Desetine hiljada ezana, u svakom trenutku i gotovo na svakom mjestu zemaljske kugle, konstantno, javno i transparentno potvrđuju njegovu poslaničku misiju, a milioni salavata iz dubine vjerničkih prsa, u svakom trenutku i gotovo na svakom mjestu zemaljske kugle, konstantno svjedoče muminsku opredijeljenost da ga se slijedi i poštuje. Naravno, uvijek je bilo i vjerovatno će i biti i onih koji u njegovom liku i djelu ne vide ništa posebno. Štaviše, takvi uporno pokušavaju i rade na tome da ga se omalovaži a njegovu ljudsku i poslaničku misiju degradira u što je moguće većoj mjeri.
Bilo kako bilo, Muhammed a.s., je neko spram koga niko, na ovaj ili onaj način, ne ostaje ravnodušan.
Nekada tihom i mirnom dječaku, siročetu bez roditelja, neporočnom mladiću, skromnom pastiru i nadaleko poznatom povjerljivom čovjeku iz Mekke, Uzvišeni Allah objavljuje Kur'an. Na taj način se iz nebeske svetosti među ljude prolila Božija milost u vidu Objave koja je predstavljala pečat direktnog božanskog obraćanja čovjeku. S druge strane, ljudskom rodu je dat savršen i najljepši mogući primjer organizacije jednog protočnog čovječjeg života ''Usvetun hasenetun''.
Od tada pa nadalje, Muhammed a.s., je stalna inspiracija a njegov život nepresušna tema proučavanja i istraživanja, kako od strane vjernika, tako i od onih koji mu nisu naklonjeni.
Na koncu, i sama Objava koja mu je data, postizanje božanske milosti kojoj težimo uslovljava njegovim slijeđenjem. Tako je u 31. ajetu poglavlja Ali Imran jasno naznačeno: ''Reci: 'Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti i grijehe vam oprostiti!' – a Allah prašta i samilostan je.''.
Za ispravno i što vjerodostojnije slijeđenje Muhammeda a.s., neophodno je što temeljitije poznavati njegov život. Budući da se radi o dosta širokoj i razuđenoj temi, akcenat ću staviti na njegovu komunikaciju i, generalno, odnos prema ljudima, polazeći, pri tom, od pretpostavke da je baš taj segment života danas poprilično narušen i defektan.
Odnos prema djeci
Potražimo li bilo kakav članak, knjigu ili običnu analizu koja tretira ovo pitanje, uočićemo da je akcenat na tome da Muhammed a.s., u svom pedagoškom djelovanju nikada nije udario niti povisio ton na bilo koje dijete. Konstatacija apsolutno stoji, ali daleko od toga da do kraja oslikava ovo pitanje.
Muhammed a.s., je svako dijete posmatrao i doživljavao kao ličnost koja je, doduše, u fazi razvoja i kojoj se, kao takvoj, ima posvetiti maksimalna pažnja. Prema tome, on nikada nije, ne samo udario ili zagalamio, nego ni na bilo koji način omalovažio i zanemario bilo koje dijete. Predivne su i brojne predaje koje govore o tome kako bi on uljudno zastajao, selamio se i razgovarao sa djecom. Gotovo da se može osjetiti toplina tog respekta i ljubavi kada čitamo kako bi dugo ostajao na sedždi, ne želeći da se uspravi i omete djecu koja bi mu se pentrala i igrala po vratu i leđima. Čak je i namaz skraćivao ukoliko bi čuo plač djeteta a sve sa željom da ga se ne bihuzuri i da se olakša njegovoj majci koja bi bila na namazu.
Ukoliko bi se u društvu ashaba našlo i dijete, Poslanik a.s., bi ga uvažavao i stavljao u rang sa odraslim. Kada bi, u toj situaciji, pili vodu, on bi dodavao posudu onome ko mu je s desne strane, nipošto ne zaobilazeći djecu. Jedne prilike je dječaku Omeru ibn Ebi Selemi na najljubazniji način objasnio kulturu ponašanja prilikom jela (''O dječače! Kada jedeš, prouči Bismillu, jedi desnom rukom i jedi ispred sebe.'').
