Težimo pronaći odgovore na pitanja o naravi ljudske duše, a time i razloge postojanja, kako bismo vlastitom životu dali smisao. U poslijednje vrijeme se sve snažnije nastavlja tred uključivanja ljudi, naročito mladih, u razne religijske zajednice, s jedne strane i sve veće liberalizacije i gubitka osnovnih moralnih normi s druge strane. No, da bismo pronašli ono što tražimo potrebno je poći od nekih osnova. Često krećemo prema cilju bez jasnog smjera i bez znanja o tome gdje i kako početi.

Čini mi se da je reći kako treba početi od sebe vrlo neodređeno, iako je to istina.

U većini razvijenih religijskih tradicija možemo pronaći nekoliko dominirajućih smjerova kojima je zadaća praktikanta dovesti do spoznaje više stvarnosti. To su put pobožnosti, koji se obično smatra najnižim stupnjem duhovne svijesti, put molitve, meditacije ili određenih fizičkih vježbi te put znanja (spoznaje) koji je ujedno i najviši stupanj prakse. To znanje, naravno nije sušto poznavanje činjenica i ne mjeri se količinom pročitanih knjiga. Ono izrasta i sadrži u sebi prethodna dva stupnja ali na njih nadovezuje duboko razumijevanje određene religijske prakse te se stoga i smatra najpoželjnijim dosegom vjernika. Ispravno djelovanje u tom smislu proizlazi iz razumijevanja unutarnje vrijednosti nekog čina, a ne iz njegove moguće koristi. Takvo uvjerenje ne javlja se samo u religiji nego i u etici - u teorijama koje dobro djelovanje traže radi njega samoga.

Kako doći do odgovora?

Postavljanje pitanja prvi je korak ali odgovori na temeljna pitanja uvijek zahtijevaju praksu jer se na taj način spoznaja duboko ukorjenjuje u našu dušu i um, te postaje trajno stanje; ono što bismo u filozofiji nazvali habitusom.

Jedno od graničnih pitanja filozofije i religije bavi se problemom spoznaje biti stvarnosti, naravi duše i besmrtnosti. Iako bismo ta pitanja mogli raščlaniti u posebne skupine, ovdje ih navodim zajedno zato što su povezana zajedničkom karakteristikom - ne spadaju u područje empirijskih znanosti, a ujedno su to i ona pitanja na koja svaka religija pretendira odgovoriti, jer su ključna za čovjekovo samorazumijevanje i razumijevanje naravi svijeta u kojem živi. Platon je rekao da religija započinje tamo gdje prestaje filozofija. Mislim da bi se s time mogli lahko složiti. Gdje je onda početak duhovne potrage?

Religijska praksa je iznimno važna kako bi se mogao shvatiti svjetonazor određene religije. Tako i islam veliku važnost polaže na svakodnevnu duhovnu praksu, što se vidi i po tome što namaz predstavlja drugu temeljnu islamsku dužnost, odmah iza kelimei-šehadeta. On u sebi sadrži elemente koji zahtijevaju disciplinu i tijela i duha, što je oduvijek bio uvjet da duša dođe u stanje sabranosti koje će joj omogućiti ''doticanje'' onostranosti. Pokreti koje vjernik izvršava tijekom molitve prate točno određena unutrašnja stanja koja potiče kako učenje Kur'ana, tako i popratne tjelesne radnje (stajanje, sjedenje, ruku, sedžda...).

Budući da se namazom iskazuje zahvalnost i štovanje Alahu, dž.š., ali se izražava i potpuna ovisnost prema Njemu, cijela osoba treba biti uključena, svakim svojim dijelom - i duhovnim i tjelesnim. Pritom su naročito važne one radnje koje ne možemo zamijetiti golim okom ali čine bit štovanja. El-Gazali je u svom djelu Ihjau ulumid-din opisao odnos koji bi trebao biti prisutan tijekom klanjanja - prisan odnos i povjerljiv razgovor između vjernika i Allaha, dž.š. To je komponenta koja najčešće nedostaje a kojom se gubi i vrijednost namaza. Nažalost, često smo u poziciji da radimo stvari mehanički i zaboravljamo i pravi razlog zašto smo nešto počeli raditi. No, svaki nemaran odnos rezultira negativnim posljedicama. Kada je u pitanju namaz, tada postaje još važnije da budemo prisutni u onome što radimo. Bilo koji oblik duhovne aktivnosti ima smisao onda kada pozitivno djeluje na osobu, no ona onda zahijeva i trud od strane te osobe a ne puko izvršavanje fizičke radnje koja nema smisao u njoj samoj.

Već spomenuti el-Gazali napominje kako ne možemo uspostaviti prisan razgovor ako ga vodimo nehajno i nezainteresirano. Stoga su i uvijeti koje on navodi prisutstvo srca kao potpune prisutnosti u činu klanjanja, usredotočenosti isključivo na ono što izgovaramo i radimo, te tome pripadno znanje. Moment znanja je vrlo važna komponenta na koju el-Gazali uspozorava jer ne samo da bismo za vrijeme molitve trebali biti svjesni zanačenja kura'nskih ajeta nego bismo trebali biti i toliko usredotočenog i otvorenog uma da bismo mogli dublje spoznati ili uvidjeti značenja koja dosada nismo primjećivali, kako na teoretskoj, tako i na emocionalnoj razini. Ono što uokviruje znanje i prisutnost osobe jest i ono što ih na neki način uzrokuje - poštovanje prema posljednjem cilju molitve, Allahu dž.š.

