Naime, poslije jednog namaza obratih se jednom od svojih džematlija sa sugestijom (skoro pa zamolbom) da bih volio čuti njega kako uči ezan. Rekao sam to cijeneći njegove vokalne sposobnosti i dobro znajući da je, iako u penziji, vrsni interpretator sevdaha, za što je dobijao različita priznanja i plakete. Naprosto, siguran sam da bi taj ezan bio prelijep. Nakon početnog iznenađenja na njegovom licu, odgovorio mi je navodeći pomalo neuobičajenu situaciju, čime je, vjerujem, želio indirektno odaslati određenu poruku. Spomenuo mi je slučaj jednog mladića koji je, učestvujući u muzičkoj tv emisiji takmičarskog karaktera, na pitanje žirija u pogledu njegove karijere rekao da mu je životna želja proučiti ezan u Begovoj džamiji. Nisam gledao niti prije čuo za taj detalj ali me raduje da ima mladih ljudi koji su, u ozračju kakvom jesmo, spremni jasno i glasno kazati nešto ovako. Na kraju mi džematlija reče kako bi morao malo vježbati te doći kod mene na probu, nakon čega bi se mogao očekivati i njegov ezan.

E, sad. Jasno mi je da prvi ezan sa sobom nosi i određenu tremu. Kada sam prvi put ezanio sa munare u Lizopercima, tamo negdje krajem 80-ih godina prošlog stoljeća, imao sam osjećaj da je cijeli dunjaluk stao i naškiljio svoje uši da me čuje i odvaga. Međutim, otkud toliki respekt spram ezana?

Jednostavno, ezan je svet. To je živi poziv, živom čovjeku na živu konverzaciju sa Onim koji je Živi (Hajj). Dakle, ezan nije puka prezentacija glasa i melodije niti natjecanje u što boljoj i ljepšoj interpretaciji. To je sveti ton živog insana drugim insanima. Naravno, mogao je Muhammed a.s., usvojiti neki od prijedloga (zvono, truba i sl.) da se namasko vrijeme oglašava upotrebom određenih ''mrtvih'' pomagala ali je, ne bezrazložno, odabrao ljudski glas. U njegovim hadisima jasno su naglašeni i razlozi. Tako se naglašava da učenje ezana čuju svi, ne samo ljudi nego i životinje, biljke i sve ostalo, i svi oni će svjedočiti u korist mujezina. Učačima ezana zagarantovana je posebna nagrada a Muhammed a.s., želivši razviti određenu vrstu natjecateljskog duha među muslimanima, naglašava da, kada bi znali istinsku vrijednost učenja ezana i klanjanja u prvom saffu, bacali bi kocku ako već ne bi mogli odlučiti kome da pripadnu te privilegije.

Tekst ezana sadrži osnovne postulate islama ali i naputke neophodne za život vjernika. Tako se, najprije, ističe Allahova moć i veličina, jasno stavljajući do znanja da je On najveći i da je sve ostalo podređeno samo Njemu. Slijedi šehadet, odnosno, jasno i glasno očitovanje da je samo On istinsko božanstvo te da je Muhammed Njegov glasnik, poslat da nam prosvijetli put. Slijede dva ponavljajuća poziva; na namaz i spas. Namaz je kruna predanosti Allahu dž.š., a spas je kruna svih vjerničkih želja. Jedno s drugim su neraskidivo povezani i jedno drugo neizostavno nadopunjuju. Namaza bez osjećaja spasa (sreće, radosti, zadovoljstva) nema, i obratno. Otuda je Muhammed a.s., sa zanosom isticao da je radost njegovog srca u namazu a Kur'an na desetine mjesta pozvao da održavamo namaz (ekimus-salate), tražimo pomoć i potporu u namazu (veste'inu bis-sabri ves-salati), ukućanima naređujemo namaz (ve'mur ehleke bis-salati) i budemo krajnje ustrajni u izvršavanju namaza (vestabir 'alejha). Dakle, kroz dvije kratke rečenice se najprije pozivamo na namaz a potom i podsjećamo na njegove dugoročne plodove. Na kraju se još jednom opetuje Allahova veličina i božanstvenost.

Rekoh, učača ezana, ili mujezina, čekaju brojne nagrade. No, nijem neće ostati ni onaj koji sluša njegovo učenje. Takvom se preporučuje da, tokom ezana, prekine sve druge aktivnosti i da ponavlja mujezinove riječi, s tim da će već spomenute riječi poziva na namaz i spas preinačiti u riječi divljenja ''Nema snage i moći do Allahove'' (La havle ve la kuvvete illa billah). Po okončanju ezana lijepo je da i mujezin i onaj koji je čuo ezan prouči posebnu dovu kojom će za Muhammeda a.s., zatražiti Vesilet, najodabranije mjesto u Džennetu i tako sebi priskrbiti njegov šefa'at, zagovorništvo na Sudnjem danu.

Ljudi su precizno računali i zabilježili da na zemaljskoj kugli nema niti jednog jedinog trenutka a da se negdje ne uče ezani koji, kružeći dunjalukom, stalno i iznova zovu, podsjećaju i upozoravaju sa stotina hiljada munara širom svijeta. Tako je izračunato da nakon hiljada sabahskih ezana u Indoneziji slijede ezani u Maleziji i već po njihovom završetku počinju oni u Burmi. Slijede ih sabahski ezani u Indiji, pa u Pakistanu i Afganistanu. Slijede Mekka i Medina pa Jemen, Emirati, Kuvajt, Irak, Egipat i tako u nedogled.. sabahske naslijede podnevski ezani koji zajedno za ikindijskim, akšamskim i jacijskim čine jednu istinsku dunjalučku simfoniju svetosti. Bezbroj ljudskih grla konstantno je upregnuto a milozvučne riječi struje vazduhom i raznose sa sobom najuzvišenije istine. Dakako, istina je uvijek saveznik dobra i Allahovog bereketa. Tako je i sa ezanom. Mnogo puta sam čuo kako je jedne prilike hadž hafiz Ismet Spahić bio u posjeti jednom povratničkom džematu koji još uvijek nije imao uslova da angažuje stalnog imama. Razgovarajući o svakodnevnim problemima, jedan džematlija mu se požalio da voće posljednjih godina slabo rađa te da ne zna šta je uzrok tome. Na to mu je hafiz kratko odgovorio: ''Ne čuje ti ezana. Eto u čemu je problem''. S druge strane, možemo naići i na tvrdnje pojedinaca koji su spremni reći da su ljudi koji stanuju u mjestima u kojima postoje džamije i redovno se uče ezani znatno pristupačniji, ljubazniji i, da tako kažem, pitomiji od ljudi koji nisu te sreće. Svakako, valjalo bi se ozbiljnije pozabaviti i detaljnije obraditi pitanje uticaja ezana na okolinu. Siguran sam da bi rezultati bili više nego zanimljivi.

Dakle, ljudi imaju respekt prema ezanu, ljudi koji redovno čuju ezan su pitomiji i voće čije pupoljke miluju zvuci ezana rađa bolje iz prostog razloga što je ezan svet. Uostalom, iz istog razloga se ezan uči sa munara jer, kako primijeti jedan naš alim i romanopisac, ezani i crkvena zvona su svetinje koje zovu ka Bogu a svetinjama ne priliči niskost i prizemnost – zato se i odašilju s visina, sa munara i zvonika.