Iako Allah (dželle šanuhu) za Svoga poslijednjeg Poslanika (alejhi's-selam) na više mjesta u Kur'anu (azimu’š-šan) ističe da se ne služi pismom (da je ummijj), Muhammed (alejhi's-selam) osjećajući važnost pisane riječi i pismenog komuniciranja općenito, a posebno za promoviranje Allahove (dželle šanuhu) Riječi, daje da se pišu pisma kako svojim visokim dužnosnicima koji se nalaze u udaljenijim pokrajinama, tako i vladarima susjednih država čime je na najbolji način ukazao na univerzalni karakter svoje misije.
O pismima Božijeg Poslanika (alejhi's-selam) na bosanskom jeziku se vrlo malo pisalo. Uglavnom se o njima usputno govori kada se tretira Poslanikova (alejhi's-selam) diplomatska aktivnost. Tako to čine B. Korkut[1], Š. Hodžić[2] i M. Spahić[3], dok su daleko više informacija ponudili prijevodi djela el-Mubarekfurija[4] i dr. Hamidullaha[5]. Vrijedni su pažnje radovi prof. dr. O. Nakičevića[6] i A. Hukića, čiji je rad napisan povodom otkupljivanja originalnog pisma Božijeg Poslanika (alejhi's-selam) koje je uputio Heraqlu.[7]
Na arapskom jeziku osim klasičnih izvora o pismima Božijeg Poslanika (alejhi's-selam) govore također: dr. Fàliý Ýanòal u radu Rasà’ilu’r-rasùl wa kutubuh wa mùfadùh ‘ilà ýukkàmi’l-þalìçi’l-‘arabì (Poslanikova pisma i poslanice i njegovi emisari vladarima Arapskog zaljeva), ‘Alì al-Aýmadì al-Mayànçì u Makàtibu’r-Rasùl (Poslanikovi administrativni uredi), Ibn Ñùlùn u djelu I‘alàmu‘s-sà’ilìn ‘an kutub sayyidi ‘l-mursalìn (Upoznavanje radoznalih sa pismima najodličnijeg poslanika), te veoma značajno djelo dr. Muúammada Ýamìdullàha Maçmù‘atu’l-waðà’iqi’s-siyàsiyya li’l-‘ahdi’n-nabawì wa’l-þilàfati’r-ràšida (Zbornik političkih dokumenata iz poslaničkog i perioda prvih halifa) i dr.[8]
U ovom radu uz opće napomene o svim poznatim pismima koje je uputio Božiji Poslanik (alejhi's-selam) nastojat ćemo posebnu pažnju usmjeriti na korespondenciju koju vrši Božiji Poslanik (alejhi's-selam) sa kraljem Abesinije[9].
Ima sasvim pouzdanih historijskih dokumenata koji nam kazuju da je Božiji Poslanik (alejhi's-selam) i prije Hidžre vodio korespondenciju kako sa svojim sljedbenicima unutar Arabijskog poluotoka, tako i sa vladarima susjednih država, međutim glavna aktivnost na tom planu započela je nakon sklapanja primirja sa idolopoklonicima Mekke na Hudejbiji šeste godine po H. Historičari bilježe da je za svoga života Božiji Poslanik (alejhi's-selam) uputio 44 različita pisma, a ubrajajući i sve ostale pisane dokumente, kao što su različiti ugovori, ovlašćenja, popisi stanovnika Medine, spiskovi dobrovoljaca za vojne pohode i sl. njihov broj dostiže cifru od 185[10] različitih dokumenta, od kojih je većina nastala nakon ovog sporazuma.[11]
Prije nego izložimo sadržaj pisama koje naizmjenično upućuju poslijednji Božiji poslanik i kralj jedne od susjednih mu država nužno je nešto reći i o historijskim dešavanjima koja stoje u pozadini ove prepiske.
