Vjerujem da svaki od autora ovih tekstova žele dobro i islamu i muslimanima, ali, nažalost, svojim nerazumijevanjem hadiske znanosti i površnim tumačenjem Hadisa, bez prethodnog cjelovitog uvida u tumačenje Hadisa od strane meritornih eksperata u ovoj oblasti, upliću se u mrežu iz koje ne uspijevaju da se izvuku, čime rizikuju smutnje koje, neizostavno, nastaju među čitateljima!
Da bi se hadis mogao ispravno razumjeti i pravilno interpretirati mora se voditi računa, kako primjećuju islamski učenjaci, o nekoliko vrlo bitnih elemanata, koje, nažalost, često naši intelektualci – kako tradicionalisti, tako i modernisti – nisu uvažavali. Navest ćemo neke bitne elemente, koje su definirali najveći islamski učenjaci, koji se trebaju respektirati kod razumijevanja i tumačenja Sunneta.
Razumijevanje Hadisa u svjetlu njihovih povoda i intencija
Pravilno razumijevanje hadisa podrazumijeva obraćanje pažnje na posebne povode koji su prouzrokovali nastanak određenih Vjerovjesnikovih, s.a.v.s., izreka ili postupaka, kao i specifičnih razloga, s kojima su hadisi povezani, svejedno bili ti hadisi eksplicitno spomenuti ili implicitno razumljivi iz okolnosti u kojima je dotični hadis nastao.
Ovo zahtijeva pronicanje u intencije Sunneta, duboko udubljivanje u hadise, precizno analiziranje hadiskih tekstova i temeljno iščitavanje cjelokupne hadiske literature, što, očito, nije slučaj kod mnogobrojnih intelektualaca.
Razumijevanje hadisa u svjetlu okolnosti u kojima su nastali
Precizno i ispravno razumijevanje hadisa uvjetuje poznavanje okolnosti u kojima je hadis izrečen. Ovaj uvjet je neophodno ispuniti kako bi se precizno odredila poruka hadisa i kako njegovo tumačenje i interpretiranje ne bi bilo podložno greškama pretpostavljanja ili, pak, došlo pod utjecaj vanjskog značenja, koji nije stvarna poruka dotičnog hadisa.
Ovaj metod je isti metod koji su učenjaci Kur’ana i kur’anskih znanosti upotrebljavali u razumijevanju Kur’ana, kroz obligatno poznavanje povoda Objave (sebebu-n-nuzul). Oni koji to nisu respektirali, upali su u zamku, kao što su ekstremni haridžije, koji su ajete koji su objavljeni o mnogobošcima primjenjivali na muslimane. Abdullah b. Omer, r.a., zbog ovakvog njihovog postupka, smatrao ih je najgorim stvorenjima, zato što su Kur’an iskrivljavali primjenjujući njegove ajete na ono na što se oni, uistinu, ne odnose.
Poznavanje povoda nastanka hadisa (esbabu vurudi-l-hadis) doima se još potrebnijim i dragocjenijim, nego što je poznavanje povoda Objave, zato što hadis često elaborira detaljna, pojedinačna i trenutna pitanja, te upravo hadis njedri mnogo više specifičnosti i detalja, nego Kur’an, koji je, po svojoj naravi, vječan i univerzalan, pa, prema tome, obično se ne bavi problemima, pojedinostima i detaljima privremenog karaktera, izuzev da bi iz njih izvukao pouke i generalna načela.
Ono na što se mora posebno obratiti pažnja jeste povlačenje jasne i precizne distinkcije u hadisu između općeg i specifičnog, privremenog i univezalnog, načelnog i detaljnog, jer svaki od njih ima svoju svrhu.
Propisi uvjetovani običajima jednog vremena i prostora podložni su promjeni
Itekako se mora voditi računa o prepoznavanju tekstova koji su bili uvjetovani običajima i praksom u vrijeme Allahovog Poslanika, s.a.v.s., a koji su se promijenili u današnje vrijeme. Ako je takav slučaj, onda nema zapreke, čak je i preporučljivo, da pokušamo dokučiti namjeru i intenciju teksta hadisa i iznađemo mogućnost da se tog hadisa doslovno ne pridržavamo.
Najbolji primjer za to je razmjena četiri artikla: pšenica, ječam, so i hurme, mjera za mjeru, dok se zlato i srebro trebaju vagati i da mjera mora biti ista.