Ljubav i pažnja prema djeci išla je dotle da je Poslanik a.s., neke od svojih najznakovitijih i ponajljepših hadisa izrekao upravo djeci. Tako je u poznatom hadisu, dječaku Ibn Abbasu kazao: ''O dječače, poučiću te nekim riječima: Čuvaj Allaha, On će tebe čuvati, čuvaj Allaha naći češ Ga ispred sebe, kada moliš, moli Allaha, a kada budes tražio pomoć, traži je od Allaha, i znaj da se sav ummet sakupi da ti donese neku korist ne bi ti donijeli osim ono što ti je Allah zapisao, a kad bi se sakupili da ti nanesu neku štetu ne bi ti nanijeli štete osim onoliko koliko ti je Allah propisao, podignuta su pera a osušile su se stranice.''.
U takvom ozračju i ut takvo poštovanje, djeca su se od malih nogu učila svojoj ulozi u društvu. Takva djeca su, bez ikakve sumnje, puno ranije sazrijevala i stasavala. Uostalom, kako drugačije objasniti situaciju u kojoj čuveni Omer r.a., tadašnji strah i trepet, nailazi pored grupe dječaka koja se, čim su ga spazili razbježala. Jedan dječak je ostao, pa kada ga je Omer r.a., upitao zašto i on nije pobjegao, odvažno je rekao: 'Nisam ti ništa skrivio pa da te se bojim a i put nije tijesan pa komotno možeš proći!'. Omeru nije preostalo ništa drugo nego da se nasmije i pomiluje dječaka.
Odnos prema omladini
Omladina je temeljna poluga svake zajednice. Poslanik a.s., je to dobro znao i od samog početka se tako i postavio. Na plećima mladića i djevojaka islam je svakodnevno stasavao a zajednica muslimana jačala i širila se.
Mušrici su mogli beskrajno mučiti mladog Bilala ali on ni za milimetar ne bi uzmakao i odstupio od svog uvjerenja. Njegov glas kasnije je, kroz ezan, odzvanjao Arabijom a glas o njemu odzvanjaće do Kijametskog dana. U jednoj predaji se spominje da je Muhammed a.s., jedne noći vidio sebe u džennetu. Tu nema ništa neobično. Međutim, šetajući džennetom, čuo je zvuk Bilalove obuće. To je neobično, ali samo onome ko nije upoznat sa vjerom i veličinom ovog mladića.
Ništa drugačije nije ni sa mladićem koji se zvao Ammar ibn Jasir. Mučili su ga na razne načine i, na koncu, pred njegovim očima ubili mu roditelje. Mogli su i njega živog raskomadati ali on ne bi uzmakao. Zauzvrat je svoju kuću pretvorio u džamiju i u potpunosti se stavio na raspolaganje islamu i muslimanima.
Alija r.a., je kao mladić legao u Poslanikovu a.s., postelju i to u momentima kada mu je život bio u pitanju. Esma r.a., djevojka i kćerka Ebu Bekrova je, tokom hidžre, ponosno i strpljivo hizmetila svome ocu i Poslaniku a.s., i to u trenucima u kojima bi i hrabriji muškarci oklijevali.
Tadašnja muslimanska mladost je izvojevala pobjedu na Bedru, komandovala i borila se u bitkama, učila i druge podučavala islamu i dala nemjerljiv doprinos zajednici muslimana.
Muhammed a.s., im je zauzvrat poklanjao posebnu pažnju. Često se družio s njima, podsticao ih na nauku i stupanje u bračnu zajednicu. Konačno, u hadisu koji govori o teškoćama Sudnjeg dana, Allahov hlad – a drugog hlada tog dana neće biti – obećao je za sedam kategorija ljudi, a među njima su i ''mladić i djevojka koji svoju mladost provedu u pokornosti Allahu''.
