50godina.jpg
digitalbanner-naslovna7.jpg

Juan Cole: Kako je izgledala prva bitka u islamu

Autor: Juan Cole April 28, 2021 0

Sredinom marta 624. godine, a prema islamskoj tradiciji 17. dana mjeseca ramazanu, 2. godine po Hidžri, desila se Bitka na Bedru.

Budući da se islamu često nameće slika ratničke religije, važno je realno sagledati kako temeljni izvori islama gledaju na ratovanje i sukob općenito, ali također, kako to biježe relevatni historijski izvori u ranoj povijesti islama. O ovim aspektima misije poslanika Muhammeda piše Juan Cole ugledni američki profesor historije sa Univerziteta u Michiganu,. Njegova knjiga Muhammed: Poslanik mira usred sukoba imperija, (Sarajevo: Kupola, 2020) izašla je nedavno u prijevodu na bosanski jezik. Ovdje donosimo upravo odlomak o Bitki na Bedru, prvom okršaju Muhammedovoih sljedbenika sa mekkanskim politeistima.

 

Muslimanska tradicija izvještava da su se sredinom marta, 624. godine, stotine ljudi borili u bici na Bedru, za koju se tradicionalno misli da se spominje u osmom poglavlju Svetog spisa, kur’anskoj suri Plijen. Pokušajmo rekonstruirati ovaj okršaj onako kako ga Kur’an opisuje. Muhammedu je objavom bilo naloženo da izađe iz Medine kako bi zauzeo odbrambeni položaj, ali je naišao na jak otpor od mnogih njegovih vlastitih sljedbenika. Sigurno je okupio svoje vjerne ljude, u kacigama i jednostavnim oklopima od veriga, sa sabljama i kopljima i kožnim štitnica, zajedno sa jednom jedinicom strijelaca na konjima. Neki su u oazi ljutito odbili da osedlaju konje i pridruže mu se: “Jednoj skupini vjernika se to nije svidjelo.” Ove oklijevajuće Medinelije nisu mogli razabrati da je nedjelovanje predstavljalo veliku opasnost za njih. “Oni se spore sa vama oko istine nakon što je ona postala jasna,” stih kaže, “kao da bivaju vučeni u smrt svojih očiju širom otvorenih.” (8:5-6) Ovaj odlomak obrće uobičajena očekivanja. Oni Vjernici koji su bili spremni da krenu na bojno polje su time sebe čuvali, dok su oni koji su plašljivo ostali u Medini hrlili ka svom fizičkom nestanku. Ovaj pasaž snažno nagovještava da Muhammed vodi preventivni napad suočen sa neprijateljskim planovima o smrtonosnom napadu na Medinu, o kojima bijaše dobio nagovještaj. Poslanik je upozorio da ukoliko se Vjernici ne uhvate oružja da odbrane svoje dostojanstvo, biće svedeni opet na to da bivaju kidnapirani i tjerani da zanijekaju svoju vjeru. Plijen (8:26) govori: “Sjetite se kada ste bili mala i slaba skupina na Zemlji i bojali se da će vas ljudi oteti. Potom vam je On dao utočište i pomogao vas Svojim pojačanjem.”

Vjernicima je bilo naređeno da se spreme za psihološko ratovanje kao i da izvrše materijalne pripreme u ovoj defanzivnoj kampanji. “Pripremite protiv njih sve što možete od snage i konja, kako biste strah izazvali kod neprijatelja Božijih” (Plijen 8:60).

Doista, poglavlje Plijen snažno implicira da su Kurejšije planirali da izvrše invaziju na Medinu. Urve spominje da Vjernici zauzimaju položaje na izvorima Bedra, dok ih Kur’an prikazuje da zauzimaju višlje tlo iznad neprijateljske konjice (što bi bilo, u svakom slučaju, bolja vojna strategija).

