Ovo je odlomak iz knjige Kad duša zamire, mađarskog autora Lajoša Zilahija, koju sam dohvatio s prve police u čekaonici kina CineStar u Sarajevu. Knjigu sam kasnije našao u centralnom odjeljenju Gradske biblioteke. U romanu je riječ o čovjeku koji je pod teretom neizvjesnosti napustio svoju domovinu Mađarsku i u dalekoj zemlji se plaši da će cijeli njegov život biti obilježen osjećanjem da je stranac u toj drukčijoj kulturi, među ljudima drukčijeg mentaliteta. Došavši u posjetu rodnom kraju sa svojom porodicom nazire se pitanje je li sve isto kao u njegovim sjećanjima i je li, možda, stranac i u svojoj zemlji.

Postoje, vjerovatno, znatno bolje knjige koje opisuju duhovno stanje osoba koje napuste svoj rodni kraj i ne bih se više ni sjetio ove knjige, pa ni ove scene susreta nane i unuka koja uveliko podsjeća na moguće životne prizore naših građana koje, odmila, zovemo dijasporom, da se nisu pojavile dileme šta zaista u konačnici novi Zakon o premjeru i katastru RS-a može donijeti Bošnjacima iz manjeg entiteta. Zapravo odnijeti. Ovim zakonom se dovodi u pitanje stoljetna zemlja, babovina i djedovina, Bošnjaka koji žive u manjem entitetu, ali i onih koji su živjeli, a onda uslijed agresije na Bosnu i Hercegovinu nastavili život u dijaspori ili drugim gradovima Bosne i Hercegovine.

Nisu svi nana Fata Orlović. Nemaju ni mogućnosti. Godinama su stražari i čuvari države i više ne pitaju hoće li konačno zamjena doći. Nisu rezignirani, nisu bili niti će postati Müselmanner ili Muslemann – žargonski naziv za one koji su od sebe digli ruke i od kojih su drugi digli ruke spremajući se za smrt i sve ono što ih čeka u nacističkim logorima, a ovdašnjoj javnosti ga je približio Samedin Kadić u knjizi „Aporije biopolitike“. Ipak, pitanje je šta je poslije svih zakona koji su išli na njihovu štetu i svih ostalih pritisaka učinjeno za njih u posljednjih dvadeset godina da ne postanu rezignirani, da ne prepuste sve sudbini i da ne dignu ruke od Bosne?

Junak spomenutog romana kad god se vrati u Mađarsku bez dileme zna da se vraća na svoje vlastito ognjište, mađarsko, dok je sasvim neizvjesno gdje, zapravo na što bi se Bošnjaci mogli sutra vratiti. Umjesto svog imanja mogli bi naći ograđenu zemlju s tablom da je vlasništvo RS-a, a na merajama, kako su zvali državnu zemlju, udarene temelje novih zgrada, manastira, kuća ili grobalja koje vlast manjeg entiteta gradi sada na zemlji ne države Bosne i Hercegovine, već Republike Srpske. Junak romana vraća se u gnijezdo mađarskog jezika, a Bošnjak tamo gdje je izbrisan bosanski jezik čak i iz imena gradova. Mađar se stalno vraća u jednu i jedinu Mađarsku, a Bošnjak se pita da li je, zaista, moguće da se njegov komad zemlje sutra drukčije zove, nekakvom republikom.

Zakon o premjeru i katastru RS-a traži usklađivanje grunta i katastra, ali u praksi na području manjeg entiteta posljedice načina primjenjivanja ovog zakona najjednostavnije opisuje Alija Hasanović iz Milića koji pod stare dane brine hoće li nestati ono za što su njegovi preci i znoj i krv prolili: „Ako se radi o vašem vlasništvu koje se zove njiva, livada, obradiva površina to je prevedeno na Republiku Srpsku 1/1, a ako se radi o šumi – znači parcela šuma, ona je prevedena na Šume Republike Srpske 1/1, sa sjedištem na Sokocu.“ Naime, svi Bošnjaci koji ne dokažu na vrijeme da je njihova imovina, i to ne na način i dokumentacijom koja je bila relevantna desetljećima kroz različite državne sisteme već na specifičan način, suočavaju se s mogućnošću da zauvijek izgube pravo vlasništva. Ne ostaje im mogućnost, niti su im njihovi politički predstavnici to osigurali, da raspravljaju o zakonu i o tome kako je moguće da se pripisuje imovina ne na državu koju su branili životom, već na tvorevinu koja ih je koštala gubitka najmilijih i normalnog života na rodnoj grudi. Ostaje im samo da se žale i podižu tužbe, ali mnogi koji bi svjedočili u njihovu korist ili su pod zelenim humkama ili još uvijek u masovnim grobnicama, a dokumentacija tamo gdje su i sve porodične fotografije: u pepelu koji je davno raznio ratni vihor.

Drugi, koje češće zovemo povratnicima nego Bošnjacima, nemaju snage da ponovo vode bitke ni za svoju a kamoli državnu imovinu. Nisu svi nana Fata Orlović. Nemaju ni mogućnosti. Godinama su stražari i čuvari države i više ne pitaju hoće li konačno zamjena doći. Nisu rezignirani, nisu bili niti će postati Müselmanner ili Muslemann – žargonski naziv za one koji su od sebe digli ruke i od kojih su drugi digli ruke spremajući se za smrt i sve ono što ih čeka u nacističkim logorima, a ovdašnjoj javnosti ga je približio Samedin Kadić u knjizi „Aporije biopolitike“. Ipak, pitanje je šta je poslije svih zakona koji su išli na njihovu štetu i svih ostalih pritisaka učinjeno za njih u posljednjih dvadeset godina da ne postanu rezignirani, da ne prepuste sve sudbini i da ne dignu ruke od Bosne? Koliko je naše srce zamrlo u odnosu prema povratnicima i gruntu u manjem entitetu?

Upravo je ovo strah ljudi koji se stručno bave problemom primjene Zakona o premjeru i katastru RS-a. Plaše se, pored nedostatka finansijskih sredstava za pravne radnje, izostanka zainteresiranosti Bošnjaka s područja ovog entiteta, ma gdje oni sada bili, da prate izlaganja u općinama i da se bave imovinom u RS-u. Neki već duže vrijeme ne plaćaju porez na imovinu, koji je obavezan entitetskim zakonom, neki su već prodali 5 dunuma zemlje s kućom za 5.000 maraka, a neki čekaju da im roditelji i djedovi presele na ahiret kako bi se konačno riješili tereta zvanog toprak u manjem entitetu. Ovaj posljednji zakon samo ubrzava neke procese od kojih okrećemo glavu već dvadeset godina.