Praksa je bila da se spomenuta četiri artikla moraju mjeriti, a druga dva vagati. Ako se, međutim, praksa promijeni, pa se hurme i so, počnu prodavati, kao što je to slučaj danas, obavezno je, kako je tvrdio imam Ebu Jusuf, postupati po novoj praksi, pa je dozvoljeno razmjenjivati so za so i hurme za hurme, kilogram za kilogram, makar zapreminski jedan kilogram bio veći od drugog.
U suprotnom, ako bi se pšenica, ječam, so i hurme zapreminski mjerile do Sudnjeg dana, to bi bilo veliko opterećenje za ljude, što nije uopće bio cilj Zakonodavca. Stoga je, po mišljenju velikog broja islamskih učenjaka, mišljenje Ebu Jusufa apsolutno ispravno.
Isti je slučaj i sa sadakatu-l-fitrom. Zna se da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., davao i naređivao da se daje sadakatu-l-fitr nakon sabah-namaza, a prije klanjanja ramazanskog bajram-namaza. To se moglo uraditi, sakupiti i podijeliti kada je muslimanska zajednica bila malobrojna. Međutim, kada se zajednica povećala i to je prosto bilo nemoguće izvršiti od sabaha do bajram-namaza, onda su šerijatski pravnici dopustili prikupljanje sadakatu-l-fitra i prije završetka ramazana. Tako su hanbelije dozvolile njegovo skupljanje od polovine ramazana, a šafije čak u toku čitavog mjeseca posta.
Također, vremenom se dopustilo dijeljenje sadakatu-l-fitra u bilo kojoj živežnoj namirnici, pa su, čak štaviše, neki pravnici, poput Ebu Hanife, dozvolili dijeljenje sadakatu-l-fitra, u novcu, kao protuvrijednosti hrane, koja je dijeljena u vrijeme Allahovog Poslanika, s.a.v.s., jer se uzima intencija Poslanikovog, s.a.v.s., teksta i primjenjuje njegov duh i suština, a to je pomoć i potpora siromašnim i potrebnim. To je, stvarno, istinsko razumijevanje hadisa, koji se različito primjenjuje s promjenom vremena, prostora i okolnosti.
Jasno je da je Poslanik, s.a.v.s., vodio računa o okolnostima mjesta i vremena, i naredio da se sadakatu-l-fitr daje u hrani koju su ljudi konzumirali, jer je to bilo lakše za onoga koji daje i korisnije za onoga kome se daje. Osim toga, novac kod Arapa, posebno beduina, teško se mogao naći, a hrane su imali u izobilju.
Razmotrimo ovu situaciju danas, kada veliki broj pripadnika islama živi u dijaspori i želi pomoći potrebne osobe u svojoj domovini, kako bi izgledalo kada bi im slali vreću pšenice, ječma, hurmi ili soli?! Kakvo je samo olakšanje načinio naš imam Ebu Hanife sa svojom genijalnom analogijom i pronicanjem u suštinu Vjerovjesnikovih, s.a.v.s., riječi, smjestivši ih, u novonastalim okolnostima, u pravu ravan!
Distinkcija između promjenljivog sredstva i trajnog cilja u Hadisu
Jedan od uzroka neprimjerenog i neshvatljivog poimanja Sunneta jeste i to što neki ne razlikuju intencije i trajne ciljeve kojima Sunnet teži i privremene metode koje u određenim okolnostima vode ka ostvarenju željenog cilja. Samo onaj ko je shvatio poslaničku misiju i ko je duboko prodro u tajne Sunneta otkrit će da je cilj bitan i da je on stalan i nepromjenljiv, a da se sredstva mijenjaju s promjenom sredine, vremena, običaja, klimatskih i drugih promjena.
Otuda, treba znati da kada Allahov Poslanik, s.a.v.s., u nekim hadisima spominje neka sredstva, on nam daje samo naputke i instrukcije za dotičnu situaciju, ali nema cilj da nas ograniči na njih i da nam onemogući neka druga, nova sredstva.
