50godina.jpg
digitalbanner-naslovna7.jpg

Juan Cole: Bitka na Bedru

Autor: Juan Cole Maj 09, 2020 0

 

U jednoj od velikih ironija historije, Muhammeda, koji bijaše propovjedao uzvraćanje na zlo dobrim i molenje za mir svojih neprijatelja, je pritisnuo nasilni sukob u posljednjoj trećini njegove poslaničke karijere.

Kur’an tvrdi da je on i tu borbu, međutim, vodio u samodbrani i u interesu konačne ponovne uspostave mira, što je kasnoantička definicija pravednog rata.

OBožijem poslaniku Muhammedu su kroz historiju napisali brojne biografije, i muslimani i nemuslimani. Već četrnaest stoljeća lik i djelo utemeljitelja islama privlači kako one koji mu prilaze s dubokom ljubavlju, ali i onih koji na njega gledaju s velikim predrasudama pa čak i sa otvorenom mržnjom. Postoje i treći, učenjaci nemuslimani koji na život Muhammeda, a.s., gledaju ispunjeni suosjećanjem i razumijevanjem, a njegovu ličnost nastoje osvjetliti iz različitih uglova vremena i prostora u kojemu je živio i djelovao. Jednu takvu knjigu Muhammed: Poslanik mira usred sukoba imperija objavio je Juan Cole, američki profesor historije na Univerzitetu Michigan krajem 2018. godine. Ovaj ugledni javni intelektualac, arabista i historičar Bliskog Istoka donosi jedno novo tumačenje, jednu reinterpretaciju ranog islama kao pokreta snažno povezanog sa vrijednostima izgradnje mira a protiv pokolja višedecenijskog rata i pratećih vjerskih sukoba s kraja 6. i početkom 7. stoljeća.

Autor Cole zapravo historijskim kontekstualiziranjem Kur’ana pokušava rekonstruirati najznačajnije događaje u predposlaničkom i poslaničkom životu Muhammeda, a.s. Njegov prisutp u knjizi ne pokušava objašnjavati šta o Kur’anu vjeruju muslimani, a uz referiranje na rane izvore islama Cole nudi jednu duboku analizu najvažnijih društevenih, političkih, kulturnih, jezičkih, vojnih i geopolitičkih trednova koji su obilježili dolazak i pojavu Muhammeda, a.s., na svjetskoj sceni. „Kur’an insistira na slobodi savjesti i toleranciji prema neprijateljima, te zabranjuje neisprovocirano, agresivno ratovanje. Obećava spasenje svim pravdoljubivim monoteistima, a ne samo sljedbenicima poslanika Muhammeda. To da ga mnogi autsajderi i nemali broj sljedbenika nisu povezivali ni s jednom od ovih vrijednosti i, zapravo, često tumačili da podupire suprotno, pokazuje koliko neispravno je on shvaćen. Do ovog nesporazuma došlo je iz više razloga, uključujući imperijalne ideologije kasnijeg kršćanskog Bizantskog i muslimanskog Abbasidskog carstva, poteškoće u tumačenju teksta, te propust da se čita uporedo sa suvremenim rimskim i iranskim tekstovima, što je jedna procedura koja nam omogućava da usporedimo i suprotstavimo njegove vrijednosti i brige sa vrijednostima i brigama drugih koji su živjeli u tom dobu,“naglašava Cole u svojoj knjizi, a mi za naše čitatelje, budući da je ramazan, donosimo dio o Bici na Bedru iz 5. poglavlja koje nosi naslov „Pravedni rat“.

Poglavlje Krava (2:190) kaže: “Borite se na Božijem putu protiv onih koji koji uđu u borbu protiv vas, ali nemojte činiti napad. Bog ne voli napadače.” Kur’an dozvoljava vođenje rata samo u samoodbrani.[i] Odobravajući bitku protiv agresivnih Kurejšija u samoj Mekki, stih (2:191) gromovito prolama: “Borite se protiv njih smrtonosnom silom gdjegod ih sretnete i protjerajte ih iz mjesta iz kojih su oni vas protjerali. Jer, prisila savjesti je mučnija od borbe.” Ipak, u najvećoj mogućoj mjeri, stih poziva da se poštuje mir Kabe čak i tokom ratnih sukoba: “Nemojte koristiti smrtonosnu silu protiv njih blizu svetog Hrama, osim ako se oni protiv vas u njemu bore. Ako vas doista tamo budu ubijali, ubijajte ih tamo. To je naknada za pagane.”[ii]

I premda Kur’an u ovom ranom medinskom pasažu dozvoljava Vjernicima da izvrše upad u Mekku, on više nikada ne spominje da su to činili. Kasniji stihovi doista govore o nekim napadima, ali glavni okršaji koje Kur’an opisuje su jasno defanzivni po karakteru. Kur’an koristi frazu “borba na Božijem putu,” ali riječ za “borbu” (qital) je svjetovne prirode i slične fraze su bile korištene od strane suvremenih kršćana i zoroastrijaca. Ulomci koji govore o borbi ne koriste arapski termin džihad, koji se u Kur’anu odnosi na etičku borbu i ne nosi nikakve implikacije svetog rata.[iii]

Poglavlje Krava (2:192) nudi primirje svim paganima koji polože svoje oružje, govoreći: “Ako oni odustanu, Bog prašta i milostiv je.”[iv] Naredni stih govori Vjernicima: “Borite se protiv njih sve dok više ne bude nikakve prisile savjesti i dok vjera ne bude Božija. Ako oni prestanu, nema neprijateljstva osim prema zločincima.” Fraza “vjera Božija” u kontekstu ovog, čini se, znači “sve dok sloboda da se obožava Bog ne bude uspostavljena.” Vjernici se ne bore da nametnu Muhammedovu vjeru nikome, budući da se Kur’an protivi prisili osobne savjesti.

Muhammed i Iseljenici su odrasli u gradu svetištu, u Mekki, gdje su se mnogi od njih, poput Benu Hašima, specijalizirali u rješavanju sukoba, te je ova promjena politike izazvala kontroverzu u zajednici. U poglavlju Krava (2:216) se odbacuje svaki takav utopijski pacifizam: “Borba vam je propisana, iako vam je ona mrska. Može biti da vi mrzite neku stvar, a ona je dobra za vas; a može biti i da volite neku stvar, a ona je loša po vas. Bog zna, a vi ne znate.” Kur’an se više puta žali na ovu nevoljnost za bitkom među Muhammedovim sljedbenicima.[v]

I drugi su kasnoantički autori izražavali slična osjećanja. I Kršćanski monah Atanazije Aleksandrijski (u. 373) također bijaše pisao da “niko ne bi trebao ubijati, ali ubijanje u bici je i zakonito i hvalevrijedno.” Augustin je insistirao da tamo gdje neki vođa sa legitimnom vlašću odluči da je nužno ići u rat da bi se ispravila nepravda, njegovi vojnici su dužni povinovati se ovoj naredbi, i oni na taj način ne narušavaju zapovjed da ne ubijaju.[vi] Štagod se dogodilo početkom januara, 624. godine, bila je jedna mala afera, ali sukob na koji je ukazivala očigledno je rastao i nazirala se mnogo veća konfrontacija.

 

Cijeli tekst u štampanom i digitalnom izdanju.

