Prošli put je bilo govora o broju jedan, a ovom prilikom ćemo nešto reći o rednom broju: evvel (prvi).

Ovaj termin je spomenut u časnom Kur’anu na jednom mjestu, kao jedno od Allahovih, dž.š., lijepih imena, a to je El-Evvel. Allah, dž.š., kaže:

„On je Prvi i Posljednji, i Vidljivi i Nevidljivi; i On zna sve.“ (sura El-Hadid, 3) Allah, dž.š., je Prvi, prije koga nije postojalo ništa, niti će išta poslije Njega ostati.

Imran ibn Husajn, r.a., prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao:

„Allah je Vječan i prije Njega nije ništa postojalo. Njegov prijesto (Arš) je bio na vodi. Zatim je stvorio nebesa i zemlju i sve je u Knjizi zapisao.“ (Buhari) U jednoj dovi Poslanik, s.a.v.s., ovako kaže:

„Allahu moj, Ti si Prvi, prije koga nema ništa, Ti si bez ikakvih ograničenja, Ti si Posljednji...“ tj. Ti si nakon svega, bez završetka, bez kraja. To potvrđuje i drugi kur’anski ajet:

„Sve će osim Njega propasti!“ (sura El-Kasas, 88)

Termin evvel/prvi je spomenut na mnogo mjesta u hadisima Allahovog Poslanika, s.a.v.s., tako da su pojedini učenjaci –rahimehumullah- napisali zasebna djela u kojima su spominjali hadise, kao i izreke ashaba i drugih učenjaka, u kojima se govori o tome šta je bilo prvo, šta se prvo desilo, i tome slično. Evo nekih od tih hadisa:

Abdullah ibn Abbas, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Prvo što je Allah, dž.š., stvorio bilo je pero/kalem, pa mu je rekao: -Piši! Ono upita: -A šta ću pisati? On mu reče: -Piši sve ono što će se desiti do Kijametskog dana.“ (sahih)

Evo nekoliko hadisa u kojima se ističe prednost našeg poslanika Muhammeda, s.a.v.s., u odnosu na ostala stvorenja:

Abdullah ibn Abbas, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Ja sam prvi nad kim će se zemlja raspući na Sudnjem danu.“ Znači da će Muhammed, s.a.v.s., biti prvi proživljen na Sudnjem danu. Evo još jedne predaje u kojoj se o tome govori:

Abdullah ibn Omer, r.a., pripovijeda da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Ja sam prvi nad kim će se zemlja raspući na Sudnjem danu, zatim Ebu Bekr, pa Omer, r.a. Nakon toga ću doći do stanovnika Medinskog mezarja (El-Beki’) koji će biti sakupljeni na Mahšeru (mjestu sakupljanja) skupa sa mnom. Zatim ću sačekati stanovnike Mekke, sve dok ne budemo sakupljeni između dva harema.“ (Tirmizi)

Enes ibn Malik, r.a., pripovijeda da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Ja ću biti prvi ko će zakucati na džennetska vrata.“ U Muslimovoj predaji se kaže: „Sudnjeg dana ću doći do džennetskih vrata i tražiti da se otvore. Tada će čuvar upitati, ko je? Ja ću reći: -Muhammed je. Čuvar će tada reći: -Naređeno mi je da ne otvaram vrata nikome prije tebe.“

Abdullah ibn Abbas, r.a., priča: „Skupina ashaba, r.a., je sjela očekujući Poslanika, s.a.v.s. Kada im se Poslanik primakao čuo ih je kako razgovaraju i neko od njih kaže ovako: -Čudno je da je Allah, dž.š., uzeo prijatelja od Svojih stvorenja i to je Ibrahim, a.s. Drugi reče: -Zar ima išta čudnije od toga da je Allah, dž.š., direktno razgovarao sa Musa’om, a.s. Treći od njih reče: -Isa, a.s., je Allahova Riječ i Njegov ruh. Drugi reče: -Allah, dž.š., je odabrao Adema, a.s. Tada Poslanik, s.a.v.s., izađe među njih i nazva im selam i reče: -Čuo sam vaš govor i vaše čuđenje; Ibrahim je uistinu Allahov prijatelj, Musa je onaj s kim je Allah direktno razgovarao, Isa je Allahova Riječ i Njegov ruh i Adema je Allah uistinu odabrao nad drugima i to je sve tako. Međutim, ja sam Allahov miljenik i to ne govorim iz hvalisavosti (niti oholosti), ja ću nositi bajrak zahvalnosti na Sudnjem danu i to ne govorim iz hvalisavosti, ja ću biti prvi ko će se zauzimati za ljude na Sudnjem danu i kome će zauzimanje (šefat) biti dozvoljeno. Ja ću prvi pokucati halkom na džennetskim vratima, pa će Allah dozvoliti da mi se otvori i uvest će me u Džennet i sa mnom će biti siromašni vjernici. To ne govorim iz hvalisavosti. Ja sam najodabraniji od prvih i potonjih stvorenja i to ne govorim iz hvalisavosti.“ (Tirmizi i Darimi)

Osman, r.a., prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Prvi ko će se zauzimati na Sudnjem danu su poslanici, zatim učenjaci (ulema), a zatim šehidi.“ (Tarih Bagdad)

Abdullah ibn Abbas i Džabir ibn Abdullah, r.a., kažu da je Džibril, a.s., rekao Allahovom Poslaniku, s.a.v.s.: „Prvi ummet (narod) koji će ući u Džennet je tvoj Ummet.“

Ahmed bilježi u svome Musnedu od Abdullaha ibn Amra, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., upitao: „Znate li ko će prvi  od stvorenja ući u Džennet? Ashabi rekoše: -Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju. Tada im on reče: -Prvi ko će od stvorenja ući u Džennet su siromašni muhadžiri, koji čuvaju granice i zbog njih su drugi ljudi zaštićeni od nelagodnosti. Neki od njih umre, a njegova želja (potreba) je još uvijek u njegovim grudima, ne mogavši je ostvariti...“

Abdullah ibn Abbas, r.a., prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Mi smo prvi koji će biti proživljeni i prvi koji će polagati račun (na Sudnjem danu).“ (hadis je hasen) Kod Ibn Madže se u ovom hadisu kaže: “Mi smo posljednji narod na Dunjaluku, a prvi ćemo polagati račun (na Sudnjem danu).

Abdullah ibn Abbas, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Prvi ko će biti odjenut (obučen) na Sudnjem danu je Allahov Prijatelj, Ibrahim, a.s.“ Neki učenjaci kažu da je to zbog toga što mu je odjeća bila skinuta, kada je bačen u vatru. Drugi kažu da je to zbog toga što je on, a.s., prvi uveo u praksu oblačenje čakšira (kako bi pokrio stidne dijelove tijela). 

Ebu Hurejre, r.a. prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Prvi ko je ugostio goste bio je Ibrahim, a.s.” (Bejheki u Šu’abu) Također je Ibrahim, a.s., prvi ko je uveo praksu sunnećenja. Malik bilježi predaju od Seida ibn Musejjeba koji kaže: Ibrahim, a.s., je prvi ugostio goste, prvi se osunnetio, prvi je skratio svoje brkove, prvi je ugledao sijede dlake, pa je upitao: -Gospodaru moj, šta je ovo? Allah, dž.š., mu reče: -To je dostojanstvenost. Tada Ibrahim, a.s., reče: -Gospodaru moj, povećaj mi to!“

Brojanje, računanje, tj. matematika i njoj srodne znanosti nalazimo u Kur’anu i hadisima Poslanika s.a.v.s. To će biti predmetom naših narednih pisanja. Rečeno je, a to se i potvrđuje, da su sve znanosti u Kur’anu, samo ih postupno, iz generacije u generaciju, plejade istinskih učenjaka otkrivaju. Tako i sa matematikom uz koju ide i astronomija. Naveo bih poruku Ahmeda Deedata, koji je puno radio na ovom području: “Govorite prosvijećenim narodima svijeta i to jezikom koji mogu svi razumjeti, jezikom prave i egzaktne nauke, matematikom. Pokažite im kur’anski matematički sklop čuda, s kojim je njegov Objavitelj, Svemogući Bog, sačuvao Kur’an od svih ljudskih spletkarenja i izazovite te narode sa kur’anskim izazovom.”
Kada smo pred pitanjem od kada brojevi datiraju u Kur’anu nalazimo odgovor: “Broj mjeseci u Allaha je dvanaest prema Allahovoj Knjizi; od dana kada je nebesa i Zemlju stvorio, a četiri su sveta...” (Et-Tevbe, 36,)
Nije slučajno riječ jevm/ dan u Kur’anu spomenuta 365 puta, niti riječ šehr/mjesec spomenuta 12 puta, sve to ukazuje na nadnaravnost Kur’ana.
Brojanje (ihsa’) se spominje u Kur’anuna 11 mjesta, što ukazuje na preciznost i tačnost. Allah, dž.š., kaže: “Ako vi budete brojali Allahove blagodati, nećete ih nagrojati;” (En-Nahl, 18) Također se u Kur’anu kaže: „On ih je sve obuhvatio i tačno izbrojio.“ (Merjem, 94.) što znači da Allah, dž.š., zna tačan broj svih stvorenja od trenutka stvaranja do Sudnjeg dana.
Allah dž.š. je prvog čovjeka Adema a.s. podučio imenima stvari pa tako i brojevima. U hadisima koji govore o stvaranju čovjeka navodi se da je Adem a.s. brojao godine svoga života, a bilo mu je određeno hiljadu godina života.
Također se u Kur’anu navodi: „On je Sunce izvorom svjetlosti učinio, a Mjesec sjajnim i položaje mu odredio da bi ste znali broj godina i računanje. Allah je to mudro stvorio...“ (Junus, 5.)
Navedeni kur’anski primjeri u pogledu brojeva kao i niz primjera u hadisima Poslanika, s.a.v.s., bili su mi inspiracija da o ovom pišem, sa nadom da će čitaocima to biti zanimljivo i korisno u spoznaji i učvršćenju u svojoj vjeri i ispravnom putu. I ranije se pisalo na ovu temu. Recimo, cijela knjiga je nastala na broju 40 i zove se “Broj 40 u hadisima Allahovog Poslanika, s.a.v.s.” (2003.), od Mirsad ef. Sedića, kao i njegov rad na temu “Broj 3 u praksi muslimana”, objavljen u Novim horizontima, (16/ 2009.g.) Također tu je i fenomen broja 19 o kojem je mnogo pisano. Širina i zanimljivost ovog područja o brojevima bili su mi dodatna motivacija da o njima još nešto napišem, počevši od broja 1 (jedan).