Muhammedovi odaniji sljedbenici zaputili su se prema jugu, između zdepastih brežuljaka od svjetlucavog lavinog stijenja koji su poput stražara stajali na nekim putevima izvan oaze. Njegove izvidnice su sigurno primjetile dvije različite skupine Mekkelija koje su se kretale prema trgovačkom gradu Bedru, nekih stotinu milja jugoistočno od Medine, jedna tek lagano naoružana i druga zastrašujuća ratnička povorka sa oklopima na grudima i potkoljenicama. Razumljivo, Vjernici su se nadali da će naići na prvu, a izbjeći potonju (Plijen 8:7). Može biti da su oni namjeravali uzeti taoce iz civilne skupine Kurejšija i da odustajanje od mekkanske ofanzive učine preduvjetom za njihovo puštanje. Ljudi koji su sudjelovali u ovoj preduhitrivoj ekspediciji su bilo toliko dezorganizirani da nisu krenuli odjednom. Poslanik je predvodio vodeće jedinice, a drugi su zaostajali iza. Medinski ustav bi nas naveo na očekivanje da njegov mali kontingent bude sastavljen ne samo od Iseljenika i hazredžijskih Pomagača, već i njihovih paganskih klijenata, zajedno sa ortodoksnim židovskim bataljonom (koji su vjerovatno opremili cijelu vojsku) i možda jednim kršćanskim vodom iz Benu Džefne. Jahali bi naporno cijeli dan, prolazeći ravnicom prepunom niskog rastinja bjelkastih vrhova i povremenim zaravnjenim drvećima akacije, potom bi svoje kamile spuštali niz rumene strmine kroz rastresitu osulinu. U sumrak bi se ulogorili i krenuli ponovno slijedeće jutro nakon molitve u zoru.

Muhammedovi ljudi su bili nijemo zatečeni kada su naišli na obje kurejšijske skupine u isto vrijeme i na istom mjestu. Njegova mala prethodnica Vjernika bila je u određenoj opasnosti od naoružanog mekkanskog bataljona. Međutim, kako se desilo, sve medinske snage su našle jedna drugu otprilike u isto vrijeme, iako se nisu bili dogovorili o času kada će se sresti, te, s obzirom na njihove unuatrnje sporove oko taktike pa čak i oko mudrosti cijele misije, vjerovatno se nisu bili složili ni o kakvim preciznim planovima.

Branitelji Medine zauzeli su položaj na uzvisini iznad okupljenog neprijatelja koji je bio na nekoj udaljenosti ispod, vjerovatno se oskrbljujući vodom na izvorima Bedra, dok se više Mekkelija pozicioniralo nasuprot padine. Poglavlje Plijen (8:42) oslikava scenu: “Sjetite se kada ste bili na bližoj strani padine, a oni su bili u daljoj strani, dok je karavana kamila bila poniže vas.”

Takaođer slavi događaj sretnog slučajnog pronalaska gdje su svi Medinjani pronašli jedini druge: “Da ste bili dogovarali sastanak, vi se ne biste složili sa vremenom i mjestom susreta, ali Bog određuje o stvari kako bi ona bila ispunjena – da bi neki koji će stradati s razlogom stradali, a drugi koji će preživjeti s razlogom preživjeli. Bog sve čuje i sve zna.” Ovaj odlomak pokazuje da Muhammed uopće nije bio nikakav teokrata i da nije bio u mogućnost nametnuti svojim navodnim odanim sljedbenicima toliko toga poput vremena za sastanak.

Nakon što su se neočekivano susreli licem u lice sa najboljim kurejšijskim ratnicima u punoj ratnoj spremi, očiju koje su im blistale željom za krvlju i oštrica koje su im blještale na arabljanskom suncu, Vjernici su počeli izricati svoje molitve. Kako bi im učvrstio moral, Kur’an govori (Plijen 8:9): “Sjetite se kada ste molili za pomoć od svog Gospodara i on vam se odazvao: ‘Ja ću vas podržati sa hiljadu anđela zbijenih u redovima.’”

Muhammed je naredio svojim Vjernicima da napadnu iako su bili brojčano nadmašeni. Jedan manji broj je pokazao da im nedostaje hrabrosti pred mnogo većom vojnom silom. Iako je većina njegove družine napredovala, neki su naglo odustali ugrožavajući svoje drugove i prepustivši ih njihovoj sudbini. Muhammed, gnjevan, zaprijetio im je vječnim prokletstvom. “Oni koji im okrenu svoja leđa tog dana, osim ako ako je to ratna taktita ili da se pridruže u svoju jedinicu, navući će na sebe Božiji gnjev, i njihovo prebivalište će biti pakao, a grozna je to sudbina” (Plijen 8:15–16). Na kraju, Medinjani su se čvrsto držali i krenuli na Mekkelije s novom odlučnošću. Kur’an (8:17) uvjerava Vjernike da je ova kampanja božanski određena: “Niste ih vi ubijali već ih je Bog ubijao, i nisi ti bacao svoje oružje, već ga je Bog bacao, da bi na taj način vjernike testirao izvrsnom kušnjom.”  

Nakon žestokih borbi, usred zveke željeznih oštrica i grlovite rike ratničkih kamila, Vjernici su potjerali Kurejšije, unatoč tome što su pretrpili desetke žrtava. Poglavlje Imranova porodica (3:169) primjećuje: “Nemoj nipošto smatrati one koji su ubijeni na Božijem putu da su mrtvi. Ne, oni su živi i kod svoga Gospodara opskrbljeni.”

Rana kršćanska ideja o mučeniku evocirala je nesretne civilne svjedoke vjere koje su sasjekli silnički progonitelji, a ne vojnike koji su pali na bojnom polju. Kao rezultat neprekidnih ratova sa Iranom, dočim, jedna drugačija koncepcija mučeništva se pojavljivala u kasnoj antici. Teofilakt Simokata, historičar i savremenik Muhammeda iz kasnog šestog stoljeća, prenio je govor jednog kršćanskog rimskog generala koji ohrabruje svoje ljude da marširaju protiv zoroastrijske vojske, govoreći im: “Danas vas anđeli regrutiraju i bilježe duše mrtvih, pružajući za njih ne odgovarajuću odštetu, već onu koja beskonačno premašuje težinu darova.” Pretpostavlja se da je ovaj autor uvodio inovacije zazivajući kršćansko mučeništvo ali stavljajući ga po prvi put na bojno polje. Heraklije je službeno usvojio doktrinu rimskog vojnika-mučenika 624. godine tokom svog protunapada nakon iranskih upada u zapadnoj Anadoliji.

Premda je uzimanje plijena na bojnom polju na Bedru stvorilo nezadovoljstva u polgedu njegove raspodjele, Plijen (8:1) podstiče Vijernike da vjeruju Bogu i Poslaniku po ovom pitanju i “uspostave mir među sobom.” Isto tako, bilo je zarobljenih, te Kur’an precizira kako se treba postupati sa ratnim zarobljenicima. Poglavlje Muhammed (47:4) nalaže: “Čvrsto vezujte okove, potom ih oslobodite, bilo milošću ili otkupninom, sve dok rat svoj teret ne odloži.” Kur’an insistira da ratni zarobljenici budu oslobođeni, na ovaj ili onaj način, i da im se ne nanosi šteta. Pošto Mekkelije bijahu kidnapirali Vjernike, zarobljavanje pagana bio je način da se uredi otkup jednog dijela Muhammedove sljedbe.

Vjernici, zaneseni od sreće što su trijumfovali nad brojnijim i iskusnijim neprijateljem će se ushićeno veseliti tokom jahanja nazad u Medinu. Plijen (8:62–63) slavi jačanje veza i ljubavi i unutarnji mir postignut među Vjernicima Medine nakon pobjede, govoreći Muhammedu: “On je Taj koji te podržao svojom pomoći i vjernicima, i ujedinio je njihova srca. Čak i da si ti potrošio sve što ima na cijeloj Zemlji ne bi mogao njihova srca sjediniti, ali ih je Bog ujedinio. On je moćni i mudri.”

Kur’an (Plijen 8:19) nudi Mekkelijama izlaz, nakon njihovog poraza, ukoliko se spuste i sklope mir: “Ako ste tražili pobjedu, pobjeda vam je došla. Ali, ako se griješenja okanite, to je bolje za vas. Ako se vratite natrag, mi ćemo se vratiti natrag. Vaša ratna skupina vam nikakvog dobra neće donijeti, čak ukoliko biste je i proširili. Bog je uistinu sa vjernicima.” Kasnije (8:38) potvrđuje: “Reci paganima da će im, ako prestanu, biti oprošteno ono što je bilo ranije. Ali, ako se ponovo vrate u grijeh, način kako su okončali drevni narodi će ih već preteći.” Štaviše, svako revidiranje od strane Mekkelija njihove ratobornosti bi postavilo obavezu Muhammedu i Vjernicima. Plijen (8:61) kaže: “Ako oni naginju ka miru, i ti moraš njemu naginjati. Pouzdaj se u Boga – on sve čuje i sve zna.”

Izvješće ranog biografa Urve ibn ez-Zubejra o bici napisano decenijama kansije značajno se razlikovalo od onoga što je Kur’an kazao, a kasniji autori su se još više razišli. On je tvrdio da je bitka otpočela kao jedan pokušaj medinskog napada na karavanu paganskog uglednika Ebu Sufjana, ali Sveti spis ne spominje nikakav takav napad na trgovačku misiju. Doista, poglavlje Plijen snažno implicira da su Kurejšije planirali da izvrše invaziju na Medinu. Urve spominje da Vjernici zauzimaju položaje na izvorima Bedra, dok ih Kur’an prikazuje da zauzimaju višlje tlo iznad neprijateljske konjice (što bi bilo, u svakom slučaju, bolja vojna strategija). Kasniji autori su nametnuli Poslanikovoj biografiji svjetovne “borbene dane” iz tradicije arapske poezije, uključujući potjere tokom pokušaja pljačke, drske izazove i pojedinačne borbe prije glavnog okršaja.

