Prošle godine mediji su objavili izvještaje o poslovanju kompanija u BiH za 2017. godinu, prema kojima je klađenje peta najprofitabilnija djelatnost. Prema nekim istraživanjima, Bosna i Hercegovina je vodeća u Evropi po broju kladionica u odnosu na broj stanovnika. Istraživanja provedena među srednjoškolcima u BiH pokazuju da maloljetne osobe imaju pristup kockarskim aktivnostima unatoč zakonskoj zabrani. Podaci dostupni javnosti o učešću mladih i igrama na sreću te porastu broja patoloških kockara u BiH su alarmantni. O problemima ovisnosti o kockanju i igrama na sreću razgovarali smo sa dr. Jasminom Burdžović, istraživačicom u Odsjeku za alkohol, narkotike i duhan u Nacionalnom institutu za javno zdravlje u Norveškoj.

Razgovarala: S. Tahirović

Patološko kockanje je poremećaj koji uzrokuje mješavina čovjekove prirode i odgoja, kao i izvanjskih faktora. Postoje li naznake koji od njih najviše doprinosi razvoju ovog poremećaja?

Svaka patološka ovisnost - bilo to ovisnost o narkoticima, alkoholu, pa do novijih pojava poput ovisnosti o kocki koja je i zvanično uvrštena u dijagnostički i statistički priručnik za psihičke poremećaje, ili recimo ovisnost o internetu koja se trenutno razmatra – teško da mogu biti svedene na samo jedan uzrok. Ono što znamo je da su “tradicionalni” poremećaji ovisnosti (npr. o alkoholu) veoma fenomenološki i neurološki slični novijim pojavama “ovisnosti ponašanja” (npr. ovisnost ne o određenoj supstanci poput alkohola već o određenom ponašanju poput kockanja).

Nastojanja su da se ti poremećaji shvate u svojoj cjelokupnosti, te se stoga istražuju sa više stanovišta: od genetskih predispozicija, pa do psiholoških ili kognitivnih karakteristika ličnosti, kvaliteta i prirode porodičnog okruženja, pa i šireg društva. Tako da ste svakako u pravu, čak i neki laički uvid u ove probleme nam govori da oni nisu posljedica jednostavnih procesa, već da su uzrokovani mješavinom određenih ličnih, porodičnih, društvenih, pa i kulturoloških faktora. U kolikoj mjeri koji faktor doprinosi ovim problema je ono sto pokušavamo da dokučimo, a možda još važnije, koje i kakve kombinacije rizika lične, porodične, te društvene prirode doprinose ovim problemima. Ali teško je reći koji faktor “preteže”, pogotovo što u kliničkoj praksi to uveliko može da varira od osobe do osobe, i važno je napomenuti da maltene svaka osoba koja započne za ovim aktivnostima vjeruje da će ih moći kontrolisati, a često se nažalost ispostavi da to nije slučaj. Ali sa preventivnog stanovišta, kada se ne bavimo ličnim već javnim zdravljem na nivou populacije, smatram da je moguće uspostaviti niz mjera koje mogu imati pozitivan doprinos.

Ovisnost o kockanju nije samo lični problem

To uglavnom nije izolovan problem, jer neminovno utječe na druge. Ljudi gube domove, porodice.

Kao i druge ovisnosti, ovisnost o kockanju ima niz negativnih posljedica na druge i taj fenomen je u našem polju istraživanja poznat pod imenom “harm to others”. Prevela bih to onako okvirno kao “šteta za druge“, jer lična ovisnost rijetko ima izolovane posljedice samo po ovisnika, već često naudi i okolini. Ono što mi zapravo pokušavamo istražiti i shvatiti je priroda i obim te štete po druge, te kako je spriječiti i minimizirati. Naprimjer, znamo da je alkohol povezan sa nizom negativnih pojava koje uključuju porodično i drugo nasilje, prometne nesreće, probleme na radnom mjestu, finansijske poteškoće, ali ne samo za korisnika nego i za druge osobe iz njegovog kako užeg, tako i šireg okruženja. Ako odlučimo da sagledamo i ovisnost o kockanju prvenstveno sa stanovišta javnog zdravlja, onda ova «šteta za druge» teško da može biti zanemarena kao argument u tim debatama.

Ako ne postoje mjere koje spominjete, a koje mogu imati pozitivan doprinos, da li to može napraviti društveni ambijent koji podstiče ovisnost? Šta su okidači ovih poremećaja?

Ne poznajem dovoljno uslove u BiH da bih mogla odgovoriti na pitanje „da li se ovisnost podstiče“, ali evo recimo možemo pomenuti da su igre na sreću bile legalne na našim prostorima i ranije, imali smo „lutrije“ i „srećke“, ali su te aktivnosti bile drugačije organizovane i reklamirane na tržištu. Kako god, svakako mislim da svaka zajednica može učiniti nešto u cilju suzbijanja i prevencije ovih pojava, te da ih prije svega treba uzeti za ozbiljno prije nego one prerastu u istinsku epidemiju i kritičnu situaciju. Dodala bih još da mi se čini – mada nemam konkretnih dokaza za to – da je situacija glede ovisnosti o kockanju u BiH možda pomalo specifična. Naime, motivi za počinjanje sa ovom praksom koja onda preraste u ovisnost vjerovatno uključuju i finansijsko stanje i želju za brzom zaradom, rješavanjem materijalne situacije, a možda i jedini izvor prihoda za neke. Ako to jeste slučaj, onda bi sistematska rješenja ovih problema u BiH morala uključiti i ove specifične motivacione faktore. Ukratko, nedostaje nam informacija.

Prema dosadašnjim istraživanjima i praksama koja je uloga zakona/države u sprječavanju razvoja ovog problema?

Pa vidite, neka društva su povijesno pristupala ovim problemima sa stanovišta zabrane kao primarne prevencije: naprimjer, alkohol je u određenim periodima bio zabranjen i u USA gdje sam ranije živjela i u Norveškoj gdje sada živim i radim. Droge su mahom i dalje nelegalne. Da li su te zabrane učinkovite ili ne je možda pitanje za neku drugu priliku, ali činjenica je da se zakonska zabrana makar teoretski oslanja na osnove epidemiologije i pokušava da odstrani prvu i osnovnu kariku u lancu ovisnosti: sam pristup ovisničkom „materijalu“ ili izvor „zaraze“ epidemiološki gledano. No, i alkohol, i cigara, i obitavanje na internetu, pa i igre na sreću su, također, i lični izbor pojednica.

Stoga, svako demokratsko, da ne kažem zrelo i odgovorno društvo vaga pitanja ličnih izbora i sloboda naspram onoga što smatra da je dobrobit zajednice. Recimo, koliku i kakvu slobodu izbora ima pojedinac u društvu koje će da finansira njegovo liječenje od ovisnosti kroz javni zdravstveni sistem? Da li je svaka osoba koja igra igre na sreću ovisnik? Da li osoba „bira“ da postane ovisnik? To nisu nimalo jednostavna politička, pa ni filozofska pitanja, a odgovori zahtijevaju ozbiljno sagledavanje i postavke kako konkretnog problema tako i mogućih pristupa rješenjima.

Lično smatram da se ovim pitanjima može, pa možda čak i treba, baviti na način koji se ne oslanja na potpune zabrane. Već sam spomenula da smo i ranije imali državnu lutriju i igre na sreću, ali čini se ipak da problemi sa ovisnošću nisu bili prisutni u ovim razmjerama kao danas. Ne želim da idealiziram bilo koje društvene sisteme, ali možda bi jedan od koraka u razumijevanju porasta ove vrste ovisnosti trebao biti sistematski pristup pitanju šta se promijenilo u relevantnim zakonima i politikama u zadnjih 10-15 godina?

Porodica i zdrava zajednica su ključ rješavanja ovih problema 

Kakav onda utjecaj zajednica i porodica može imati? Postoji li neki mehanizam za prevenciju koji se pokazao učinkovitim?

Prije svega, smatram da cilj nas kao roditelja ili članova zajednice nije da se pretvaramo da neke stvari ne postoje, već da naši ciljevi i nastojanja trebaju biti usmjereni na izgradnju ličnosti koje će umjeti i znati da se odupru takvim negativnim pojavama kroz promovisanje pro-socijalnih vrijednosti i aktivnosti. Želim da vjerujem da tu roditelji, odgojno-obrazovne ustanove, pa svakako i vjerske ustanove mogu i trebaju imati pozitivnu ulogu – jer da vjerujem da je situacija beznadežna i da nema pomoći, onda se ne bih bavila ovim istraživanjima, jer sve nam je svakako poznato, zar ne? Šta više, naša istraživanja pokazuju da su tinejdžeri sposobni odbiti ponude za marihuanom, pa zašto ne i za kockom?

Šta je prema Vašem istraživanju utjecalo na to da su neki tinejdžeri bili sposobni izboriti se s ponudom marihuane? U nekim ranijim istraživanjima o igrama na sreću, došlo se do zaključaka da su adolescenti čak tri puta više podložniji postati zavisnici od kockanja od odraslih osoba. Mogu li se napraviti neka poređenja?

