaju u lance neovisno o čovjekovom angažmanu.

Šta šejtan u ovom hadisu (može) označava(ti)? Drugim riječima, da li se riječ šejtan u hadisima nužno odnosi samo na džinne/duhovna bića stvorena od vatre koja ljude navraćaju na zlo ili se može odnositi i na nešto drugo?

Tri su jasna pokazatelja da ovaj hadis treba protumačiti na spomenuti način, pored činjenice da u njemu nije spomenuto ko šejtane stavlja u okove (upotrebljena je pasivna forma). Prvi pokazatelj je da iskustvo potvrđuje da u mjesecu ramazanu zlo ne jenjava, izuzev kod onih koji se snagom svojih dobrih djela bore protiv njega. Pored toga, vjerodostojan hadis potvrđuje da šejtan nagovara na zlo i u ramazanu. U tom hadisu stoji da je Poslanika, s.a.v.s., dok je bio u itikafu, posjetila njegova žena Safijja. Kada su Poslanik, s.a.v.s., i Safijja stigli do džamijskih vrata, vidjeli su ga dvojica ensarija i nazvali mu selam. „Polahko, vas dvojica. Ovo je Safijja, kćerka Hujejjova“, rekao je. Ovoj dvojici ensarija je bilo teško zbog toga, pa su rekli: „Slava Allahu/Subḥānallāh“, želeći time ukazati na to da nisu ništa loše pomislili. Poslanik, s.a.v.s., je tada rekao: „Šejtan kola čovjekovim tijelom kao što kola krv, pa sam se pobojao da u vaše duše ne ubaci nešto/lošu pomisao“ (El-Buhārī, 2035, 2038). Ovome, svakako, možemo pridodati i ajete u hadise koji govore o tome da će šejtan zavoditi čovjeka do Sudnjeg dana, ali i one u kojima se konstatira da šejtan ne može zavesti čovjeka i navratiti ga na zlo ako on svojevoljno ne odluči da ga posluša. Kada je u pitanju verzija shodno kojoj se u ramazanu okiva određena vrsta šejtana/maradatu š-šayāṭīn, to je samo jedna od verzija razmatranog hadisa i nužno ne mora biti vjerodostojna, budući da različite verzije jednog hadisa ukazuju na to da su jedan te isti hadis prenosioci prenijeli na različite načine, a ne da ga je Poslanik, s.a.v.s., iskazao na različite načine. Ova verzija hadisa se ne može prihvatiti ni zbog toga što se u nekim verzijama spominje izraz maradatu l-ǧinn, izraz kojim se označavaju šejtani (v., naprimjer: Ṣaḥīḥu Ibn Ḥibbān, 3435). Sva ostala tumačenja su samo puke pretpostavke i nisu dovoljno potkrijepljena.

Kada je riječ o tumačenju ovog hadisa, preostaje nam još jedno pitanje, a to je: Šta šejtan u ovom hadisu (može) označava(ti)? Drugim riječima, da li se riječ šejtan u hadisima nužno odnosi samo na džinne/duhovna bića stvorena od vatre koja ljude navraćaju na zlo ili se može odnositi i na nešto drugo? Na ovo pitanje pokušat ćemo dati odgovor u nastavku.

Šta riječ šejtan znači u hadisima?