¤ ¤ ¤

Muslimanska tradicija izvještava da su se sredinom marta, 624. godine, stotine ljudi borili u bici na Bedru, za koju se tradicionalno misli da se spominje u osmom poglavlju Svetog spisa, Plijen. Pokušajmo rekonstruirati ovaj okršaj onako kako ga Kur’an opisuje. Muhammedu je objavom bilo naloženo da izađe iz Medine i kako bi zauzeo odbrambeni položaj, ali je naišao na jak otpor od mnogih njegovih vlastitih sljedbenika. On mora da je okupio svoje vjerne ljude, u kacigama i jednostavnim oklopima od veriga, sa sabljama i kopljima i kožnim štitnica, zajedno sa jednom jedinicom strijelaca na konjima. Neki su u oazi ljutito odbili da osedlaju konje i pridruže mu se: “Jednoj skupini vjernika se to nije svidjelo.” Ove oklijevajuće Medinelije nisu mogli razabrati da je nedjelovanje predstavljalo veliku opasnost za njih. “Oni se spore sa vama oko istine nakon što je ona postala jasna,” stih kaže, “kao da bivaju vučeni u smrt svojih očiju širom otvorenih.” (8:5-6) Ovaj odlomak obrće uobičajena očekivanja. Oni Vjernici koji su bili spremni da krenu na bojno polje su time sebe čuvali, dok su oni koji su plašljivo ostali u Medini hrlili ka svom fizičkom nestanku. Ovaj pasaž snažno nagovještava da Muhammed vodi preventivni napad suočen sa neprijateljskim planovima o smrtonosnom napadu na Medinu, o kojima bijaše dobio nagovještaj. Poslanik je upozorio da ukoliko se Vjernici ne uhvate oružja da odbrane svoje dostojanstvo, biće svedeni opet na to da bivaju kidnapirani i tjerani da poriču svoju vjeru. Plijen (8:26) govori: “Sjetite se kada ste bili mala i slaba skupina na Zemlji i bojali se da će vas ljudi oteti. Potom vam je On dao utočište i pomogao vas Svojim pojačanjem.”

Vjernicima je bilo naređeno da se spreme za psihološko ratovanje kao i da izvrše materijalne pripreme u ovoj defanzivnoj kampanji. “Pripremite protiv njih sve što možete od snage i konja, kako biste strah izazvali kod neprijatelja Božijih” (Plijen 8:60).[vii]

Muhammedovi odaniji sljedbenici zaputili su se prema jugu, između zdepastih brežuljaka od svjetlucavog lavinog stijenja koji su poput stražara stajali na nekim putevima izvan oaze. Njegove izvidnice su sigurno primjetile dvije različite skupine Mekkelija koje su se kretale prema trgovačkom gradu Bedru, nekih stotinu milja jugoistočno od Medine, jedna tek lagano naoružana i druga zastrašujuća ratnička povorka sa oklopima na grudima i potkoljenicama. Razumljivo, Vjernici su se nadali da će naići na prvu, a izbjeći potonju.[viii] Može biti da su oni namjeravali uzeti taoce iz civilne skupine Kurejšija i da odustajanje od mekkanske ofanzive učine preduvjetom za njihovo puštanje. Ljudi koji su sudjelovali u ovoj preduhitrivoj ekspediciji su bilo toliko dezorganizirani da nisu krenuli odjednom. Poslanik je predvodio vodeće jedinice, a drugi su zaostajali iza. Medinski ustav bi nas naveo na očekivanje da njegov mali kontingent bude sastavljen ne samo od Iseljenika i hazredžijskih Pomagača, već i njihovih paganskih klijenata, zajedno sa ortodoksnim židovskim bataljonom (koji su vjerovatno opremili cijelu vojsku) i možda jednim kršćanskim vodom iz Benu Džefne. Jahali bi naporno cijeli dan, prolazeći ravnicom prepunom niskog rastinja bjelkastih vrhova i povremenim zaravnjenim drvećima akacije, potom bi svoje kamile spuštali niz rumene strmine kroz rastresitu osulinu. U sumrak bi se ulogorili i krenuli ponovno slijedeće jutro nakon molitve u zoru.

Muhammedovi ljudi su bili nijemo zatečeni kada su naišli na obje kurejšijske skupine u isto vrijeme i na istom mjestu. Njegova mala prethodnica Vjernika bila je u određenoj opasnosti od naoružanog mekkanskog bataljona. Međutim, kako se desilo, sve medinske snage su našle jedna drugu otprilike u isto vrijeme, iako se nisu bili dogovorili o času kada će se sresti, te, s obzirom na njihove unuatrnje sporove oko taktike pa čak i oko mudrosti cijele misije, vjerovatno se nisu bili složili ni o kakvim preciznim planovima.