Odnos prema ženama
Opisujući supružnike, Kur'an ih poredi sa odjećom. Odjeća nas pokriva, štiti i ukrašava. Supružnici se, prema tome, međusobno pokrivaju i čuvaju, štite život i čast jedno drugog te predstavljaju najljepši ukras jedno drugome.
Konkretno, kada je u pitanju Poslanikov a.s., stav i odnos prema ženi, on je decidno i krajnje jasno izražen u hadisu: ''Najbolji od vas su oni koji su najbolji prema svojim ženama.''.
Premda poseban komentar nije potreban, Muhammed a.s., se potrudio da praktično potvrdi svoje riječi. Prema suprugama je bio samilostan i pun ljubavi i poštovanja. Nikada se nije libio da im lično pomogne u svakodnevnim kućnim poslovima, podučavao ih je vjeri i posvećivao im veliku pažnju.
Na tim temeljima stasala je generacija žena čija uloga i značaj vjerovatno još uvijek nisu valorizovani i prepoznati na pravi način. Žene su rađale i odgajale nove naraštaje. Žene su učile i podučavale druge znanju o vjeri. Žene su učestvovale u bitkama i dale veliki doprinos društvenom životu muslimana. Žene su bile majke, ali i odgajateljice, hafize Kur'ana, muallime.
Konačno, prvi šehid u islamu je majka spomenutog Ammara ibn Jasira, Sumejja. Osoba sa najviše znanja o intimnom životu supružnika bila je Aiša r.a., koja je iz te oblasti prenijela ubjedljivo najviše hadisa. Takva generacija žena duboko je bila svjesna svojih obaveza ali i prava koja im pripadaju. Tako smo svi čuli za ženu koja je ustala nasred džamije i rekla halifi Omeru r.a., da nije u pravu kada je želio ograničiti iznos vjenčanog dara, uz opasku da to nije učinio ni Poslanik a.s.. Halifa je javno priznao grešku i odbacio svoj prijedlog.
Muslimani su, naravno, duboko svjesni – ili bi trebali biti – i hadisa u kojima se naglašava da za lijep odgoj dvije ili tri kćerke, čovjeku nema druge nagrade osim dženneta, ali i toga da je taj isti džennet pod nogama majke, dakle žene.
Odnos prema starijima
''Nije od nas onaj ko ne poštuje naše starije i ko nije milostiv našim mladim.''. Ovim hadisom kazano je sve što se imalo i trebalo reći. Ipak, da islam nije vjera koja treba ostati tek na pukim riječima, svjedoči osebujna tradicija, ljubomorno zapisana i sačuvana. Ta tradicija nas uči da se prema starijim ljudima moramo odnositi krajnje obazrivo i uz poštovanje. Tako će mlađi prvi nazvati selam starijima, napraviti im mjesto da sjednu i slušati ih dok govore.
Muhammed a.s., je učio mlađe da poštuju starije kako bi i oni zadobili nečije poštovanje kada ostare te da je da je poštivanje starijih znak naklonosti prema Allahu. Učio ih je i to da prednost da predvode namaz, nakon poznavanja Kur'ana i Sunneta, imaju stariji.
Muhammed a.s., je jedne prilike žestoko ukorio Muaz ibn Džebela jer je oduljio namaz kome su prisustvovali i stariji ljudi kojima je to predstavljalo poteškoću.