Broj jedan
Broj jedan u Kur’anu se spominje na više mjesta u različitim oblicima, padežima, sam ili sa zamjenicama, pa samim tim i u različitim značenjima. Naravno da je izučavanje ovog područja više za mufesire i matematičare koji se mogu baviti analizom ovih ajeta sa brojem jedan i crpiti poruku i mudrost. Ja ću navesti neke ajete koji ističu da je Uzvišeni Stvoritelj Allah dž.š. samo jedan Jedan. Prvi ajet sure Ihlas glasi: „Reci: On je Allah-Jedan!“ (El-Ihlas, 1.) Ne postoji nikakav stvarni bitak do Njegov Bitak. Sve drugo svoj život i postojanje crpi iz tog Stvarnog Bitka. Dakle, u suštini ne postoji ništa do Njegovo postojanje, ni volja i djelovanje do Njegove odluke i volje. Zbog toga svako pozivanje u vjeru svodi se na utvrđivanje suštine monoteizma u srcima ljudi i njihovom programu života.
Devijacije koje su pogodile sljedbenike ranijih Objava, a koje su izopačile njihova vjerovanja, su rezultat brisanja slike pravog monoteizma zato Allah dž.š. njima poručuje: „...Vaš Bog je jedan Bog, zato se samo Njemu iskreno predajte!..“ (El-Hadž, 34.) „Oni, pored Allaha, bogovima smatraju svećenike svoje i monahe svoje i Mesiha sina Merjemina, a naređeno im je da se samo jednom Bogu klanjaju, -nema Boga osim Njega. On je vrlo visoko iznad onih koje oni Njemu ravnim smatraju.“ (Et-Tevbe, 31.) „I sa sljedbenicima Knjige raspravljajte, -ne sa onima među njima koji su nepravedni -, i recite: Mi vjerujemo u ono što se objavljuje nama i u ono što je objavljeno vama, a naš Bog i vaš Bog jeste – Jedan, i mi se Njemu pokoravamo.“ (El-Ankebut, 46.)
Broj jedan se naravno spominje i u hadisima Poslanika s.a.v.s. Upečatljiv je primjer Bilala r.a. koji i pored svih mučenja ne popušta u jačini svoga imana i samo ponavlja: Ehad, Ehad, potvrđujući time svoje iskreno vjerovanje u Allaha Jedinog. Također (Ehadun) je bila lozinka i bodrenje muslimanima u nekim bitkama protim mušrika i drugih.
Prenosi se da je Poslanik, s.a.v.s., dok je sjedio u namazu i učio Ettahijjatu, prilikom izgovaranja Šehadeta podizao svoj desni kažiprst. (Ebu Davu, Nesai i Ahmed).