Povezanost fizičkog i duhovnog

Važno je primijetiti kako su ovdje prisutna dva odvojena a opet povezana doživljaja koje fenomenologija religije, govoreći o ljudskom doživljaju sakralnoga, povezuje s osjećajem iskonskog straha, dubokog strahopoštovanja koje proizlazi iz svijesti o beskonaćnoj moći koja upravalja svim postojećim, dok se s druge strane javlja osjećaj očaranosti, privučenosti neizmjernošću te znanju da je to nešto čemu težimo i u čemu nalazimo spokoj.

Spoj ovih osjećaja manifestira se pritom i u vidljivim radnjama koje su stoljećima definirane tako da stalno imamo na umu u koje područje ulazimo kada pristupamo namazu. Molitva kao takva ujedno jest i nije dio svakodnevnice - iako se ponašamo kao da potpuno pripada običnim radnjama i kao da je to samo još jedna stvar u našem rasporedu - ono spada u jednu drugu ''dimenziju'', barem što se našeg duhovnog stanja tiče. Ipak treba imati na umu da to nije neko određeno mjesto nego da je cijela priroda dio vidljive i nevidljive strarnosti, da je priroda mjesto na kojem se manifestira Allahova, dž.š., stvaralačka moć. Takav stav je izražen i u hadisu: ''Cijela Zemlja im je učinjena prostorom za klanjanje i čistom.'' ( iz Tirmizijine zbirke hadisa, str.78). Treba upozoriti i na to da se u islamu često naglašava i da cijeli život, uključujući i sve ono što radimo kroz dan može biti ibadet, pa tako možemo reći da nema strogog odvajanja ovosvjetskog i onostranog. Stanovito teoretsko odvajanje često se spominje zbog različite naravi osobe kojoj se obraćamo, zbog posebnosti ''prostora'' u koji ulazimo i za koji moramo biti i psihički i fizički pripremeljeni. Uzimanje abdesta i određeni kodeks odijevanja su znakovi koji nas podsjećaju i pripremaju za pristupanje svijetu duhovnosti. Radnje tijekom namaza također indiciraju ono što se zbiva u klanjaču. Najbolji primjeri za to su ruk'u i sedžda u kojoj je osoba u položaju potpune pokornosti Allahu, dž.š. Tako dolazi do recipročnog uvjetovanja fizičkih pokreta, koji na vidljiv način iskazuju pokornost Allahu, dž.š., ali i vjernika drže budnim i upozoravaju ga kome upućuje ono što izgovara, dok učenje različitih ajeta, donošenje dova isl. daje puno značenje radnjama koje vjernik izvršava.

Vječnost u prolaznosti

 Koliko je takva praksa u islamu važna dovoljno govori i hadis: Čovjek je najbliži Allahu, dž.š., kad je na sedždi. (Prenosi Muslim od Ebu Hurejre).

Postoji jedna pouka koja se implicitno provlači kroz mitologije mnogih starih naroda i možda ne bi bilo loše razmisliti o njoj u ovome kontekstu. Ona kaže kako onaj koji u prolaznosti nije doživio vječnost, neće moći ni svoju dušu uputiti na pravi put jer neće moći prepoznati put kojim treba krenuti. Čovjek se prvo mora sam pripremiti za put, mora sam shvatiti ono što je u njemu i ono što ga okružuje, a to može samo ako se odvaži na duhovno putovanje, ne preko onoga što je napisano, niti preko onoga što je čuo, nego vlastitim iskustvom. Islamska vjerska praksa je vrlo jednostavna, nije opterećena nepotrebnim radnjama niti predmetima i u tome je i jedna od njezinih čari. Ona dopušta da se vjernik u potpunosti posveti biti molitve i da zaista bude sam pred Allahom, dž.š. Čak i u džematu je očuvana ta jednostavnost i čistoća vjerske prakse.

Na kraju možemo reći da ćemo tek kad istražimo vlastite dubine i tek kad izoštrimo dušu toliko da može vidjeti nijanse i značenja stvarnosti koje sada nije u mogućnosti vidjeti, moći mijenjati i sebe i svijet na bolje, radi njega samoga. No, to je jedno dugo i mukotrpno putovanje. Pitanje je samo, hoćemo li se odvažiti na njega?

Za jedan novi početak, misao za kraj:

Poslanik s.a.v.s. je rekao: ''Uzvišeni Allah veli: Ja sam onakav kakvim Me smatra moj rob i sa njim sam kada Me spomene. Ako Me spomene u sebi, spomenem ga u sebi. Ako Me spomene u društvu, spomenem ga u boljem. Ako Mi se primakne pedalj, primaknem mu se aršin, ako Mi se primakne aršin, primaknem mu se hvat, ako Mi dođe idući, dolazim mu hrleći.''[1]

[1] Fikret Pašanović (ur.); 200 hadisa, Gračanica, 2004,43.