Jedina osoba kroz povijest koja je uspjela da se nametne i da se slijedi isključivo iz ljubavi jeste Muhammed s.a.v.s.  Jedina osoba koja se slijedi u svemu što naređuje i zabranjuje je Muhammed s.a.v.s. Jedina osoba koja se svakim danom sve više i više slijedi iz dana u dan je Muhammed s.a.v.s. Jedina osoba koja nije imala nikakvih slika ni kipova a sjećanje na njega živi svaki dan putem spominjanja njegovog imena i donošenja salavata je Muhammed s.a.v.s. Jedina osoba na svijetu za koju se prenosi da je vladala ljubavlju i blagošću je Muhammed s.a.v.s. Jedina osoba koju su njeni savremenici tj. ashabi voljeli više i od svega drugog pa čak i od sebe samih je Muhammed s.a.v.s. Voljeli su ga više nego što je žedni volio da u pustinji pronađe hladnu pitku vodu. Voljeli su ga toliko da su mogli prihvatiti sve da izgube, ali ne i njega. Božiji Poslanik je prošao i pored neke žene iz plemena Benu Dinar koja je na Uhudu izgubila muža, brata i oca. Kad su joj to saopćili, ona je upitala: ''A šta je s Božijim Poslanikom?!'' ''On je dobro majko'', rekli su joj. ''Onako je kako ti voliš da je!'' ''Pokažite mi da ga vidim!''; kazala je, i oni su joj ga pokazali. Ugledavši ga, rekla je: ''Svaki je udes, poslije tebe, beznačajan!''

Jedino je Muhammed a.s., bio uzor koji se mogao u svemu da slijedi i to je upravo naša najveća prednost nad ostalim religijama. Kršćani se pozivaju da slijede Isaa a.s., međutim ako žele da ga slijede istinski onda moraju dozvoliti da i oni budu razapeti na križu. Moraju odbaciti materijalnost posvetiti se asketskom načinu života i težiti isključivo nebeskom a ne zemaljskom carstvu.

Naš Poslanik je pun života, on je prije svega ‚abdullah‘ Allahov rob, čovjek koji se smije i nasmijava i ostale i unosi optimizam u srca vjernika. Kada su ashabi jeli hurme bacali si sve košpice pred hazreti Alija r.a., pa mu Poslanik dobaci šaleći se: ‚Koliko li si ti hurmi pojeo‘. Ali r.a., pogleda te vidje da kod ostalih nema košpica te reče: “Ja sam jeo samo hurme, a ostali su izgleda i košpice pojeli.

A Enes, r.a., također nam prenosi zanimljiv primjer šale Allahovog Poslanika, s.a.v.s., sa jednim od ashaba kako bi ga razvedrio, a u toj predaji kaže da je neki beduin, nomad iz pustinje, koji se zvao Zahir, kada bi dolazio u Medinu, uvijek bi donosio neki poklon Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., iz pustinje, a Poslanik, s.a.v.s., bi ga zauzvrat nagradio prije povratka kući. Zahir je bio čovjek neugodnog i nelijepog izgleda, ali Poslaniku, s.a.v.s., bio je veoma drag, pa bi za njega rekao: ''Zahir je naša pustinja, a mi smo njegov grad.'' Jedne prilike dok je Zahir na pijaci prodavao svoje stvari koje je donio sa sobom, Allahov Poslanik, s.a.v.s., mu se prikrade iza leđa, obuhvati ga rukama, a da ga Zahir nije vidio. ''Ko je to, pusti me da se okrenem'', reče Zahir, a uto prepozna da je to Allahov Poslanik, s.a.v.s., pa mu se prepusti, i svoja leđa još više nasloni na njega. Poslanik, s.a.v.s., tada reče: ''Ko će kupiti ovog roba?'', a Zahir reče: ''Allahov Poslaniče, vidjet ćeš da sam jeftin (bezvrijedan).'' Na to mu Poslanik, s.a.v.s., odgovori: ''Ali ti si kod Allaha skup.''

U drugom primjeru Hasan el-Basri kazuje da je jedna starica ensarijka došla Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., i rekla: ''Allahov Poslaniče, moli Allaha za mene da me uvede u Džennet'', pa je Poslanik, s.a.v.s., zovnu po imenu i reče: ''U Džennet neće ući starice.'' Tada  se ona okrenu plačući, a Poslanik, s.a.v.s., se nasmiješi i prisutnima reče: ''Recite joj da neće ući u Džennet kao starica, jer Allah Uzvišeni kaže: 'Inna enše'nahunne inša'a, fe dže'alnahunne ebkara, 'uruben etraba' (Mi ćemo ih iznova stvoriti, i djevicama ih učiniti, milim muževima njihovim godina istih' (El-Vakia', 35-37).''

Kada bi ashabi Allahovog Poslanika, s.a.v.s., opisivali njegov govor, rekli bi da je razgovarao sa njima o onome o čemu bi oni govorili, ako bi spomenuli dunjaluk i on bi sa njima o tome govorio, ako bi spomenuli ahiret i on bi ga spominjao sa njima, ako bi se šalili i on bi se šalio sa njima. Govorio je kada je bilo potrebno, mnogo je razmišljao i dugo šutio, a progovarao je sa bismillom, u njegovom, s.a.v.s., obraćanju nije bilo neistine ni ispraznog govora, nikoga nije ponižavao ni vrijeđao, nekada bi uz govor pokazivao rukom, nije imao suvišnih riječi, a njegov govor bilo je veoma ugodno slušati.    

 Poslanik je bio osoba koja isto tako tuguje sa ostalima i podnosi glad i žeđ čak i više od svih ostalih. Poznat nam je primjer kada su se susreli Ebu Bekr i Omer na ulici jer ih je glad istjerala iz kuća, a na stomake su privezali po jedan kamen, kada su se požalili Allahovom Poslaniku s.a.v.s., on im otkri svoj stomak kad ono dva kamena na stomaku.

Poslanik nikada nije niti prvi jeo niti prvi pio, uvijek je davao prednost drugima. Nikada ni na koga nije podviknuo niti ružnim riječima se obraćao niti se spominje da je ikada ikoga udario. Navodi se da je jedne prilike kada je poredao borce, ashab zvani Ukkaš je svojim stomakom izlazio naprijed pa ga je Poslanik bocnuo strijelom. Kada je Poslanik a.s., umirao pitao je da li je kome šta ostao dužan. Javio se Ukkaš i tražio da mu vrati za ono što ga je bocnuo. Poslanik a.s., naređuje da mu se da strijela i da ga ubode. Međutim Ukkaš se privija na tijelo Poslanika a.s., i grli ga govoreći da nije imao namjeru da ga ubode nego da još jednom zagrli Allahovog Poslanika.

Poslanik je uzor koji se u svemu slijedi, od momenta kada legnemo u postelju, kada ustajemo, kada se budimo, kada namaze klanjamo, kada izlazimo iz kuće, kada ulazimo u kuću, kada se pozdravljamo sa našim ukućanima, komšijama i prijateljima, kada jedemo, kada pijemo, kada spavamo, kada sjedimo, kada gledamo kada slušamo, kada se oblačimo, kada tugujemo i kada se radujemo. U svemu nam je uzor naš Poslanik, naša milost koju je Allah poslao da nas poduči kako najbolje i najljepše da živimo na ovom dunjaluku.