Prava vrsta Bošnjaka kada se radi o razumijevanju islama su oni koji žive islam i sve njegove propise praktikuju. Oni izvršavaju sve naredbe i čuvaju se svih zabrana koje je islam odredio. Neke granice ne prelaze a nekima se i ne približavaju. Jasne naredbe i poruke islama u svojim životima smiruju. Za njih se s pravom može reći da su istinski muslimani. Takvi se svakodnevno viđaju u džamijama a posebno petkom na džumi namazu. Vjenčanja obavljaju i u džamiji po propisima islama, djecu u duhu islama odgajaju, mubarek dane i noći sa velikom radošću obilježavaju, bajrame čisti od grijeha dočekuju i u njima se sa mjerom vesele i raduju, do unutarnje i vanjske čistoće vode računa. Oni su personifikacija kur'anskih riječi: O vi koji vjerujete uđite u islam potpuno... (El-Bekare, 208)

Druga vrsta bosanskih muslimana su oni kojima je islam samo na nivou vjerovanja, bez djela. Takvi tvrde da vjeruju u Boga, Njegove meleke, Njegove Kitabe, Njegove poslanike, Sudnji dan i da se sve događa po Božijoj volji i određenju, međutim ne izvršavaju sve Allahove naredbe, ne klanjaju dnevne namaze, ne poste mjesec Ramazan, ne idu na hadž.. Moguće je da neke od propisa islama s vremena na vrijeme izvrše, da određene dane ramazana isposte ili da nekada dođu i na teravih namaz, međutim pojam ustrajnost u vjeri se za njih ne može vezati.

Na osnovu ovakvog razumijevanja i pristupa islamu pojavljujuju se i određeni intelektualci koji zagovaraju teoriju "intelektualnog muslimana". «Bože nisam ti sve farzove ispunio ali nikad ni posumnjao nisam da si Ti jedan od trojce» izgovor je pojedinih ovdašnjih intelektualaca. Ovakav pristup dovodi do jedne vrste ispovijedi što je u suprotnosti sa porukom islama. Važno je istaći da je konstrukcija «islamska vjeroispovijest» pogrešna upravo iz razloga što se pojam ispovijed ne može spojiti sa pojmom islam. Musliman se ne ispovijeda već pokorava Jednom i Jedinom Stvoritelju.

Treći su oni kojima je islam samo obilježje kulture. Takvi nose muslimanska imena, simpatišu onaj orijentalno-islamski dio u kulturi Bošnjaka, njeguju bosansku pjesmu sevdalinku koja je inspirsana islamskom tradicijom Bošnjaka, dive se islamskoj arhitekturi u Bosni i Hercegovini i smatraju je dijelom svog naslijeđa... Međutim sve to posmatraju sa pozicije kulture. Iako mnogi njihovo obilježavanje Bajrama tumače kao tradicionalni ritual ili folklor a ne kao ibadet, dolazak u džamiju na bajram namaz ipak govori da u njihovim srcima postoje tajne niti vjere u Jednog Boga. Bezrezervna odanost dunjaluku i nepoštivanje granica koje je islam odredio je pokazatelj da tu istu vjeru nažalost dovoljno ne poznaju.

Nerijetko mladi ljudi postavljaju pitanje za osnovno obilježje muslimana. Život u kršćanskom okruženju, gdje gotovo svi kršćani nose krst kao svoj vjerski simbol, kod mladih muslimana pokreće pitanje njihovog obilježja. Šta je to što muslimani trebaju da nose kao privjesak ili znak kojim dokazuju pripadnosti islamu?, uobičajeno je pitanje mladih ljudi. Međutim osnovno obilježje muslimana nije neki određeni predmet već jedinstvena i univerzalna sedžda Gospodaru svih svjetova. Muslimani su ummet sedžde i stoga je njihovo obilježje i na ovom i na budućem svijetu sedžda.

Jedini ibadet na koji dolaze gotovo svi Bošnjaci je bajram-namaz. Međutim primjetna je pojava na bajram-namazu u bosanskim džematima da znatan broj vjernika uopće ne čini sedždu. Dođu na bajram-namaz i ne pokušavajući ući u džamiju ostaju u haremu ili na ulici te pristupe namazu bez namjere da učine sedždu.

Sedžda je jedan od glavnih sastavnih dijelova namaza te je stoga namaz neispravan bez ispravno učinjenje sedžde. Nečinjenje sedžde vjerovatno ima više razloga. Većina musallija bez dileme zbog nedovoljne vjerske obrazovanosti ne čini sedždu. Pošto je sedžda simbol pokornosti Jednom Bogu a pripadanost islamu pitanje Allahove volje, prisutna je doza sumnje da je iz tog razloga pojedini Bošnjaci ne obavljaju.

Nadati se da je takvih malo ili sve manje u bošnjačkom narodu. Primjetno je iz dana u dan da sve više i više Bošnjaka čini sedždu. To se posebno vidi na prisutnosti džuma namazu gdje su i najveće džamije postale pretijesne da prime veliki broj vjernika. Lijep primjer je i dženaza namaz u Potočarima kod Srebrenice gdje svake godine 11. jula na desetine hiljada muslimana klanjajući podne i ikindiju, bez obzira bila kiša i blato, padaju na sedždu.  

Uzvišeni Kur'an nas upozorava da će na Sudnjem danu svi ljudi biti pozvani da učine sedždu. Sedždu će moći učiniti samo oni koji su je činili na dunjaluku dok su živi i zdravi bili. (Sura El-Kalem 42-43)

Bosanski muslimani nakon svih teških perioda nemaju više mogućnost činjenja hidžre u prostornom pogledu. Bosansko kubbe je dovojno veliko da pod svoje okrilje primi sve Bošnjake, posebno one koji hidžru čine prema sebi - prema svojoj vjeri, vrijednostima i tradiciji. Nakon iskrene hidžre prema sebi i svojoj vjeri možemo očekivati da Gospodar svih svjetova ispred i iza našeg bosanskog kubbeta isplete spasonosnu paukovu mrežu, istu onu koja je, tokom hidžre, sačuvala Poslanika s.a.v.s. i h. Ebu Bekra u pećini Sevr.