Branitelji Medine zauzeli su položaj na uzvisini iznad pripremljenog neprijatelja koji je bio na nekoj udaljenosti ispod, vjerovatno se oskrbljujući vodom na izvorima Bedra, dok se više Mekkelija pozicioniralo nasuprot padine. Poglavlje Plijen (8:42) oslikava scenu: “Sjetite se kada ste bili na bližoj strani padine, a oni su bili u daljoj strani, dok je karavana kamila bila poniže vas.”[ix] Također slavi događaj sretnog slučajnog pronalaska gdje su svi Medinjani pronašli jedini druge: “Da ste bili dogovarali sastanak, vi se ne biste složili sa vremenom i mjestom susreta, ali Bog određuje o stvari kako bi ona bila ispunjena – da bi neki koji će stradati s razlogom stradali, a drugi koji će preživjeti s razlogom preživjeli. Bog sve čuje i sve zna.” Ovaj odlomak pokazuje da Muhammed uopće nije bio nikakav teokrata i da nije bio u mogućnost nametnuti svojim navodnim odanim sljedbenicima toliko toga poput vremena za sastanak.

¤ ¤ ¤

Nakon što su se neočekivano susreli licem u lice sa najboljim kurejšijskim ratnicima u punoj ratnoj spremi, očiju koje su im blistale željom za krvlju i oštrica koje su im blještale na arabljanskom suncu, Vjernici su počeli izricati svoje molitve. Kako bi im učvrstio moral, Kur’an im govori (Plijen 8:9): “Sjetite se kada ste molili za pomoć od svog Gospodara i on vam se odazvao: ‘Ja ću vas podržati sa hiljadu anđela zbijenih u redovima.’”

Muhammed je naredio svojim Vjernicima da napadnu iako su bili brojčano nadmašeni. Jedan manji broj je pokazao da im nedostaje hrabrosti pred mnogo većom vojnom silom. Iako je većina njegove družine napredovala, neki su naglo odustali ugrožavajući svoje drugove i prepustivši ih njihovoj sudbini. Muhammed, gnjevan, zaprijetio im je vječnim prokletstvom. “Oni koji im okrenu svoja leđa tog dana, osim ako je to ratna taktita ili da se pridruže u svoju jedinicu, navući će na sebe Božiji gnjev, i njihovo prebivalište će biti pakao, a grozna je to sudbina” (Plijen 8:15–16). Na kraju, Medinjani su se čvrsto držali i krenuli na Mekkelije s novom odlučnošću. Kur’an (8:17) uvjerava Vjernike da je ova kampanja božanski određena: “Niste ih vi ubijali već ih je Bog ubijao, i nisi ti bacao svoje oružje, već ga je Bog bacao, da bi na taj način vjernike testirao izvrsnom kušnjom.”  

Nakon žestokih borbi, usred zveke željeznih oštrica i grlovite rike ratničkih kamila, Vjernici su potjerali Kurejšije, unatoč tome što su pretrpjeli desetke žrtava. Poglavlje Imranova porodica (3:169) primjećuje: “Nemoj nipošto smatrati one koji su ubijeni na Božijem putu da su mrtvi. Ne, oni su živi i kod svoga Gospodara opskrbljeni.”

