Nekoliko tih hadisa, koje je autor proglasio neprihvatljivim, bilježe Buhari i Muslim, dakle, autori hadiskih zbirki koje su sljedbenici ehli-sunneta prihvatili kao najispravnije knjige nakon Kur’ana i koje smatraju primarnim izvorima svoje vjere. Ipak, ti hadisi, shodno razumijevanju dr. Benjamina, ne mogu biti autentični jer se u njima žena, parafraziram, satanizira, proglašava štetnom, neinteligentnom i manjkavom, i na takav način degradira kao ljudsko biće koje bi, shodno općim šerijatskim tekstovima, moralo biti ravnopravno sa muškarcima.
Na temelju ovakvog površnog i uskogrudnog pogleda na hadise čija je vjerodostojnost neupitno potvrđena, lahko bismo, ne daj Bože, mogli odbaciti hiljade hadisa jer ih navodno “razum ne prihvata”. Tako, naprimjer, većina hadisa koja govori o malim i velikim predznacima Sudnjeg dana, poput pojave Dedžala, silaska Isaa, alejhis-selam, pojedinostima dešavanja na Sudnjem danu i svega onoga što će se dešavati u kaburu, u Džennetu i Džehennemu, morali bismo, shodno pravilima koja je naveo dr. Benjamin, kategorički odbaciti jer ništa od toga, prema našoj dunjalučkoj percepciji (ne)razumnog, razumski nije pojmljivo.
Sumnje i neutemeljena tumačenja koje je autor iznio u tekstu nisu ništa novo ni nepoznato jer su identične stavove iznijeli mnogi prije njega. Temelje takvog pristupa hadisu davno su udarili orijentalisti, a kasnije su njihove stavove, na ovaj ili onaj način, sistematizirali i modificirali tzv. islamski modernisti i racionalisti, koji su, najčešće zbog veoma slabe opće šerijatske naobrazbe i niza drugih faktora, preferirali razum nad vjerodostojnim i autentičnim šerijatskim tekstovima, te na neobičan način tumačili ajete i hadise i iznosili stavove koje niko prije njih u historiji islama nije iznio. Vrlo često su opovrgavali i propise i principe koji su kroz vijekove među muslimanima bili predmet idžmaa – konsenzusa islamskih učenjaka. Na sve iznesene tvrdnje i pogrešne interpretacije koje se tiču tretiranja žene u nekim vjerodostojnim hadisima, a koje je dr. Benjamin iznio u svom tekstu, islamski učenjaci davno su dali temeljne odgovore, a u komentarima hadiskih zbirki, i tradicionalnim i savremenim, mogu se pronaći vrlo lijepi, i razumski, etički i logički sasvim prihvatljivi komentari i pojašnjenja onih hadisa koje je dr. Benjamin odbacio kao neprihvatljive. Mnoge od tih zbirki prevedene su na naš jezik, a i na internetu se mogu naći kvalitetni odgovori i pojašnjenja dotičnih “spornih” hadisa i predaja, tako da predmet ovog osvrta nije pružanje odgovora na pogrešna tumačenja i tvrdnje koje je iznio dr. Benjamin.
Greške u tekstu
Također, ovim osvrtom ni u kojem slučaju nemam namjeru da dr. Benjaminu dokazujem kako su hadisi u sahihima Buharija i Muslima vjerodostojni i autentični, jer bih samom sebi nalikovao na čovjeka koji drugima pokušava dokazati da je mlijeko bijelo ili da je more slano. Cilj mi je ukazati na činjenicu da autor ni u kojem slučaju nije kompetentan da govori o parametrima prihvatanja ili odbacivanja hadisa kada se već iz prvog pogleda na tekst vidi da u hadiskim vodama pliva veoma loše. Prije svega, tekst u kojem se vjerodostojni hadisi iz dva sahiha proglašavaju netačnim, nevjerovatno je smion i odvažan, pa je bilo za očekivati da će se autor maksimalno potruditi da nikome ko ga bude čitao ne ostavi ni mrvicu sumnje da on izlazi iz pera osobe koja odlično poznaje hadisku nauku i terminologiju, da poznaje primarnu hadisku literaturu, imena i stanje prenosilaca i govore hadiskih stručnjaka itd. Nažalost, ili na svu sreću, dr. Benjamin se na tom polju uopće nije trudio, tako da se odmah vidi da je autor pisao o nečemu o čemu ne posjeduje potrebno znanje. U relativno kratkom tekstu od svega nekoliko grafičkih kartica, autor je napravio niz nedopustivih grešaka koje ću redom, uglavnom onako kako se spominju u tekstu, i nabrojati:
1. Poznato djelo o biografijama prenosilaca hadisa, čiji je autor imam Jūsuf b. Abdurrahmān b. Jūsuf, poznatiji kao El-Mizzī (umro 742. h. g.), koje se zove Tehzībul-kemāl (تَهْذِيبُ الْكَمَالِ ), dr. Benjamin navodi kao “Tehzibu-l-kamil”.