Enes, r.a., također prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., jednom prilikom prošao pored Seada, r.a., koji je prilikom dove pokazivao sa dva prsta, te mu Poslanik, s.a.v.s., reče: -Samo sa jednim prstom, moli, o Seade!“ (Ebu Davud, Nesai i Ahmed) To znači da je Onaj kojem se obraćaš Jedan.
Enes ibn Malik, r.a., pripovijeda hadis u kojem Poslanik, s.a.v.s, spominje neke od malih predznaka Sudnjeg dana, pa kaže: „Zaista je od (malih) predznaka Sudnjeg dana da će nestati znanje a pojavit će se neznanje, da će se proširit zinaluk i piće se alkohol, nestat će ljudi a ostat će žene tako da će za pedeset žena biti odgovoran jedan čovjek.“ (muttefekun alejhi)
U govoru na Oprosnom hadžu Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „O ljudi, zaista je vaš Gospodar Jedan i vaš otac je jedan. Nema prednost Arap nad nearapom, niti nearap ima prednost nad Arapom, niti crveni ima prednost nad crnim, niti crni nad crvenim, osim po bogobojaznosti.“ (Ahmed)
„Jedan fekih (onaj koji razumije vjeru) u islamu je teži šejtanu od hiljadu pobožnih.“ (Tirmizi, Ibn Madže)
„Jedna riječ mudrosti koju čovjek čuje, pa je prenese ili je sprovede u praksu, vrijednija je od obožavanja cijelu godinu dana.“
„Jedna osobina koju neko bude posjedovao dostiće s njom deredžu onoga koji danju posti, noći provodi u ibadetu i bori se na Allahovom putu. –Koja je to osobina, o Allahov Poslaniče? On reče: -Lijepo ponašanje.“
Poznat je hadis o pokuđenosti hodanja u jednoj cipeli: „Neka niko od vas ne hoda u jednoj cipeli, ili neka ih obje obuje ili neka ih obje skine.“ (muttefekun alejhi)
Da nas Allah učvrsti u istninskom vjerovanju i uzimanju pouka iz kur’ansko-hadiskih smjernica.

Okrećući se samo onome što vidi i što mu trenutačnu korist donosi, a zatvarajući oči spram viših i trajnih vrijednosti te nastojeći zadovoljiti samo sebe i svoje materijalne potrebe odmah i sada, čovjek današnjice uvažava i poštuje samo onog od koga dobiva tu trenutačnu, materijalnu korist.

Abdullah ibn Omer, r.a., prenosi da je Pejgamber, s.a.v.s., rekao: “Troje upropaštava: škrtost kojoj se pokorno, hir (strast) koja se slijedi i zadivljenost čovjeka sa svojim mišljenjem.” (Taberani u Evsatu)

- Poštovani profesore, prije svega da Vas upitam za zdravlje, kako ste i kako provodite dane u mirovini?

Karalić: Dobro sam, el-hamdu lillah. Malo imam problema sa žućom. Imam kamenac u žuću, ponekad malo srce trokira, ali biće dobro, inšallah.

- Kao što vidimo ne sjedite, ne gubite vrijeme, već prevodite. Zatekao sam Vas ovdje u vašoj radnoj sobi.

Karalić: Ja sam nakon završetka rata otišao za vojnog atašea u zemlje Zaljeva, 1997. godine. I ostao sam tamo jednu godinu dana, pošto mi porodica nije mogla izdržati klimu i oni su se odmah nakon tri mjeseca vratili. Tirmiziju sam počeo prevoditi u Emiratima 1998. godine. Već 1999. iz štampe je izašao prvi tom. Radio sam jedan po jedan tom. Sam izdavao. Kontrolisao i ubacivao ispravke, i sve ostalo. Posljednji, sedmi tom, je izašao iz štampe 2009. godine. Znači, deset godina sam radio na Tirmiziji. Poslije toga je Malik Nurović, direktor izdavačke kuće El-Kelimeh iz Novog Pazara, inače moj učenik, i on i njegova supruga, zatražio od mene da izda u kompletu Tirmiziju. Ja sam mu dozvolio i 2010. godine, je izišla Tirmizijina zbirka u kompletu. Naredne, 2012. izašao je prijevod Ebu Davudovog Sunena. Nastavio sam, te potom preveo treću zbirku od Ibn Madže, pa je predao izdavaču, ali nisu je još objavili. Iza toga sam preveo zbirku Muslima, pa onda Buhariju. Ona je izašla 2016. godine u decembru mjesecu. Kompletna Buharijina zbirka sa komentarom. Tad sam na promociji u Sarajevu rekao: Tačno 16. decembra, 2016. godine, ja sam završio posljednju knjigu Nesaijinog Sunena i kompletirao Kutubu-s-sitteh, svih šest hadiskih zbirki su prevedene i prokomentarisane.

Najvjerodostojnije poslije Kur’ana

- Dakle tri su odštampane, a tri su još u štampi?

Karalić: Malik mi kaže da će sad raditi odmah dvije zbirke. Jedni rade na Sunenu Ibn Madže, a on radi na Nesaiji, tako da će Muslimov Sahih biti posljednji. Dakle, punih 19 godina sam radio na tome. U međuvremenu sam izdao knjigu “Hadis i hadiske znanosti” kao autorsko djelo iz teorije hadisa. Uzeli su ga kao udžbenik, jer su ga ocijenili kao nešto što je najbolje kod nas izdato. Dakle, za 19 godina, uradio sam prijevod El-Kutubu-s-sitteh koje sadrže ukupno 32.401 hadis, bez ponovljenih! Jer, u svim zbirkama se ponavljaju, ne računajući dakle ponovljene hadise. To su šest najmeritornijih hadiskih zbirki. Ono si dobro nazvao...

- Kanonskih?

Karalić: Kanonskih! Tačno, to je pravi naziv, dakle, kad kažemo Kur’an i Sunnet. Mi smo prije rata kad kažeš “Kur’an i Sunnet” imali Kur’an preveden i od Sunneta smo imali samo tri, odnosno četiri toma Buharijine zbirke, tri je preveo rahmetli Hasan-ef. Škapur i jedan Hasan-ef. Makić. I ništa više nismo imali od hadisa.

- Bile su neke zbirke, priručne?

Karalić: To ja ne računam. Govorim o originalnim kanonskim zbirkama. Dakle, sa senedima, onako kako su prenesene. Tako, sad možemo da kažemo – imamo Kur’an i Sunnet. Jer to je šest najmeritornijih zbirki koje su jednoglasno prihvatili sunnijski islamski učenjaci, pa i muslimani svijeta kao najpouzdanije, najvjerodostojnije poslije Kur’an-i Kerima, posebno Buhariju i Muslima, a onda slijede i ostale.

- Ovaj projekat rade čitavi instituti, a Vi praktički ovo radite u svojoj radnoj sobi!

Karalić: Siđem ujutro u 7 sati svaki dan k’o na posao. I ovdje počnem raditi, i radim do podne. Podne klanjam, ručam i onda odmorim i poslije ikindije radim dok se ne umorim. I tako devetnaest godina. To je zaista veliki trud. Evo vidiš, u mene su ovi prsti ukočeni. Još, kucam samo sa dva. Da kucam sa svima bili bi svi. Zaista, da kažem, ja sam počašćen. Prvo ovo nije moje. To je milost Božija. Da je meni neko pričao, ne da ću prevesti Kutubu-s-sitteh, već samo jednu zbirku, ja bih bio presretan. Kad sam preveo prvi tom Tirmizijine zbirke pa odnio našem prijatelju rahmetli hadži Fuadu Šehbajraktareviću, jer je on otkupljivao od svih nas i na taj način svima nama pomagao, i kažem ja njemu: “Molim Allaha da mi da života dok završim Tirmizijinu zbirku hadisa!” Jer, meni se učinilo - Bog zna kad ću ja to! Kad on mi veli: “Povuci riječ! Daće tebi Allah, povuci ti riječ. Sad ćeš ti nju završiti!” Kad sam uradio posljednji tom, meni sad naumpade ona moja dova i njegove riječi. A, Boga mi, meni se još živi. A ja odmah kompjuter: “Bismillahi-r-Rahmani-r-Rahim!” Novi fajl, počnem dalje, kao da kažem: “Ja Rabbi! Još želim raditi.”

- Recite mi šta Vam je najteže bilo u ovom radu, posebno jer se ovdje radi o klasičnom jeziku?

Karalić: Očekivao sam zaista da ću imati problema. Niko od nas nema savršen jezik da može kazati da nema problema. Naravno, prva je najteža bila iz razloga što sam ja prevodio, pa lično unosio obje recenzije. Nisam imao koga, pa onda lektura, pa ja unesem. Pa redaktor, pa ja unesem. To mi je bilo najteže i oduzimalo mi je mnogo vremena. I druga poteškoća je što sam bio nevješt u kompjuteru. I danas znam ono što meni treba. Sjećam se jednom, dođe mi mali unuk i nešto kliknu i nesta mi čitav tom kojeg sam godinu dana radio. Ja ga ne znam naći! I traži! I zovnem Omera Hodžića iz BM Radija. Jedino što je preostalo bilo je da skine hard disk i proba spasiti podatke. Spasio je većinu, ali 40 stranica sam morao ponovo raditi, što je u odnosu na 350, hvala Bogu! Kroz ovih šest zbirki nisam imao nijednog problema da bi se morao konsultirati s nekim, recimo, da kažem, evo ovo ne mogu shvatiti itd. Allah je dao, ja se čitav život bavim hadisom. Od 1976. kad sam upisao Fakultet hadisa do dana današnjeg i živim i spavam sa hadisom.

Odlazak na studij

- Naša javnost ne zna da ste Vi prvi svršenik Islamskog fakulteta u Medini sa naših prostora. Nedavno ste mi pričali kako ste samostalno otišli na hadž i odlučili da ostanete studirati. Volio bih da to podijelite sa našim čitaocima.

