Duhovni usponi i padovi

Autor: Ferid Dautović Juni 19, 2015 0

„Vi u Allahovu Poslaniku lijep uzor imate za onoga ko se u Allaha uzda, i Onom Svijetu nada, i puno spominje Allaha!“( Al-Ahzab, 21 )

Svako vrijeme i svi narodi imali su svoje probleme, svoja iskušenja koja su za njih bila najteža. Bez iskušenja i poteškoća koja živi svaka zajednica ili pojedinac ne bi mogli razumjeti ni shvatiti ljepotu života, sreću i zadovoljstvo. Da bi život lakše živjeli i da bi znali kako se odnositi prema nekim važnim, a nekada i tako jednostvanim i lahkim životnim situacijama, Allah nam je slao svoje Poslanike koji su donosili Objavu koja je davala upute, smjernice, putokaze kako i na koji način možemo živjeti darovani život a da ne napravimo katasrofalne greške koje imaju teške posljedice za naš, a često i život naše porodice i društva. Oni kojima Dragi Bog prosvjetli srce i dušu, oni kojima prostranim učini prsa njihova da shvate važnost i veličinu Riječi Božije, oni koračaju stameno, odvažno, uspravno i sigurno. Na njihovim licima se primjećuje Allahov nur, zadovoljstvo i smirenost. Ovakve karakterne osobine mogu postići samo vjernici koji su uspostavili vezu i komunikaciju s Bogom koja je kontinuirana, trajna i permanentna. Komunikacija koja se ostvaruje s Bogom, kroz različite ibadetske forme ili robavanje Bogu, omogućavaju sigurnost i stabilnost. Kada Allah govori o čovjeku kroz posljednju Objavu onda kazuje da je to stvorenje koje lahko i brzo zaboravlja, da je stvoren slabim, nestabilnim, malodušnim i nezahvalnim. Te ljudske osobine prate svakog čovjeka stim što oni koji uspostavljaju komunikaciju s Bogom dobivaju dodatnu snagu i energiju kojom pobjeđuju svoje slabosti i ostaju uspravni i stameni. „Doista, čovjek je stvoren lahkomim, jada se kada ga nesreća zadesi, nepristupačan je kad ga dobro pohodi, a klanjači nisu takvi, oni koji su u namazu svome ustrajni.“ ( El-Me'aridž, 19-23 )

Namaz kao najsavršeniji vid ibadeta i komunikacije s Bogom omogućava vjerniku da svoje mahane, slabosti i nedostatke popravlja i koriguje, jer Allah svjedoči da namaz odvraća čovjeka od onog što je ružno, pokvareno i što prlja, uništava ljepotu i finoću duše. Zanimljivo je kako se Uzvišeni Allah u suri Aš-Šems zaklinje prirodnim datostima koje je stvorio, koje svakodnevno gledamo, a da nismo svjesni njihove važnosti i Onog koji ih je stvorio. Sve te zakletve imaju jedan važan cilj, jednu važnu poruku koja treba da posvjesti i pouči svakog čovjeka kako je važno sačuvati ljepotu i finoću duše koja je dar Boga Dragog,

Spasio se onaj koji svoju dušu očisti, a propao je onaj ko je uprlja

Čuvati dušu od grijeha veliki je zadatak, važan amanet i neophodan korak do uspjeha. Kako se duša čuva od prljanja i prljavština? Šta je prlja i uništava? Šta joj nanosi bol i poteškoće? Kako svoju dušu očistiti?

