S prof. dr. Dževadom Hodžićem, direktorom Uprave Rijaseta IZ za obrazovanje, nauku i kulturu razgovaramo o medresama, njihovim programima, o islamskim fakultetima, o našem razumijevanju islama i islamskom mišljenju, o vjeronauci u školama i o nekim važnim projektima Rijaseta IZ koji se odnose na obrazovanje
Preporod: Profesore Hodžiću, kuda ide Islamska zajednica?
Hodžić: Da, ciljate na naslov moje knjige kratkih eseja koju sam objavio prije petnaestak godina. Kako vrijeme brzo prolazi. Dobar naslov, zar ne?
Preporod: Zapravo, dobro pitanje. Podnaslov Vaše knjige glasi: poste restante. Vaše pitanje Vas je u nekom poštanskom pretincu sačekalo i sada ste u prilici da na njega odgovorite kao član Rijaseta IZ i direktor Uprave za obrazovanje, nauku i kulturu.
Kuda ide Islamska zajednica?
Hodžić: Ali, prvo bih Vas podsjetio, u esejima pod naslovom „Kuda ide Islamska zajednica?“ najmanje je riječ o bilo kojoj administraciji, o bilo kojoj institucionalnoj personalnoj strukturi, o vođstvu Islamske zajednice. U toj knjizi preovlađujuće se bavim nekim fenomenima našeg religijskog mentaliteta, nekim konceptualnim izazovima pred kojima se nalazimo kao Zajednica. Odgovarajući na Vaše pitanje na toj načelnoj ravni, mogao bih reći da se i dalje kao Zajednica nalazimo pred manje-više istim izazovima. A to, u najkraćem, znači, naše islamsko mišljenje i dalje je statično, nekritičko, i na neki način uvijek post festum mišljenje koje nema anticipacijsku snagu. I dalje nas, sada ponavljam neke naslove, odnosno natuknice kojih se sjećam iz knjige eseja Kuda ide Islamska zajednica, uglavnom nema nigdje u evropskim raspravama o islamu; još uvijek u estetskim kriterijima našeg islamskog života u islamskoj muzici, arhitekturi džamija i nekim drugim područjima našeg vjerskog života često lebdimo između vječnosti i kiča. I dalje, oskudijevamo u normativnoj kulturi, institucionalnoj odgovornosti. I tako dalje i tako dalje.
Preporod: Vi sada ne govorite o Islamskoj zajednici, Vi govorite o islamskom mišljenju? Ili je za Vas Islamska zajednica u prvom redu sadržana u sferi našeg razumijevanja islama?
Hodžić: Upravo tako. Naravno da Islamsku zajednicu čine njene institucije, zavodi, organi, ljudi. Ali, njen izgled, njen poziv, njena misija, njene mogućnosti, njena budućnost najizravnije su povezani prvenstveno s načinom na koji mi razumijevamo islam kao sadržaj njenog života.
Obrazovanje kao temeljna misija Islamske zajednice
Preporod: Profesore Hodžiću, Vi ste 1. januara 2019. godine preuzeli dužnost direktora Uprave za obrazovanje, nauku i kulturu Rijaseta Islamske zajednice. U kakvoj se situaciji nalazimo kada je riječ o obrazovanju u Islamskoj zajednici?
Hodžić: Htio bih u prvom redu naglasiti da obrazovanje predstavlja temeljni sadržaj misije, odnosno najvažniji cilj djelovanja Islamske zajednice, budući da se obrazovanje u muslimanskoj tradiciji utemeljenoj na Kur’anu i Sunnetu, razumije kao duhovno uzdizanje do onih kulturno-povijesnih sadržaja i formi života u kojima ljudi pojedinačno i u zajednici svjedoče smisao i vrijednosti Istine u skladu s naravi svog namjesničkog poziva na Ovome svijetu. To znači da se u muslimanskoj tradiciji obrazovanje razumije u njegovom sveobuhvatnom kognitivnom, emocionalnom, moralnom, kulturnom i socijalnom značenju. Drugim riječima, obrazovanje se u islamskoj tradiciji razumije tako da ona riječ koja se danas gotovo redovno dodaje uz obrazovanje, odgoj - u odnosu na obrazovanje predstavlja pleonazam. Obrazovanje je ili samo u sebi odgoj ili nije obrazovanje. Obrazovanje za Islamsku zajednicu nije samo stručno usavršavanje. Jer, sintagme kao što su stručno usavršavanje, stjecanje vještina i sposobnosti, ishodi učenja, odgoj i obrazovanje i sl. u svom zaleđu imaju pojam znanja kao tehničkog znanja, znanja koje se svodi na ovladavanje resursima, na stjecanje profita, znanja koje više nije kao nekad vrlina, nije čak ni moć, nego je, kako je to još 1979. u svom djelu Postmoderno stanje utvrdio Lyotard, novac. Obrazovanje je za Islamsku zajednicu djelovanje koje se u svojim najvažnijim premisama, sadržajima, vrijednostima i ciljevima poistovjećuje s edebom, u onom značenju ovog islamskog pojma koje naglašava Attasova filozofija obrazovanja, a to znači s književnošću, literaturom, duhovnošću, islamom samim.