To jasno vidimo čak i iz nekih ajeta, koje bismo sasvim pogrešno shvatili, ako ne bismo o njima razmišljali u svakom vremenu na različite načine. Tako naprimjer u ajetu koji naređuje borbu, Allah Uzvišeni kaže:
I protiv njih pripremite koliko god možete snage i konja za boj da biste time zaplašili Allahove i vaše neprijatelje i druge osim njih.[1]
Nema danas ni jednog muslimana koji bi ovaj ajet bukvalno razumio. Svi znaju da su današnji konji za borbu tenkovi, oklopna vozila i druga savremena ratna oruđa i oružja.
Isto to važi za hadise koji obećavaju vjernicima velike nagrade za gađanje strijelom, što danas možemo razumijevati kao gađanje puškom, topom, tenkom, a sutra ko zna kojim savremenijim sredstvom ili oružjem!
Do koje granice može ići naivnost, glupost i formalizam u glavama nekih muslimana, najbolje će nam ilustrirati jedan primjer, koji spominje dr. Jusuf el-Karadavi. Naime, on spominje kazivanje jednog islamskog učenjaka koji je bio u posjeti jednoj muslimanskoj zemlji u Aziji, gdje je u njihovim toaletima našao čitave gomile malih kamenčića.
Na pitanje: zašto, pored vode i drugih sredstava čišćenja nakon fiziološke potrebe, danas upotrebljavaju kamenje, oni su mu odgovorili: Njima se čistimo slijedeći Sunnet i oživljavajući Vjerovjesnikovu, s.a.v.s., praksu!
Pa zar, slijedeći tu logiku, oni ne bi trebali popoditi svoje džamije šljunkom slijedeći Sunnet i na njima ne ugrađivati prozore i vrata i držati ih otvorene, pokriti ih, umjesto crijepa ili bakra, palminim granjem, osvijetliti ih lampama i fenjerima, striktno slijedeći Poslanikov, s.a.v.s. Sunnet. Međutim, njihove džamije su dekorisane, prostrte skupocijenim ćilimima, osvijetljene sjajnim i velikim lusterima!
Isti je slučaj i sa Vjerovjesnikovom, s.a.v.s., preporukom da započnemo i prekinemo ramazanski post kada ugledamo mlađak. Treba znati da je, u to doba, fizičko viđenje mlađaka bilo jednostavno i većini svijeta dostupno. Logično, da ih je Allahov Poslanik, s.a.v.s., zadužio da početak i kraj ramazanskog posta utvrđuju nekom drugom metodom, kao što su precizni astronomski proračuni i neka komplikovana matematička računanja, zadao bi im stanovite glavobolje i velike nevolje, jer, u to vrijeme, većina muslimana nije znala ni čitati, ni pisati. Na taj način postigla se relativna izvjesnost i pouzdanost u određivanje te vrste ibadeta.
Međutim, kada se pronađe drugo sredstvo koje će preciznije i tačnije ostvariti cilj iz hadisa i koje će biti dostupno muslimanima, oni su dužni to sredstvo korisiti. Zar se, dakle, danas može odbaciti metoda koja ne griješi, ne obmanjuje i ne laže, metoda koja je dostigla stupanj izvijesnosti i stoprocentnu tačnost. Zar danas oslanjanje na precizne astronomske proračune, koje usput da kažemo, može ujediniti muslimane širom zemaljske kugle, nipodaštavati i vraćati se na sredstva koja su jedina muslimanima bila dostupna prije četrnaest stoljeća.
Ovo je, pored ostalih učenjaka, stav i Ahmeda Šakira, izvanrednog islamskog učenjaka i poznatog muhaddisa, koji je još u januaru 1939. god., pisao o tome i smatrao da su astronomski podaci jedino na što se danas muslimani mogu oslanjati u računanju ramazanskog posta. Šta tek reći danas za ovu znanost, koja je dostigla takvu preciznost, da je, kako napominje dr. Jusuf el-Karadavi, mogućnost greške u proračunu jedne sekunde u omjeru 1 : 100 000!
Značajno je spomenuti da je ovaj stav zauzimao šejh Ahmed Šakir, koji je bio tradicionalista, čovjek koji je striktno slijedio Vjerovjesnikov, s.a.v.s., Sunnet, a nije izmišljao novotarije, ali, isto tako, nije slijepo prihvatao sve ono što su rekle prethodne generacije muslimana, nego je vjerovao da je istinski tradicionalizam u slijeđenju njihova puta, metodologije i duha, a da smo mi pozvani da ulažemo napor u rješavanju problema našeg vremena, kao što su oni rješavali probleme svoga vremena.
Distinkcija između doslovnog i prenesenog značenja pri razumijevanju Hadisa
Svako ko želi tumačiti vjeru treba praviti jasnu distinkciju između doslovnog i prenesnog značenja. Zatvaranje vrata figurativnom značenju odvratit će mnoge ljude od pravog razumijevanja Sunneta, a time i samog islama, a uz to dovodimo sebe u rizik da takve hadise, koje doslovno razumijemo, izlažemo sumnjama u njihovu istinitost. Neprijatelji islama često doslovno razumijevanje hadisa uzimaju za predmet ismijavanja na račun islamskog učenja i dokazivanja njihovog navodnog oponiranja modernoj nauci i savremenoj misli.
Inače, arapski jezik je jezik u kome figurativno izražavanje, jezičko i logičko poređenje, metafora, alegorija i druge stilske figure, u kojima izraz i rečenica mijenjaju svoje osnovno značenje, zauzimaju značajno mjesto.
Čak se može kazati da je stilsko izražavanje savršeniji način iskazivanja određenih stvari i detalja nego izravno i doslovno prenošenje misli. S obzirom da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., opet bio najrječitija osoba i fascinantan orator, koji je najljepše govorio arapskim jezikom, onda nije nikakvo čudo da njegovi hadisi obiluju stilskim izražavanjem, te na posebno privlačan i ilustrativan način prenose poruku ljudima.
Tako, kada Poslanik, s.a.v.s., svojim suprugama govori o tome da će prva za njim umrijeti ona koja ima najduže ruke, njegove supruge su mjerile čije su ruke najduže, međutim, pod tim se podrazumijevala ona osoba koja je najviše udjeljivala milostinju, pomagala slabe, siromašne i potrebne. Ovo je, kasnije, potvrdilo i vrijeme. Prva njegova supruga, koja je preselila na Ahiret, nakon njega, bila je Zejneb bint Džahš, r.a., koja je bila poznata po izuzetno darežljivoj ruci i svakodnevnom dijeljenju sadake. (Hadis bilježi Muslim)
Mnogi hadisi mogu izgledati itekako zbunjujuće, posebno obrazovanom čovjeku, koji raspolaže informacijama o brojnim naučnim dostignućima i dokazanim eksperimentima, ukoliko budu shvaćeni u doslovnom smislu. Međutim, nedoumice nestaju kada se hadis pojasni u prenesenom smislu i, na taj način, bude prezentiran.
Analizirajmo hadis kojeg prenosi Ebu Hurejre, r.a., a u kojem Vjerovjesnik, s.a.v.s., kaže: Kada je Allah stvorio stvorenja i okončao stvaranje, rodbinska veza reče: “Stojim pred Tobom utječući Ti se od prekidanja rodbinskih veza”. Allah tada reče: “Da. Hoćeš li biti zadovoljna ako budem pazio onog ko tebe bude pazio i ako budem prekinuo odnos s onim ko prekine odnos s tobom?” Odgovorila je: “Svakako, moj Gospodaru!” Poslanik, s.a.v.s., tada, reče: “Učite, ako hoćete, Allahove riječi: ‘Zar i vi ne biste, kad biste se vlasti dočepali, nered na Zemlji činili i rodbinske veze kidali!?’” (Muhammed, 22) /Ovaj hadis bilježe Buhari i Muslim/
Pitamo se: da li je govor rodbinske veze u ovom konkretnom hadisu stvaran ili figurativan. Kadi ‘Ijad, poznati islamski učenjak, smatra da se ovdje radi o metafori. Ibn ebi Džemre, tumačeći ovaj hadis, kaže: Pažnja je ovdje aluzija na Njegova velika dobročinstva i nagrade. Međutim, izrazio se onako kako bi ljudi mogli najbolje razumjeti. A kako je poznato da je najviše što voljeni može dati onome koga voli da bude u Njegovoj blizini, da mu ispuni želje i da ga zadovolji, a što je sve nezamislivo za Allaha, onda je znano da je riječ o aluziji na veliku Allahovu blagodat prema Njegovom robu… Isto važi i za prekidanje spomenutog odnosa od strane Allaha, što je metafora za izostanak blagodati.
Treba samo napomenuti, da je uvjet, kada je u pitanju ovakvo figurativno značenje, da ono bude prihvatljivo, neusiljeno, neizvještačeno, te da postoji opravdan razlog za takvo tumačenje. Simboličko, figurativno tumačenje bez potrebnog razloga je nevažeće. Pod opravdanim razlogom misli se na postojanje racionalne istine, šerijatske zapreke, iskustva ili podataka iz stvarnosti koji odbacuju da je prvo, stvarno, doslovno značenje teksta, ono koje je Zakonodavac imao za cilj.
Neophodno je znati da se figurativno izražavanje pojavljuje i u zakonodavnim hadisima, pa su, zbog toga, islamski učenjaci uslovili da mudžtehid mora poznavati arapski jezik toliko dobro da može razumjeti njegova različita značenja onako kako ga je razumijevao razuman i oštrouman Arap u vrijeme objave Kur’ana.
Inače, zanemarivanje distinkcije između figurativnog i stvarnog izražavanja odvodi u brojne greške, kao što to jasno primjećujemo kod naših suvremenika koji ne prezaju kada izdaju fetve, da jedno zabranjuju, a drugo naređuju; da jedne optužuju za novotarije u vjeri, a druge za grijehe, pa čak i na izlazak iz vjere, a sve to na temelju tekstova hadisa, kojima ako i priznamo autentičnost, ne možemo priznati eksplicitnu jasnoću značenja.
Međutim, kako god nije dobro isključivo hadise tumačiti doslovno, tako isto, nije dobro, sve hadise pokušati tumačiti figurativno, kao što se čini, naprimjer, sa hadisima koji govore o Džedždžalu ili silasku Isa, a.s.
Tako neki tumače da Dedždžal simbolizira danas dominantnu zapadnu civilizaciju, pa s obzirom da je Dedždžal ćorav na jedno oko, odnosno jednook, to je, po njihovom mišljenju, i ova zapadna civilizacija jednooka, jer gleda samo okom materije, dok je dušu u potpunosti zapostavila. Međutim, ovakvo tumačenje oponira istini koju utvrđuju brojni hadisi, u kojima se eksplicitno kaže da je Dedždžal čovjek, dakle, osoba koja će se kretati jutrom i večeri, pojavljivati se i nestajati, pozivati sebi sljedbenike, zavoditi ih i prijetiti im. Veliki broj vjerodostojnih hadisa o tome jasno govore da, praktično, dostižu stepen tevatura.
Neki, pak, silazak Isaa, a.s., u ahiri-zemanu pojašnjavaju kao simboliziranje vremena u kome će vladati mir i sigurnost, jer je popularno mišljenje da je Isaa, a.s., bio misionar mira, tolerancije i međuljudske koegzistencije. Također, hadisi koji tretiraju ponovni dolazak Isaa, a.s., dostižu stepen tevatura. Upravo ova figurativna tumačenja o silasku Isa, a.s., oponiraju smislu autentičnih hadisa koji govore o njegovom dolasku i koji ga opisuju suprotnim svojstvima od onih na koje se pozivaju oni koji ga predstavljaju u drugačijem svjetlu.
Distinkcija između pojavnog i transcendentalnog svijeta
Brojne su teme koje Sunnet tretira, a koje ne spadaju u svijet pojavnog i vidljivog, kao što su meleki, džinni, šejtani, Arš, Kursijj, Levhi-mahfuz, berzah, zagrobni život, ispitivanje, patnja i uživanje u kaburu, sirat-ćuprija, Džennet, Džehennem i drugo.
Sve ovo spominje i Kur’an, ali hadisi Allahovog Poslanika, s.a.v.s., detaljno preziciraju i šire elaboriraju ono što Kur’an samo implicitno spominje.
Neki islamski intelektualci, nemoćni da shvate neke detalje transcendentalnog svijeta, negiraju čak i autentične hadise koji o tome govore i svrstavaju ih, i pored njihove vjerodostojnosti, u slabe i neprihvatljive hadise. Međutim, treba kazati da je obaveza svakog muslimana da prihvati sve ono što je preneseno u hadisima koji ispunjavaju znanstvene uvjete vjerodostojnosti koje su definirali prethodnici Ummeta dostojni slijeđenja.
Neophodno je napomenuti da nije dozvoljeno odbaciti takve hadise samo zato što su u suprotnosti sa onim na što smo navikli ili smatramo da je nevjerovatno da se desi ako ga uporedimo sa onim što smo uobičajili, dokle god je to o čemu govori hadis racionalno moguće, pa makar ga mi obično smatrali nevjerovatnim.
