Stanovnicima ovog mjesta Nineve je poslan Junus, a.s. Čak se spominje da je tu bio i Ejjub, a.s., i da je tu bunar iz kojeg se kupao pa mu je Allah, dž.š., u tom dao lijek za njegovu bolest.

Spominje se da je njegov otac Sinan bio od velikana koje je Kisra, perzijski vladar postavio za svog namjesnika u mjestu Ubulla u blizini današnje Basre. Bizantinci su napali to područje i među onima koje su zarobili bio je i dječak Suhejb. On je svoje djetinjstvo proveo među Bizantincima, pa je zbog toga dobio nadimak Er-Rumi, što znači Bizantinac. Čak je i arapski jezik prilično slabo govorio obzirom da je odrastao u nearapskoj sredini.

Stalno je maštao o danu kada će se osloboditi ropstva i o povratku svome narodu. Još veća želja i nostalgija za svojim narodom javila se kada je čuo jednog od kršćanskih svećenika gdje kaže jednom od njegovih gospodara: „Primaklo se vrijeme u kome će se pojaviti Poslanik sa Arapskog poluotoka. Priznavaće Isa'a sina Merjemina i taj novi poslanik će ljude izvoditi iz tmine na svjetlo.“ Čuvši za tu novu vijest, Suhejb je prvu priliku iskoristio za bijeg iz ropstva od svoga gospodara i pobjegao je u Meku. Pošto je došao i nastanio se među Arapima, dali su mu ime Suhejb Er-Rumi (tj. Bizantinac) zbog slabog poznavanja arapskog jezika i plave kose. Udružio se Suhejb s jednim od uglednih ljudi Meke (bio je to Abdullah ibn Džud'an) i počeo se baviti trgovinom. Taj posao je uspješno obavljao i počeo se bogatiti. Iščekivao je kada će se pojaviti taj novi poslanik. Jednom prilikom kada se Suhejb vratio u Meku sa jednog od putovanja, rečeno mu je da je Muhammed, s.a.v.s., dobio objavu i počeo pozivati ljude u vjeru u jednog Boga, podstičući ih na pravednost i dobročinstvo, a zabranjujući im ružna i bestitdna djela. „Je li to onaj što ga zovu El-Emin - povjerljivi, pouzdani, sigurni, tačni“, upitao je Suhejb. Rekoše mu da jeste. Upitao je gdje se on nalazi. Rečeno mu je: „U kući El-Erkama ibn Ebi El-Erkama kod Safe, ali dobro se pazi da te ne vidi ko od Kurejšija. Jer ako te vide, svašta će s tobom uraditi. Ti si čovjek stranac, nemaš nikoga svoga de te štiti i brani.“

Pošao je Suhejb do kuće El-Erkama sa opreznošću, pa kad je došao do vrata tu je našao je Ammara ibn Jasira. Njega je poznavao otprije. U početku je oklijevao misleći da li da mu priđe, a zatim mu se približio i pitao ga: -Šta želiš, o Ammare? A Ammar je upitao njega: Šta ti želiš? Suhejb mu je odgovorio: -Želim da uđem kod ovog čovjeka (Muhammeda, s.a.v.s.,) i da čujem šta govori. Ammar dodade: -I ja to isto želim. Suhejb je rekao: -Onda ćemo zajedno ući, s Allahovim blagoslovom.“[2]

Tako su njih dvojica skupa primili islam. Pored pokušaja da svoju naklonost islamu sakrije Suhejbu to ne pođe za rukom te bude izložen maltretiranju i zlostavaljanju poput ostalih prvih muslimana koje nije imao ko da zaštiti.

Mudžahid, u pojašnjavanju situacije kroz koju su prošli prvi muslimani, je rekao: „Što se tiče Allahovog Poslanika, s.a.v.s., njega je štitio njegov amidža, Ebu Bekra, r.a., je štitilo njegovo pleme, a ostali su bili izloženi patnjama i zlostavljanjima, poput Ammara, Bilala, Suhejba i drugih. Ammara i Suhejba su prislili da jezikom zaniječu vjeru u Allaha, ali su oni u svojim srcima ostali privrženi vjeri. Kaže se da je ovaj kur'anski ajet objevljen tim povodom: „Gospodar će tvoj onima koji se isele, nakon što su zlostavljani bili, pa se onda budu borili i sve strpljivo podnosili - Gospodar tvoj će im, poslije toga, doista, milostiv biti.“ (sura En-Nahl, 110)