Rana kršćanska ideja o mučeniku evocirala je nesretne civilne svjedoke vjere koje su sasjekli silnički progonitelji, a ne vojnike koji su pali na bojnom polju. Kao rezultat neprekidnih ratova sa Iranom, dočim, jedna drugačija koncepcija mučeništva se pojavljivala u kasnoj antici. Teofilakt Simokata, historičar i savremenik Muhammeda iz kasnog šestog stoljeća, prenio je govor jednog kršćanskog rimskog generala koji ohrabruje svoje ljude da marširaju protiv zoroastrijske vojske, govoreći im: “Danas vas anđeli regrutiraju i bilježe duše mrtvih, pružajući za njih ne odgovarajuću odštetu, već onu koja beskonačno premašuje težinu darova.”[x] Pretpostavlja se da je ovaj autor uvodio inovacije zazivajući kršćansko mučeništvo ali stavljajući ga po prvi put na bojno polje. Heraklije je službeno usvojio doktrinu rimskog vojnika-mučenika 624. godine tokom svog protunapada nakon iranskih upada u zapadnoj Anatoliji.[xi]

Premda je uzimanje plijena na bojnom polju na Bedru stvorilo nezadovoljstva u polgedu njegove raspodjele, Plijen (8:1) podstiče Vijernike da vjeruju Bogu i Poslaniku po ovom pitanju i “sklope mir među sobom.” Isto tako, bilo je zarobljenih, te Kur’an precizira kako se treba postupati sa ratnim zarobljenicima. Poglavlje Muhammed (47:4) nalaže: “Čvrsto vezujte okove, potom ih oslobodite, bilo milošću ili otkupninom, sve dok rat svoj teret ne odloži.” Kur’an insistira da ratni zarobljenici budu oslobođeni, na ovaj ili onaj način, i da im se ne nanosi šteta. Pošto Mekkelije bijahu kidnapirali Vjernike, zarobljavanje pagana bio je način da se uredi otkup jednog dijela Muhammedove sljedbe.

Vjernici, zaneseni od sreće što su trijumfovali nad njihovim brojnijim i iskusnijim neprijateljem, će se ushićeno veseliti tokom jahanja nazad u Medinu. Plijen (8:62–63) slavi jačanje veza i ljubavi i unutarnji mir postignut među Vjernicima Medine nakon pobjede, govoreći Muhammedu: “On je Taj koji te podržao svojom pomoći i vjernicima, i ujedinio je njihova srca. Čak i da si ti potrošio sve što ima na cijeloj Zemlji ne bi mogao njihova srca sjediniti, ali ih je Bog ujedinio. On je moćni i mudri.”

Kur’an (Plijen 8:19) nudi Mekkelijama izlaz, nakon njihovog poraza, ukoliko se spuste i sklope mir: “Ako ste tražili pobjedu, pobjeda vam je došla. Ali, ako se griješenja okanite, to je bolje za vas. Ako se vratite natrag, mi ćemo se vratiti natrag. Vaša ratna skupina vam nikakvog dobra neće donijeti, čak ukoliko biste je i proširili. Bog je uistinu sa vjernicima.” Kasnije (8:38) potvrđuje: “Reci paganima da će im, ako prestanu, biti oprošteno ono što je bilo ranije. Ali, ako se ponovo vrate u grijeh, način kako su okončali drevni narodi će ih već preteći.” Štaviše, svako revidiranje od strane Mekkelija njihove ratobornosti bi postavilo obavezu Muhammedu i Vjernicima. Plijen (8:61) kaže: “Ako oni naginju ka miru, i ti moraš njemu naginjati. Pouzdaj se u Boga – on sve čuje i sve zna.”

