Kada Kur'an govori o vjernicima onda prevashodno misli (mada to u nekim svojim ajetima pojašnjava) na one koji vjeruju u: Allaha, Njegove meleke, objave, poslanike, Budući Svijet i Njegovu odredbu/qader. Razumije se da vjerovanje u ovih šest postulata koje smo u mektebu naukovali kao šest imanskih šarta podrazumjeva vjerovanje u njih bez izuzetka i bez zadrške, premda kur'anski ajeti od ovih čest nabrojanih najčešće spominju prvi i peti – vjerovanje u Allaha i u budući svijet. Glagol kojim se izražava ta srčana radnja vjerovanja jeste amene iz kojeg se izvodi dalje iman – vjerovanje i mu'min(i) – vjernik/ci. Ako naše čitanje Kur'ana bude praćeno naročitom vrstom pažnje (što se između ostalog i traži od onih koji ga čitaju) primjetit ćemo da se poseban značaj daje UBJEĐENOSTI U VJEROVANJU koje bi u hijerarhijskom smislu došle poslije vjerovanja i to kao njegov viši stupanj. Iako su te dvije faze međusobno povezane, one su na neki način odvojene zato što ima vjerovanja kojeg ne prati ubjeđenje, dok nema ubjeđenja kojem ne prethodi vjerovanje. (Tolstoj će u svom romanu Uskrsnuće primjetiti razliku između ubjeđenja i vjerovanja kada na jednom mjestu za sveštenstvo kaže kako on, lik koji je u fokusu,  „vjeruje da u tu vjeru treba vjerovati“ a ne prihvata je sa ubjeđenjem). Na dva kur'anska primjera ćemo objasniti ovaj stav, a prije toga okrenimo se kur'anskoj terminologiji. Izraz ubjeđenje spominje se u Kur'anu dvojako: izrazom jeqin i putem glagola zanne-jezunnu. Kao primjer prvom izrazu koji se udomaćio i u našem govoru navest ćemo dva kur'anska ajeta iz 102. kur'anske sure, sure Et-Tekasur u kojima Allah dž.š. saznanje da je ljudska pohlepa za zgrtanjem imetka  nevaljala rabota naziva pouzdanim saznanjem 'ilmul jeqin, jer će ih ta rabota naposlijetku dovesti pred džehennem kojeg će oni vidjeti jasno/očigledno – 'ajnul-jeqin. Razumije se da se pod osuđenim zgrtanjem imetka u ovim ajetima misli na ono koje ne poznaje moralne uzuse tj. ono koje u sebe uključuje kur'anom zabranjene radnje u sticanju imetka i ono iz čije gomile potrebni ne ostvaruje svoje pravo/hakk kroz zekat i sadaku, a ne na bogaćenje koje se ostvaruje na halal način. Kao što rekosmo, izraz jeqin se udomaćio i u našem govoru i njime opisujemo čvrstu i nepokolebljivu vjeru, vjeru lišenu i najmanjeg zrna sumnje. Štaviše, neki autori arapsko-bosanskih rječnika taj izraz navode i prevode kao: potpuna sigurnost, uvjerenost. Drugi izraz za ubjeđenost, posebno onu koja se odnosi na stajanje pred Allahom radi polaganja računa a kojeg nalazimo u Kur'anu je glagol zanne (vidjeti dva ajeta iz sure El-Bekare, 46 i 249). Iako ga, kao što rekosmo, Allah koristi kao opis onih koji su čvrsto ubijeđeni, taj glagol se vrlo često u naš jezik prevodi sa mišljenje(m), čak i pretpostavkom. Međutim, u tefsirskoj literaturi se kaže da taj glagol u kombinaciji sa česticom ENNE  znači: biti uvjeren - što je slučaj sa ova dva ajeta.

Cilj ovog skromnog mišljenja nije da ukaže na značenje kur'asnkih izraza za ubjeđenost, već na njihov značaj, čak i u odnosu jedan naspram drugog. Poslužit ćemo se sa dva navedena kur'anska primjera. Prvi je onaj koji je naveden u 46. ajetu sure El-Bekare. Da bismo ga shvatili u potpunosti pogledom se moramo vratiti na barem jedan ajet koji mu prethodi, a u kojem Allah ukazuje ljudima na vrstu samopomoći kojom se mogu obezbijediti: klanjanje namaza i strpljivost. Kada te dvije vrste samopomoći spomene, Allah će kazati da su one teške „osim onima koji su poslušni“, a onda u predmetnom ajetu objašnjava da su poslušnici „oni koji su uvjereni da će pred Gospodara svoga stati i da će se Njemu vratiti.“ Namaz u fizičkom smislu nije teška a ni zahtjevna obaveza. Ako bi gledali na one koji ovu obligatnu dužnost ne obavljaju pomislili bismo da je namaz preteška radnja. Međutim, bjelodano je da nije. U dobrom dijelu nju zanemaruju i oni koji se deklarišu kao vjernici u Boga. Zato njeno ispunjenje i jeste osobina onih koji su ubjeđeni u Njegovo postojanje i polaganje računa pred Njim. Drugi primjer koji se nalazi u 249.ajetu sure El-Bekare je i slikovitiji nego prvi. U njemu se tematizira situacija uoči sukoba Taluta i Džaluta (bibl. David i Golijat). Prije nego što će u ovom ajetu izići na scenu, na čistinu kazivanja o njima – oni koji su ubjeđeni da će pred Allaha stati – Uzvišeni govori o prelasku preko rijeke Talutove vojske, a ona im bi učinjena kušnjom (ko se iz nje napije nije moj, a ko ne napije, osim dlanohvata – moj je) i njihovog razgovara: „On (Talut) i oni koji su s njim vjerovali (amenu) povikaše: „Mi danas ne možemo izići na kraj sa Džalutom i njegovom vojskom!“ Ako u svojoj svijesti kreiramo ovu scenu kao filmsku u kojoj malobrojna i iznurena vojska na mejdanu ispred sebe gleda gorostasa Džaluta sa mnogobrojnijom, opremljenijom i skoro nepobjedivom vojskom, vidjeli bi panične i zabrinute izraze i na vojsci i na vojskovođi. Možda bi u komešanju koje proizvodi nesigurnost ishoda i vjere u sebe vidjeli one koji se polahko povlače da na scenu nisu istupili oni koje će Kur'an i u ovom slučaju imenovati kao „one koji su tvrdo vjerovali /jezunnune da će pred Allaha izići“ i koji su u svoje saborce nadahnutim riječima vratili borbeni moral i ispravili im poljuljano povjerenje. I koji su zajedno izvojevali veliku pobjedu.

Shodno navedenim ajetima sasvim je jasno da oni koji su se okitli čvrstim ubjeđenjem u postojanje Allaha, postojanja onosvjetske odgovornosti za djela, nagrade i kazne, jesu oni koji bez oklijevanja čine dobra djela, a suzdržavaju se loših i koji na tom putu i druge ljude savjetuju. Čim kod nekog primjetimo oklijevanje ili odgađanje činjenja dobra na koje nas poziva Kur'an, treba znati da kod takvog preovladava deklarativno očitovanje vjere, a ne čvrsto ubjeđenje u gore navedeno. A svejedno je kojim arapskim izrazom ćemo se koristiti u njegovom opisivanju ili navođenju.