Kada je Allahov Poslanik, s.a.v.s., dozvolio ashabima da čine Hidžru u Medinu i većina njih se već bila preselila tamo, Suhejb, r.a., je htio da to učini skupa sa Poslanikom i njegovim drugom Ebu Bekrom. Međutim, Kurejšije su ga u tome spriječile, ne dozvoljavajući mu da ode. Svakodnevno su ga čuvali i stražarili pored njegove kuće. On se onada odlučio da ih nekako pokuša prevariti. Jedne hladne noći je počeo često odlaziti u toalet, pretvarajući se da ga boli stomak. Oni su tada uvidjeli da je bolestan i zaspali su, misleće da on u takvom stanju neće moći putovati. Kada su oni pospali on je kradom krenuo put Medine. Kada su se oni probudili i vidjeli da ga nema požurili su na svojim konjima sve dok ga ubrzo nisu sustigli. Pošto ih je Suhejb primijetio popeo se na jedno uzvišenje, izvukao strijelu i nategao je okrenuvši je prema njima i glasno je povikao: -O Kurejšije, tako mi Allaha, vi dobro znate da sam ja najbolji i najprecizniji strijelac među vama. Tako mi Allaha, ko god pođe prema meni ubiću ga jednom strijelom. Zatim ću se boriti protiv vas svojom sabljom. Oni mu tada povikaše: -Tako nam boga, nećemo te pustiti da nam pobjegneš sa tolikom imetkom. Ti si došao u Meku siromašan, bez igdje ičeg, pa si se obogatio. Suhejb ih tada upita: -Šta kažeta na ovaj moj prijedlog, ja ću vama dati sav svoj imetak, a vi mene pustite da idem u Medinu. Oni to odmah prihvatiše i tako Suhejb slobodno krenu prema Medini, žrtvujući sav svoj imetak, koji je godinama sticao, na Allahovom putu. Kada se Suhejb, nakon napornog putovanja primakao Medini, prilazeći mjestu Kuba', nedaleko od Medine, Allahov Poslanik, s.a.v.s., ga primijeti, nasmiješi se i povika: „Uspješna je bila tvoja nagodba (trgovina) zaradio si, o Ebu Jahja (o Suhejbe).“ To je ponovio tri puta. Suhejb se tome jako iznanadi, te reče: -O Poslače, o mojoj nagodbi sa Kurejšijama te nije mogao niko obavijestiti do Džibril, a.s. Uistinu je ta njegova trgovina bila uspješna, jer je ovaj kur'anski ajet objavljen tim povodom: „Ima ljudi koji prodaju (žrtvuju) svoj život želeći Allahovo zadovoljstvo. Allah je milostiv Svojim robovima.“ (sura El-Bekare, 207.)

Suhejb, r.a., je sa Poslanikom učestvovao u svim poznatim bitkama i uvijek je bio na raspolaganju Poslaniku, želeći da ga zaštiti od eventualnih neprijatelja. On kaže: „Bio sam svjedok svake situacije u kojoj se našao Poslanik, s.a.v.s. Bio sam prisutan na svakom zavjetu koji je on tražio i u svakom pohodu koji je on organizovao. Poslanik, s.a.v.s., nikada nije učestvovao u pohodu, bilo u prvom periodu ili na kraju svog života, a da mu ja nisam bio ili sa desne ili sa lijeve strane. Kada god je muslimane bilo strah od opasnosti koja im je stajala na put, ja sam išao naprijed, a kada im je nešto zadavalo strah otpozadi, ja sam bio tamo u pozadini. Nikada nisam dopustio da Poslanik, s.a.v.s., bude između mene i neprijatelja sve dok nije preselio na ahiret.“[3]

Poslanik, s.a.v.s., je Suhejba također mnogo uvažavao i cijenio, čak je u jednom hadisu rekao: „Ja sam predvodnik Arapa, Suhejb je predvodnik Bizantinaca, Selman je predvodnik Perzijanaca i Bilal je predvodnik Abesinaca.“[4]

Nakon Poslanikove, s.a.v.s., smrti Suhejb je nastavio raditi za islam i biti na usluzi Poslanikovih nasljednicima, halifama. Oni su ga, također, mnogo cijenili i uvažavali. To dovoljno potvrđuje činjenica da ga je Omer, r.a., imenovao za predvodnika ljudima u namazu, sve dok ljudi ne izaberu halifu.

Ovaj poštovani ashab, r.a., je umro u Medini, u mjesecu ševalu 38. godine po Hidžri a tada je imao oko sedamdeset godina.

[1] Suhejb ibn Sinan Er-Rumi, r.a., je rođen 32. godine prije Hidžre a umro je 38. po Hidžri, što odgovara da je rođen 592. a umro 659. godine po miladu. El-Ealam od Ziriklija, 3/210 i Sijer e'alamin-nubela', 2/17.    

[2] Iz života ashaba, str. 143.      

[3] Ljudi oko Poslanika, str. 111.      

[4] Tabekat od Ibn Seada, 3/161.