Karalić: To je bilo 1974. godine. Kao i svaki svršenik Gazi Husrev-begove medrese i ja sam želio da idem i studiram u islamskom svijetu. I dolazilo je po nekoliko stipendija preko Rijaseta IZ i one su dodijeljivane. Međutim, ja nisam imao nikog svog osim Boga jedinog. Kadgod odem, kažu - ti ćeš u slijedećoj turi. Pa odoše u Libiju, pa ti si slijedeća tura. Pa odoše u Kairo, opet nema! A meni želja da studiram velika! Subhanallah! Odem ja kod rahmetli Nijaza Šukrića, sačekam ga da završi čas, predstavim se i kažem: “Profesore, ja imam veliku želju da studiram. Nemam, ne mogu da dobijem stipendiju. Ja sam odlučio da idem sam, samo da mi kažete šta treba da uradim, kakva mi dokumentacija treba, nisam nikad izlazio van Jugoslavije, šta moram od dokumenata imati da bih mogao ići.” A čovjek stade:  “Kako ćeš?” “Sam,” rekoh, “ja odoh i ne vraćam se dok ne upišem.” “Vidim da si zaista odlučan. Ja i Nakičević Omer smo dobili od Rabite pet stipendija, evo tebi ćemo dati,” kaže mi on. Ja sav sretan. Bio sam imam tu na Grmu kod Zenice. I ja sam, misleći da će to odmah biti, napustio službu. Čekam ja tako, jedan, dva, tri mjeseca... Ništa! Pola godine, ništa! Klanjam ja istiharu da vidim hoću li čekati. Sjećam se dobro sanjam ja nekakvu zgradu penjem se, a odozgo ide Islam Kadić, moj školski drug iz medrese koji je studirao u Libiji. Kaže: “Mahmute, nemoj čekati, nema ti za ovu godinu ništa!” Ja sam to ozbiljno shvatio i odmah otišao tražiti posao. Tada se tražio posao samostalno, ideš od džemata do džemata i pogađaš se sa džematlijama.

- I kako ste otišli? S nekim Jordancem ste otišli do Jordana, a onda se prebacili autobusom?

Karalić: U Cazinu sam bio ramazan i sjećam se 1.800 maraka sam zaradio i s tim parama sam i dalje čekao, ali nije bilo ništa od Rabitine stipendije. Moj amidža me zove. Bio je jedan student medicine iz Jordana i kaže: “Evo Musa ide u Jordan, ako misliš ići kreni sada odmah. Napusti to i idi s njim!” Ja napustim džemat i sa Musom do Jordana. Iz Jordana se uputim na hadž. S tim Jordancem i još trojicom otišao sam iz Jordana s onim taksistima po pet sjedala što voze za hadž.

- I došli u Mekku i obavili hadž?

Karalić: Došao sam ja prvo u Medinu i otišao na Univerzitet da s njima vidim oko upisa, ali ne možemo se sporazumjeti. Ne mogu ja razumjeti ni Jordanca, ni njih! Kad, pomoli se čovjek na vrata: “Đe si Bosanac?!” Mene k’o da sunce ugrija. Ja sam već dva-tri mjeseca u putu, nisam čuo našeg jezika. Ko si ti? Abdulaziz Idrizi, ala rahmetile, umro je. On je Makedonac, sa kompletnom porodicom hidžru učinio u Medinu i tu se zaposlio kao bolničar. Kažem ja njemu da su meni rekli da sam dobio stipendiju od Rabite.

- Ispričajte nam kako ste tražili kuću Bin Baza, da vam potpiše stipendiju?

Karalić: Ja sam svaki dan, 25 dana išao u Rabitu. Oni kažu: “Moraš nazad.” Ja u Rabitu, oni moraš nazad! I ne znam koji je dan bio po redu... Dovode oni meni prevodioce, Arapa koji mi riječ po riječ objašnjava, al’ ništa. I nejse, meni je došlo da plačem u Haremu. Ne znam ni jezika. Nije bilo tada rječnika, ništa, osim one Gramatike arapskog jezika. I pokušat ću ja, sjećam se, u Haremu, napisat jednu rečenicu. Sjednem i napišem, kao htio sam da kažem: “Bio sam na Univerzitetu u Medini i rekli su mi da mi date potvrdu da sam vaš stipendista da će me oni primit na fakultet. I ovaj je mene razumio. “Halas!” – kaže. Sad ja čekam šta je “Halas!” Ne znam. Nađe on mašinu i otkuca papir i kaže: “Bin Baz!” Kao, nosi Bin Bazu! “Gdje je Bin Baz?” I ja krenem ulicom: “Bejtu Bin Baz? Bejtu Bin Baz?” – pitajući gdje je kuća Bin Baza. Nejse, nađem na kraju. I ja s tim papirom u Rabitu, kad oni meni: “Idi u Medinu. Ruh!” Tad sam shvatio da sam primljen. I na brzinu uhvatim zadnji avion da preko naših hadžija javim porodici, jer ne zna niko gdje sam i šta sam. Zateknem na aerodromu jednog hadžiju baš iz Zenice i kažem da javi mojima da ostajem.

O ubijanju nevinih i terorizmu

- Kako gledate na izučavanje Hadisa danas u našim obrazovnim institucijama?