Preporod: Pred kakvim izazovima se danas nalazi obrazovanje u Islamskoj zajednici?
Hodžić: Obrazovanje u Islamskoj zajednici u proteklom poslijeratnom razdoblju prošlo je kroz neke tranzicijske, reformske procese. Prije agresije na BiH, za vrijeme Jugoslavije imali smo jednu medresu u BiH, tek 1977. godine, ponovo smo, nakon nekih četrdesetak godina pokrenuli jednu visokoobrazovnu instituciju Fakultet islamskih nauka. Danas samo u BiH imamo šest medresa i tri fakulteta. Visoko obrazovanje u Islamskoj zajednici odvija se u jednom institucionalno zaokruženom i prilično organiziranom sistemu čije je, doduše, usaglašavanje sa načelima, vrijednostima, opredjeljenjima i zadacima sadržanim u dokumentu koji je Rijaset IZ u BiH usvojio kao ‘Strategiju razvoja visokog obrazovanja i naučnoistraživačkog rada IZ u BiH u periodu od 2014. do 2024. još uvijek u toku. Predstoji nam izrada slične strategije za srednjoškolsko obrazovanje, odnosno strategija razvoja medresa.
Medrese postižu odlične rezultate
Preporod: Kako ocjenjujete aktuelne nastavne planove i programe medresa, da li ste zadovoljni radom, rezultatima i uspjesima ovih naših srednjoškolskih ustanova? Mislite li da bi se nastavni planovi i programi medresa trebali još više prilagoditi konstelaciji odnosa u kojoj za imamski poziv nije dovoljno završiti medresu već je potrebno završiti fakultet islamskih nauka i u kojoj imamo sedam medresa?
Hodžić: Nastavni planovi i programi medresa već su u značajnoj mjeri prilagođeni konstelaciji o kojoj govorite. Naše su medrese danas zapravo islamske gimnazije u čijim planovima i programima se islam izučava u njegovim osnovnim odrednicama potrebnim za islamski identitet i buduće orijentiranje, dok se na drugoj strani značajna pažnja pridaje prirodno-matematičkim, jezičkim i društvenim disciplinama koje svršenicima medresa omogućuju studiranje na fakultetima najrazličitiji smjerova. U tom pogledu naše medrese vrše neprocjenjivo važnu misiju, možda najvažniju u Islamskoj zajednici, i, da ne zaboravim, postižu odlične rezultate na svim poljima. Naravno da kontinuirano radimo na izmjenama, dopunama, poboljšanjima programa naših medresa. Ja mislim da ima još prostora da se neki nastavni predmeti vjerskog sadržaja skrate kako bi se oslobodio prostor za prirodne i jezičke discipline koje svršenicima medresa osiguravaju veće šanse u daljem obrazovanju. Naprimjer, ahlak se s dvije godine može skratiti na jednu. Jer, i svi drugi nastavnici i odgajatelji rade na tom polju u toku sve četiri godine koliko traje školovanje u medresi. A da ne govorimo da su na tom polju kod učenika medresa prije nego što su došli u medresu, na najbolji način radili njihovi roditelji, ali i učitelji i nastavnici u osnovnoj školi.