Muhammedovu pobjedu nad mnogo većom i snažnijom kurejšijskom vojskom  Kur’an implicitno uspoređuje sa porazom Filistejaca od strane kralja Davida. Poglavlje Krava prepričava biblijsku priču koja se tiče kontroverza oko uspostave Šaula (oko 1021–1000 p.n.e.) kao kralja Izraela unatoč protivljenju anarhičnih Izrailićana. U vrijeme ovih rasprava, Filistejci bijahu odnijeli Kovčeg Saveza. Kur’an prikazuje proroka Samuela koji predskazuje židovima o kralju Šaulu: “Znak njegovog suvereniteta je da će vam Kovčeg doći unutar kojeg je Sekina od vašeg Gospodara” (Krava 2:248). Potom kazuje priču o filistejskom napadu na Jerusalem i porazu golemog prvaka Golijata od strane Davida (Krava, 2:249–251). Kur’an ovdje poredi Muhammeda sa Davidom, koji je bio prisiljen da se bori sa mnogo većim neprijateljom radi očuvanja svog naroda i osiguranja njihovog pristupa Kovčegu nakon toga, to jeste, Kabi, unutar koje prebiva Mir Božiji. 

unnamed 1

Kršćani u kasnoj antici su se pozivali na sličan biblijski imaginarij. Dvorski pisci su namještali cara Heraklija kao novog Davida. Dva stoljeća ranije, Ambrozije Milanski je veličao Davida kao vladara koji nikada nije vodio rat osim ako ga neprijatelj nije u njega uvlačio i koji se uvijek o takvim pohodima savjetovao s Bogom. Augustin je ukazivao na Davida kada je želio da opravda imperijalni ratni pohod protiv donatističkih heretika.

U jednoj od velikih ironija historije, Muhammeda, koji bijaše propovjedao uzvraćanje na zlo dobrim i molenje za mir svojih neprijatelja, je pritisnuo nasilni sukob u posljednjoj trećini njegove poslaničke karijere. Kur’an tvrdi da je on i tu borbu, međutim, vodio u samodbrani i u interesu konačne ponovne uspostave mira, što je kasnoantička definicija pravednog rata. Teorije o pravednom ratu iz ovog doba dozvoljavale su rat kao izuzetak iz generalnog pravila o miru, ali samo ako je on imao za cilj sprječavanje nepravde gnusnije od samoga rata. Drevni mislilac paganskog Rima Ciceron (106–43 p.n.e.) bijaše zapisao da je rat pravedan samo onda ako se vodi kao obaveza u savezništva, u samoodbrani protiv agresije, ili u potrazi za kompenzacijom nakon nepravde i ako mu je svrha uspostavljanje trajnog mira kao njegovog konačnog cilja. Nasuprot tome, neki rani kršćanski mislioci poput Tertulijana i Origena su, čini se, imali nelagodu u pogledu rata, premda možda nisu predstavljali većinu svoje tek začete zajednice. Čim je kršćanstvo postalo religija imperije, njeni glavni mislioci su ponovno razmotrili ispravne i pogrešne aspekte ratovanja. Prijelaz Kur’ana sa pacifizma na svojevrsno odobrenje pravednog rata bilo je sumirano za jednu deceniju, što je bio put za koji je visokoj kršćanskoj teologiji trebalo preko jednog stoljeća da ga pređe od 300. do 400. godine nove ere.

Pokazalo se da su ljudi imali tendenciju da svoje vlastite borbe nazivaju pravednim ratom, a da zadržavaju termin sveti rat za druge. Kršćanska tradicija uveliko priznaje legitimitet “pravednog rata.” Tijekom četvrtog stoljeća kršćanski rimski carevi počeli su pretvarati kršćanstvo u ratničku vjeru čije pristaše su bili spremni da upregnu rimske armije za osvajanje kao i za suzbijanje drugih religija i onoga što su smatrali herezama. Kršćani su dugo vremena služili u imperijalnoj vojsci, a sada su se pridruživali čak i u većem broju.

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija