Sintagme "tržište fetvi", "rat fetvi", "strateške fetve" i brojne druge postale su dio muslimanskog diskursa. Fetve donose znani i neznani, pojedinci i razna tijela, vijeća lokalnog i globalnog karaktera, u jednima se poziva na rat u drugima na mir, jedne zagovaraju žešći stav i tvrde su, a u drugima se naglašava blagost i umjerenost.

Kako se u ovoj situaciji snaći i prepoznati svarne vrijednosti i orijentire u cilju realizacije i afirmacije vlastitog islamskog identiteta u ambijentu kakav jeste. Ko jeste stvarni autoritet za davanje fetvi. Jer svjedoci smo i brojnih zloupotreba vjere, vjerskih istina i simbola, kao i vjernika zarad nekih ideoloških, političkih, ekonomskih i drugih interesa. Čijih? To je već drugo pitanje.

I mi u BiH smo dio ove globalne priče, jer nije moguće živjeti izolirano niti biti pošteđen globalnih problema. Ali mudrost nas uči da globalno gledamo, a lokalno radimo, te da u domenu vlastitih mogućnosti i rada djelujemo.

Ko je kompetentan da da fetvu?

Na postavljeno pitanje nije teško odgovoriti, ako odgovor tražimo u knjigama šerijatskog prava iz klasičnog doba koje se bavi pitanjima muftije i fetve. Dovoljno je iz tih knjiga navesti pravila i uvjete koji se traže i odgovor je dat. Međutim, ako postavljeno pitanje promatramo kroz prizmu naše stvarnosti onda je to vrlo teško pitanje, jer se susrećemo sa „neuhvatljivom“ stvarnošću, paralelnim svijetom i virtualnim džematima bez stalne adrese, ali koji itekako utječu na nas.

U jednoj od definicija fetve se kaže da je fetva autoritativno ili stručno mišljenje. U definiciji se prevashodno ističe da fetvu daje ili bi trebalo da je daje neko ko je vjerski autoritet, odnosno lice stručno i osposobljeno da da odgovor, izvede vjerski stav ili odluku. Klasična islamska nauka navela je niz uvjeta koje treba ispuniti alim da bi bio kompetentan za davanje fetvi. Ovi uvjeti se mogu podijeliti u dvije kategorije:

1. lične kompetencije, i
2. stručne kompetencije.

Lične kompetencije su slijedeće:

1. islam (al-islam),
2. poslovna sposobnost (al-taklif), jeste osoba koja je fizički ponoljetna (al-balig) i uračunljiva (al-‘aqil).
3. pravda (al-‘adalah),
4. analitičnost uma ili sposobnost za izdavanje fetve i
5. idžtihad.

Što se tiče prva tri uvjeta za muftiju ona su kod svih pravnika konsenzusom prihvaćena. Tako Ibn Hamedan el-Hanbeli kaže: "Svojstva kao i uvjeti za muftiju su da je musliman, pravedan, punoljetan, pravnik, mudžtehid, oprezan, oštrouman i inteligentan, te da se bavi islamskim pravom i svim što se odnosi na njega. Što se tiče prva tri uvjeta: islam, punoljetstvo i pravednost; ulema je konsenzusom saglasna oko njih, jer muftija obavještava o volji Božijoj iznoseći pravnu normu (rješenje) te se iz tog razloga vodi računa o njegovom islamu, punoljetstvu i pravednost,i.”

El-Gazali u svom djelu El-Mustasfa objašnjava uvjet pravednosti pa kaže da je to osoba lišena griješenja, ali ne u smislu nepogrješive osobe (al-m’asum), nego da ne čini velike grijehe (al-kaba’ir) ili ne ustrajava u činjenju malih grijeha. El-Karafi kao i drugi alimi pod pravednošću podrazumijevaju i druge moralne kvalitete ličnosti muftije. Da bi njegova fetva bila prihvaćena i postala normom ponašanja muftija treba da pazi na svoj stil života, pa tako: lijepo ophođenje sa ljudima bez uobraženosti, da prvi primjenjuje fetvu, tj. da svojim djelom stoji iza onoga što kaže, pa do toga da pazi na svoj izgled: da se lijepo oblači, jer on treba da nastoji da njegove fetve budu prihvaćene, a zainteresirano lice ili vjernici neće prihvatiti fetvu od lica koje svojim životom i izgledom ne stoji iza onoga što drugima savjetuje.

Muftija pored toga što je obrazovan u šerijatskom pravu i drugim "vjerskim i svjetovnim" disciplinama, treba pri donošenju fetve pokazati svu svoju intelektualnu raskošnost, sposobnost, pronicljivost, oštrinu i bistrinu uma, snagu kombinatorike, te da kritički i analitički priđe problemu. Zato se i kaže da nije svaki pravnik (al-fakih) muftija, a sa druge strane svaki muftija jeste pravnik. Često se ističe da muftija prije negoli počne sa donošenjem fetvi treba proći određenu edukaciju i vježbe, odnosno da mu drugi autoriteti potvrde da je on sposoban izvoditi fetve. Prenosi se od imami Malika da je rekao: “Nisam davao fetve dok mi sedamdeset alima nije potvrdilo da sam spreman za to.” Na tragu ovih shvatanja  ulema je razvila je specifičan institut idžazetname tj. cetrifikata o kompetenciji. Idžazetnama svjedoči da student koji je slušao  predavanja ili išao na vježbe pred svojim muderrisom stručan i kompetetan,  da vrši neku službu ili profesuru zavisno od toga koji je program edukacije bio. Alimi su imali dosta studenata kojima su predavali, ali rijetkima su davali idžazetname.     

Što se tiče stručnih kompetencija u literaturi se spominju slijedeće:

1. poznavaje Kur’ana i to ajeta pravne naravi;
2. poznavaje Sunneta Božijeg Poslanika, alejhi-s-selam, s tim da pravnici ističu da nije neophodno njihovo memoriranje već da se može služiti hadiskim zbirkama;
3. poznavaje konsenzusa uleme i pitanja koja su riješana na osnovu idžmaa;
4. poznavaje arapskog jezika toliko da je u stanju da tumači kur’anske ajete i hadise u kojima se nalaze manje poznate riječi i slično, što ne znači da sve te riječi treba znati napamet nego da se koristi rječnicima, da poznaje gramatiku, sintaksu, stilistiku ne u obimu i na način jezikoslovaca, ali da bude upućen u jezičke finese.
5. poznavaje metodologije islamskog prava (usul al-fiqh), jer je ova nauka pretpostavka za pravilno izvođenje normi iz Objave i bavljenje idžtihadom;
6. poznavaje pravila derogacije, te derogirane i derogirajuće ajete i hadise;
7. poznavaje ciljeva (al-maqasid) Šerijata;
8. poznavanje društvene stvarnosti.

Cijeli tekst u Preporodu od 1. decembra