Poslije dvije godine jedno izaslanstvo, otprilike od sedamdeset i pet ljudi, pozvalo ga je da se posve preseli u Jesrib (Medinu), nadajući se da će na taj način smiriti neprijateljstva među zavađenim plemenima Evs i Hazredž. Pošto je učinio uzaludno putovanje u Taif, te smatrajući da je njegova stvar u njegovom rodnom gradu izgubljena, Muhammed, a.s. je dozvolio da dvije stotine njegovih sljedbenika izmaknu budnoj pažnji plemena Kurejš i da mirno krenu u Medinu, rodno mjesto njegove majke. On ih je slijedio i tamo stigao 24. septembra 622. godine. Tako se odigrala čuvena hidžra, koja u stvari nije "bijeg", nego plansko iseljenje brižno pripremano u toku dvije godine. Sedamdeset godina kasnije je halifa Omer odredio mjesečevu godinu (koja počinje sa 16. julom), u kojoj se odigrala hidžra, kao službeni početni datum muslimanske ere. Hidžra, kojom se završava mekkanski period, a započinje medinski, pokazala se prekretnicom u životu Muhammeda, a.s. Napuštajući svoje rodno mjesto gdje su ga prezirali, on dolazi u novu sredinu kao visoko cijenjen i ugledan vođa.

Po prelasku u Medinu islam se našao u posve novim okolnostima i mogućnostima. Islamsko društvo koje je Muhammed, a.s. tamo izgrađivao, shodno kur'anskoj uputi, prošlo je kroz nekoliko iskustava od kojih su najvažnija tri:

 Iskustvo bratimljenja muhadžira i ensarija

Bratimljenje muhadžira i ensarija je iskustvo, pouka i primjer koji se rijetko susreće u izgradnji jednog društva. Pored iskrenosti i ljubavi prema muhadžirima, ensarije su tome dodali svoja imanja i materijalna dobra sa kojima su raspolagali. Zbog toga su i jedni i drugi zaslužili naziv – pravi vjernici:

"Oni koji vjeruju i isele se, i bore se na Allahovom Putu, i oni koji daju sklonište i pomažu, - su, zbilja, pravi vjernici – njih čeka oprost i obilje plemenito" (Kur'an, 8:74).

"Allah je zadovoljan pravim muslimanima, muhadžirima i ensarijama i svim onima koji ih slijede čineći dobra djela, a oni su zadovoljni Njime, za njih je On pripremio džennetske bašče kroz koje će rijeke teći, i oni će vječno i zauvijek u njima boraviti. To je veliki uspjeh" (Kur'an, 9-101).

Hidžra je muslimanima obezbijedila da žive bez maltretiranja i mučenja. Ali još uvijek je postojala opasnost da mir i jedinstvo muslimana budu ugroženi. Zbog toga je bilo neophodno da se donesu propis kojima bi jedinstvo muhadžira i ensarija bilo u potpunosti zaštićeno. Bratimljenje među njima bio je prvi korak u tom pravcu, koji odgovara periodu kroz koji prolazi islamska zajednica poslije hidžre. Poznato je da je Muhammed, a.s. pet mjeseci poslije dolaska u Medinu izvršio bratimljenje između muhadžira i ensarija. Ukupno je pobratimljeno 186 mekanskih porodica sa isto toliko medinskih. Time su muhadžiri postali sudionici imetka svoje braće ensarija. Ovo bratimljenje je bilo jako kao i krvno srodstvo, koje svoju podlogu, prema nekim komentatorima Kur'ana, nalazi u kur'anskom ajetu u kome Allah, dž.š. kaže;

"Oni koji vjeruju i iseljavaju se i u borbi na Allahovom putu zalažu imetke svoje i živote svoje, i oni koji daju utočište i pomažu, oni jedne druge nasljeđuju. A onima koji vjeruju, a koji se nisu iselili – vi ne možete, sve dok se ne isele, nasljednici biti. A ako vas zamole da im u vjeri pomognete, dužni ste da im u pomoć pristignete, osim protiv naroda sa kojim o nenapadanju zaključen ugovor imate. A Allah dobro vidi ono što radite". (Kur'an, 8:72).

Kada su prilike u islamskoj zajednici, donekle, bile sređene, poslije bitne na Bedru, Kur'an je ovaj propis o nasljedstvu dokinuo ajetom u kome stoji:

"Vjerovjesnik treba da bude preči vjernicima nego oni sami sebi, a žene njegove su – kao majke njihove. A srodnici, po Allahovoj Knjizi, preči su jedni drugima od ostalih vjernika i muhadžira, prijateljima svojim možete oporukom nešto da ostavite. To u Knjizi piše" (Kur'an, 33:6).

