Vjerovanje u kader – Allahovo (pred)određenje i sudbinu u islamu zauzima veličanstveno i vrlo važno mjesto. To je sama srž tevhida – čistog monoteizma, njegov temelj i osovina, ali i ono od čega vjera islam počinje i ono na čemu se ona završava. Vjerovanje u kader predstavlja jedan od šest imanskih šartova, tj. temeljnih postulata na kojima počiva islamsko vjerovanje, kao i baza na kojoj se gradi ihsan, najveličanstveniji i najčistiji oblik iskrenog vjerovanja.

 Vjerovanje u kadā'i i kader povećava strpljivost vjernika i sposobnost podnošenja tegoba

Strpljivost je jedna od najljepših i najpohvalnijih osobina, koja sa sobom donosi mnogobrojne i sveobuhvatne koristi i na Ovom i na Budućem svijetu. Ionako, svaki je čovjek, milom ili silom, primoran da u određenim okolnostima pokaže strpljenje, jer u datom momentu nema načina da promijeni svoje stanje, ali plemenit čovjek strpljiv je milom, tj. svojevoljno i draga srca, pošto vrlo dobro zna da u konačnici strpljenje donosi samo dobro, da će zbog njega biti pohvaljen i nagrađen, dok bi zbog eventualne nestrpljivosti bio kuđen i prekoravan. Također, svjestan je i toga da mu nestrpljivost neće vratiti ono što je prošlo, neće mu namiriti izgubljeno, niti će od njega odagnati ono što mrzi i prezire. Stoga je onaj ko se ne strpi na način kako to čine plemeniti i časni ljudi predan prohtjevima poput stoke.”

 Omer b. Hattab, radijallahu anhu, kazao je: “Uvidjeli smo da je najljepši način života onaj kojeg popratimo strpljivošću.”

Alija b. Ebu Talib, radijallahu anhu, rekao je: “Strpljivost je jahalica koja ne posrće.”

Hasan el-Basri, Allah mu se smilovao, kaže: “Strpljivost je jedna od mnogobrojnih riznica dobra i Allah je ne daje osim onome ko je kod Njega plemenit.”

 Istinu je rekao pjesnik:

 Sabur je k'o ime svoje, gorak okus nosi

Al' od meda slađi plod na koncu on donosi.

 Zbog toga je musliman, koji iskreno i na ispravan način vjeruje u kader, strpljiv i postojan, te stoički podnosi teškoće i hrabro nosi breme tegobe i nevolje.

 Nasuprot ovakvih su ljudi čije vjerovanje u kader nije na željenom nivou. Oni nisu u stanju podnijeti nevolje, niti su sposobni strpjeti se pri običnim tegobama s kojima se susretnu, a sve je to posljedica slabog imana, vlastite nepostojanosti i prevelike duševne uznemirenosti, čak i kada ih zadesi nešto što u suštini nije vrijedno spomena. Ovakve će osobe i sasvim banalan događaj odvesti u teško duševno stanje zbog kojeg će u prsima osjećati tegobu, a u srcu nemir i ozlojeđenost. Njihova lica bit će smrknuta, pogled oboren i prikovan za zemlju, brige će im se nastaniti u prsima i ugnijezditi u njihovu postelju, a vjeđe će im se orositi suzama. Međutim, da je sve to što se ovakvim osobama desilo, pa ako bi se radilo i o mnogo većim nevoljama i iskušenjima – zadesilo nekoga ko je postojan i čvrstog imana, ovakav tome ne bi pridao nikakvu pažnju, niti bi mu duša povodom toga zatreperila, već bi zaspao smiren, spokojan i zadovoljan. 

One koji ne vjeruju u kader i koji poriču Allahovo određenje, i najsitniji razlozi mogu odvesti u stanje tuge i uznemirenosti. Ovakvi mogu i poludjeti ili zapasti u stanje opsjednutosti, pa se na kraju odaju drogama ili drugim opojnim sredstvima, a nisu rijetki slučajevi da se odluče i na samoubistvo.