Kako je naše tijelo izloženo različitim uticajima i osjetljivo na različite promjene koje često dovode do obolijevanja i teške bolesti, tako je isto i sa dušom. Mi se po islamu rađamo bezgriješni, ne nosimo teret svog praoca Adema, takozvani istočni grijeh. Svako ponaosob nosi svoj teret, svoju odgovornost i niko neće biti pitan za one prije nas kako su živjeli i šta su radili. Oni mogu biti i jesu velika pouka i opomena, ali ne i naš teret. Dakle, svaka duša, ruh koji Bog izravno udahnjuje u svaku osobu posebno, zbog čega i jesmo svi na svoj način posebni i različiti, je čista, bijela, svijetla ali ipak sklona grijehu. To govori da se tako čista duša može uprljati i pocrniti zahvaljujući našem odnosu prema Bogu i Njegovoj Uputi. Naime, ako čovjek kroz život iskazuje neposlušnost prema Bogu, iz čega proizilazi neposlušnost i prema ljudima i drugim stvorenjima, ako se ne ponaša u skladu sa datim moralnim kriterijima i pravilima, onda on rizikuje da svoju dušu optereti grijehom odnosno bolestima koje je vode u propast. Ako čovjek, u nekom trenutku, osjeti duševnu bol, ako osjeti nelagodu koja nije tjelesne naravi, boli a nije tijelo, onda se valja pitati gdje i šta je pogriješio, kad i gdje je pokupio neki virus. Duhovno stanje je dobro i podnošljivo sve dotle dok čovjek osjeća nelagodu, grižu savjesti i nezadovoljstvo poslije nekog neposluha Bogu, Poslaniku, grijeha učinjenog prema bilo kome. To je još uvijek dobar znak vjere, duše koja nije izgubila orjentir, koja se nije uprljala do kraja i kojoj ima lijeka. Svaki grijeh slabi duhovni imunitet i ako se nastavi sa griješenjem duša neće biti u stanju da nosi sav taj teret i onda će naprosto klonuti, ući u sive zone, u mrak u kome se nevidi ništa, u kome se ne razlikuje dobro od zla u kome je sve dozvoljeno. To je ono stanje za koje Allah kaže: „Da li si vidio onoga koji je strast svoju uzeo za svoga boga, onoga koga je Allah prepustio zabludi, znajući ga, i pečat stavio na sluh njegov i srce njegovo, a na vid njegov koprenu navukao! I ko će ga uputiti Stazom Pravom nakon Allaha? Zar se nećete opomenuti?“ ( El-Džasije, 23 )

To su upravo oni koji slijede samo svoje strasti, svoje želje i prohtjeve. Za njih ne postoje nikakavi moralni kriteriji. Oni sami određuju šta je dobro makar cijeli svijet primjećivao da je to zlo, jer njih određuje, strast, interes koji zamraćuje njihove duše i umove. To su oni koji ubijaju nevine ljude, žene i djecu, koji potkupljuju, podmićuju, koji ponižavaju druge samo zato što su drugačiji po boji kože, rasi, naciji, vjeri. To je stanje ovisnika koji je ovisan o svojoj drogi, svojoj strasti zbog koje je spreman dati sve: imetak, čast, ugled, dostojanstvo zarad prividnog i trenutačnog uživanjane, i uz to ne primjećuje i ne osjeća ovisnost, zbog čega ne pristaje na liječenje. Zapravo, takve je teško liječiti i kad pristanu na liječenje jer je to dug i mukotrpan put, ali je ipak napravljen jedan i sigurno najvažniji korak, priznanje i svijest o svom grijehu. Negdje u dubini duše je ostala zraka svjetla, ona je vidjela dotaknuto dno iz kojeg se pruža još jedna prilika i velika nada. Ta nada je Bog, vjera koja može popraviti porušene mostove i čovjeku vratiti njegovo dostojanstvo.