Medinski muslimani su se sjajno ponijeli prema svojoj braći iz Meke. Kako su Mekelije od davnina bili poznati kao trgovci i nisu se bavili poljoprivredom, to je prijedlog o podjeli imanja uljudno odbijen. Ensarije su nakon toga predložile da se prihodi sa zemljišta dijele po pola, pa je ovaj prijedlog prihvaćen. Nakon zauzimanja Hajbera 629. godine muhadžiri su prestali primati polovicu prihoda sa zemljišta ensarija.

Prilikom bratimljenja muhadžira i ensarija Muhammed, a.s. je nastojao da pobratimi osobe koje su bile sličnog karaktera. Družeći se jedni s drugima, oni su i utjecali jedan na drugoga. Tako se za Abdurrahmana ibn Aufa veli da je vremenom postao veoma bogat i da mu je poslovnom uspjehu mnogo dorpinio pobratim mu Sa'd ibn Rebi'.

Muhadžir Seid ibn Zejd bio je veoma obrazovan čovjek. Spada među prve muslimane. Njegov otac Zejd nije bio idolopoklonik, već pristalica Ibrahimove, a.s. vjere. Seidov pobratim Ubejj ibni Ka'b bio je jedan od pisara Muhammedovih, a.s, a spadao je i među najbolje poznavaoce kiraeta.

Prvi islamski radnik u Jesribu Mus'ab ibni Umejr mnogo je doprinio brzom širenju islama u budućoj Medini još prije seobe muslimana. Njegov pobratim Ebu Ejjub el-Ensari prvi je Medinelija što je pružio gostoprimstvo Muhammedu, a.s. Kasnije je, u vrijeme Muavije I, učestvovao u pohodu na Carigrad. Tom se prilikom razbolio i umro, pa je ukopan u Carigradu u kvartu koji se po njemu naziva Eyup. Preko puta njegova turbeta nalazi se Ejjubova džamija. U ovoj su džamiji postavljeni novi osmanski sultani.

Povjesničar Šibli Nu'mani u svome djelu "Život Božijeg poslanika Muhammeda, a.s.", u poglavlju o hidžri na jednom mjestu veli:

"Povjest je nemoćna da pokaže još jedan primjer visokih osjećaja požrtvovanog bratstva koje su ensarije pokazali prema muhadžirima. Kada je osvojen Bahrejn, Resulullah je pozvao ensarije i rekao im da želi tamošnje zemdlje među njih podijeliti, ensarije su, međutim, u jedan glas povikali: "Neka se najprije podijeli našoj braći muhadžirima, pa ćemo mi poslije toga uzeti svoj dio".

Prirodno je da čovjek voli sebi nego drugome. Međutim, ensarije su, a Kur'an to ističe više voljele svojoj braći muhadžirima nego samima sebi. To je vrhunac altruizma, vrhunac ljubavi prema čovjeku.

Iskustvo uspjeha i poraza u sukobima sa vanjskim neprijateljem

Allah, dž.š. je htio da muslimani na Bedru pobijede, a da na Uhudu dožive poraz, jer bez poraza i pobjede čovjek ne može da spozna svoje greške i pravu suštinu stvari. Muslimani su kroz pobjedu na Bedru uvidjeli šta je potrebno za uspjeh i pobjedu, kao što su kroz poraz na Uhudu shvatili šta ih je odvelo u poraz. Prvo iskustvo i velika pouka koju su muslimani stekli poslije poraza na Uhudu jeste da među njima u svim pitanjima mora postojati savjetovanje i dogovor. Pohlepa, gramzivost i neposlušnost su propast za muslimane. Popuštanje jedne grupe muslimana na Uhudu i neposlušnost prema dogovoru bespoštedno se odrazio na sve. Stradali su i oni koji su vjerno vršili svoju dužnost. To je slijedeće iskustvo i velika pouka sa Uhuda. Bog je muslimane iskušao u punoj pobjedi na Bedru. Htio ih je iskušati i u porazu. Bog je htio pokazati na Uhudu da borci za vjeru u Boga moraju biti prisebni i onda kada dolazi najteže. Ne smije biti panike ni očaja ni onda kada se čuju najstrašnije vijesti (lažna vijest o smrti Muhammeda, a.s.).