U prilog tome govori rastući trend posezanja za samoubistvom u onim državama čiji stanovnici ne vjeruju u kader i sudbinu, poput Amerike, Švedske ili Norveške. Stanje je postalo toliko alarmantno da su neke države počele otvarati bolnice i ustanove za preventivno djelovanje u cilju suzbijanja suicida.

Kada bismo sproveli opsežno istraživanje o razlozima zbog kojih se osobe u spomenutim državama odlučuju za suicid, uvjerili bismo se da se uglavnom radi o sasvim banalnim i beznačajnim razlozima, zbog kojih se u suštini uopće ne bi trebalo uzrujavati niti im pridavati bilo kakvu pažnju. Recimo, biti ostavljen od vjerenice, pasti na ispitu, dočekati smrt omiljenog pjevača ili voljene osobe ili doživjeti poraz omiljenog fudbalskog tima…, sve su ovo razlozi zbog kojih veliki broj ljudi svake godine izvrši samoubistvo. Sve je poznatiji i u svijetu zastupljeniji fenomen tzv. kolektivnog samoubistva, kada više ljudi odjednom sebi oduzme život.[1] Vrlo je zanimljivo da najveći broj onih koji se odlučuju za samoubistvo ne dolaze iz reda siromašnih, pa da bi se odluka na ovaj korak mogla povezati sa neimaštinom i teškim životom; naprotiv, samoubistva su najčešća i najzastupljenija baš u klasi imućnih koji, kada je riječ o materijalnoj situaciji, žive u izobilju i raskoši. Također, samoubistva nisu rijetka ni među svjetski poznatim ličnostima, kao ni među populacijom ljekara specijalista za duševna oboljenja koji inače važe za osobe koje u tuđe živote unose sreću i spokoj i rješavaju njihove probleme. Najveće poznato kolektivno samoubistvo u novijoj historiji desilo se u Jonestownu, država Guyana, 18.–19. novembra 1978. godine. Izvršili su ga pripadnici kulta Peoples Temple (Narodni hram). Na samoubistvo je pozvao vođa sekte Jim Jones, a izvršeno je pomoću pića Flavor Aid, zatrovanog cijanidom. Tom prilikom umrlo je 909 (u nekim izvorima navodi se 913) ljudi, od kojih su 303 bila djeca. Događaj je bio najveći gubitak života američkih civila u neprirodnoj katastrofi sve do napada 11. septembra 2001. godine. (op. prev.)

Vjerovanje u kadā'i i kader pospješuje optimizam i doprinosi eliminiranju očaja

Onaj ko ne vjeruje u kader vrlo brzo pada u očaj, a beznađe ovladava njegovom dušom. Ukoliko ovakav doživi kakvu nevolju, misli da je uništen i da je svemu došao kraj. Također, određenu tegobu koja ga zadesi doživljava kao fatalni udarac zbog kojeg ni novo sutra neće dočekati.

Ovakve osobe, nakon što vide u kojem se omjeru zlo proširilo, ukorijenilo i ojačalo, a koliko su sljedbenici Istine trenutno slabi i poniženi, počinju misliti da će zlo vladati dovijeka, a da će se Istina rasplinuti i u potpunosti iščeznuti. Očaj nije ništa drugo nego ubitačni otrov i mračna tamnica. On je uzročnik smrknutog lica i on čovjeka odvraća od činjenja dobra. Ukoliko čovjek dozvoli da se očaj u njemu ukorijeni i njime ovlada, on će mu život učiniti nesnosnim i na koncu će biti uzrok njegove propasti.