2. Prenosioca, čiju pouzdanost dovodi u pitanje, koji se zove Hušejm b. Bešīr (هُشَيْمُ بْنُ بَشِيرٍ), dr. Benjamin imenuje “Hušejm b. Bešr”.
3. Veoma poznatog ashaba Ebu Se’īda el-Hudrija, radijallahu anhu (أَبُو سَعِيدٍ الْخُدْرِىُّ), koji prenosi veliki broj hadisa, dr. Benjamin imenuje “Ebu Sadel Hudri”.
4. Poznatu zbirku hadisa čiji je autor imam Ebū Dāvūd, a koja je u islamskom svijetu poznata jednostavno kao Sunen, dr. Benjamin referencira kao “Sunne”. Istina je da postoji nekoliko djela koja se zovu Sunne, a čiji su autori, između ostalih, Ebū Bekr b. Ebī Āsim (umro 287. h.g.), Ebū Bekr Ahmed b. Muhammed, poznatiji kao Hallāl (umro 311. h. g.), Ebū Abdurrahmān Abdullāh b. Ahmed b. Hanbel (umro 290. h. g.) i Ebū Abdullāh Muhammed b. Nasr el-Mervezī (umro 294. h. g.), ali nijednu od tih knjiga nije napisao imam Ebū Dāvūd, autor poznatog Sunena.
5. Prenosioca koji se zove Se’īd b. Ebī Se’īd Kejsān el-Makburī (سَعِيدُ بْنُ أَبِى سَعِيدٍ كَيْسَانُ الْمَقْبُرِىُّ), dr. Benjamin imenuje “Said bin Ebi Said Kejsan el-Makburi” i smatra ga “problematičnim”.
Pored ovih, izdvojio bih i sljedeće greške ili u najmanju ruku neobičnosti:
1. Djelo imama Ibn Hadžera koje također govori o biografijama ravija – prenosilaca hadisa, a koje se zove Tehzību-tehzīb (تَهْذِيبُ التَّهْذِيبِ), u transkripciji piše na čudan i neobičan način “Tehzibu-l-tehzib”, dakle, sa sukunom na određenom članu “el”, iako to ovdje ne treba pisati tako jer harf “tā” spada u takozvane hurūfuš-šemsijje, pa je ispravno pisati “Tehzībut-tehzīb”. Autor će razumjeti o čemu se radi.
2. Umjesto Ibn Hadžer, dr. Benjamin na dva mjesta piše “Ibnh Hadžer”. Da je tako pisano na jednom mjestu, ovu bismo grešku svrstali u slovne greške, ali kako se ponovila na dva mjesta, prije će biti da je riječ o nečemu drugom.
3. Referencirajući hadis o pokornosti supruge mužu, na koji se kritički osvrće i odbacuje kao neautentičan, dr. Benjamin kaže: “(Tirmizi, Rada, 10/1159)”. Zaista je bilo teško ili gotovo nemoguće, bez vraćanja na izvornik, razumjeti na što se ovdje odnosi riječi “Rada”. Naime, riječ je o nazivu Poglavlja o dojenju – Kitābur-ridā’a.