Borba sa unutrašnjim neprijateljem

Ovo je najteže iskustvo kroz koje prolazi svaka ljudska zajednica. Islamska zajednica kakva je bila ona u Medini morala je proći ovu fazu razvoja i obračunati se sa neprijateljima u vlastitim redovima. Ovo iskustvo je, u stvari, pitanje cilja imana, odnosno pitanje da li je iman cilj ili sredstvo. Iman ne prihvataju svi iskreno i radi njega samog, jer iman zahtijeva žrtvu, odricanje, borbu i stalnu angažiranost za dobro zajednice. Jedni članovi zajednice prihvataju iman iz sasvim drugih pobuda i radi drugih ciljeva. Tako se dešava da ga neko prihvati radi ovosvjetskih dobara i koristi, a neko opet, radi toga da pravi spletke i ometa njegov nesmetan razvoj i rad onih koji istinski pripadaju imanu. Ovakvi se, u stvari, sami kriju pod plaštom imana i vjere, a imaju posve druge planove i ciljeve. Oni koji su prihvatili iman radi drugih ciljeva, ne poznaju ljudske vrijednosti u ponašanju. Naprotiv oni rade za neprijatelja, siju smutnju među vjernicima, šire sumnju u vrijednosti islama, rade na razdoru među muslimanima i čine druge zakulisne radnje koje im ne mogu služiti na čast. Takvi su pravi dvoličnjaci, odnosno licemjeri, jer im iman služi samo kao paravan.

Islamska zajednica je prošla iskustvo ove hipokrizije, što je najbolji dokaz činjenica da glavni uzrok poraza na Uhudu nije bio samo njihovo okretanje ratnom plijenu i ovosvjetskim dobrima, već su uz to bile i spletke dvoličnjaka na čijem je čelu stajao Abdulah ibn Ubejj, koji je širio sumnje u Allahovu pomoć Poslaniku i širio glasine da bi oni koji su pali od neprijatslje ruke bili živi da se nisu odazvali Muhammedovom pozivu u borbu.

Kad Kur'an govori o doprinosu dvoličnjaka porazu na Uhudu, on taj poraz pravda ciljem da on, u stvari, treba da bude pokretnica između onoga što je bilo i onoga što dolazi, kao i da napravi razliku između vjernika iskrenog u svom imanu i uvjerenju i licemjera koji u svojoj zajednici djeluje pod plaštom imana.

Zato svaka zajednica i svako društvo mora da vodi računa da otkloni, odstrani i prevlada faktore unutrašnje slabosti, razdora i svega što ne vodi napretku i prosperitetu. Ne treba upirati prstom samo u (ne)prijatelje po svijetu, njih ima na pretek, najviše u vlastitim redovima i prvim saffovima.

Ovo su tri društvena iskustva kroz koja je prošla Medinska zajednica, tri iskustva koja su nužna za svaku ljudsku zajednicu ako želi da se osigura od unutrašnjih i vanjskih faktora slabosti, tri iskustva u kojima se iznalaze elementi snage da se prihvate i elementi slabosti da se izbjegnu. Prošavši ova iskustva, Medinska zajednica je doživjela punu društvenu zrelost, postala bezbjedna za svoju budućnost i sposobna da čuva principe na kojima počiva.

Kada se islam po oslobođenju Mekke ponovo vratio u nju bio je jak i moćan. On je Mekku, u stvari, napustio u potrazi za zaštitom, a u nju se vraća kao prava snaga. Bilo je i neophodno da se on vrati u Mekku, jer je bilo potrebno da poveže kraj božanske objave sa njenim počecima, da poveže Muhammedovo, a.s. poslanstvo sa Ibrahimovom, a.s. misijom, odnosno da poveže humanost u njenom povoju sa humanošću u njenoj zrelosti.

Povratak u Mekku značio je konačnu pobjedu istine i Božije riječi, a hidžra u Medinu bila je put do te pobjede. Hidžra je bila, u stvari samo privremeno rješenje za sigurnost i bezbjednost Muhammedovog, a.s. poziva, jer je u Meki bio došao u krizu.

Hidžra Muhammeda, a.s. nije jedini slučaj ove vrste u historiji. To je priča koja se ponavlja. Ona je samo nastala u doba Muhammeda, a.s. da bude vodič do svake konačne pobjede, zapravo da bude radost i opomena, radost istini, a opomena zlu, bez obzira koliko ono izgledalo mračno i crno.

Priča hidžre nije ništa drugo do priča čovjeka sa vjerom u istinu i Allaha, čovjeka koga napada zlo, jedanput u liku licemjerja, a drugi put u vidu mnogoboštva, čovjeka koji na kraju ostvaruje pobjedu nad snagama tog zla i savlađuje ga.

Priča hidžre je ostala da danas u vidu hidžre srca, svijesti i savjesti upozorava na svakodnevno napuštanje onoga što je u službi neistine, nepravde, mržnje i nečovječnosti, a inspiriše na prihvatanje istine, pravde, ljubavi i ljudskosti.