Tako su, nažalost, neke sekte i teološke škole, kao što su mu’tezile, zastranile u odbacivanju svih vjerodostojnih hadisa koje njihovi umovi nisu mogli prihvatiti. Odbacili su sve hadise koji tretiraju ispitivanje umrlog u kaburu od strane dva meleka, o užicima i patnjama u kaburu, o viđenju Allaha Uzvišenog u Džennetu, o mizan-tereziji, sirat-ćupriji i dr.
Jedino ispravan stav jeste onaj kome se poziva logika imana, a ne odbacuje ga logika uma, a to je da sve što vjera govori o transendentalnom svijetu vjerujemo i svjedočimo onako kako je došlo u tekstu i ne pitamo o njegovoj biti i kakvoći i ne istražujemo u detalje, jer su naši umovi ograničeni, krnjavi i nemoćni da shvate stvari transcendentalnog svijeta.
Problem je što mnoge racionalističke i modernističke škole odbacuju hadise koje ne mogu racionalno shvatiti, pa tako mu’tezile da nisu odbacili hadise koji govore o viđenju Allaha na Ahiretu, nego da su ga shvatile na ovakav način, sigurno ne bi skrenuli u svom promišljanju. Tako kada i Allah eksplicitno govori o viđenju na Sudnjem danu: Toga dana neka će lica blistava biti, u Gospodara svoga će gledati!, (El-Kijame, 22-23), onda moraju usiljeno i nerazumno tumačiti ovakve ajete, pokušavajući im dati značenja koja odgovaraju njihovim predodžbama i vizijama.
Ono što treba potcrtati jeste da je greška svako poređenje transcendentalnog s pojavnim svijetom, i Ahireta s Dunjalukom. To je, uistinu, pogrešna analogija, zato što svaki od ova dva svijeta ima svoje zakone. I, upravo, gledanje na Ahiretu neće se desiti na način kako smo mi navikli da gledamo na Dunjaluku, nego će se desiti, kako tumači Muhammed 'Abduhu, samo putem vida koga će Allah posebno podariti stanovnicima Ahireta!
Eksplicitno utvrđivanje značenja riječi hadisa
Jedan od izuzetno značajnih uvjeta za ispravno razumijevanje Sunneta jeste i utvrđivanje riječi spomenutih u hadisu, budući da se neka značenja mijenjaju promjenom vremena i sredine. Ovaj momenat najbolje poznaju filolozi koji se bave izučavanjem razvoja jezika i njihove leksike, te utjecajem mjesta i vremena na taj proces.
Problemi nastaju kada se kur'anske i hadiske riječi razumijevaju u svjetlu savremenih termina i, upravo zbog takvog shvatanja, nastaju često propusti, neslaganja i nesporazumi. Na ovo su skrenuli pažnju brojni islamski učenjaci i eksperti, među njima i Imam el-Gazzali, i konstatirali da se, zbog toga, pojavljuju brojne pogreške i kriva tumačenja.
Tako, naprimjer, ako uzmemo riječ slikanje (taswir), koja se spominje u hadisima koje bilježe Buhari, Muslim i brojni drugi hadiski velikani: da li se ona odnosi da prijetnje najžešćom kaznom slikarima na Sudnjem danu, kako navode vjerodostojni hadisi?
Mnogi pod ovu prijetnju svrstavaju fotografe, koji koriste fotoaparate i njima ovjekovječuju likove koje mi nazivamo slikama. Da li je, dakle, imenovanje fotografa slikarom i njegova posla slikanjem izvorno jezičko imenovanje i značenje?!
Treba kazati da niko ne tvrdi da su Arapi, kad su izmislili ovu riječ, na umu imali i fotografisanje, te stoga imenovanje fotografisanja slikanjem nije jezičko. To je, dakle, naziv koji je mogao dobiti i drugačije ime.
Kako se u naše vrijeme fotografskom projiciranju dalo ime slikanje, tako se i reljefnom slikanju dalo ime kiparstvo ili vajarstvo, što je klasična islamska ulema nazivala slikom sa sjenkom. Svi se slažu da je kiparstvo i vajarstvo zabranjeno, izuzev pravljenja dječijih igračaka.
Objavljeno u printanom izdanju