Da li riječ šejtan u hadisima označava isključivo šejtana kao biće? Iz kur’anskog ajeta je sasvim jasno da i ljudi mogu biti šejtani: „Tako smo svakom vjerovjesniku neprijatelje određivali, šejtane u vidu ljudi i džina...“ (6:112). I u hadisu se ljudi nazivaju šejtanima, pa se tako, ilustracije radi, onaj ko i nakon što bude upozoren da ne prolazi ispred klanjača ne odustane od svoje namjere naziva šejtanom (El-Buhārī, 509). Hadiski učenjaci su prepoznali da u ovom hadisu riječ šejtan ne označava zlu osobu kao takvu, već nekoga ko čini šejtansko djelo, bilo da je riječ o navođenju na zlo ili nekom drugom lošem djelu (V. naprimjer: En-Nevevī, Al-Minhāǧ, 4/166). U drugom hadisu se u kontekstu onoga što odvlači pažnju klanjača kada ispred njega prođe i smjernice da klanjač ispred sebe treba staviti pregradu čak i crni pas naziva šejtanom (Muslim, 510). U komentarima ovog hadisa navodi se da se crni pas naziva šejtanom jer u većoj mjeri odvlači pažnju klanjača i uliva veći strah u njegovo srce u odnosu na psa koji nije takav (V. naprimjer: El-Kurtubī, Al-Mufhim, 2/109). Prema tome, zajednička osobina crnog psa i šejtana kao bića jeste narušavanje pažnje i skrušenosti klanjača. U trećem hadisu se nakon naloga da se tri puta nakon sna ispire nos konstatira da „šejtan noći u nosu“ (El-Buhārī, 3295). U komentarima hadisa nalazimo da je jedno od tumačenja ovog hadisa njegovo tumačenje u prenesenom smislu na način da se u nosu nakupi nečist s kojom je šejtan zadovoljan (En-Nevevī, Al-Minhāǧ, 3/477). U komentaru ovog hadisa El-Kurtubī kaže da je običaj Arapa da pripisuju šejtanu sve što se drži prljavim/zlim i izaziva gađenje (El-Kurtubī, Al-Mufhim, 1/483). Od Poslanika, s.a.v.s., prenosi se da je rekao: „Zijevanje je od šejtana, pa kada neko od vas zijeva neka nastoji da suzbije zijevanje koliko može, jer kada neko od vas zijevajući kaže: ʻHaʼ, šejtan se nasmije“ (El-Buhārī, 3289). U komentarima ovog hadisa potcrtava se nekoliko razloga zbog kojeg je zijevanje „od šejtana“, a neki od njih su da je zijevanje odraz odsustva bontona, da ono proizlazi iz prezasićenosti (želuca) i uzrokuje lijenost, da se dovodi u vezu sa slijeđenjem prohtjeva i tome sl. (V. naprimjer: Ibn Hadžer, Fatḥu l-Bārī, 10/627).

Njegova apelativna funkcija ogleda se u tome da vjernike potakne na djelovanje, a ne da ih instruira da vjeruju da se šejtani u ramazanu okivaju u lance neovisno o čovjekovom angažmanu.

Ovakvih hadisa ima mnogo, a oni koje smo naveli samo su reprezentativni primjeri hadisa u kojima se ova riječ ne upotrebljava u značenju šejtana kao bića. Stoga, u razmatranom hadisu šejtan nužno ne mora označavati šejtane kao bića, već se može odnositi na strasti/ono što čovjeka navraća na činjenje grijeha, kao i na zlo kao takvo. Prema tome, ako prihvatimo da su zao džinn ili zao čovjek doslovna/primarna značenje ove riječi, onda su neko ili nešto što posjeduje lošu osobinu ili čini loše djelo, neko ili nešto što navraća na zlo te zlo kao takvo i sve što ima negativnu konotaciju njena prenesena/sekundarna značenja.

Da zaključimo, razmatrani hadis može i da opisuje stanje vjernika u ramazanu koji snagom posta te njegovih svekolikih plodova „okiva u lance“ šejtane, bilo da je riječ o šejtanima kao bićima, šejtanima u značenju strasti/onoga što navodi na zlo ili šejtanima kao simbolu zla i onoga što je negativno. Samo oni koji istinski poste, pripravljaju sebi put do Dženneta i udaljavaju se od Džehennema. Drugim riječima, njima se zbog dobrih djela „otvaraju džennetska i zatvaraju džehennemska vrata“. A, Allah najbolje zna!