digital-naslovna-skracena.jpg
mobitel-banner-naslovna.jpg
leksikon-banner-za-homepage1.gif
Tradicija

Taqlīd u vjerovanju je nedopustiv

Autor: Mustafa Cerić Mart 05, 2017 0
Taqlīd u vjerovanju je nedopustiv

Muslimanska 'ulema je jasno rekla: taqlīd, naslijedna ili tradicionalna misao u pravu (fiqh), je dopuštena, dok je taqlīd u vjerovanju nedopustiv.

U fiqhu, islamskom pravu, ne moži biti svako mudžtehid, samostalni mislilac. Mudžtehid može biti samo onaj koji je svojim znanjem i praksom dokazao da je dostojan da ga se slijedi u pravnom mišljenju i pravnoj praksi. Prema tome, svi oni koji nisu dosegli status mudžtehida, kredibilno-samostalnog pravnog mislioca, su automatski muqallidi, sljedbenici pravnog mišljenja i pravne prakse nekog od mudžtehida. U vjerovanju je drugačije. Svako je obavezan da bude mudžtehid u smislu osobne spoznaje vjere i vjerskog učenja. Niko ne smije biti muqallid, slijepi sljedbenik u vjerovanju zato što svako mora doživjeti i živjeti vjeru kroz vlastito iskustvo. Iskustvo vjerovanja u Boga je neprenosivo, nenaslijedivo, neponovljivo i neotuđivo. Niko ne može živjeti tuđe iskustvo vjere. Niko nema pravo da se poziva na tuđe iskustvo vjerovanja sve dok to iskustvo vjerovanja sâm ne doživi i ne proživi.

Vjera nije ničiji plijen

Muslimanski teolozi, mutekellimūni, su teorijski odbacili taqlīd, nekritičko ili slijepo oponašanje u vjerovanju, ali u praksi nisu bili uvijek doslijedni. Oni su, ustvari, najveći krivci što je muslimanska vjera opterećena dogmatsko-taqlīdskim mišljenjem. Ovdje treba naglasiti da islam nije nikad osporavao slobodu osobnog iskustva vjere. Naprotiv, osobno iskustvo vjere je osnovni uvjet izvornosti i ispravnosti vjerovanja u islamu. Intelektualni i duhovni napor da čovjek osobno osjeti slast vjerske spoznaje nije samo poželjan, već je i obligatoran. Svako ponaosob mora se potruditi da se upozna sa svojim Stvoriteljem. Niko nikoga u tome ne može zamijeniti, niti iko može tuđe iskustvo vjere prepisati. To je jasno. No, problem u 'ilm-l-kelamu, islamskoj teološkoj misli, nastaje onda kada se ne razumije razlika između "vjerovanja" i "pripadanja".[1] Naime, vjerovati znači osjećati u sebi na sebi svojstven način onaj Božanski duh što nam ga je Bog darovao i tako nas učinio da budemo insāni za razliku od meleka i džinna... Vjerovati znači na sebi svojstven način spoznati svoju vlastitu dušu, koja se hrani i brani iskonskim zavjetom Bogu (qālu belā)... Vjerovati znači na sebi svojstven način iskusiti slast vjere, koja se ne dâ opisati, ali se dâ sretno i radosno živjeti... Pripadati nekome ili nečemu nije nužno ružno. Naprotiv, osjećaj pripadnosti grupi ili zajednici istomišljenika je blagodaran. Problem je, međutim, kad slijepo pripadanje postane jače od razumnog vjerovanja, kad pripadnik ili podanik slijepo slijedi svog vođu, koji mu ne dopušta da doživi vlastitu spoznaju, već ga navodi da bespogovorno slijedi njegovu spoznaju vjere, koja može biti samo njegova i ničija više. Vođa je obično mudrac, koji svog glupog pripadnika ili podanika navodi da vidi samo njegov prst dok mu pokazuje na Mjesec. Čovjek u bîti nije glup. Čovjek je dovoljno mudar da može da vidi Mjesec svojim vlastitim okom. Nije mu potreban prst mudraca da mu to pokaže. Vjera nije ničiji plijen. Vjera je svakome dâr, kojeg treba uzeti na početku i čuvati za kraj. Dâr prirodne vjere se ne mijenja za vještački "dâr" dogme, jer dogma zatvara um, a vjera um otvara da pogleda istinu. - Pogledajte to što je na nebesima i na Zemlji![2] - Putujte svijetom i pogledajte kako je Allah počeo stvaranje svijeta iz ništa![3] - Pogledajte kako su završili pokvarenjaci![4] - Pogledajte kako su završili lažljivci![5] - Pogledajte kako su završili kriminalci![6]

Cijeli tekst u Preporodu od 1. marta

 

[1] O pitnanju "vjerovanja" i "pripadanja" već smo govorili u nastavku (II), "Vjera je diktat (1), ovoga serijala. Vidi: "Preporod", broj 19/1077, 1. oktobar, 2017., str. 25.

[2] Kur'an, 10:102; kad god učim ovaj kur'anski ajet prisjetim se priče kad je Nikola Kopernik (1473-1543.), poljski astronom, ponudio svom kolegi svećeniku da pogleda svojim očima kroz teleskop dokaz za njegovu teoriju o tome da se Zemlja okreće oko Sunca (heliocentrizam), a ne Sunce oko Zemlje (geocentrizam). Svećenik nije smio to pogledati iz straha da neće izgubiti "vjersku dogmu". U tome je magična moć dogme - da održava vjeru u nevjerovatno, pa čak iako je apsurdno. O tom fenomenu ljudske svijesti kršćanski apologeta Tertulijan (160-222.) je izrekao čuvenu dogmu: Credo quia absurdum est ("Vjerujem jer je besmisleno"). Povod za ovu dogmu bilo je pitanje oko Isaove, a. s., smrti i proživljenja. Ljudski um ne može pojmiti da je Svemogući Bog imao sina kojeg je neko mogao ubiti.

[3] Kur'an, 29:20.

[4] Kur'an, 7:86.

[5] Kur'an, 16:36.

[6] Kur'an, 27:69.

Oznake
« Islam i pitanje apostazije - otpadništva od vjere Kada komšija od tebe zatraži pomoć – pomozi mu »

Povezani članci (po oznakama)

nazad na vrh

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine