Pošto je krivično pravo dio Šerijata, logično je onda da mu izvor bude Božanske prirode, jer takav je izvor i Šerijata. Osnovna filozofija cijelog islamskog sustava je da pribavi i priskrbi koristi ljudima sukladno mogućnostima i uvjetima, te da ukloni od njih u istom obliku štete i sve što narušava ili devalvira na bilo koji način pet univerzalnih ljudskih vrijednosti: vjeru, život, potomstvo - čast, razum i imovinu. Stoga islam u pravom smislu mora biti vječito pozitivan – primjenljiv, jer je sistem i prospekt života ljudi na Ovome svijetu, a ni u kom slučaju puka tradicija koja se mijenja i dopunjava sukladno vremenu, prostoru, običaju itd.

Glavni cilj islamskog prava, radi kojeg je i objavljeno, je da se primijeni i živi, te da se po njegovim propisima i načelima uredi ljudski život na Ovome svijetu. Međutim, čovjek je u odnosu na njegove strasti i lične interese stvoren kao slabo biće, pa zbog toga vrlo često ne poštuje tuđa prava i ne izvršava svoje obaveze, te na taj način ugrožava interese društva i zajednice. Stoga je bilo neophodno da se iznađu neka sredstva i instrumentariji putem kojeg bi se zaustavilo i spriječilo takvo njegovo neodgovorno ponašanje. A ta sredstva ili instrumentariji su kazne ili sankcije.

U filozofiji sankcije preventiva je osnova, i cijeli islamski pravni sistem je preventivni sistem, a kazni se pribjegava samo u krajnjoj nuždi kada druga preodgojna sredstva zakažu i ne dadnu očekivane rezultate.

U toj filozofiji se poseban akcenat stavlja na moral - na odgoj ljudske duše. Islam svojim raznovrsnim normama i propisima nastoji da ljudsko srce ispuni prije svega strahopoštovanjem od Zakonodavca, te sa bogobojaznosti i svijesti o odgovornosti na Sudnjem danu. Na taj način on kod pravnog adresata stvara jedan dobrovoljan nagon ka pokornosti Allahu i Njegovu Poslaniku - prvom i osnovnom postulatu islamskog vjerovanja. Potom, putem svojih normi i propisa upozorava čovjeka na kobne posljedice i štete od kršenja zakona i pravila koje se neminovno reflektuju prvo na pojedinca, a potom na zajednicu i društvo u kojoj se to dešava.

Islam u isto vrijeme putem svog izvrsnog i kompaktnog sistema čovjeku nudi i trasira put i način kako da se sačuva i udalji od zabranjenih djela i postupaka kako ne bi došao u situaciju ili priliku da bude ovisan od njih ili prisiljen da ih počini.

Nakon svega navedenog, sasvim je ispravno i pravedno da se sankcioniše svako ko se ogluši o sva navedena upozorenja i preventivne mjere, te se pokori svojim strastima i osjećajima i na taj način direktno ili indirektno ustane protiv javnog reda države i ugrozi opći interes putem ignoriranja ličnog.

Intencije i ciljevi islamskog krivičnog prava

Islamsko krivično pravo zasniva se na posebnoj filozofiji koja se uveliko razlikuje od filozofija ostalih krivičnih prava. Svojim normama i propisima nastoji dostići apsolutnu pravdu u ljudskim mogućnostima. Ta filozofija počiva na tome da se u startu i osnovi ne preferiraju kolektivna nad individualnim pravima, a niti obratno. Ona je u stvari refleksija jedne uravnotežene teorije islamske vizije čovjeka i njegova mjesta u društvu koja namjerava i ima za cilj da u isto vrijeme realizuje, tj. uzme u obzir i uvaži podjednako i individualni i kolektivni interes.

Islam do krajnjih granica nastoji očuvati i zaštititi sigurnost zajednice, njen poredak i mir, jer je to jedini način koji garantuje svakom pojedincu mir, sigurnost, te sretan i dostojan život. Zajednicu i društvo opet čine pojedinci i onda je sasvim logično da islam u isto vrijeme čuva i štiti slobodu, ugled i ljudsko dostojanstvo svakog pojedinca u njegovom društvu i državi.

Stoga se lahko primjećuje da su svi delikti koje islam zabranjuje u svojoj krajnjoj konačnici ustvari djela čije konzumiranje narušava sigurnost društva i zajednice. I ako se posljedice tih delikata ne bi spriječile, urušile bi red i donijele anarhiju i bezvlašće kod ljudi. A njihove krajnje konsekvence bi bile uništenje društva i zajednice.

Svako ljudsko društvo počiva na četiri osnovne institucije: porodici, privatnom vlasništvu, društvenom sistemu i vlasti.

Institucija porodice nastaje sklapanjem braka između muškarca i žene, te mogućnosti njihove reprodukcije potomstva. Potomstvu je opet potreban neko ko će se o njemu brinuti i starati sve do njegove punoljetnosti. To sve opet zahtijeva monogamnost bračne zajednice, tj. da samo jedan čovjek ima pravo na ženu kako bi mu se mogla pripisati djeca koju mu rodi ta žena. Na taj način po islamskom učenju o porodici nastaje porodica kao temelj svake zajednice i društva.

Institucija privatnog vlasništva javlja se kao stalna prirodna ljudska potreba za hranom, pićem, odjećom, stanom i ostalim životnonužnim potrebama. Ona je nagnala čovjeka da lično posjeduje i obezbijedi te stvari, prvo za sebe, a potom i za svoju porodicu nakon što je zasnuje. Na taj način je institucija privatnog vlasništva postala osnovna karika nastanka svake zajednice i društva.

Institucija društvenog sistema je opet nastala zbog slabosti čovjeka kao individue, te mnogobrojnosti njegovih potreba i nužde za suradnjom sa drugim. Svi ti razlozi zajedno predstavljaju uzrok nastanka društva i zajednice. Prema tome, postojanje institucije porodice i sistema privatnog vlasništva uslovilo je nastajanje društvenog sistema na čijim temeljima i načelima će se društvo i uspostaviti, nakon čega će se definirati prava i dužnosti njegovih članova, tj. pojedinaca.

Institucija sistema vlasti opet, nakon formiranja zajednice ili društva, postaje nužnost za njenu zaštitu i očuvanje stabilnosti i sigurnosti u njoj. Općepoznato je da u svakoj zajednici i društvu postoji jedan aparat čiji zadatak je prvenstveno da upravlja njenim poslovima, bdije nad njenim interesima i nad društvenim sistemom koji će mu obezbijediti unutrašnju i vanjsku sigurnost i zaštititi ga.

Islamsko pravo putem svojih propisa i normi ima za cilj zaštititi od svake agresije i napada sva četiri spomenuta sistema od kojih se sastoji svako društvo. Na tom putu je jasno markiralo najopasnije delikte koji ugrožavaju te sisteme i naznačilo ih kao glavne i najopasnije zločine, a borbu protiv njih i njihovo sprječavanje učinilo obaveznim.

S druge strane, islamsko pravo pri zaštiti i očuvanju tih društvenih sistema u isto vrijeme realizuje i interese pojedinaca i čini da i oni budu zaštićeni. Na taj način islam čuva i štiti temeljne i osnovne faktore društvenog života. Islamsko pravo tako funkcionira radi realizacije najboljih uvjeta života općenito, posebno života pojedinca koji treba da je konstantan i to na jedan najprikladniji način kojeg islam zagovara, i to prije svega zbog realizacije cilja i svrhe radi kojih je Uzvišeni i stvorio čovjeka.

Cijeli tekst u printanom izdanju