         Što se tiče vjernika koji čvrsto i temeljito vjeruje u Allahov kader, on ne zna za očaj niti beznađe, a optimizam je u svim situacijama njegov vjerni pratilac. On strpljivo čeka izlaz koji će mu podariti njegov Uzvišeni Gospodar i vrlo dobro zna da je strpljivost preduvjet za uspjeh i pobjedu i da nakon tegobe uvijek dolazi olakšanje. Čvrsto je uvjeren da konačna pobjeda pripada iskrenim i bogobojaznim vjernicima i da će se odredba Uzvišenog Allaha, koji je konačnu pobjedu obećao vjernicima, neminovno i ostvariti. Bez obzira koliko se zlo i mračne sile proširile i uzele maha, ovakav neće dozvoliti da ga obuzmu beznađe i očaj, jer se njegovo srce čvrsto oslanja na Allahovu moć, na Njegovu milost, blagodarnost i plemenitost, što mu pomaže da kod sebe iskorijeni klice očaja i lijenosti, te probudi nadu i optimizam – a kada se kod nekoga nađu ove osobine, on postaje sposoban zaroniti do najvećih morskih ponora ili se smjelo upustiti u borbu protiv divljih zvijeri u njihovim prirodnim staništima.

Vjerovanje u kadā'i i kader vjernika čini apsolutno i bespogovorno zadovoljnim sa Svevišnjim Allahom

 Onaj ko je zadovoljan Allahom – pa i Allah je njime zadovoljan. U suštini, vjernikovo apsolutno zadovoljstvo Uzvišenim Allahom jedan je od pokazatelja da je Allah zadovoljan sa njim. Zbog toga je apsolutno i bespogovorno zadovoljstvo Allahom jedna od veličanstvenih osobina vjernika. Ona je Džennet vjernika na Dunjaluku, odmorište u kojem se odmaraju pobožni i vrhunac radosti onih koji su ispunjeni čežnjom za Allahom.

 Ibn Kajjim je rekao: “Onome ko svoje srce ispuni zadovoljstvom Allahovom odredbom, Allah će  prsa ispuniti duševnim bogatstvom, spokojem i skromnošću i učinit će da u njegovom srcu ne bude mjesta ni za šta drugo osim za ljubav prema Njemu, Uzvišenom. Isto tako, Allah će učiniti pa će se ovakav čovjek za svoje potrebe obraćati samo Njemu i samo će se na Njega istinski oslanjati. Što se tiče onoga kome je uskraćena osobina apsolutnog zadovoljstva Allahom, njegovo će srce biti ispunjeno onim što je sušta suprotnost onome čime je ispunjeno srce iskrenog vjernika – ovakav će se posvetiti samo onim stvarima koje ga, naizgled, čine sretnim i za koje smatra da su manifestacija njegovog uspjeha.”

 Neko je Jahji b. Muazu postavio sljedeće pitanje: “Kada će vjernik postati apsolutno i u svakom pogledu zadovoljan Allahom?”, a on je odgovorio: “To će postići samo pod uvjetom da odnos prema svome Gospodaru utemelji na četiri osnovna principa i da kaže: ‘(Allahu moj) ako mi nešto podariš, to ću prihvatiti, ako mi nešto uskratiš, ja ću biti zadovoljan, ako me napustiš[2], ja ću Te i dalje obožavati, a ako me pozoveš, odmah ću Ti se odazvati.’”

Neko je rekao: “Uvijek budi zadovoljan Allahom bez obzira šta On s tobom učinio, jer On ti ništa neće uskratiti, a da ti to neće (s druge stane) nadomjestiti, neće te na iskušenje staviti osim kako bi te od nečeg (zlog) sačuvao, neće ti dati bolest osim kako bi te izliječio i neće te usmrtiti osim kako bi te oživio. Zbog toga, nipošto ne dozvoli da, ni koliko je treptaj oka, izgubiš osjećaj apsolutnog i bespogovornog zadovoljstva Allahom, jer bi te baš u tom trenutku On mogao napustiti i prestati brinuti se o tebi.”

         Bitno je napomenuti da bol i tuga koje vjernik osjeća u tegobnim časovima, kao i njegov prezir i negodovanje, pa čak i mržnja prema onome što ga je zadesilo, ne umanjuju i ne narušavaju potpunost njegovog zadovoljstva Allahom i Njegovom odredbom.

Rekao je Nasiruddin ed-Dimeški:

Nevolje kad pritisnu, zadovoljstvo ih umanjuje

Ko je Allahom zadovoljan, takav uspio je

Belaji sa sobom donose mnoge blagodati

Nevolje su darovi, kad bi ljudi mogli znati!

  Na kraju krajeva, čovjek nikako ne može izbjeći ono što mu je predodređeno, pa ako se pomiri i bude zadovoljan sa onim što mu je Allah odredio, on zaslužuje svaku pohvalu, kao i Allahovu pomoć i zaštitu, a ukoliko tu odredbu dočeka na suprotan način, dakle mrzovoljno i srdeći se na Allaha, ona će ga i pored toga opet sustići, samo što u tom slučaju zaslužuje prijekor i osudu i ne može očekivati Allahovu pomoć, niti računati na Njegovu zaštitu.

  Kad se vjernik na ispravan način i u potpunosti prepusti Allahovoj odredbi, te njome bude bespogovorno zadovoljan, tada mu sudbina “bude naklonjena” i on je ne doživljava kao nešto nesnosno i neizdrživo, već kao vrstu milosti i blagosti: tom milošću biva sačuvan onoga od čega zazire, a ta blagost pomaže mu da prebrodi teškoće koje su mu predodređene.

         Vjerovanje u kadā'i i kader rezultira bezgraničnom zahvalom Allahu (eš-šukr)

Onaj ko istinski vjeruje u kader svjestan je da su sve blagodati koje se nalaze pri njemu isključivo Allahovi darovi kojima ga je On obasuo, kao što je svjestan i toga da i njemu mrske situacije i stanja koji ga zadese također dolaze od Allaha Uzvišenog. Ovo ubjeđenje podstiče ga na to da se samo Allahu, Jednom i Jedinom, istinski i bezgranično zahvaljuje, pa ukoliko ga zadesi ono što voli, on Mu se zahvali jer vrlo dobro zna da je samo On Blagodarni, koji iz Svoje dobrote, kada to želi i hoće, dijeli i daje, a ukoliko ga zadesi ono što mu nije drago i što prezire, on Mu se opet zahvali, jer zna da mu je to On, iz Svoje mudrosti i pravednosti, odredio. Dakle, i pored toga što iskreni vjernik određeno iskušenje prezire, pa ga čak i mrzi, on se i tada zahvaljuje Allahu na tom iskušenju, kako bi na taj način svoju srdžbu prigušio, a negodovanje spriječio. Ovako pokazuje krajnju učtivost prema Allahu i postupa na način kako nas tome uči islam. Imati ispravno znanje o Allahu i prema Njemu se odnositi na najljepši način, kvalitete su koje kod iskrenih vjernika moraju prouzročiti to da Mu se konstantno i bezgranično zahvaljuju, i u situaciji kada ih zadesi ono što vole i priželjkuju, ali i u situaciji kada ih zadesi ono što mrze i preziru. Međutim, zahvaljivati Allahu i nakon tegobe i nedaće svakako je teže i zahtjevnije od toga da Mu se bude zahvalno nakon ukazanih blagodati. Zato je vjernikovo svojstvo eš-šukr, tj. bezgranično zahvaljivanje Allahu, na većem stupnju od njegovog svojstva er-ridā, tj. apsolutnog zadovoljstva Allahom i sa svim što mu je On odredio.

Bezgraničnim i ustrajnim zahvaljivanjem Allahu na svemu što je On odredio, vjernik ne samo da će uspješno zadržati blagodati koje već posjeduje, već će se one umnogostručiti i povećati. Drugim riječima, zahvaljivanjem Allahu u svim situacijama vjernik “osigurava” blagodati koje već posjeduje, ali i “pribavlja” nove, kojih se još nije domogao. Uzvišeni Allah kaže:

“…Ako budete zahvalni, Ja ću vam, zacijelo, još više dati…” (Ibrahim, 7)

  Zato, Allahov robe, ukoliko primijetiš da tvoje stanje ne ide naprijed, pohitaj da se Uzvišenom Allahu ustrajno i bezgranično zahvaljuješ!

Rekao je Nasiruddin ed-Dimeški:

 I sudbina teče, nosi dobra mnoga

Pogodit će iskrenog, a ne nemarnoga

 Bilo da je radostan, il’ da žaluje

U slučaja oba Allahu se zahvaljuje.

 Sa arapskog preveo: Amir Durmić