Riječ ili pojam sudbine nalazimo još u davnim vremenima. U drevnim indo-arijskim vjerovanjima govori se o tri žene koje sjede ispod drveta u središtu svijeta i ispredaju sudbine ljudi. Grčki pojam sudbine (moira), u drevnom grčkom mišljenju, ima značenje onog što je svakom čovjeku ponaosob dodijeljeno, što određuje šta će biti od jednog novorođenčeta. U staroj Grčkoj dovodila se u vezu s kockom i proročanstvima koja su igrala ulogu saopćavanja ljudske sudbine. U slovenskom vjerovanju sudbina (od riječi sud, suditi) je najčešće čas smrti, mjesto i način umiranja koji je odredio usud; rjeđe, udes koji svakog čovjeka prati u značajnim okolnostima njegovog života, u sreći i nesreći. Prema filozofskom određenju, sudbina je neumitni zakon, odnosno nužni red u svijetu kojem je podvrgnuto svako biće. Različite religije, pak, imaju svoje poimanje sudbine (sh.wikipedia.org/wiki/Sudbina).

Sve nam ovo govori da su ljudi još u praskozorju ljudske civilizacije bili zaokupljeni pojmom sudbine i njezinom tajnom, stalno je pokušavajući dosegnuti i odgonetnuti. Pred tim pojmom, dakle, ljudi stoljećima stoje zapitani i radoznali, odnosno zbunjeni, pa ih je to odvelo u mnoge krajnosti, neutemeljenosti i svakovrsna nagađanja. Ljudskoj mašti i uobrazilji (do)pustio se primat nad racijom, a pogotovo, nažalost, nad Božanskom Objavom. I otuda su se izmaštale, domislile i pojavile različite vještine i pseudonauke koje nastoje spoznati ljudsku sudbinu: u astrologiji se tvrdi da raspored zvijezda u vrijeme rođenja određuje sudbinu; neki oblici gatanja počinju od pretpostavke da se sudbina može otkriti iz linija dlana ili pomoću snova.

Istina vjere

Šesta temeljna istina vjere islama ili šesti imanski šart jeste vjerovanje u sudbinu i određenje, i da se sve što se dešava – biva sa Allahovom voljom i Njegovim određenjem. Dakle, bez vjerovanja u tu istinu, vjerovanje nije potpuno niti ispravno. Ona proizlazi kao prirodna i logička posljedica vjerovanja u Uzvišenog Allaha (tevhid), u Njegovo sveznanje (‘ilm), htijenje (mešī’e) i svemoć (qudret).

Ipak, ta istina vjere vjerovatno je najteže shvatljiva i samim vjernicima, muslimanima. Mnogi u vezi s njom ostaju i dalje zbunjeni i nesigurni, neki, pak, druge zbunjuju govoreći o njoj pogrješno, nestručno i neznalački.

Kadā i kader

Prvo se ukratko osvrnimo na definicije dva ključna termina: kadā i kader. Premda postoje neka terminološka neslaganja, ti termini, zapravo, znače slijedeće:

-       kader (sudbina) je Allahovo određenje, ono za čije vrijeme, mjesto, karakteristike i način dešavanja zna samo Allah, dž.š.;

-       kadā (određenje) su stvari koje je Allah, dž.š., odredio i koje će se desiti kad za to dođe vrijeme.

Drugim riječima, kadā je sveopća i sveobuhvatna (Allahova) praiskonska odredba, dok kader označava sve pojedinosti i detalje te odredbe (Askalani, Fethu- l-Bāri, 15/186).

Kada se ovi terminu spominju zajedno, ima se na umu navedena razlika, a kada se spomene samo jedan termin, obuhvata oba spomenuta značenja. Ovo napominjemo stoga što u nastavku spominjemo samo termin kader.