Leibnitzove monade
Preporod: Kakva je situacija s islamskim fakultetima koji djeluju u okviru Islamske zajednice? U kojoj se mjeri u radu i djelovanju naših islamskih fakulteta primjenjuju načela i vrijednosti Strategije Visokog obrazovanja kao što su načelo suvremenosti, razvojnosti, pluriperspektivnosti i fleksibilnosti ili, naprimjer, načelo kritičnosti, refleksivnosti i samopreispitivanja? Koliko su ideje u našem razumijevanju islama, u našem islamskom obrazovanju, prepoznajete, navodim Vam ponovo riječi iz Strategije razvoja visokog obrazovanja i naučnoistraživačkog rada IZ u BiH u periodu od 2014. do 2024., „smjele, savremene, kreativne i inovativne ideje...“? Šta najviše, prema Vašem mišljenju, danas nedostaje našem islamskom mišljenju i obrazovanju?
Hodžić: Najviše nam, mislim, nedostaje kritičko razumijevanje islama, a to znači razumijevanje islama u povijesnom kontekstu, razumijevanje života, pa i islamskog života ne kao neke prirodne ili mehaničke stvarnosti koja nije fiksirana u neki biblijski okvir mirovanja, nego povijesne stvarnosti koja nije neki nepokretni entitet nego događaj kao takav. Nedostaje nam, dakle, razumijevanje islamske misli, islamskog života, islama samog u modusu povijesnosti njihovih univerzalnih značenja i očitovanja. Tu onda nastaje naš deficit u pogledu kritičkog, dijaloškog, intersubjektivno utemeljenog, problemskog i hermeneutičkog mišljenja.
Preporod: Nedostaju nam rasprave o važnim pitanjima, o aktuelnim temama, o životnim izazovima.
Hodžić: Da. Pogledajte naše najistaknutije autore, njih recimo desetak, njihove tekstove, knjige. Kao da niko nikog ne čita, jer, gotovo da se niko ni na koga ne poziva, niko se ni s kim niti slaže niti ne slaže. Većina tih tekstova i djela se ponašaju kao Leibnitzove monade. Naši autori, sudeći po njihovim tekstovima, međusobno ne govore.
Preporod: Zašto?
Hodžić: Nisam siguran da znam odgovor. Vjerovatno se na to pitanje može odgovoriti na više različitih načina i da svaki odgovor bude valjan. Ako bih se ipak usudio kratko odgovoriti na Vaše pitanje, rekao bih da još uvijek do mišljenja ne dospijevamo u hermeneutičkom ključu prema kojem mišljenje nije neko monološko kretanje od subjekta prema objektu, nego je uvijek razumijevanje koje se sastoji u dijaloškom odnosu obostranog slušanja i govorenja.
Nekad i sad
Preporod: Kada biste trebali povući neku paralelu između vremena kada ste Vi studirali na ITF-e i današnje situacije s obrazovanjem, studiranjem, studentima i profesorima, kada je situacija bila povoljnija, prije četrdeset godina ili danas?
Hodžić: U tom pogledu moj horizont vjerovatno neizbježno određuje moja vlastita perspektiva. Mislim, danas nisam više tako mlad. Ali, dobro. Bilo je to zaista po mnogo čemu drugo vrijeme. Evo jedna zanimljiva paralela. Ja sam kao student druge godine fakulteta išao ispred tadašnjeg El-Kalema na sajam knjiga u Zagreb. Sa mnom je bio kolega iz El-Kalema koji je tamo inače radio na distribuciji i prodaji knjiga. On nije bio student. Na sajmu je sve vrijeme čitao crtane romane, stripove, a ja sam ga morao moliti i upozoravati da to štivo sakrije kada bi do našeg štanda s knjigama došao neki posjetilac i interesirao se, recimo, za naslov „Klasična kultura islama“ od Nerkeza Smailagića. Danas su druga vremena. Studenti čitaju sms poruke ili se dopisuju putem Facebooka, a to je manje od stripova. Ili, druga usporedba. Prvi nastavnonaučni plan i program Islamskog teološkog fakulteta radila je Matična komisija u kojoj većina nije ni trebala ili iz objektivnih i političkih razloga ni mogla predavati na Fakultetu. Danas se reforme, bolje reći, izmjene i dopune nastavnonaučnih programa na našim fakultetima često rade tako da neki nastavnici na taj način nastoje sebi ili svom predmetu, svojoj oblasti ili katedri osigurati potreban broj sati, odnosno nastavničku normu. I evo, još jedna usporedba, koju ostavljam svima da je razumiju onako kako se njima čini da je najbolje. Naši fakulteti, nisu dovoljno programski, konceptualno, kadrovski integrirani u život i rad, probleme i potrebe zajednice u cjelini. Kad sam ja studirao na ITF-u tefsir je predavao profesor koji je bio vjerskoprosvjetni referent Vrhovnog islamskog starješinstva, a akaid profesor koji je bio predsjednik Starješinstva IZ-e za BiH, Hrvatsku i Sloveniju.
Preporod: Slušate li ponekad neke naše vaize i predavače koji su danas veoma popularni?
Hodžić: Mislite na neke vaize koji nastupaju u retoričkom maniru stand up zabavljača. Nažalost, sve više imamo na djelu folklorističko i populističko insceniranje vjerskog diskursa i vjere u cjelini. Kad slušam i gledam neke naše danas popularne vaize kako se usred vaza do pola rečenice smiju, a otpola plaču, kako nonšalantno nastupaju, sjetim se naših očeva i djedova, sjetim se naših starih profesora i alima, smirenih, tihih, dostojanstvenih, skrušenih i gordih vaiza koje smo nekad imali priliku slušati, pa pokušam zamisliti kako bi to izgledalo da je njima neko rekao da treba da nastupaju kao neki naši današnji vaizi, koji dok govoreći, spuštaju i podižu ton, galame i gestikuliraju – naši stari bi od stida u zemlju propali.
Preporod: Husein efendija Đozo 1969. godine objavljuje nadahnuti esej pod naslovom „Na grobu Božijeg Poslanika“ u kojem se prisjeća jednog Poslanikovog hadisa u kojem Muhammed, alejhi-s-selam, kaže“ Ti živiš, Ibn Mes’ude, u vremenu u kojem ima mnogo onih koji poznaju Kur’an, primjenjuju i vode brigu o primjeni njegovih propisa, a malo ima onih koji ga čitaju i vode brigu kako se izgovara koji harf. Doći će, međutim, vrijeme kada će biti mnogo onih koji čitaju Kur’an, strogo vode računa o tome kako se izgovora koji harf u njegovom tekstu, a vrlo malo onih koji ga razumiju i primjenjuju njegove propise u svakodnevnom životu.“ Da li je danas, pola stoljeća poslije ovih Đozinih riječi situacija bolja?
Hodžić: Nije. U posljednih tridesetak godina dobili smo na stotine mladih hafiza. I to je lijepo, fascinantno. To svjedoči o jedinstvenoj ljubavi muslimana prema Kur’anu. To je mudžiza – čudo samo po sebi. Ali, u tih trideset godina ne bismo u našoj literaturi o Kur’anu imali ni jedno autorsko, mislilački vitalno i otvoreno, problemski strukturirano, tematski i sadržinski originalno djelo da nije bilo doktorske disertacije prof. Karića koja je objavljena pod naslovom: „Kako tumačiti Kur’an“.
Pogledajte naše najistaknutije autore, njih recimo desetak, njihove tekstove, knjige. Kao da niko nikog ne čita, jer, gotovo da se niko ni na koga ne poziva, niko se ni s kim niti slaže niti ne slaže. Većina tih tekstova i djela ponašaju se kao Leibnitzove monade. Naši autori, sudeći po njihovim tekstovima, međusobno ne govore.
Vjeronauka
Preporod: U nadležnosti Vaše Uprave je i vjeronauka u osnovnim i srednjim školama koja je često predmet različitih pogleda u javnom prostoru?
Hodžić: I to je sasvim razumljivo. Vrlo je delikatno pitanje kako ćete predavati vjeronauku u javnim školama u društvu kakvo je naše. Mi smo svjesni posebne odgovornosti koju imamo u pogledu vjeronauke u školama. Pažljivo radimo na tome da ona bude adekvatno koncipirana, a to znači, univerzalistički, dijaloški, inkluzivno, pluriperspektivno i da bude adekvatno izvođena, stručno, prema vrhunskim pedagoškim standardima. Za nas je vjeronauka posebno važan segment misijskog djelovanja Islamske zajednice budući da putem vjeronauke u školama mi na posredan način dospijevamo do 90% naših muslimanskih porodica. Odgovornost profesora i nastavnika islamske vjeronauke u školama je u stanovitom smislu specifična. Profesori islamske vjeronauke moraju biti izrazito senzibilizirani da djeluju u okviru religijski i svjetonazorski mješovitih nastavničkih vijeća i škola u cjelini. Ako muallim ili muallima možda i smiju u mektebu navesti nekom polazniku čiji roditelji također često dolaze u džamiju neki rigorozni hadis to profesor vjeronauke u školi ne smije nikako učiniti.
Kultura sjećanja
Preporod: Možete li na kraju navesti neke najvažnije izazove, procese ili projekte Rijaseta i Vaše Uprave vezane za obrazovanje, nauku, kulturu?
Hodžić: Ima puno projekata na kojima radimo. Ima puno poslova, problema, aktivnosti, procesa. Možda bih mogao izdvojiti nekoliko njih. Radimo na više različitih mjera i aktivnosti kojima ćemo unaprijediti nastavu i učenje arapskog jezika u našim obrazovnim zavodima. Nada se da ćemo veoma brzo u tom pogledu pristupiti formiranju Centra za arapski jezik koji će raditi na osiguravanju modernih udžbenika za arapski jezik, u kojem će se naši nastavnici moći stručno usavršavati, preko kojeg će nastavnici i studenti moći odlaziti na usavršavanje u arapske zemlje itd. Radit ćemo na bližem povezivanju rada naša četiri islamska fakulteta kao i na moderniziranju, reformama i uspostavljanju novih studijskih programa, te ujednačavanju kriterija i standarda studiranja. Posebno se nalazimo pred velikim izazovom i šansom da snažnije i organizovanije institucionalno iskoračimo u evropski prostor obrazovanja imama i vjeroučitelja u zemljama EU koje obavezuje naše obrazovno iskustvo i naš koncept tumačenja islama. Ovih dana kreiramo neke kriterije, standarde i procedure za naučnoistraživačke projekte koje će na našim fakultetima i institutima odobriti, pratiti, finansirati, i evaluirati i Rijaset IZ, odnosno Uprava za obrazovanje, nauku i kulturu. U ovoj godini treba da realiziramo na nivou cijele Islamske zajednice odluku Rijaseta da se sistemski uredi obilježavanje značajnih ličnosti iz moderne vjerske, vjerskoprosvjetne i kulturne povijesti islama i IZ u BiH na svim nivoima, počevši od džemata, preko medžlisa i muftijstava, pa sve do medresa, fakulteta, instituta i drugih obrazovnih i kulturnih ustanova IZ. Tako ćemo u Islamskoj zajednici, u njenoj razuđenoj infrastrukturi sistemski urediti ono što se zove institucionalna kultura sjećanja, u okviru koje ćemo ne samo njegovati institucionalnu memoriju naših možda pet stotina ili više značajnih ličnosti iz razdoblja povijesti u kojem smo se konstituirali u svom modernom islamskom, vjerskom, kulturnom, institucionalnom, obrazovnom, nacionalnom i svakom drugom identitetu. Putem tako organiziranog, institucionalnog sjećanja, mi ćemo se u Islamskoj zajednici i u našem narodu i društvu na najvjerodostojniji i najvitalniji način potvrđivati u našoj samosvijesti, u našoj dubokoj i čvrstoj ukorijenjenosti, u kreativnim duhovnim uporištima za dalje povijesno kretanje u ovoj zemlji i u ovom dijelu svijeta.
Obrazovanje se u islamskoj tradiciji razumije tako da ona riječ koja se danas gotovo redovno dodaje uz obrazovanje, odgoj - u odnosu na obrazovanje predstavlja pleonazam. Obrazovanje je ili samo u sebi odgoj ili nije obrazovanje. Obrazovanje za Islamsku zajednicu nije samo stručno usavršavanje. Jer, sintagme kao što su stručno usavršavanje, stjecanje vještina i sposobnosti, ishodi učenja, odgoj i obrazovanje i sl. u svom zaleđu imaju pojam znanja kao tehničkog znanja, znanja koje se svodi na ovladavanje resursima, na stjecanje profita, znanja koje više nije kao nekad vrlina, nije čak ni moć, nego je novac.