HISTORIJSKA POZADINA
U vrijeme kada Muhammed (alejhi's-selam) javno obznanjuje islam mekanski idolopoklonici ne biraju sredstva da prekinu njegovu misiju. Tada muslimani proživljavaju vrlo teške trenutke, ismijavanja, proganjanja, tjelesnog maltretiranja, koja će nerijetko dovoditi i do najsvirepijih ubistava zbog čega Božiji Poslanik (alejhi's-selam) preporučuje nekolicini muslimana koji nisu imali jače zaštite u Mekki da se isele. I to ne bilo kuda, Poslanik (alejhi's-selam) im ne preporučuje da se sele u Kinu ili Indiju zbog velike udaljenosti i slabih komunikacija sa Mekkom da se muslimani tamo ne bi potpuno asimilirali i izgubili svoj identitet; ne u Perziju, ni u Bizantiju, iz političkih i vjerskih razloga; niti bilo gdje na Arabijski poluotok, jer bi bili preblizu i bez jake zaštite, pa bi ih mušrici vrlo lahko mogli vratiti i nastaviti sa torturom koju su nad njima provodili; nego u Abesiniju, jer im je odgovarala kako iz geografskih, tako i iz političkih i vjerskih razloga.[12]
Tako se u mjesecu redžepu pete godine po poslanstvu Muhammeda (alejhi's-selam), odn. početkom 615. g. po rođenju Isa’a (alejhi's-selam) iselila prva grupa muslimana u Abesiniju. Tu grupu sačinjavalo je 12 muškaraca i četiri žene. Predvodio ih je Osman ibni Affan (‘Uðmàn b. ‘Affàn) sa ženom Rukajjom (Ruqayya), kćerkom Božijeg Poslanika (alejhi's-selam).[13]
Kada se tortura Kurejšija povećala veći broj muslimana odlučuje se na odlazak iz Mekke. U ovom drugom seljenju u Abesiniju bilo je 83 muškarca i 19 žena, koje predvodi Dža’fer ibni Ebi Talib (Ça‘far b. Abì Ñàlib).[14] Najvjerovatnije je da je Božiji Poslanik (alejhi's-selam) već preko Dža’fera poslao pismo negusu[15], kralju Abesinije u kojem ga moli da prihvati muslimane koji su mu došli i bude ljubazan prema njima.[16] Sudeći po oskudnim historijskim izvorima kontakata između Muhammeda (alejhi's-selam) i kralja Abesinije je bilo i prije ovog seljenja muslimana u Abesiniju. To se može zaključiti i iz dosta prisnog obraćanja Muhammeda (alejhi's-selam) u tom prvom pismu negusu, kralju Abesinije.[17]
U vrijeme Božijeg Poslanika (alejhi's-selam) Abesinijom upravlja vladar koga će arapski izvori imenovati kao Ashamu ibni Ebdžura en-Nedžašiju (Aøýama b. Abçar, an-Naçàšì).[18]
Ashama ibni Ebdžur, kralj Abesinije nudi gostoprimstvo pridošlim muhadžirima iz Mekke, i uprkos nagovorima izaslanika mekanskih idolopoklonika da vrati te “zabludjele mladiće” njihovim porodicama, negus ostaje ustrajan u odluci da oni mogu ostati u njegovoj zemlji koliko žele, što samo potvrđuje Poslanikove (alejhi's-selam) riječi da se radi o pravednom vladaru koji im neće nasilje učiniti.
Kada je umro Ubejdullah ibni Džahš (‘Ubaydullàh b. Çaýš), muž Ummu Habibe (Ummu Ýabìba), kćerke Ebu Sufjana (Abù Sufyàn), Božiji Poslanik (alejhi's-selam) obavještava negusa da bi želio za sebe vjenčati Ebu Sufjanovu kćerku, naravno ako to bude i njena volja, te da joj u njegovo ime da vjenčani dar i da je pošalje njemu u Medinu. Ovo je bilo 6. g. po H. (628. g. po Isa’u, alejhi's-selam) nekoliko mjeseci prije sporazuma na Hudejbiji.
U muharremu 7. g. po H., [19] po nekim historijskim izvorima u rebi’u’l-evvelu iste g., a po drugima u zu’l-hidždžetu 6. g. po H.[20] Božiji Poslanik (alejhi's-selam) šalje šest svojih izaslanika šestorici vladara susjednih država pozivajući ih u islam. Jedno od tih pisama upućeno je negusu[21], a donosi mu ga Amr ibni Umejje ed-Damri (‘Amr b. ‘Umayya aè-Ñamrì).
Veći broj muslimana ostaje u Abesiniji punih petnaest godina sve do 7. g. po Hidžri, kada na molbu Božijeg Poslanika (alejhi's-selam) kralj Abesinije daje na raspolaganje dvije lađe u kojima muhadžiri putuju do grada Božijeg Poslanika. U to vrijeme Božiji Poslanik (alejhi's-selam) sa svojim borcima osvaja hajbersku tvrđavu, a kada je čuo za dolazak Dža’fera ibni Ebi Taliba i drugih ashaba iz Abesinije on uzvikuje: Ne znam šta mi je draže da li osvojenje Hajbera ili dolazak Dža’fera i njegovih.
Koliko je za muslimane značio lijep doček na kojeg su naišli u negusovoj domovini i koliko su cijenili vladara, ali i njegovu zemlju dovoljno govori podatak da nikada kasnije, bez obzira koliko bili vojno snažni, muslimani nisu napadali Abesiniju, iz poštovanja prema njihovu vladaru, savremeniku Božijeg Poslanika (alejhi's-selam). Oni su osvajali velike zemlje poput Perzije, ali nisu dirali granice Abesinije.[22]
[1] Besim Korkut, Istorija islama: udžbenik islamske vjeronauke za VII razred srednjih škola, Vakufska direkcija, Sarajevo, 1935., str. 28.
[2] Prof. H. Šaban Hodžić, Istorija islamske kulture, Tuzla, (bez godine izdanja), str. 23.
[3] Mustafa Spahić, Povijest islama za I i II razred medresa, Gazi Husrev-begova medresa i Rijaset islamske zajednice, Sarajevo, 1995., I, str. 202.
[4] Safijjurrahman el-Mubarekfuri, Zapečaćeni džennetski napitak, str. 394.-410.
[5] Muhammed Hamidullah, Muhammed a.s.: život, Zagreb, 1977., I, str. 255.-259., 265.-271., 285.-291., 309.-315.
[6] Prof. dr. Omer Nakičević, “Korespondencija Vjerovjesnika (s)”, Uvod u hadiske znanosti: Hadis I, Islamski teološki fakultet u Sarajevu, Sarajevo, 1986., str. 42.-48.
[7] A. Hukić, “Originalna poslanica Božijeg Poslanika kupljena za dva i po miliona dolara”, Glasnik VIS-a, 1975., br. 7-8., str. 341.-343
[8] http://www.arabiancreativity.com/faleh.htm od 28. 8. 2002.
[9] Abesinija, danas Etiopija, smještena je na sjeveroistoku Afrike. Površina joj je 1.221.900 km2, a glavni joj je grad Adis Abeba. Ima preko 27.500.000 stanovnika, od čega su: 55% kopti, 35% muslimani, a ostalih 10% su pripadnici lokalnih religija.
[10] Neki historičari, kao šejh Mùså az-Zinçån’, su nekolicinu pisama koja govore o istoj temi svrstali u jedno, tako da je po njihovu mišljenju ukupan broj dokumenata 136. (Više v.: http://www.alwaha.com/issue4/is04sb16.htm)
[11] http://www.alwaha.com/issue4/is04sb16.htm od 28. 8. 2002. O autentičnosti ovih dokumenata v.: Imtiyåz Aýmad, Dalå’ilu’t-tawð’qi’l-mubakkir li’s-sunna wa’l-ýad’ð, Dåru’l-bayån li’n-našr, al-Qåhira, 1990., str. 403.-410.; Akram Ãiyå’ al-‘Umar’, Mad’nan Society at the Time of the Prophet, The International Institute of Islamic Thought, Herndon, 1995., str. 131.
[12] O samom prijemu muslimana kod negusa više v.: http://www.ummah.org.uk/science/letters.htm
[13] Ibn Qayyim al-Çawziyya, Zådu’l-ma‘åd f’ hady ∂ayri’l-‘ibåd, Mu’assasatu’r-risåla, al-Kuwayt, 1996., I, str. 95.
[14] Ibn Qayyim al-Çawziyya, Zådu’l-ma‘åd f’ hady ∂ayri’l-‘ibåd, III, str. 23.
[15] Negus (an-naçåš‘) je titula koju su nosili vladari Abesinije.
[16] Ibn Çar’r aã-Ãabar’, Ta’r’∂u’l-umam wa’l-mulùk, Dåru’l-kutubi’l-‘ilmiyya, Bayrùt, II, str. 294.
[17] Više v.: Muhammed Hamidullah, Muhammed a.s.: život, I, str. 242.-244.
[18] O negusu, kralju Abesinije suvremeniku Božijeg Poslanika (alejhi's-selam) koji je umro u redžepu 9. g. po H. v.: al-Asqalån’, al-Iøåba f’ tamy’zi’ø-øaýåba, Dåru’l-çayl, Bayrùt, 1992, I, str. 205-206.
[19] Ibn Qayyim al-Çawziyya, Zådu’l-ma‘åd f’ hady ∂ayri’l-‘ibåd, I, str. 116.
[20] Akram Ãiyå’ al-‘Umar’, Mad’nan Society at the Time of the Prophet, str. 127.
[21] Ovdje postoji velika dilema među historičarima. Jedni smatraju da je negus kojem je upućeno pismo sedme godine po H. isti onaj koji je vodio razgovor sa Dža’fer ibni Ebi Talibom i kojem je Božiji Poslanik (alejhi's-selam) klanjao dženazu, međutim drugi drže da se radi o sasvim drugoj osobi koja je preuzela prijesto od Ashame i koja nikada nije primila islam. U svakom slučaju treće pismo koje će, također, biti navedeno upućeno je ovom drugom vladaru. Više v.: Ibn Qayyim al-Çawziyya, Zådu’l-ma‘åd f’ hady ∂ayri’l-‘ibåd, I, str. 116.-117.
[22] Ipak neki historičari smatraju da je bilo i takvih pokušaja pa navode i slučaj ‘Umara b. al-Þaããåba koji je, navodno, 20. g. po H. poveo pomorsku bitku protiv Abesinije.