Dobra djela brišu loša

Poslije svakog grijeha učini dobro djelo, „jer dobra djela brišu loša“, kaže Dragi Bog. Oni koji tako rade i koji se tako ponašaju u životu, svaki dan daju šansu svojoj duši da bolje vidi, da gleda stvari i pojave onakvim kakve one jesu, a ne onakvim kakve ih vidi naša strast, naša pohlepa, naš šejtan. Čovjek nikada neće pogriješiti ako sluša glas svoje duše, a ne strasti, glas Objave, Allaha i Poslanike, a ne šejtana. Ako ga pak i prevari šejtan, jer niko nije imun na njegove izazove, kušnje i podvale, ostaje mogućnost popravljanja kroz tevbu, istigfar i činjenje dobrih djela, poput našeg praoca Adema koji je na vrijeme shvatio svoj neposluh i grijeh i tako se spasio. Oni koji održavaju ma kakvu vezu sa Allahom, kroz namaz, Kur'an, post, poslušnost roditeljima, brigu o jetimima, nemoćnim, slabim i bolesnim, imaju veću šansu da se poprave, da svoju dušu očiste i postignu Božiju ljubav, milost i zadovoljstvo.

Dakle, komunikacija ili konekcija koju imamo s Allahom, a koja je, usput rečeno, neophodna, daje čovjeku poticaj i stimulaciju da radi dobra djela, da se trudi i hizmeti na Allahovu putu. Svaki naš korak, svaka lijepa riječ, gesta, osmijeh na putu dobra, usrećuje onog kome se upućuje, a osobito onog ko čini dobro. Svako je imao priliku da se provjeri, preispita svoje osjećaje poslije učinjenog dobra ili poslije nekog griješnog postupka. I bez sumnje, generalni zaključak bi bio da se lijepo osjećamo, da smo sretni poslije činjenja dobra i da smo nezadovoljni, teški, bolesni s puno griže savjesti nakon grijeha, osim onih koji su u grijehu ogrezli, uprljali svoju dušu i prestali su da išta osjećaju osim zadovoljavanja svojih niskih nagona. Poslanik, a.s., kaže da čovjek koji je stalno u grijehu svaki novi grijeh doživljava kao da mu je muha pala na nos, mahne i otjera je, a čestiti i bogogbojazni svaki grijeh doživljavaju kao da će se na njih sručiti planina. Neopisiv je osjećaj zadovoljstva koje prati čovjeka poslije učinjenog dobra, ma koje vrste ono bilo. Neko dobro koje učinimo pravi nam zadovoljstvo kroz cijeli život, kad god se sjetimo tog dobra. Imamo osjećaj da nas bereket tog dobra prati i čuva od raznih belaja i nerijetko to pripisujemo tom učinjenom dobru. Da, naše takvo rezonovanje nije bez osnova. Ono ima utemeljenje u Poslanikovoj, a.s., predaji. Primjer trojice koji su bili zatočeni u pećini svjedoči da dobro koje čovjek učini iskreno radi Dragog Boga nikada ne propada, ne zastarjeva i ono daje svoje plodove tokom cijelog života.

Činiti dobročinstvo u svakodnevnom životu važno je za jedan sretan život, za osobno zadovoljstvo, za porodični i društveni ambijent. Kada nekome činimo dobro, važno je da to bude iskreno u ime Dragog Boga i Njegova rizaluka-zadovoljstva. Takva djela su ona za koja ne očekujemo protuuslugu, neku posebnu zahvalnost, nehvalimo se tim djelom, ne prigovaramo to što smo učinili makar sami bili u ezijetu. Činiti dobro radi Allaha znači ne čekati da tebi neko uradi dobro pa da mu uzvratiš. Naprotiv, to znači činiti dobro i kad taj neko nama pravi probleme i poteškoće. Tako je radio Poslanik, a.s., tako je uradio Hidr kad je popravio zid u selu gdje ga nisu htjeli ugostiti i nahraniti.