Preveo i priredio: Mirnes Kovač


  1. Firestone, Jihad, 73–77; Muhammad Abdel Haleem, Understanding the Qur’an: Themes and Style (London: I. B. Tauris, 2010), pogl. 5.
  2. Riječ koju sam ja ovdje preveo kao “borite se . . . sa smrtonosnom silom” se često na engleskom jeziku prenosi imperativom “ubijte.” Logički govoreći, međutim, Kur'an ne koristi tu riječ precizno na taj način budći da često (naprimjer, Pokajanje 9:5) istupa sa naredbom Vjernicima da uzimaju zarobljenike i ponude svojim neprijateljima amnestiju ako će se pokajati za svoj napad. Ja zaključujem da u ovom kontekstu, glagol qatele ima konotacije vođenja potencijalno smrtonosne bitke, a ne prostog ubijanja, što je zaključak do kojeg je također došla Jacqueline Chabbi, Les trois piliers de l’islam: Lecture anthropologique du Coran (Paris: Éditions du Seuil, 2016), 201–209, 251–254. Također je moguće da je neispravno vokaliziran i da se treba čitati qātele, boriti se. I neki rani komentatori su čitali ovu riječ kao “borite se” umjesto “ubijajte.” Drugi čitaju takve stihove na način da dozvoljavaju ubijanje samo tamo gdje je neprijatelj ubio muslimana.
  3. Abdel Haleem, Exploring the Qur’an, pogl. 1.
  4. Asma Afsaruddin, Striving in the Path of God: Jihad and Martyrdom in Islamic Thought (Oxford: Oxford University Press, 2013), 54.
  5. Firestone, Jihad, 77–84. O “utopijskoj tradiciji ” apsolutnog pacifizma, vidi: James Johnson, The Quest for Peace: Three Moral Traditions in Western Cultural History (Princeton, NJ: Princeton University Press, 1987), pogl. 4.
  6. Augustine, The City of God, 1:32 (1.21). Za citat od Atanazija, vidi: Athanasius, “Letter to Amoun,” citirano u: Louis J. Swift, “Early Christian Views on Violence, War, and Peace,” u War and Peace in the Ancient World, ur. Kurt Raaflaub (Oxford: Blackwell’s, 2006), 286.
  7. Očito je da ovaj stih nije o terorizmu (“strah,” turhibun, u ovom stihu se ponekad prevodi kao “teror”), unatoč tome što se na njega pozivaju i savremeni muslimanski ekstermisti i islamofobi podjednako. On jasno govori o bojnoj taktici u formalnom ratu u samoodbrani, a ne o korištenju terora da se oštete i zastraše civili i postignu civilni, politički ciljevi. Štaviše, u poglavlju Krava 2:40, Bog koristi isti korijen, obraćajući se Vjernicima “bojte se Mene” (irhebuni), što očigledno nije komanda da budu terorizirani od strane Svemilosnog.
  8. Plijen (8:7): “I kad vam je Bog obećao da će vas zapasti jedna od one dvije skupine, vi ste bili poželjeli da to bude nenaoružana skupina, ali Bog je želio da potvrdi istinu svojim riječima i potpuno iskorijeni pagane?”
  9. U stihu je riječ rekb, koja je barem u Jemenu izgleda značila “karavanu kamila.” Vidi: Iwona Gajda, Le Royaume de Himyar a l’époque monothéiste (Paris: Mémoires de l’Académie des Inscriptions et Belles- Lettres, 2009), 219. Većina modernih prevodilaca prevode je kao “karavana,” ali Ibn Manzur kaže rekb u ovom stihu može značiti konje, ili kamile, ili vojsku sastavljenu od ljudi koji jašu obje vrste jahalica. Muhammad ibn Manzur, Lisan al-`Arab, 15 tomova (Beirut: Dar al-Sadir, 1956), 1:429.
  10. Theophylact Simocatta, Theophylacti Simocattae historiae, ur. Peter Wirth and Carl de Boor (Stuttgart: B. G. Teubner, 1972) 138 (3.13); Theophylact Simocatta, The History of Theophylact Simocatta: An English Translation with Introduction and Notes, prijev. Michael Whitby and Mary Whitby (Oxford: Clarendon Press, 1986), 93–94.
  11. David Olster, Roman Defeat, Christian Response, and the Literary Construction of the Jew (Philadelphia: University of Pennsylvania Press, 1994), 63, 77–79; Philip Wood, Crisis of Empire: History and Identity in the Late Antique Near East (Berkeley: University of California Press, 2013), 98–100; James Howard-Johnston, Witnesses to a World Crisis: Historians and Histories of the Middle East in the Seventh Century (Oxford: Oxford University Press, 2010), 447; Tommaso Tesei, “Heraclius’ War Propaganda and the Origins of the Qur’anic Concept of Fighting Martyrdom,” u pripremi.

 

 

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija