Svjetski problem broj jedan danas u svijetu je famozna ekonomska kriza, koja neće zaobići nikoga. Svi su ugroženi, i bogati i siromašni,  a ponajviše onaj srednji sloj ljudi koji je najviše koristio povlastice koje naizgled nudi savremeno društvo. No, o tome ćemo nešto kasnije govoriti.

Svjedoci smo svakodnevnog bombardiranja informacijama: o problemima otpuštanja velikog broja radnika u raznim industrijskim granama. Navedimo samo neke u autoindustriji. General motors, koji je proizvođač motora broj jedan u svijetu, morao je otpustiti veliki broj svojih radnika, čime je direktno i indirektno ugrozio stotine hiljada radnika u velikim kompanijama proizvođačima automobila kao što je recimo Opel, i druge kompanije. Problem sa otpustom radnika je negdje saniran, ako je država direktno stala i putem svojih banaka pokrila ogromne gubitke koji su nastali u kratkom vremenu. Sama činjenica da je Mercedes nakon višegodišnje sjajne tradicije u proizvodnji morao na neko vrijeme stopirati svoju proizvodnju govori o složenosti problema. Sa Toyotom je ista situacija koja je u stvari istočni Mercedes. Mogli bismo ovdje navoditi primjer za primjerom, ali nije nam to cilj.

Cilj je ukazati na stvarnu prisutnost ekonomske krize, koju čitav svijet potencira a kod nas je u drugom planu ili je u potpunosti negirana. To opet može biti posljedica burnih previranja na ovim prostorima: rat iz kojeg smo izašli, humanitarne katastrofe koje smo preživljavali gdje smo u stvari dotakli samo dno, tako da za nas više ništa nije veliki problem, jer smo se na jedan neprirodan način (bili smo prisiljeni) navikli na sve to.

Drugi cilj bi bio pokušaj ukazivanja na to kako se mi sami odnosimo prema nafaci koju nam je Allah podario, koliko smo sami krivi za svoje stanje i koji je odgovor islama na ovakve svjetske probleme, makar na mikro planu.

Posljedice rata

Posljednji rat koji je harao na ovim prostorima ostavio je teške posljedice po ekonomiju, privredu i ukupan razvoj za narednih stotinu godina. Gotovo sve fabrike su uništene, ratom razorene ili opljačkane od strane agresora u ratu i privatizacijskih mešetara i lopova u miru. Nepovoljni su uslovi za otvaranje manjih fabrika: visoke kamate, porezi i nelojalna konkurencija koja je posljedica nelegalnog uvoza koji curi na divljim graničnim prijelazima, neravnopravan položaj domaćih proizvođača i njihovih proizvoda i uvozne robe, nepostojanje stimulacije i poticaja domaćih proizvođača, nedostatak strateškog interesa za otkup poljoprivrednih proizvoda, nestajanje sela i seoske proizvodnje. Postajemo rijetka država u svijetu koja nema selo i domaću proizvodnju, stotine hiljada hektara obradive površine stoji neobrađeno i to nikoga ne sekira. Niko više ne živi na selu, naprosto jer tamo više nije moguće opstati sam bez pomoći i poticaja države. Nije samo razlog da svi žele u grad, nego je osnovni problem što više nije moguć i održiv opstanak ljudi na selu. Ne postoji ili je nedovoljna podrška održivom povratku na selo, gašenje seoskih škola zbog nedostatka djece, nepostojanje ambulanti, pošta, ne razvijene autobuske linije i dr..

Pogrešan odnos prema nafaci

Nekada su ljudi jako dobro poznavali svoje mogućnosti i ekonomisali, odnosno racionalno su koristili svoje resurse. U kući se znalo kolika su mjesečna primanja i znalo se koliko i u koje namjene se može potrošiti. Majke su sa očevima pravile plan potrošnje, pisalo se na papir i proračunavalo do u detalje. Imao se jedan korektan i odgovoran odnos prema svemu tome. U kući je vladalo zlatno pravilo da jedna osoba raspolaže novcem i nema nikakvog rasipanja. Jednostavno se gradio jedan ozbiljan i siguran pristup.

            Danas, kada živimo u novijem dobu gdje su nam otvorene sve mogućnosti lažnog života, tako lažno i živimo. Zašto ovo kažemo pokušat ćemo objasniti u sljedećim redovima.

            Veliki broj ljudi radi, ima redovnu platu i sve što uz to pripada. Međutim način na koji danas dobijamo platu i lični dohodak, preko komercijalnih banaka, od kada je ukinut Zavod za platni promet u velikoj mjeri je promijenio naš odnos prema novcu. Više nisu naše mogućnosti samo ona plata koju dobijemo, nego nam se nekako u glavu uvrtila ideja da su naše mogućnosti mnogo veće, te smo počeli doživljavati odobrene limite u bankama kao vlastiti novac pa danas podignemo malo, sutra malo, dok ne potrošimo jedan odobreni limit a kad to učinimo pišemo zahtjev banci da nam odobri još više i još više, i tako se pomalo gubimo. Misleći da nam je banka prijatelj i da radi za nas ( a banka u stvari radi samo za sebe), ne razmišljamo o kamatama koje se gomilaju, dugu koji se povećava, pa sljedeća plata ne može ni pokriti limit koji smo uzeli u minusu.    

Nestade onog prijašnjeg, ozbiljnog i odgovornog odnosa prema životu i nafaci koju nam Allah daje. Više ništa nije promišljeno stavljeno na papir i proračunato i više ništa nije racionalno. Misli se da su ljudi prije bili zaostali pa nisu znali koristiti povlastice savremenog svijeta. Ne, oni nisu bili zaostali, nego su svemu tome pristupali sa oprezom i odgovornosti. Postojao je plan trošenje kojeg danas nema. Mislilo se o budućnosti o čemu se danas ne misli, potrošačka mašinerija je pokrenuta i bojimo se da je zagospodarila našim umovima. Kupuju se stvari i koje su nam potrebne i koje nisu. Trgovine daju kredite u koje se lahko upuštamo, čini nam se da to što smo neku robu kupili na kredit, nećemo morati platiti kao da nam račun neće biti ispostavljen, a kada stignu računi onda se pravdamo: Ma nismo samo mi u kreditu cijeli je svijet u kreditu svi tako rade!  Ne, samo neodgovorni tako rade, ne planiraju, neracionalno troše i hvataju se za glavu - ali kasno.

Iz arhive Preporoda 2009. godine