Pored svih ovih, rekao bih, nedopustivih grešaka, u tekstu je primjetna nedosljednost u referenciranju, što se u svim radovima koji teže da budu istraživačkog ili naučnog karaktera smatra strogim pravilom koje treba ispoštovati. Tako, naprimjer, na jednom mjestu nakon citiranog hadisa dr. Benjamin piše “Muslim br. 511”, na drugom mjestu samo “Muslim”, dakle bez broja hadisa, a na trećem opet piše “Muslim, 1 Iman 34, h. 132”. Referencirajući različite hadise koje bilježi imam Tirmizi, dr. Benjamin jednom piše: “Tirmizi, 38; Iman 6, h. 2613, V.10”, drugi put “Tirmizi, Rada, 10/1159”, a treći put samo “Tirmizi”, bez ikakve odrednice. Na većini mjesta selam na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, piše kao kraticu, dakle, “a. s.”, na drugom mjestu piše “alejhis-s-selam”, a na trećem opet “alejhis-selam”. Tekst obiluje i ostalim vrstama grešaka. Tako, naprimjer, piše “Beirut” umjesto “Bejrut”, “Salatu-l-ijdejn” umjesto “Salatul-idejn”, umjesto “sutra” (pregrada u namazu) piše “sura” a nedosljednost se uočava i u referenciranju ajeta, odnosno u nazivima kur’anskih sura koje negdje piše sa određenim članom, kao naprimjer “El-Kehf, 18/110”, a na drugom mjestu bez određenog člana “En’am, 6/50”.
Površan pristup
Sve ovo ukazuje na to da je dr. Benjamin izuzetno preciznoj temi prišao veoma površno i neozbiljno. Zamislite da se neko sa akademskom titulom usudi napisati oštru kritiku na neko poznato književno djelo, recimo na roman “Rat i mir”, autora Lava Nikolajeviča Tolstoja, i u svom radu autora oslovljava sa “Šav Bikolajevič Dolstoj”, a njegovo djelo preimenuje u “Kat i žir”, kako bi u akademskim krugovima taj rad bio prihvaćen i da li bi ga iko uzeo za ozbiljno? Ipak, imajući u vidu da nas vjera islam uči da bratu muslimanu uvijek nalazimo opravdanja, otvoreno kažem da postoji mogućnost da je dr. Benjamin rad poslao bez spomenutih grešaka i da je prilikom preloma teksta došlo do svih tih silnih poremećaja, iako su šanse za to male. Naime, iz dosadašnjeg iskustva sa Preporodom, uvidio sam da su tekstovi koje sam im slao uvijek objavljeni u autentičnoj formi, dakle baš onako kako sam ih i poslao u elektronskoj verziji, bez bilo kakvih izmjena, osim reduciranja teksta, ako je tekst bio predug i ako se nije mogao uklopiti u predviđeni prostor.
Pored svega, ono što je u tekstu, prema mom skromnom mišljenju, najspornije jesu tvrdnje dr. Benjamina koje hrabro iznosi u podnaslovu “Načelni pristup predajama”, navodeći parametre koji treba da budu mjerilo prilikom prihvatanja tj. odbacivanja hadisa. Nažalost, za te parametre koje spominje, dr. Benjamin navodi samo jednu referencu, i to “Bayrakli Kur’anda, Hz. Muhammed, str. 54” pa bi bilo zanimljivo saznati o kojem se djelu i autoru radi. Vrlo je zanimljivo, bolje reći apsurdno i nečuveno, da se nigdje u tim parametrima ne dotiče seneda – lanca prenosilaca hadisa, čija je (ne)ispravnost kod svih tradicionalnih učenjaka jedan od krucijalnih temelja na kojem se bazira ocjena hadisa.
