"Allah zahtijeva i imperativno naređuje pravdu i da se svačije pravo poštuje, da se dobro i dobročinstvo čini na najljepši način, i da se bližnjima udjeljuje i o njima vodi briga, a zabranjuje razvrat i bestid, i ono što je univerzalno zlo, ružno, odvratno i zabranjuje nasilje i tlačenje. Da pouku primite i budete opomenuti Allah vas savjetuje. I obaveze i dužnosti na koje ste se Allahovim imenom obavezali ispunjavajte i ne kršite zakletve kad ste ih tvrdo dali, a Allaha kao jamca sebi uzeli. Zbilja, Allah zna sve što činite i radite!“ (En-Nahl, 90 i 91) Gledano i tretirano na individualno-psihološkom planu, na nivou ličnosti pojedinca nasilje je staro koliko i ljudski rod i ono datira od hzr. Ademovih sinova Kabila i Habila: „I kaži im pripovijest i događaj o dvojici sinova Ademovih, onako kako jest i kako je bilo, kad su njih dvojica po kurbana - žrtvu prinijeli i od jednog je (Habila) primljena zato što ju je učinio u ime Allaha, a od drugog (Kabila) zato što ju je učinio da zadovolji svoju želju i strasti, nije primljena, ovaj Kabil je rekao: Sigurno ću te (brate) ubiti! A onaj (Habil) odgovori i kaza: Allah prima samo od bogobojaznih i koji to u ime Njega čine. A ako ti ruku svoju pružiš prema meni da me ubiješ, ja neću pružiti svoju prema tebi da te ubijem, jer se uistinu bojim Allaha, svih svjetova i stvorenja Gospodara! Ja želim da ti poneseš i moj i svoj grijeh i da budeš stanovnik u vatri! A takva je kazna za sve mračnjake - nasilnike! I strast njegova (Kabila) ponese ga i navede ga da ubije brata svoga, pa ga on ubi i postade gubitnik, nesretnik jedan od izgubljenih. (El-Maide, 27-30)

Nekoliko ključnih pouka i poruka slijedi iz ovog kazivanja o prvim ljudima, odnosno Ademovim sinovima. Prvo, neki čine žrtvu i kolju kurban samo da bi ispunili svoju želju i zadovoljili svoju strast. Kabil kad mu žrtva nije primljena prijeti bratu da će ga ubiti i ubija. Drugi brat Habil čini žrtvu, u ime Allaha kolje kurban zato što je dobar i zato što vjeruje i žrtva mu je primljena i kada mu brat, zato što mu je strast i požuda, zamračila i zaslijepila nefs, kaže ja ću tebe ubiti, Habil mu odgovara ja tebe neću zato što se bojim Gospodara svjetova. Ergo, prvi izvor i primordijalni razlog prvog nasilja na svijetu koje je počinio Kabil, jeste strast, požuda i nagon koji ponese, zaslijepi i zamrači nefs. To je čisti individualni-personalni razlog na koji nikakav utjecaj nemaju društvene okolnosti i razlozi. Treća pouka i poruka - jedina brana i odbrana od individualno-personalnog nasilja za koje ne postoje vanjske okolnosti i razlozi jeste bogobojaznost, strah i svijest o Bogu Jedinom, Stvoritelju i Gospodaru svih svjetova i stvorenja. Svjetska literatura puna je knjiga o misterioznim i nerazjašnjenim i nerasvijetljenim nasiljima i zločinima. Dostojevski je to pokušao sažeti u jednu rečenicu: „Ako nema vjere u Boga onda je čovjeku sve dozvoljeno i bez vjere u Boga nemoguće je uspostaviti pravdu na površini jedne dječije suze.“ Pored ovog individualnog zločina iz strasti književnik i filozof Albert Camus u „Pobunjenom čovjeku“, razlikuje dvije vrste nasilja i zločina: „Ima nasilja i zločina iz strasti i zločina iz logike. Kazneni ih zakon dosta lagodno razlikuje predomišljaju. Mi smo u vremenu predomišljaja i savršenog zločina iz logike. Naši zločinci i nisu više ona razoružana djeca (Kabili) što se pozivahu na izgovore ljubavi. Oni su, naprotiv, odrasli i njihov alibi je nepotizam i to je filozofija koja može služiti svemu, čak pretvaranju ubojice u suce. Zločin iz strasti pretpostavlja snagu ljubavi i karaktera i njegovom izvršiocu nikada ne bi naumpalo da je to ubistvo razumno ili opravdano nekim sistemom on bi ga samo izvršio i tu prestaje čitavo njegovo uvjerenje. Ali od časa kad u nedostatku karaktera i ljubavi hitamo da sebi priskrbimo neku doktrinu, od časa kad zločin počne umovati o sebi on buja kao sam um, on poprima sve oblike silogizma. Bio je omiljen (iz strasti) kao krik, evo ga sad univerzalnog poput znanosti. Jučer osuđen, danas kao zakon (jačega). Smatrat da se možda ta epoha koja je za pedeset godina iskorijenila, porobila i ubila sedamdeset miliona ljudi mora i sama biti osuđena. Potrebno je ipak razumjeti njezinu krivulju.“ Ukoliko prihvatimo da je, a jeste, zločin iz logike, masovno nasilje i terorizam a pod terorizmom se podrazumijeva izazivanje i zadavanje straha, strave, tjeskobe, neizvijesnosti, trepeta, jeze, očaja, užasa, neprestane neizvijesnosti i zločina iz logike. Pokušajmo makar naišaretiti na izvore krivnje i nasilja u ovo vrijeme. Prvi: aretipski izvor radikalizma i nasilja jeste suprotstavljati Objavu - slobodi, vjeru - Objavi, religiju - vjeri, konfesiju - religiji i etiku i obrede - religiji i konfesiji, estetiku i politiku - etici, slobodu - odgovornosti, mogućnost - dužnosti, prava - obavezama, diplome i zvanja - znanju, neistinu - istini, nepravdu - pravdi, demagogiju i ideologiju - idejama, laž - iskrenosti i nerad - radu. Prvo što Bog daruje slobodi da je ukrasi i upotpuni, jeste Objava. Kao što je sadržaj svake Objave istina, pravda, dobro i uputa, tako je forma, oblik, okvir i način na koji se istina od Allaha u Objavi nudi sloboda. Prva supstanca, prvi sadržaj, prvo popunjenje, prva bit, srca i duše i slobode jesu Objava i vjerna utemeljena na njoj. Današnji svijet, u velikom broju, posebno na Zapadu, živi život bez sadržaja, suštine i jezgre slobode, tj. bez žive i primjenjive vjere i etike, a muslimani ne znaju šta će sa slobodom, ako je dosegnu i ako im se dopusti, s politikom, naukom, civilizacijom, ustanovama, sistemom, pravnim redom, poretkom čak i državom, tako moderni svijet ne zna šta će s vjerom, etikom i vrijednostima pa se vraća nacionalizmu, nacional-socijalizmu, šovinizmu, rasizmu, populizmu i fobijama. Zapad živi život u slobodi bez Božijih normi sa zemaljskim institucijama i politikom, muslimani žive život vjere vrijednosti i Božijih normi, bez slobode politike, reda sistema, poretka i zemaljskih institucionalnih formi života, a život bez formi i utvrđenih oblika ili utvrđene procedure je težak, neizvjestan i nesiguran. Dakle, Zapad ne živi vjeru i etiku utemeljenu na njoj, a muslimani ne žive slobodu i etiku utemeljenu na njoj. Zato pokvarenjacima i demagozima nije teško plašiti muslimane zapadnim slobodama, politikom, demokratijom i načinom života, a zapadnjake islamom, etikom i šerijatom. Rastavljanje etike i politike je nepresušni izvor nasilja, jer etika je unutrašnje oko politike i daruje joj vrijednosti i svrhu, cilj i smisao. Rastavljanje i suprotstavljanje nauke vjeri može odvesti čovječanstvo u nestanak: „Čovjek je do sada preživio zato što je bio prevelika neznalica. Sada kada može da ih ostvari, on mora ili da ih promijeni ili da pogine“, piše Karlos Vilijams. Po islamu ubiti jednog nevinog čovjeka jednako je ubistvu čovječanstva