O Hafize, uz Njega budi ako žudiš prisutnosti.

Kada sretneš Drago Biće, okani se ovog sv'jeta. (G, 1)

Budi dobar s evlijama, jer u lađi Nuhovoj je

komadić tla što Tufan je za njeg kaplja presitna. (G, 4)

Zadnji konak u svakoga puste je zemlje šačica,

pa čemu onda dvori da viju se ka nebesima? (G, 4)

Pametna ulovit' možeš dobrom ćudi i nježnošću:

ne hvata se mudra ptica ni u gvožđu, ni u zamci. (G, 6)

Koje ljubav živim čuva, takvi nikad ne umiru;

vječni život zapisan nam na starome Levh-mahfuzu. (G, 10)

Na ovome sv'jetu ljubav vezana je s problemima;

da, zavjet su od Iskona povezali s nevoljama! (G, 22)

Ne skreći sa pravog puta, nek te ne ponesu krila,

str'jela leti visinama, al' je uv'jek zemlja čeka! (G, 22)

Onog trena kad sam uz'o abdest s česme od ljubavi,

čet'ri puta tekbir don'jeh svem stvorenom, svem što živi. (G, 23)

Da l' si čuo da još iko veseo sa sv'jetu sjede,

a da s'jelo na koncu mu opet teško ne prisjede. (G, 27)

Šta će osam svih Dženneta, ko zaluta Teb' u dvore. (G, 35)

Veseo je, o Hafize, kog ne muče brige sv'jeta;

nisu sreća, ne pomišljaj, sva bogatstva dunjaluka! (G, 43)

Askete su slavu stekle što sa sv'jetom raskidoše. (G, 44)

O moj Bože, podari mi samo sreću neimanja,

jer dar takav uzrokom je svakog mojega vrhunca. (G, 52)

Može l' iko na 'vom sv'jetu ružicu bez trnja brati?

Svjetlo časno Mustafino Ebu-Leheb vatrom prati. (G, 64)

Da kod Boga nema mjesta za robova greške, gr'jehe,

zar bi Božija svojstva bila rahmet – milost, oproštenje? (G, 65)

Skrivena je ta ljepota što će ljubav potpiriti,

a ne malje tek porasle niti usne k'o jakuti.

Savršenstvo nisu oči, lice, madež, kose niti,

nema broja nevidljivom što će srce zapl'jeniti. (G, 66)

Do Tvog praga svakako je teško stići, treba znati,

s teškoćama vezano je u vrh slave se popeti. (G, 66)

Brige tuge i rastanka, srce boli dopalo je;

ne može bit' bez razloga sav plač ovaj i jecanje. (G, 75)

Man' se tuge, i ne brini koje tajne nebo krije;

nema znalca, inžinjera što taj uz'o razvez'o je! (G, 97)

Gizdavom se mladom nevom ovaj svijet prikazao,

znaj život je prokockao ko se u njeg zaljubio. (G, 107)

Škrinja srca Hafizova – pjesnika od dara, stila,

uz Tvoju je ljubav, Draga, c'jelom sv'jetu poslužila. (G, 108)

Sadi drvo prijateljstva, nek dubokom željom rodi,

a mladicu mržnje trgaj, sve nevolje što izrodi. (G, 110)

Prag u dvoru ljubavnome nadvisio dvor pameti;

ko je spreman život dati taj prag može poljubiti. (G, 118)

Vakat radi, razgrađuje; oduv'jek je silnik bio:

ako danas ne zgrabi te – već te sutra dograbio! (G, 123)

Svojim znanjem i imetkom ne hvali se, jadan bio!