Na kraju, odgovorno tvrdimo da ispravnom interpretacijom Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, sunneta, koja kroz vijekove primarno proizlazi iz riječi i pera istinskih islamskih učenjaka svih ehli-sunnetskih škola i mezheba, lahko zaključujemo da je žena u islamu u svakom pogledu zaštićena i čuvana, da je okrunjena dostojanstvom i poštovanjem, da ima svoja prava i obaveze te da ni u kojem slučaju nije ni degradirana niti omalovažavana. Istina je, nažalost, da se u praksi i svakodnevnom životu nalaze primjeri koji su vrlo često daleko od onoga čemu u pogledu žene naučava islam, međutim, to nije problem islamskog nauka, već neukosti, primitivizma i zlobe nekih njegovih sljedbenika. Žalosti činjenica da vjerodostojne hadise koji navodno “ugrožavaju” ženu, dr. Benjamin i njemu slični nisu razumjeli niti su se potrudili da ih razumiju, već su na temelju svojih racionalnih zaključaka, bez vraćanja na komentare hadiskih zbirki i konsultiranja sa stručnim osobama, donijeli ovako čudne i slobodno možemo kazati opasne zaključke. Na temelju ovakvog površnog i uskogrudnog pogleda na hadise čija je vjerodostojnost neupitno potvrđena, lahko bismo, ne daj Bože, mogli odbaciti hiljade hadisa jer ih navodno “razum ne prihvata”. Tako, naprimjer, većina hadisa koja govori o malim i velikim predznacima Sudnjeg dana, poput pojave Dedžala, silaska Isaa, alejhis-selam, pojedinostima dešavanja na Sudnjem danu i svega onoga što će se dešavati u kaburu, u Džennetu i Džehennemu, morali bismo, shodno pravilima koja je naveo dr. Benjamin, kategorički odbaciti jer ništa od toga, prema našoj dunjalučkoj percepciji (ne)razumnog, razumski nije pojmljivo.
Savjetovati se s ulemom
Na takav način islam koji poznaju današnji muslimani reducirao bi se do neprepoznatljivosti, a njegovi sljedbenici više se ne bi mogli ni nazvati ummetom Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Zbog toga, ovo nekompetentno i proizvoljno predstavljanje i tumačenje vjerodostojnih hadisa izuzetno je štetno ali samo za one muslimane koji će, zbog svoje neukosti i neznanja, prihvatiti poruke izlaganja dr. Benjamina, te možda početi sumnjati u autentičnost hadisā koji nikada u historiji među učenjacima ehli-sunneta nisu bili predmet opovrgavanja niti odbacivanja. Takvi ljudi zaista mogu pretrpjeti ogromnu štetu, a odgovornost će snositi oni koji su ih naveli na takve stavove i polahko im odškrinuli vrata u svijet sumnji u utemeljenost velikog broja principa islamskog vjerovanja i islamske prakse, koji navodno “ne mogu biti prihvaćeni jer ih razum odbacuje”. Ovakva su tumačenja opasna i slobodno možemo kazati ekstremna u istoj mjeri koliko su ekstremna i tumačenja nekih savremenih kvazipropovjednika, poput Imrana Husejna, Adnana Ibrahima i drugih, ali i ISIL-ovskih protagonista koji šerijatske argumente koji idu u korist njihovoj percepciji islama ili “navode na svoj mlin”, te ih bez konsultacije za učenjacima interpretiraju shodno svojim uskogrudnim i sektaški ostrašćenim tumačenjima, ili ih jednostavno odbacuju i proglašavaju netačnim, slabim ili lažnim.
Zato dr. Benjaminu toplo preporučujem da se u budućnosti prije objave ovakvih i sličnih tekstova obavezno posavjetuje sa ulemom, svojim kolegama doktorima i profesorima kojima su hadis i hadiske znanosti struka i uža specijalnost, poput recimo profesora na Katedri za hadis na FIN-u u Sarajevu, profesorima hadisa na dva islamska pedagoška fakulteta u Bihaću i Zenici, kao i Fakulteta za islamske studije u Novom Pazaru. Neka posluša njihova mišljenja i stavove o onome što je pisao u zadnjem tekstu i o čemu će možda pisati u budućnosti. Vjerujemo da će ga oni bratski posavjetovati i ukazati mu na ono što je pogrešno. Tako će, prvenstveno sebe, ali i one koji će čitati njegove radove, sačuvati od fitne – smutnje o kojoj piše i na koju (in)direktno druge upozorava, a i sam je u nju, nažalost, zagazio i u nju druge poziva. Jer, postavlja se pitanje: ako nonšalantno odbacivanje vjerodostojnih hadisa iz najautentičnijih zbirki hadisa nije istinska fitna, da li fitna u ovom vremenu i postoji?
