Memoriranje Kur'ana (hifzu l-Kur'an) je kolektivna dužnost (fard-i kifaje) ummetu. O ovome se jasnio izjasnio Džurdžani u djelima Eš-Šafi', El-'Ibadi i dr. Džuvejni kaže: ''Smisao ovoga je da ne treba prekinuti ono što je poznato kao broj ljudi koji se smatra mutevatir, tako da on nikada ne može biti izmijenjen ili iskrivljen. Ako je to poduzeto od strane ljudi koji dosežu ovaj broj, onda sa ostalih spada dužnost, a u protivnom, svi su griješni''.

 Podučavanje Kur'anu također je fard-i kifaje i to je jedno od najboljih dijela za približavanje Gospodaru. U vjerodostojnom hadisu se kaže: Najbolji od vas su oni koji uče Kur'an i druge njemu podučavaju (خَيْرُكُمْ مَنْ تَعَلَّمَ القرآن وعلَّمه).

Metodi prenošenja znanja shodno učenjacima hadisa su: a) slušanje od učitelja i čitanje pred njime, b) slušanje dok druga osoba čita pred učiteljem, c) metod uručivanja (munavele), d) metod ovlaštenja (idžaze), e) metod korespondencije (mukatebe), f) metod oporuke (vesijje), g) metod obavještenja i h) metod nalaženja (vidžade).[2]

Jedino prva dva metoda u slučaju Kur'ana su ispravna, a što će biti jasno iz onoga što će se ovdje navesti.

Što se tiče metoda čitanja/učenja pred učiteljem (šejhom), on se primjenjuje stoljećima (selefen ev halefen).

Metod slušanja iz usta učitelja ovdje je vjerovatno moguć jer su ashabi, neka je Allaha zadovoljan njima, preuzimali učenje Kur'an od Vjerovjesnika, s.a.v.s. Međutim niko od učenjaka za učenje Kur'an nije smatrao da je samo slušanje od učitelja dovoljno. Razlog tome je očigledan budući da se ovdje misli na način njegove realizacije i nije svako ko čuje izgovor učitelja sposoban da to ponovi na isti način kao on. Ovo nije slučaj sa hadisom gdje je cilj razumijevanje značenja, a izgovaranje hadisa ne zahtijeva se na isti način kao u slučaju izgovaranja Kur'ana. Što se tiče ashaba, oni su svojom jezičkom izražajnošću i čistotom svoje prirode osigurali svoju sposobnost da ga pravilno izgovaraju, upravo onako kako su ga čuli od Vjerovjesnika, s.a.v.s., jer je on objavljen na njihovom jeziku.

Ono što dokazuje metod čitanja/učenja pred šejhom jeste Poslanikovo, s.a.v.s., ponavljanje Kur'ana pred Džibrilom svake godine u mjesecu ramazanu.

Pripovijeda se da, kada je šejh Šemsuddin el-Džezeri došao u Kairo, veliki broj ljudi došao je učiti Kur'an od njega i on nije imao dovoljno vremena da presluša svakoga od njih. Otuda bi on pred njima proučio jedan ajet, a zatim bi ga oni svi zajedno ponovili. Prema tome, on se nije zadovoljio samo svojim učenjem.

Dozvoljeno je učiti pred učiteljem čak i ako neko drugi istovremeno pred njim uči, sve dok je učitelj u stanju pratiti oba učenja. Šejh Ilmuddin es-Sehavi[3] imao je običaj da pred njim uče dva ili tri učenika, i to različita mjesta u Kur'anu, i on bi, ako je to bilo potrebno, ispravljao svakog od njih. Isti je slučaj i kada je učitelj okupiran nečim drugim, poput prepisivanja ili čitanja nekog teksta.

Kada je u pitanju učenje napamet (od strane učenika), očigledno je da to nije uvjet; dovoljno je da uči iz Mushafa.

