No, ako po drugi put izađe iz vjere, snosi konsekvence neoprosta: "Onima koji su bili vjernici, i zatim postali nevjernici, pa opet postali vjernici i ponovo postali nevjernici, i pojačali nevjerovanje, Allah doista neće oprostiti i neće ih na Pravi put izvesti." (4:137) Pored ovog ajeta, Kur'ana tematizira na dva mjesta direktno i apostaziju, odnosno otpadništvo od vjere: "O vjernici, ako neko od vas od vjere svoje otpadne - pa, Allah će, sigurno, mjesto njih dovesti ljude koje On voli i koji Njega vole, prema vjernicima ponizne, a prema nevjernicima ponosite." (5:54); "A oni među vama koji od svoje vjere otpadnu i kao nevjernici umru - njihova djela biće poništena i na Ovome i na Onome svijetu, i oni će stanovnici Džehennema biti, u njemu će vječno ostati. " (2:217) Jasno se vidi iz ovog ajeta da ukoliko otpadnik od islama umre u tom stanju bit će mu sva djela poništena i čeka ga kazna na Drugom svijetu.

Iz gore navedenih ajeta vidimo da Allah dž.š., onome ko želi da ide drugim putem mimo islama nije predvidio nikakvu kaznu na Ovome svijetu. Posljedice otpadnišva snosiće osoba na Sudnjem danu. A, da je Allah htio da kazni otpadnika na Ovom svijetu, sigurno bi o tome govorio. Božiji propisi su u Kur'anu detaljno izloženi, kako bi ljudi bili spriječeni da dodaju ili da umanjuju štogod od tih propisa: "Objava je od Milostivog, Samilosnog, Knjiga čiji su ajeti jasno/detaljno izloženi." (41:2-3) Svi propisi su direktno od Allaha objašnjeni: „Ovaj Kur’an nije izmišljen, od Allaha je – on potvrđuje istinitost prijašnjih objava i objašnjava propise; u njega nema sumnje, od Gospodara svjetova je! (10:37) Dakle, Allah tvrdi da je sve propise detaljno (fassale) objasnio, a Božiji poslanici su imali obavezu samo da prensu Objavu. Imam Ebu Hanife, rahimehullah, kaže: "Vjesnik nije govorio nepravedno i nije se suprotstavljao Kur'anu. Svjedočimo da je u svemu bio u saglasnotsi sa Allahom. Nije ništa izmišljao, već je prenosio samo ono što je Allah rekao (u Kur'anu)" (A. Silajdžić i S. Beglerović, Akaidska učenja Ebu Hanife, El-Kalem, Sarajevo, 2016, str. 266.).

Iz ovih gore navedenih kur'anskih ajeta se jasno vidi da je zadnja Božija Objava došla da osvježi društveni pokret i napravi kvalitetan zaokret po pitanju slobode koja oslobađa ljudski um od podređenosti drugima i dovodi ga u poziciju da slobodno istražuje i slobodno odlučuje, praćen čvrstom voljom da izgradi slobodan i iskren odnos između čovjeka i Boga. Svi ovi kur'anaski ajeti bili bi upitni, kada bismo stavili neku drugu i nižu referencu, koja zahtijeva bilo kakvu sankciju, pred slobodnim izborom čovjeka za koji se Kur'an zalaže. "Upravo sama ideja islama svjedoči historijski afirmativnu akciju da "nema prisile u vjeri." Ova kur’anska deklaracija iz sedmog stoljeća jedinstvena je ne samo po svojoj povijesnoj inicijativi, već i po svojoj dalekovidnoj Božanskoj mudrosti za čovječanstvo koje je danas shvatilo da nasilna pokornost ne samo nekoj religiji, već i ideologiji, nije uspijevala,  niti će uspjeti. Naravno, svjesni smo činjenice fizičkih zakona prema kojima je čitav svemir uređen tako da funkcionira rado ili nerado, ali ovdje mi govorimo o ljudskoj slobodi izbora dobra (Mustafa Cerić), koju Bog priznaje: "On vas stvara, pa ste ili nevjernici ili vjernici." (64:2)

Kur’anska deklaracija "nema prisile u vjeri" ostaje dogma i vječni kur'anski manifest. Sa ovog polazišta zabrane prisile, islam širi domen slobode udaljavajući opstrukcije sa puta njene realizacije i omogućavajući ljudima da u njoj uživaju. Uvažavajući načela slobode i pravičnosti konceptualno i perceptivno se množe forme veza među ljudima, mijenjajući svoj oblik od statičnih i zatvorenih do onih djelotvornih, interaktivnih i harmoničnih, i stvaraju se najviši ideali ljudskog postojanja. Po Ibn Haldunu, čovjek je u potrebi za drugima kako bi sagradio umran, civilizaciju i kulturu, od njega se zahtijeva moć svjesne slobode, odgovornost i sistematičnost, jer destrukcija naroda, iščeznuće civilizacija i ukidanje kultura vraća ka dekadenci slobodnog mišljenja, propagiranju predominacije i tiranije i uništavanju slobode.

Svaki čovjek je u pogledu svojih prava jednak bilo kojem drugom čovjeku, kategorično odričući mogućnost valorizacije po osnovu spola, vjere ili kulturne pripadnosti. Na ovom osnovu je moguće govoriti o tome da je ljudsko dostojanstvo garantirano pravom na slobodu uvjerenja. To bi bila garancija kontinuiranog čuvanja ravnopravnosti u pogledu ljudskog dostojanstva istim načelnim vrijednostima koje je potvrdio Kur'an prije više od jednog milenijuma, daleko prije nego što su to učinile svjetske povelje i konvencije o ljudskim pravima i slobodama. No, neki nemuslimanski narodi, u kojima nedostaje ovakvih Božanskih nadahnuča, daleko bolje su implementirali ove kur’anske ajete nego sami muslimani.

Cijeli tekst Kur'anski manifest o slobodi i pitanje apostazije u Preporodu 1. mart 2017