Karalić: Pa danas je dobro, jer, ova knjiga recimo, ona bi na Medinskom univerzitetu bila za izučavanje. Ništa bolje oni nisu imali. Ali, kad smo mi učili. Vi ste bili u medresi i znate da smo imali samo Handžića “Uvod hadisku i tefsirsku nauku”, knjigu u kojoj je bila teorija, pola hadis pola tefsir. Sad je dobro. Sad imamo kompetentne profesore i na fakultetima i u medresama. Ja mislim da naše izučavanje Hadisa nije ispod nivoa u bilo kojoj arapskoj zemlji!

- Danas se Hadisom mnogo operira i njime se bave osobe koje nisu znanjem dostojne ovoj specifičnoj islamskoj disciplini? Kako gledate na sve češću pojavu samozvanih autoriteta, samoproglašenih šejhova, daija itd. Oni vrlo intenzivno koriste upravo hadise?

Karalić: Ja sam na jednom predavanju prošle godine ovdje u Zenici njih pozvao na dijalog. I to ne iz hadisa, nego iz tevhida koji oni propagiraju. Tad sam na tom predavanju rekao: “Ja sam prvi vehabija na Balkanu, a u Bosni i Hercegovini sto posto!” Jer sam ja prvi završio srednju školu po njihovom i fakultet. Tako da ja ne dam nikome pardona da bolje poznaje od mene učenje o tevhidu koje oni ovdje nazivaju selefijski – po djelima Ibn Tejmijje, Ibnu-l-Kajjima El-Dževzije i Muhammeda bin Abdu-l-Vehhaba, pa tu je i Tahavi... Ja sam to u detalje studirao. Tada sam izjavio: “Mi smo u Bosni i Hercegovini u fikhu hanefijskog mezheba, a u akaidu maturidijskog.” Uh, na to su oni: “Nema tih mezheba, nema ovo, ono.” A oni mezheba Ibn Abdu-l-Vehhaba i Ibn Tejmijje. “Ne,” kažu, “mi slijedimo Sunnet!” Ma, pričajte vi priče kome hoćete. Ja slijedeće predavanje kazujem mišljenje Muhammeda ibn Abdu-l-Vehhaba o širku i šta tačno on kaže o vrstama širka itd. Kažem: “Ovo je rekao Muhammed ibn Abdu-l-Vehhab, ovo nisu hadisi. Nema nijednog hadisa, ovo je mišljenje Muhammeda bin Abdul Vehhaba.” I u njihovom mezhebu, što je po meni ispravno i slažem se s tim: “I hadis slab je bolji nego mišljenje običnih ljudi.” Jer, postoji neka mogućnost da je Poslanik rekao i da je sav hadis preko slabih ravija prešao, ali postoji nekakva mogućnost da je to Poslanik izgovorio.” Kad bilo ko od uleme kaže svoje mišljenje to nije Poslanik! Ja se s tim slažem. Eh, tako oni operišu i u ovome da’vetu. Najviše što sam ja njima zamjerio i što im zamjerim, ja nemam ništa protiv tih ljudi, što samo uzimaju hadise koji njima odgovaraju, a ne poštuju ni najpouzdanije hadise. Pa sam ja njih pozivao: “Nećete iz Sunena Ebu Davudova, nećete iz Tirmizije... Evo vam hadisi iz Buharije i Muslima! Zašto ne poštujete? O ubijanju nevinih žrtava, o terorizmu! Zašto ne poštujete: Ko ubije jednog muslimana...” Ne možemo tako islam tumačiti. Islam se tumači bilo ti pravo, bilo krivo, onako kako jeste.

- A ne selektivno?

Karalić: Ako si usvojio da su Kutubu-s-sitteh meritorni, onda si dužan da postupiš po njima. I da ima, a ima u nekim zbirkama slabih hadisa, tu je idžma’, treći izvor islama, konsenzus! I ako nešto ulema konsenzusom postigne - a Poslanik, a.s., kaže: “Moji se sljedbenici ne mogu složiti na neistini.” -  evo, sve ću prihvatiti, i ja ću prihvatiti sa vama. Hajdemo se dogovoriti oko jedne stvari da postavimo kriterije i slijedimo kriterije. I ti meni slobodno kaži šta ja ne poštujem, a ja ću tebi. Ja sam njima nabrajao ovaj hadis, pa onaj hadis: “Zašto to ne uzmete? Zašto ne poštujete najveći rang hadisa?”  Nije mi poznato, osim nekoliko njih, ko je šta završio, ni kako je završio. Kad sam ja studirao ja sam za četiri godine fakulteta morao znati hiljadu hadisa napamet. S naukom se ne može trgovati. Postoje argumenti, zna se šta je nauka. Ne možeš uzimati argumente uvažavajući mišljenje svog šejha, a odbacujući hadis.

Opasnost tekfira

- Bili ste emir 7. Muslimanske viteške brigade i među prvima ste se, možda, susreli oči u oči sa tim problemom tekfira, a evo, vidimo danas u što se to pretvorilo. Koliko je ta ideologija opasna za muslimane ovdje u Evropi?