Nema toga ko odredbi Božijoj je umakao! (G, 125)

Blago onom ko svoj namaz pokorno je obavio,

da se prije krvlju, suzom bolnom svojom abdestio! (G, 127)

Ne varaj, u igri ''voljet'' obmanuti ko bi htio,

ašk bi vrata svih značenja pred nosom mu zalupio! (G, 129)

O Hafize, licemjerstvo čistim srce ne ostavi,

Zato biram put ljubavi, kud idu bohemi pravi! (G, 131)

Van dometa naših znanja – šta je ljubav – razr'ješiti,

ovaj čvor je nemoguće grešnom mišlju razvezati. (G, 133)

Zar mogu kapi kiše na crn granit djelovati? (G, 135)

Hafizova poezija sva će srca opčiniti;

nema onog ko je čuje da je neće zapamtiti. (G, 135)

Godinama srce pehar Džemov od nas je iskalo,

ono što se u njem' krije, od stranca je zaht'jevalo. (G, 139)

K'o riba se moru bacih, ne bi li me moja Mila

svojom mrežom i udicom kao plijen ulovila! (G, 145)

Kao Hafiz budi skroman, za sv'jet ovaj se ne bori;

ni za dvjesto tovar' zlata niskima ne blagodari! (G, 149)

Razum se pozabavio, ne bi l' tajna se otkrila,

ali ruka proviđenja nedostojnog udaljila. (G, 150)

Deri spise ako želiš prići našim spoznajama,

jer se znanje o ljubavi ne nalazi u knjigama. (G, 156)

Bez vodiča kvart ljubavi nemoj da bi pohodio;

bez vodiča ić' sam htio, ali put sam promašio! (G, 164)

Ništa ljepše, ugodnije neg r'ječ ljubav ko je rek'o;

pamtit će se pod tim svodom, štono kruži gor' visoko! (G, 176)

Nebo nije kadro bilo teret aška natkriliti,

pa su kocku od ljubavi meni ludom dobacili. (G, 180)

Gdje nauci i pameti u svijetu puta nema,

a što slaba pamet tamo i zavirit' da se sprema? (G, 182)

Zavjesa je sad spuštena, ljudi mogu sve činiti,

al' kad zastor podigne se, čime će se opravdati? (G, 192)

Zaljubljene nit' sloboda, nit' slobodna volja kiti;

ono što im Ti narediš, sve su spremni izvršiti. (G, 193)

Plač, molitve usred noći, Hafiz', nemoj prekidati;

ogledalo srca tvoga sjajno jutro će postati! (G, 193)

Ne vjeruj u stalnost sudbe, da ti kažem jednom riječju:

ovaj sv'jet je radion'ca gdje 'no stalno sve m'jenjaju. (G, 196)

Kad prođeš kraj mog groba, tu himmet potraži, jer

stjecište svjetskih bohema bit će tu gdje leži moja strvina. (G, 202)

O Hafize, znanja i edeba ti se drži,

jer ko edeba nema, taj se dijalogu sa Šahom ne nada. (G, 205)

Vatro rastanka, zbog tebe ja pretrpjeh mnogo muka,

nema druge do da skončam u fenau sred plamena. (G, 206)

Svaka sreća što je Hafizu od Boga poklonjena,

zbog dove noćne i virda zorom ranom se zbila. (G, 213)

Dok čestica ne imade htijenje visoko, o Hafize,

neće težiti da se napaja svijetlim izvorištem sunčevim. (G, 223)

Samo trudom ne može se do riznice želja stići,

bez pomoći gajba ona ostaje nedosežna obala. (G, 234)

U pustinji od ljubavi mnogi nisu pronašli bedeme! (G, 249)

O Hafize, što se žališ i tuguješ zbog rastanka;

s rastankom je i sastanak, tmina svjetlost ne pomrači. (G, 251)

Ako nebo dan-dva prema mojoj želji se ne kreće,

neće uvijek istom stazom kretati se; ti ne tuguj. (G, 252)

Sve dok si u siromaštvu i samoći tamnih noći,

dok su tvoj vird dova i Kur'an, Hafize, ti ne tuguj. (G, 252)

Kada sudbinu dijeliše, tamo ne bijah prisutan,

ako nešto ne bješe po volji, onda ne prigovaraj. (G, 253)

Svakoga na koncu čeka boravak u dolini šutljivih;

sad je čas da stvaraš buku pod nebeskim svodom! (G, 258)

Međ' ašikom i ma'šukom nije zastor i zapreka,

sam si sebi zastor, Hafiz, nek' se slomi tvoja ljuska! (G, 262)