Principi kadera

Temeljni principi vjerovanja u kader podrazumijevaju:

a) vjerovanje u Allahovo vječno, praiskonsko znanje svih stvari, općenito i pojedinačno, oduvijek i zauvijek, bilo to vezano za Njegovo djelovanje ili djelovanje Njegovih robova (v. npr. El-Bekare, 255; El-Hašr, 22; Et-Talaq, 1);

b) vjerovanje da je uzvišeni Allah u Lehv-i mahfuzu (Ploči čuvane memorije) zapisao sve pojedinosti sudbine svih stvorenja i sve šta će se njima dešavati;

c) vjerovanje da volja Uzvišenog Allaha mora biti provedena u djelo, da je Njegova moć neograničena i sveobuhvatna, da biva što On želi da se desi, a da se nikada neće dogoditi ono što On ne želi da se dogodi (v. npr.: El-Qasas, 68; Et-Tekwir, 29, El-Kehf, 23–24);

d) vjerovanje da je Uzvišeni Allah stvorio sve što postoji i sve mimo Njega je stvoreno: Allah je Stvoritelj svega... (Ez-Zumer, 62) (šire v. u: M. I. el-Hamed, Vjerovanje u Allahovo određenje i sudbinu, Sarajevo, 2013, 81–91).

Vrste kadera

Na osnovu Kur’ana i Sunneta islamski učenjaci ustanovili su postojanje nekoliko vrsta kadera, koje ćemo u nastavku sažeto predstaviti i objasniti.

1. Opći kader

Pod općim kaderom podrazumijeva se da Uzvišeni Allah Svojim određenjem obuhvata sve što postoji u univerzumu. Na tu vrstu kadera upućuju brojni dokazi među koje se ubrajaju ajet: Zar ne znaš da Allah zna sve što je na nebu i na Zemlji? To je sve u Knjizi! To je, uistinu, Allahu lahko! (El-Hadždž, 70) i hadis u kome stoji: “Uzvišeni Allah zapisao je i odredio sudbinu stvorenja pedeset hiljada godina prije nego što će stvoriti nebesa i Zemlju, a Njegov Arš bio je na vodi” (Muslim, 2653).

1. Kader životnog vijeka

Ovaj kader podrazumijeva da je Uzvišeni Allah unaprijed odredio sve pojedinosti u životnom vijeku svakog čovjeka, od njegovog rođenja pa sve do smrti. U dva Sahiha zabilježen je hadis: “Zaista se zametak svakog čovjeka stvara i skuplja u utrobi njegove majke četrdeset dana, zatim isto toliko (dana) bude zakvačak, zatim isto toliko bude komad mesa, zatim Allah pošalje meleka kojem naredi da zapiše četiri sudbine: (djetetovo) djelo, opskrbu, rok života i hoće li biti nesretan ili sretan...” (Buhari, 3208; Muslim, 2443)

1. Godišnji kader

Godišnji kader biva u noći Lejletu -l-Kadr, na što ukazuju riječi Uzvišenog: U njoj se riješi svaki posao mudri (Ed-Duhan, 4), tj. kada je riječ o opskrbi ljudi, dužini njihovih života i svih ostalih poslova u toj godini. Sve se ovo prepisuje iz Levh-i mahfuza u Lejletu -l-Kadru kako bi se, shodno tome, ophodili meleci tokom naredne godine (v. Ibn Džuzejj, Teshil, 4/34).

1. Dnevni kader

Na dnevni kader aludiraju riječi uzvišenog Allaha: ...svakog časa On je u važnom poslu (Er-Rahman, 29), tj. poput oživljavanja, usmrćivanja, uzdizanja, unižavanja, liječenja bolesnih, hranjenja potrebnih i ostalog Njegovog djelovanja. Od Abdullaha ibn Habiba se prenosi da je Allahov Poslanik, a.s., bio upitan o navedenom še’nu (važnom poslu, važnom zanimanju) pa je odgovorio: “Od Njegovog še’na je da oprašta grijeh, otklanja teškoću, uzdiže neke, a ponižava druge ljude!” (Ibn el -Dževzi, Zādu- l-mesīr, 4/135). Mufessir Ibn Džuzejj smatra, pak, da je “svakog časa On u važnom zanimanju u pogledu stvaranja i realiziranja stvari, a ne u pogledu njihovog određivanja” (4/84).