Karalić: Nije ona opasna samo za naše muslimane. Ona je opasna za sve muslimane svijeta i za sve ljude svijeta. Jer, ako neko ohalali krv, ako neko smatra da je halal ubiti muslimana, to je suprotno i Kur’anu i Sunnetu! Jer, Kur’an kaže: “Esteizubillah, Onaj ko ubije nekoga ko nije ubio nikoga i koji ne širi fesad na Zemlji, ima grijeh kao da je pobio sve ljude svijeta!” Može se osuditi na smrt, pogubiti odmazdom onaj ko ubije nekog na bigajri-hakk i ko ubije nevina čovjeka koji ne čini nikakav nered na Zemlji. Ovaj ajet se ne odnosi samo na muslimane, nego na čovjeka. Sve ovo po svijetu, ovi teroristički napadi u Španiji, stradaju nevini ljudi, djeca po školama. Ko to može dozvoliti, on znači gazi ovaj kur’anski ajet! Apriori ga gazi!

- A kad gazi Kur’an, šta onda očekivati?

Karalić: Da. Šta čovjek onda da očekuje? A što se tiče vjernika muslimana: “Ko ubije vjernika hotimično imaće kaznu Džehennem u kojem će vječito ostati.” Ovo je Kur’an. Ima jedan veoma interesantan hadis, samo ću jedan detalj iz tog hadisa navesti. Buharija, Muslim, Ebu Davud i Nesai ga prenose. Alija, r.a., je Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., iz Jemena poslao neobrađeno zlato i Poslanik je podijelio to zlato četvorici ljudi iz Nedžda koji su tek primili islam, tako da su se malo naljutili Ensarije i Muhadžiri, kao “zašto njima Poslaniče, a ne nama.” Kaže: “Da ih učvrstim u vjeri. Tek su primili islam.” A onda je naišao jedan čovjek, u nekim drugim predajama stoji da je to Zu-l-Huvejrisa et-Temimi iz plemena Benu Temim i rekao: “Muhammede! Boj se Boga i budi pravedan, ti si nepravedan!” Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Ko je onda pravedan, ako sam ja nepravedan? Allah je meni povjerio emanet, vijesti koje šalje s Nebesa, Allah mi povjerio da ih prenosim i objašnjavam ljudima, a vi mi ne vjerujete.” Ove riječi je izgovorio taj čovjek Zu-l-Huvejrise i otišao. Tada Halid ibn Velid staje pored Poslanika i kaže: “Božiji Poslaniče, dozvoli mi da mu odrubim glavu.” Kaže Poslanik: “Ne Halide, možda obavlja namaz!” Ali, kaže: “Božiji Poslaniče, koliko ima klanjača koji jedno misle, drugo pričaju, treće rade.” Kaže: “Ja nisam zadužen da zadirem u ljudska srca i da otkrivam ono što je u njihovoj nutrini.” Kad je ovaj čovjek otišao Poslanik kaže: “Od roda ovog čovjeka, tj.  Zu-l-Huvejrisa, od njegova potomstva će se javljati ljudi koji će biti najgora stvorenja na ovoj Zemlji i, zaista, ako ja dočekam da se oni jave, ja ću se boriti protiv njih i uništavati ih kao što je uništen narod Ad i Semud. Ima još dalje. Kaže: “Oni će učiti Knjigu, ubijaće muslimane, a ostavljati mušrike. I napustiće islam isto kao što strijela napusti luk i neće se u njega više moći povratiti kao što se strijela ne može povratiti u luk.”

Šta to znači?

Karalić: Jedan grijeh na Dunjaluku ima koga Allah neće oprostiti nikom, a to je ko hotimično ubije vjernika! Nema tevbe za taj grijeh. Zato se kaže: “Izlaziće i neće se moći vratiti.” I sad ja postavljam pitanje: “Ako znaš, a pozivate se na hadise, i pozivate se na tumačenje, dakle, znaš da taj grijeh Allah neće oprostiti bez odmazde, a pobiste toliko ljudi po svijetu pod plaštom vjere, koje vjere?” Dajte mi jedan, argument! Uvjerite me jednim argumentom: Koje vjere!? To što ti nekoga proglašavaš kafirom. Niko ne može proglasiti nekoga kafirom. Tirmizija bilježi hadis kada kaže Poslanik, s.a.v.s., “Naređeno mi je da se borim protiv ljudi sve dotle dok ne posvjedoče da je samo Allah Bog i da je Muhammed njegov rob i poslanik, i ako se budu okretali prema našoj kibli i klanjali naš namaz i klali naš kurban, zabranjeno mi je ih ubijati.” Kolju li ši’ije kurban? Imaju li drugu kiblu? Svjedoče li da nema boga osim Allaha? Na osnovu čega proglašavaš nekoga kafirom?