Tri načina učenja Kur'ana

1. Tahkik (التحقيق). Ovo podrazumijeva da se svakom harfu da njegovo pravo u pogledu: različitih vrsta dužina; artikulacije hemzeta; upotpunjavanja kratkih vokala; posvećivanja pažnje nepromjenljivom izgovoru konsonanata, geminiranim konsonantima, jasnoći svih harfova i njihovom odvajanju jednih od drugih putem: pauze, razgovijetnog i promišljenog učenja, te posvećivanja pažnje dozoljenim pauzalnim formama, bez skraćivanja i opadanja glasa na bilo koji način, ili izostavljanja bilo kojeg vokala, ili nepravilne asimilacije bilo kojeg vokaliziranog konsonanta. Ovaj način učenja postiže se vježbom jezika i potpuno pravilnim izgovaranjem riječi.

Preporučuje se i onima koji još uče od učitelja, da uče na ovaj način, s tim da treba voditi računa o tome da se ne prijeđe granica pretjeranosti preobrazbom kratkih vokala u duge, ponavljanjem konsonanta ra, vokaliziranjem nevokaliziranih konsonanata i odzvanjanjem nunova u nazalizacijama. Zato je Hamza jednoj osobi koju je čuo kako pretjeruje u navdenome rekao: ''Znaš li da je ono što prelazi bjelinu (u odnosu na kožu) – lepra, ono što prelazi valovitost (u odnosu na kosu) – kovrčavost, a ono što prelazi kiraet – nije kiraet?!'' (كما قال حمزة لبعض مَنْ سمعه يبالغ في ذلك‏:‏ أَمَا علمت أَنَّ ما فوق البياض بَرَص، وما فوق الجُعودة قَطَط وما فوق القراءة ليس بقراءة‏؟).

Isto tako, nije dopušteno da se poveća dužina odvajanja izmeđi slova riječi, kao što to čini onaj ko na ta'u u: نَسْتَعِين (el-Fatiha, 5) pravi blagu pauzu tvrdeći da on uči pravilno, po tertilu.

Ovaj način učenja jeste kiraet Hamze i Verša. Dani o njemu u svom Kitabu t-tedžvid prenosi hadis, sa lancem prenosilaca koji seže do Ubejja b. Ka'ba, u kome kaže da je on pred Allahovim Poslanikom, s.a.v.s., učio tahkik stilom. Dānī, pak, kaže da je ovaj hadis garib (neobičan), ali sa ispravnim lancen prenosilaca.

1. Hadr (الحَدْر). Ovo je brzo i tečno učenje koje se olakšava: skraćivanjem određenih dugih vokala, izostavljanjem određenih kratkih vokala, artikulacijom ultrakratkih vokala u kontekstualnoj formi (ihtilas), zamjenom (ibdal), velikom asimilacijom (idgam kebir), umešavanjem hemzeta i dr. što je preneseno na autentičan način. Ovo se primjenjuje zajedno sa vođenjem računa o fleksiji, pravilnom izgovaranju riječi, stabilnom artikulacijom riječi bez skraćivanja dugih vokala, bez brzog izgovaranja većine kratkih vokala, bez gubljenja glasa u nazalizaciji i pretjerivanja u toj mjeri da učenje bude neispravno i da se ne može opisati kao učenje (tilave). Ovaj način primjenjuju Ibn Kesir, Ebu Dža'fer i i oni koji skraćuju munfesil formu medda kao što su Ebu 'Amr i Ja'kub.

1. Tedvir (التدوير) je sredina između tahkika i hadra. Ovaj način učenja prenosi se od većeg broja imama, onih koji su dužili munfesil formu medda, ali ne u njogovoj punoj dužini. Ovo je način učenja ostalih učača i njega je odabrala većina onih koji se bavi ovim pitanjem.

[1] El-Itqanu fi 'ulumi l-Qur'an, poglavlje trideset čevrto: Fi kejfijjeti tehammulih, 1/322-331 (Bejrut: Daru l-kitabi l-'arebi, 1999.).

[2] Više o ovim metodima v. u: Omer Nakičević, Uvod u hadiske znanosti (Fakultet islamskih nauka, Sarajevo, 1996.),

poglavlje: ''Metode izučavanja hadisa (preuzimanje i predaja), 75-83.

[3] Ali b. Muhammed b. 'Abdussamed, poznat kao Sehavi (u. 643./1245.) – napisao spjev o kiraetima, poznat i kao Sehavijja, pod naslovom Hidajetu l-murtab fi l-mutešabih (šire v.: Ibn Hallikan, Vefejatu l-e'ajan, 1/345).