„Zar ste mislili da smo vas uzalud stvorili i da Nam se nećete povratiti?"

 Ljudski život je Božiji dar koji se samo jednom dobiva. I bez obzira da li smo svjesni toga i kako ozbiljno to prihvatamo nikada nećemo dobiti novu šansu da ga živimo. Stoga je ključni detalj uspješnog života na ovom svijetu biti toga svjestan i jasno odrediti svoj cilj. Šta želimo biti i kako to ostvariti! Trebamo što objektivnije promišljati o svojim afinitetima, potencijalima, konsultirati se s iskusnijima i obrazovanijima i konstantno moliti Allaha, dž.š., da nas usmjeri na cilj koji je najbolji za nas. Ali cilj ne smijemo ni usko postaviti i nastojati ostvariti samo naše želje i htijenja, nego posmatrati sebe dijelom kolektiva, džemata, zajednice. Čime je najbolje da se bavim kako bih bio najkorisniji sebi, porodici, džematu, zajednici i to, naravno, nikada samo u materijalnom smislu. Beznačajne stvari nas ne smiju odvratiti od postizanja cilja. Trebamo se učiti gledati ne samo u ono što se pokazuje, nego i u ono što se krije iza toga. Takve osobe imaju viziju, sposobnost da vide dalje od konkretnih dešavanja i okolnosti. Cilj i plan kako ga postići ne mogu biti valjani ako se radi bez ozbiljne posvećenosti i vizije. Allah, dž.š., hvali one koji posjeduju viziju, pa spominje Ibrahima, Ishaka i Jakuba, alejhimus-selam, hvaleći njihovu duhovnu snagu i dalekovidnost

„ I sjeti se robova Naših Ibrahima, Ishaka i Ja'kuba, sve u vjeri čvrstih i dalekovidnih“.  Razvijajmo potom goruću želju za onim što želimo postići kako bismo još više ojačali viziju postavljenog cilja. Ne zaboravimo, ogromna je razlika između želje da nešto postignemo i odluke da ćemo to neizostavno i ostvariti. A kada jasno odredimo cilj nastojati što detaljnije isplanirati kako cilj ostvariti i biti svjestan da odluke koje donosimo na tom putu imaju svoju težinu. Odluke koje donosimo usmjeravaju život kojeg živimo! Kada krenemo ka ostvarenju cilja otkrit ćemo da nam mnogi otežavaju, ali i da nam pomoć stiže iz mnogih neočekivanih izvora. Otuda, ne zaboravimo da se u dovama koje svakodnevno činimo svjesno zahvalimo Allahu, dž.š., na blagodatima koje već uživamo i mogućnostima koje nam je podario. Neophodno je da budemo spremni da se zahvalimo za Božiju i ljudsku pomoć koju dobijamo. Nemojmo zaboraviti da se zahvaljujemo najbližima – roditeljima, braći i sestrama, prijateljima koje viđamo svakodnevno, a koje možda zapostavljamo. Vjerovatno im dugujemo više nego što smo toga svjesni! S druge strane, odabrati cilj u životu kojem nismo dorasli, ili kojeg svojim potencijalima prevazilazimo ili cilj kojeg ne volimo i ne osjećamo svojim znači neodgovorno se ponašati prema životu i upropaštavati vrijeme i potencijal koji su nam darovani.

Životno je pravilo "da nam je svaka stanica pogrešna, ako sjednemo u pogrešan voz!" Čak i ako uspijemo u ostvarivanju ciljeva koji nisu naši, koji ne izviru iz naših suštinskih želja, nećemo biti ispunjeni, nego ćemo osjećati prazninu. Ali, ako putujemo ka svom suštinskom cilju, osjećat ćemo zadovoljstvo i radost na svakom osvojenom koraku do cilja. Bit ćemo spremni na odricanja, napore i žrtve, jer čovjek se žrtvuje za ono što mu je poznato i što voli. Nema žrtve bez ljubavi. Šta bi onda trebao biti naš životni cilj? Musliman je svjestan svoje zadaće da sobom ispunjava prostor i vrijeme koji su mu dodijeljeni, da ih oplemenjuje, proizvodi vrijednost i dobro i oslobađa ono najljepše što nosi u sebi, a čime ga je Gospodar njegov obdario. On se ne povlači iz životne stvarnosti, jer zna da ako on tu stvarnost ne bude uređivao prema zahtjevima Božije Riječi, uređivat će je drugi, koji nemaju dovoljno znanja i morala te neće biti blagoslovljena od Boga i imat će vrlo ružne posljedice po čovjeka. Ashabi su bili svjesni svoje uloge u zajednici i društvu i nisu su se štedjeli u izvršavanju onoga što je Poslanik, s.a.v.s., od njih tražio. Štaviše, uvijek su željeli činiti više nego što je to od njih traženo. Brojni su primjeri takvog zalaganja. Između ostalih, mladih ashaba kojima je nedostajalo godina, ali ne i hrabrosti da se suoče s jačim neprijateljima. Od 40 ashaba Muhammeda, s.a.v.s., koliko ih je bilo do kraja četvrte godine pozivanja u islam samo su dvojica imali preko 40 godina. Od tih 40 mladića petnaest ih je postalo šehidima. Žrtvovali su svoj život za ideju za koju su se borili. Danas, kada muslimanski svijet, doživljava tektonske poremećaje, kada je napadnut izvana, a rastače se iznutra, što se u nešto drukčijoj formi osjeti i u bosanskohercegovačkom društvu, kao nikada prije potrebni su mladići i djevojke koji su svjesni svoje odgovornosti, koji su duhovno, moralno i intelektualno zreli i koji su spremni posvetiti se odgoju i obrazovanju muslimana i izgradnji zdravog društva. Već dugo vremena se iščekuje generacija koja će zanemariti svoje osobne interese posvećujući se interesima drugih muslimana. Međutim, puko nadanje da će buduće generacije biti bolje, da će moći donijeti prosperitet i napredak društvu, a da sami ništa ne radimo da izgradimo te nove generacije jeste krajnje naivno i utopističko. Kao što smo mi rezultat promišljanja, planiranja i djelovanja naših djedova i nana na isti način će naši unuci biti produkt onoga što mi danas osmišljavamo, planiramo i radimo. Na kraju, još jednom želim naglasiti, da ako mi ne planiramo našu budućnost, neko drugi će nam je isplanirati. Štaviše, drugi je već planiraju za nas. Na nama je da odlučimo želimo li živjeti naše snove, ili biti dio tuđih snova i planova, za koje uopće ne znamo kuda vode! Ljudi se uglavnom dijele na dvije vrste: velike ljude koji imaju ciljeve i ideale za koje se žrtvuju i male ljude koji imaju prohtjeve i nagone kojima se prepuštaju! Da nas Allah, dž.š., usmjeri i pomogne na putu koji vodi napretku i prosperitetu!