Nije baš jednostavno praviti poređenja, jer kao što sam napomenula, motivi za otpočinjanje sa ovim aktivnostima nisu uvijek isti. Ali moj naučni interes se generalno osvrće na osobe koje su „otporne“ – na onu djecu i tinejdžere koji su se uspjeli izboriti sa raznim iskušenjima, rizicima, poteškoćama i ipak se uspjeli razviti u zdrave ličnosti. U tom mom zanimanju za „otporne ličnosti“, pokazali smo i da oni tinejdžeri koji, između ostalog, razumiju štetnost droga i imaju bliske odnose sa roditeljima neće probati marihuanu čak i kada bivaju ponuđeni. Dobra vijest ovdje je da se ove otporne ličnosti ne rađaju, nego se odgajaju. Dakle, iako to nije ni lahko ni jednostavno, ipak je moguće naučiti djecu da budu „otporna“ na razne negativne utjecaje kojima su nažalost danas sve više i više izložena, a zbog svoje emocionalne i kognitivne nezrelosti su im posebno podložna. Ipak, dodaću da smo ove studije radili u okruženjima koja nisu potpuno „toksična“: studije o otpornim ličnostima imaju smisla samo u relativno zdravim okruženjima. Napraviću jednu paralelu: ako su voda koju pijemo i zrak koji udišemo kritično zagađeni, nema baš puno stvari koje možete uraditi na ličnom nivou da biste bili „otporni“ na rizike tog nivoa.

Vratimo se ulozi države i šire zajednice u preveniranju ovog društvenog problema. Pomažu li zakonska ograničenja?

Pomenula sam već historijat nekih zakonskih zabrana, kao i konflikt između principa zakonske zabrane kao preventive i ličnih sloboda. Smatram također da je nerealno očekivati da će igre na sreću biti zabranjene zakonom. Ali dobar početak bi bio da se postojeći zakoni počnu rigoroznije sprovoditi: pa ako osobama mlađim od 18 godina nije dozvoljeno učestvovati u ovom aktivnostima, onda bi oni koji im to omoguće trebali biti strožije zakonski sankcionirani.

Dakle, ne znači da trebamo prihvatiti neko laissez-faire stanje gdje smo maltene taoci određene industrije, kladionica, i čega sve ne. Šta više, ova roditeljska, školska, ili vjerska zalaganja koje sam gore pomenula teško da mogu dati željene rezultate u takvom okruženju. I državi bi trebalo biti u interesu biti partner roditeljima i institucijama u prevenciji ovih problema, ali na način na koji ipak neće potpuno suzbijati lične slobode odraslih i svjesnih ljudi. Jer, ipak trebamo reći, kockati se može i na način koji nije uvijek patološki. Norveška gdje trenutno živim i radim, ima taj pristup: ne zabranjuje, ali zato striktno regulira igre na sreću na sličan način na koji regulira alkoholne ili duhanske proizvode: ova aktivnost je legalna ali strogo regulisana i pod državnim monopolom, učešće je zabranjeno mlađima od 18 godina, a poslije istraživanja mojih kolega klasične slot-mašine su prije desetak godina zamijenjene novijim modelima koji ne dopuštaju korisniku da potroši više od određene svote novca dnevno/mjesečno. Dodala bih da nama čak i u Norveškoj nedostaje dovoljno informacija i istraživanja glede ovoga problema.

Kažete da je u Norveškoj, nakon provedenih istraživanja, ipak došlo do izmjena, tačnije kontrole pristupa igrama na sreću. Koliko su, prema Vašem mišljenju, naučna istraživanja važna za kreiranje nacionalnih ili lokalnih strategija za prevenciju ovog ipak i društvenog problema?

Pa kao naučnik i istraživač, naravno da smatram da su istraživanja važna. Prije svega, u ovoj eri „fake-newsa“ i medijske pompe, osnovne činjenice i znanje su nam prijeko potrebni. Ne možemo rješavati problem ako ne znamo niti koliki mu je obim, niti kakva mu je priroda, niti koji su mu uzroci. Ali prije svega, istraživanja su potrebna da bismo definisali problem u korijenu: šta je to tačno što želimo da riješimo, spriječimo, ili eliminišemo i zašto? Želimo li eliminisati samu pojavu i postojanje igara na sreću ili samo ovisnost o njima? Želimo li spriječiti učešće u ovim aktivnostima svima, ili samo malodobnima?

Tek kada budemo ispravno definisali pitanja i prikupili osnovne činjenice, moći ćemo početi pristupati odgovorima i razvoju odgovarajućih strategija.