Svakako, u kontekstu ovoga vrijedi se podsjetiti na još jednu prelijepu predaju koja odiše ljubavlju i poštovanjem spram starijih. Naime, Poslanik a.s., je predvodio sabah namaz i na ruku'u se zadržao neobično dugo i do te mjere da su se ashabi uskomešali. Razlog tome objasnio je kasnije. U isto vrijem – a to je zapravo bio i razlog – nedaleko od džamije odvijala se nevjerovatna situacija. Alija r.a., je žurio na sabah ali je sustigao starca. Nije imao srca da ga prođe. Ustvari, osjećao je toliko poštovanje prema tom starcu koji se kretao sporo te je odlučio da ide iza njega. Nije želio da ga svojom mladošću i pokretljivošću povrijedi ili izazove i najmanji uzdah za godinama koje su prošle. Išao je tiho i strpljivo iza starca. U isto vrijeme, melek Džibril je stavio svoju ruku na leđa Poslanika a.s., i nije mu dopuštao da se uspravi sa ruku'a sve dok i Alija r.a., nije stigao na namaz.
Naravno, ashabi su bili oduševljeni a Poslanik a.s., ozaren što je uspio odgojiti ljude do ovakvog stepena poštovanja drugih.
Poštovanje drugih ljudi
Podnaslov je kratak ali bi se pod njim mogle ispisati cijele knjige. Stoga ću se ograničiti na dva konkretna slučaja.
Abdullah ibn Ummi Mektum je bio mekkanski slijepac, musliman. Dok je jedne prilike Muhammed a.s., razgovarao sa nekim mekkanskim prvacima, sa prevashodnom željom da ih privuče islamu, primakao mu se slijepi Abdullah i zatražio da ga poduči nekim ajetima. Prekinut u važnom razgovoru, Muhammed a.s., je namrgođeno pogledao slijepca, ne progovorivši ni riječi. Nastavio je i završio razgovom sa mekkelijama a Allah Uzvišeni mu, potom, objavljuje suru u kojoj ga ukorava zbog toga. Ukorio ga je jer je, premda zauzet važnim razgovorom, ignorisao slijepca koji je došao po pouku ili znanje.
Muhammed a.s., je dobro naučio lekciju i ubuduće je bio vrlo obazriv. Ummi Mektum je ostao toliko porivržen islamu da je, iako slijep, neustrašivo nosio zastavu i pao kao šehid u jednoj bici. Kad god bi došao u Poslanikovo društvo, Muhammed a.s., bi ustajao, srdačno ga selamio a potom prostirao svoj ogrtač Abdullahu da sjedne, uz opasku: ''Dobro došao, o ti zbog kojeg me je ukorio moj Gospodar!''.
Treba podsjetiti i na to da, bez obzira na činjenicu da je bio slijep, Abdullah ibn Ummi Mektum nije oslobođen obaveze dolaska u džemat.
Drugi primjer je slučaj žene, crne robinje koja je bila džamijski hizmećar. Svi poslovi oko čišćenja i održavanja džamije bili su na njenim plećima a ona je to obavljala iskrena srca i sa puno ponosa. Ipak, neko vrijeme je nije bilo. Nije dolazila, a njeno odsustvo ostalo je gotovo i neprimijećeno. Ipak, Muhammed a.s., je primijetio. Pitao je za nju. Kazali su mu da se razbolila i umrla te da su joj klanjali dženazu i ukopali je. Kada je tražio da mu objasne zašto on o tome nije obaviješten, rekli su da su smatrali da to nije pretjerano važno te mu nisu ni govorili. Tražio je da ga odvedu do njenog mezara. Skrušeno je stao i klanjao joj dženazu.
Umjesto zaključka
Jasno je da bi se o svakom naznačenom naslovu moglo kazati znatno više. Ipak, cijenim da je i ovo dovoljno kako bi se, barem u naznakama, stvorila jasnija slika o Muhammedu a.s., kao čovjeku iz naroda i u narodu. Jasno je da je svaku osobu doživljavao kao ciglu u zidu jedne velike građevine, pri čemu svaka cigla ima svoj značaj, vrijednost i težinu. Jedino tako je mogao i, naravno, uspio odgojiti ljude koji će baklju islama pronijeti na sve strane svijeta.
Ujedno, na taj način je svim potonjim generacijama, pa i nama, današnjim muslimanima, ostavio u emanet da čitamo, učimo i proučavamo njegov život i tako popravljamo naše međusobne odnose.