Apsolutno zadovoljstvo kaderom

Jedna od koristi i blagodati čvrstog vjerovanja u kader jeste i apsolutno zadovoljstvo s Uzvišenom Allahom, tj. s Njegovim kaderom. Čuveni islamski učenjak Ibn Kajjim o toj blagodati je rekao:

“Allah će prsa onog koji srce ispuni zadovoljstvom Njegovom odredbom ispuniti duševnim bogatstvom, spokojem i skromnošću i učinit će da u njegovom srcu ne bude mjesta ni za šta drugo osim za ljubav prema Njemu uzvišenom. Isto tako, Allah će učiniti da se takav čovjek za potrebe obraća samo Njemu i samo će se na Njega istinski oslanjati. A srce onog kome je uskraćena osobina apsolutnog zadovoljstva Allahom bit će ispunjeno onim što je sušta suprotnost onome čime je ispunjeno srce iskrenog vjernika – ovakav će se posvetiti samo onim stvarima koje ga, naizgled, čine sretnim i za koje smatra da su manifestacija njegovog uspjeha'' (nav. prema: El-Hamed, 45–46).

Važno je još istaći i slijedeće činjenice:

a) apsolutno zadovoljstvo vjernika Uzvišenim Allahom jedan je od pokazatelja da je On zadovoljan njime, i zato je ovo veličanstvena osobina;

b) tuga i bol koju vjernik osjeća u trenucima neke nesreće, pa čak i njegova mržnja prema onome što ga je zadesilo, ne umanjuju njegovo zadovoljstvo Allahom i Njegovim kaderom (Ibn Kajjim, Tehzīb, 351), npr. čovjek ima pravo da mrzi neprijatelja koji ga izgoni iz zavičaja, ali u isto vrijeme treba biti zadovoljan Allahovom odredbom koja ga je zadesila;

c) vjerovanjem u kader čovjek ne može (o)pravdati činjenje loših djela, zapravo, pozivanje na kader u ovom slučaju je znak njegovog nerazumijevanja i neispravnog poimanja; pozivanje na kader prilikom griješenja je apsolutno neispravno jer se, između ostalog, temelji na uobrazilji dotične osobe da poznaje ono što je kaderom određeno, što je nemoguće;

d) čovjek se može pozvati na kader prilikom iskušenja i nevolja – jer se tada njegovo pozivanje na kader smatra njegovim zadovoljstvom da mu je samo Allah Gospodar – ali ne i onda kada čini grijehe i nevaljala djela;

d) vjernik, po uzoru na Poslanika, s.a.v.s., treba učiti dovu: Allāhume innī es’eluke- r-ridā ba‘de- l-qadā’, što znači: “Bože, molim Te da mi podariš zadovoljstvo poslije određenja” (Taberani, Du‘ā, 1324).

Kada dođe kader...

Ikrime je rekao: ‘Upitali su Ibn Abbasa: ‘Zašto je poslanik Sulejman između svih ptica tražio baš hudhuda (pupavca)?’, a on odgovori: ‘Sulejman, a.s., ulogorio se na jednom mjestu i nije znao na kojoj se udaljenosti od njega nalazi voda, a kako je hudhud bio spretan u proračunima, Sulejman ga je htio upitati gdje se nalazi voda, kada je i primijetio da ga nema.’ Ja ga upitah: ‘Kako to da je hudhud bio spretan u proračunima, a čak i malo dijete uzme konopac, postavi mu zamku i uhvati ga?’ Ibn Abbas odgovori: ‘Kada dođe kader, on oduzme vid’” – tj. kada dođe sudbonosni čas, kader, ni najvještiji ni najumniji ga ne mogu izbjeći (El-Hamed, 75).