        „Pa njih dvojica krenuše. I kad do stanovnika jednog grada dođoše, od stanovnika grada hrane zatražiše, ali oni odbiše da ih ugoste. I njih dvojica u gradu nađoše neki zid koji samo što nije pao, pa ga onaj popravi. A Musa reče: „Mogao si za to kakvu nagradu uzeti!“ A onaj reče: „E, ovo je već rastanak između mene i tebe! Samo, obavijestit ću te o značenju onoga za što se ti nisi mogao strpjeti...A zid onaj kad je posrijedi, pripadao je dvojici dječaka, siročadi iz grada, a pod zidinom bi blago njih dvojice. I otac im dobar čovjek bijaše, i Gospodar tvoj hoće da njih dvojica dostignu zrelost svoju i izvade blago svoje, s milošću tvoga Gospodara. To ja nisam uradio po nahođenju svome. To je značenje onoga za što se ti nisi mogao strpjeti.“ ( El-Kehf, 77, 78, 82 )

Ako radimo neko dobročinstvo a u isto vrijeme želimo i očekujemo protuuslugu tu onda nema dobročinstva, to je lijepo i korisno djelo i za njega nema nagrade ni ovodunjalučke ni ahiretske koju eventualno očekujemo i koju će dobit pravi i iskreni dobročinitelji. Dakle ako očekujemo Allahovu nagradu, Njegovu ljubav i naklonost onda su dobročinstva sastavnica našeg života. Susreli smo se sa prijateljima, komšijama koji se hvale nekim dobročinstvom koje su uradili radi Allaha a onda prigovaraju. Eto vidiš šta sam ja njemu uradio, koliko sam ga pomogao, koliko sam mu valjao a vidi šta on meni radi, kako je nezahvalan, kako sad svakog više gleda nego mene. E da mu hoće nešto zatrebati od mene, vidio bi. E baš bi mu se nagovorio. A onda čujete najgoru priču o tom čovjeku. On je ovakav, on je lopov, kriminalac, uradio je ovo, uradio je ono, samo nisam htio pričati. Dosta je više, od danas ću sve kazati što znam. Začudite se naravno kad vam to počnu pričati i oni od kojih se najmanje nadate, koji vas poučavaju da takvi ne budete. Ah šta sve šejtan može uraditi s ljudima. Iznenadite se, također, da tako reaguju dojučerašnji prijatelji koji su jedan drugom povjeravali tajne, koji su imali zajedničke poslove, išli zajedno u džamiju. Bože, kolika je ta ljudska sujeta i nespremnost da se prašta, da se šuti, da se ne iznosi „prljavi veš“ i sve što eventualno znamo. Kako sačuvati ljudsko i vjerničko dostojanstvo? Kako pobijediti svoj nefs, nadići samog sebe i ne pokazati ljigavost, neprijateljstvo, neljudskost i mržnju? Očito interesi, političke, ideološke razlike postanu važnije od prijateljstva, od Boga i Poslanika. Sigurno smo se često pitali, slušajući neke ljude kako govore o svojim dojučerašnjim prijateljima s omalovažavanjem i nipodaštavanjem, gdje je Allah i Poslanik, a.s., u njihovim životima. Mi često hoćemo da sve završimo ovdje i sad. Ne, ništa ne treba ostaviti Bogu da On sudi, mi trebamo i hoćemo da preuzmemo i Božije ingerencije i zato kidišemo na brata, prijatelja i komšiju, makar to bilo na zadvoljstvo naših dušmana. Zato braćo u dovama stalno molimo Allaha da nam On pomogne da budemo čestititi muslimani, oni koji drugima čine dobro, ne optužuju druge, ne odaju tajne kojim će pojedince i zajednicu dovesti u težak položaj, neprijateljstvo i krvoproliće. Turski pjesnik Sadik Yalsizucanlar ispjevao je sljedeći stih:

'Povjerili smo tajnu nekome, a on je svjesno ispriča

                         Svakome

Više mu niko tajnu nijednu spomenuo nije

Dokle god živio je

Od njega se svi udaljiše

A on uz njih sreću ne osjeti više

Ne da mu više prijatelji nisu bili

Nego su ga potisnuli i iza sebe ostavili

Oni što tajnu odaju, prijateljstvo ne poznaju

Zbog takvih postupaka bez ljubavi ostaju'

 

                                   

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija