Prof. dr. Fikret Karčić, profesor Komaparativne pravne historije na Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu
Preporod: U Bosni i Hercegovini sada već možemo s iskustvom govoriti o posljedicama zloupotrebe vjerničkih emocija u javnim istupima nekih bošnjačkih političara, koji, očito je, zloupotrebljavaju povezanost etno-nacionalnog i vjerskog kod nas. Jesmo li nacionalizirali islam?
Karčić: Ja bih tu govorio o dva fenomena: jedan je zloupotreba vjere u političke svrhe, a drugo je tzv. nacionaliziranje islama. Prvi fenomen je karakterističan za sve vjere, jer se sve one mogu, u datim okolnostima, staviti u funkciju politike. To se posebno moži naći u društvima koja nemaju izgrađenu modernu političku kulturu. Drugi fenomen je povezivanje etno-nacionalnog i vjerskog, koji se može susresti kod naroda u čijoj etnogenezi je religija imala važnu ulogu. Bošnjaci su prešli put od konfesionalne zajednice do moderne nacije. Međutim, pošto se taj proces odvijao relativno kasno u odnosu na druge evropske narode, to je danas moguće da imamo pokušaje nacionalizacije univerzalne vjere, kao što je islam. Takvi pokušaji desili su se još kod nekih muslimanskih naroda. Na primjer u malajskom svijetu kada se kaže da je neko primio islam kaže se masuk Malayu (“postao je Malajac”). Na Balkanu je u 19. vijeku (ali ne samo tada) termin “Turčin” korišten za muslimane uopšte, pa je primanje islama kod nemuslimanskih naroda ovog regiona označavano kao “poturčavanje”.
Preporod: Kada govorimo o temeljnoj misiji Islamske zajednice, kakve efekte na tu misiju može imati nacionalizacija islama? I kakve efekte na religijsku zajednicu može imati poistovjećivanje sa drugim etno-nacionalnim institucijama?
Karčić: Temeljna misija Islamske zajednice definisana je u čl. 6 Ustava Islamske zajednice u BiH koji glasi:
“Islamska zajednica se stara za ispravno razumijevanje i življenje islama i osiguravanje uvjeta za prenošenje Emaneta. Cilj Islamske zajednice je da svi njeni pripadnici žive u skladu sa islamskim normama. Cilj Islamske zajednice ostvaruje se promicanjem dobra i odvraćanjem do zla”.
Ovo je temeljni cilj koji je postavljan pred Islamsku zajednicu. Po ovom cilju, Islamska zajednica se razlikuje od ostalih institucija bošnjačkog naroda. Međutim, pošto nerijetko te institucije nisu funkcionalne onda neki žele da njihove uloge preuzme Islamska zajednica. To je pogrešno, jer onda Islamska zajednica ne bi mogla da se u potpunosti fokusira na svoju temeljnu misiju. Islamska zajednica je u službi čuvanja Božje Riječi, a ne dnevno-političkih interesa.
Preporod: U okvirima organiziranih muslimanskih zajednica, kakve su mogućnosti institucionalnog povezivanja s muslimanskim institucijama za vjerske poslove, odnosno sa muslimanima iz bivše SFRJ?
Karčić: Takve mogućnosti i pravno i stvarno postoje. Pravno, jer sloboda vjere podrazumijeva i pravo da se jedna vjerska zajednica povezuje sa drugim zajednicama utemeljenim na istom učenju u saveze ili asocijacije. Islamske zajednice koje su nastale nakon disolucije Islamske zajednice u SFRJ dijele isto učenje i principe organizacione strukture. Osim toga, postoje i lične veze koje su još uvijek žive. Sve to čini mogućim formiranje, na primjer, Saveza islamskih zajednica Zapadnog Balkana. U okviru toga saveza bilo bi moguće razviti saradnju na planu tumačenja islamskih propisa, obrazovanja, istraživanja i sl.
Ulemi nije u interesu da bude bliska politici
Preporod: I kod nas je, a posebno u muslimanskim državama gdje cvjetaju međumuslimanski ratovi, ulema pred izazovom: kako biti vjeran ulemanskom pozivu, a ne biti eksponent vlasti? Jesmo li i šta naučili o procesu i posljedicama neodgovorne upotrebe vjerskog za ostvarivanje političke moći?
Karčić: Vrlo davno u muslimanskoj historiji došlo je do razdvajanja učenjaka (uleme) od nosilaca vlasti (umera). Kasniji razvoj se, uglavnom, odvijao linijom dominacije političkog autoriteta nad vjerskim. Rijetki su bili alimi koji bi se oduprli zahtjevima vladara. Ima i slučajeva da su pojedini vladari smijenjeni fetvama uleme. Svakako, bilo je važno naći silu koja će te fetve izvršiti.
Faktor koji je posebno utjecao na položaj uleme bila je moderna, centralizovana i birokratizovana država koja se u muslimanskom svijetu javlja od 19. vijeka pa nadalje. Ta država vrši centralizaciju i nacionalizaciju vakufa čime ukida finansijsku osnovu nezavisnog položaja uleme. Ulema se onda pretvara u državne činovnike.
Današnje stanje u sunnijskom muslimanskom svijetu je tako da se nastavlja dominacija političkih autoriteta nad ulemom. Uloga uleme se, onda, svodi na opravdavanje mjera koje je donijela politička vlast. Međutim, ako se gleda dugoročno, samoj ulemi nije u interesu da bude bliska politici. Neki pojedini alimi mogu kratkoročno imati koristi od te veze, ali dugoročno uništavaju kredibilitet sebi, ali i islamskim institucijama i učenju.
Preporod: Da li je realno očekivati promjene u pogledu poštivanju građanskih i ljudskih prava u muslimanskim državama?
Karčić: Stanje ljudskih prava u muslimanskom svijetu je generalno loše. O tome govore stotine stranica izvještaja organizacija za zaštitu ljudskih prava. U jedno vrijeme, od 1980-tih, u muslimanskom svijetu vladao je entuzijazam u pogledu ljudskih prava. Pisane su čak i muslimanske deklaracije o ljudskim pravima, predviđao se poseban mehanizam za zaštitu tih prava u muslimanskim zemljama, itd. Ideja je bila da se kaže da muslimani imaju viševjekovnu tradiciju zaštite ljudskih prava i da se mogu osloniti na institucije nastale u tom svijetu. Iako ove deklaracije nisu bile efikasne u pogledu praktičnih mjera zaštite ljudskih prava, one su, ipak, bile važan pokušaj i osnaženje diskursa o ljudskim pravima u muslimanskom svijetu. Sa jačanjem autoritarnih režima u muslimanskom svijetu, danas se u nekim zemljama i sam govor o ljudskim pravima smatra subverzivnim.
Muslimani u Evropi
Preporod: Muslimani u Evropi izazov su za Evropu, ali i muslimane. Da li su muslimani u Evropi njeni građani ili nečija dijaspora? Evropa je u stalnom previranju. Kakva je budućnost muslimana u Evropi i kakve odgovore kao muslimani nudimo na izazove u tim složenim okolnostima?
Karčić: Muslimani su stvarnost Evrope. I to ne samo, etablirane muslimanske zajednice, kao što su na Balkanu, nego i tzv. novo muslimansko prisustvo na ostalim dijelovima Starog kontinenta. Jedan nedavni izvještaj u The Economistu o muslimanima u Evropi bio je naslovljen “Ovdje su da ostanu”.
Što se tiče disperzije vjerskih autoriteta muslimana u Evropi, to je posljedica okolnosti da su brojne muslimanske zajednice još u procesu formiranja, da su različitog etničkog porijekla, jezika i sl. Na kraju, i Evropska unija je ostavila religijska pitanja u nadležnosti država članica.
U pogledu statusa muslimana u Evropi, on treba da bude u okviru koncepta punog građanstva. Koncept religijske manjine štićen međunarodnim ugovorima, kao što je bilo na Balkanu u prvoj polovini 20. vijeka, je prevladan. Perspektiva za muslimane u Evropi je u punoj integraciji, očuvanje islama kao vjere i dijela njihovog identiteta. Mislim da pri tome muslimani treba da uče iz iskustva Jevreja u Evropi. Jevreji su od 18. vijeka prošli kroz period Prosvjetiteljstva i političke emancipacije u 19. vijeku, riješili pitanje odnosa vjerskog prava i državnih ustava, uočili nedostatke života u getima, itd. Taj proces je zaustavljen dolaskom nacista na vlast u Njemačkoj i kasnijim Holokaustom. Muslimani treba da budu osjetljivi na pitanja ljudskih prava i sloboda, da se za njih bore i da budu osjetljivi na jačanje desničarskih snaga na Starom kontinentu da se historija ne bi ponovila.
Preporod: Mi svoje prisustvo u Evropi možemo posmatrati i iz drugog ugla, u kojem smo i prilika za Evropu. Muslimani u Evropi žive u prostoru napetosti evropskog dvojenja između politike identiteta i često agresivnog sekularizma. Da li se od Evrope može očekivati da promijeni svoj odnos prema religiji upravo zbog muslimanskog prisustva koje realno poljuljava matricu na kojoj je Evropa prethodno utemeljena?
Karčić: Mislim da zbog muslimanskog prisustva Evropa neće mijenjati svoju matricu na kojoj je uspostavljena. Kao dokaz za ovaj stav navodim rezoluciju Parlamentarne skupštine Savjeta Evrope br. 2253 od 22, januara 2019. kojim sa ističe da je Šeriat nekompatibilan sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima. Tom oštrom rezolucijom se traži od zemalja članica Savjeta Evrope koje su potpisale Kairsku deklaraciju o ljudskim pravima u islamu iz 1990. (Albanija, Azerbejdžan i Turska) da se povuku iz tog okvira i da se ograniče na pripadanje Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima. Takođe je zatraženo od Velike Britanije da uspostavi sudsku kontrolu nad šeriatskim savjetima, odnosno alternativnim tijelima za primjenu šeriatskog statusnog prava, a od Grčke da ukine primjenu šeriatskog statusnog prava putem muftija u Zapadnoj Trakiji. Ovaj dokument, koji zahtijeva posebnu analizu, pokazuje da Evropa ostaje privržena konceptu ljudskih prava koji je nastao na Zapadu, ali se percipira kao univerzalni.
Klasične osnove Evrope su antička filozofija, rimsko pravo i kršćanstvo. Tome su u moderno doba dodati: humanizam, prosvjetiteljstvo, demokratija, ljudska prava, sekularizam, itd. U pogledu sekularizma, on postoji u različitim varijantama: od neutralnog do agresivnog. U okviru neutralnog sekularizma, shvaćenog kao pravni koncept odvajanja političkog i religijskog autoriteta, slobode vjere i građanstva koje nije vezano za religiju, muslimani bi mogli da iskazuju i očuvaju svoju vjeru. Pravni okvir za to je sloboda vjere, a oblasti iskazivanja su obredi, naučavanje, praksa i poštivanje. Šta to znači, govore nam presude Evropskog suda za ljudska prava.
O oživljavanju islamskih nauka i reformi islamskih institucija
Preporod: Kada govorimo o islamskim studijima u BiH koje biste izazove koji se danas nalaze pred islamskim mišljenjem i muslimanskom akademskom zajednicom izdvojili kao najvažnije?
Karčić: U pogledu predmeta bavljenja današnjih islamskih studija u BiH, mislim da je potrebno da se uspostavi balans između istraživanja islamske baštine i odgovora na savremene probleme. Što se tiče prvog područja, imamo na umu da je naša islamska baština nedovoljno istražena i da treba nastaviti kritičko izdavanje rukopisa i dokumenata koji se nalaze u našim bibliotekama i arhivima. Time će se osigurati građa za jednu intelektualnu ili kulturnu historiju islama u BiH. S druge strane, imamo savremene probleme koji zahtijevaju teološku, filozofsku ili pravnu refleksiju. Naše islamske studije treba da odgovore na ova pitanja.
U pogledu metoda islamskih studija, potrebno je da naša istraživanja idu pravcem metodološkog pluralizma i pored jezičkih metoda sve više koriste metode ostalih humanističkih i društvenih nauka. Time bi naša nauka uhvatila korak sa tendencijama u glavnim svjetskim centrima islamskih studija.
Preporod: Gdje je, prema Vašem mišljenju, prostor za kritički pristup, za idžtihad, gdje vidite prostor za reformu naprimjer fikha? Koliko je važan, naprimjer, u mogućoj reformi izlazak iz inerpretativnog modela ustanovljenog na razumijevanju stvarnosti u kojoj ‘živimo samo mi’? Vidimo li uopće prostor u kojem se takva reforma islamskog mišljenja može dogoditi?
Karčić: Već više od jednog vijeka se govori o oživljavanju islamskih nauka i reformi islamskih institucija. Ono što je trebalo da se reformiše jeste naše razumijevanje islamskih izvora i historijski nastalih institucija. To je bila tradicija islah i tedždid pokreta s kraja 19. vijeka. Interesantno je da je taj pokret nastao u zemljama koje su došle u kontakt sa izazovima zapadnog svijeta (Egipat, Indija, Osmanska država) i perifernim muslimanskim zajednicama (Carska Rusija, BiH, Malajski arhipleg). Ako bismo slijedili analogiju s ovim pokretom, onda bismo savremenu reformu islamske misli mogli očekivati od muslimanskih zajednica koje se nalaze na današnjem Zapadu (Evropa, SAD, Kanada, Australija, Novi Zeland). Te zajednice ne žive same već zajedno s drugim građanima različitih vjera i tradicija, te će njihovo promišljanje vjerovatno uzeti u obzir tu činjenicu.
Preporod: U Vašem tekstu “Od prava do etike: proces modernizacije i reinterpretacija Šerijata u BiH”, pisali ste, između ostalog, kako „bosanski muslimanski učenjaci glavnog toka treba danas da pažljivo analiziraju, evaluiraju, sistematizuju i dalje razviju naslijeđe moderne islamske misli u BiH. Čineći to, vjerujemo, oni će učiniti ovo naslijeđe pristupačnijim i prihvatljivijim za muslimane Zapadne Evrope“. Muslimanski učenjaci s ovih prostora dali su svoj doprinos razvoju islamske misli. I ranije ste spominjali da je problem u tome „koliko su muslimani Evrope o ovom upoznati, odnosno koliko smo im te doprinose prezentirali.“ Vama je, evo, uz akademika Enesa Karića, Izvršni odbor Udruženja muslimanskih društvenih naučnika iz Velike Britanije (AMSS) dodijelio svoju prestižnu nagradu za životno djelo 2018. godine. Koliko toga se promijenilo u posljednjih desetak godina?
Karčić: Kada sam se bavio pitanjem doprinosa bosanskih muslimana opštem razvoju islamske misli u moderno doba, zaključio sam da je taj doprinos dvojak: razvoj islamske misli u BiH u postosmanskom periodu i uređenje islamskih institucija. Oba ova aspekta nisu bila dovoljno poznata u svijetu.
Jedan od razloga toga bio je što naši autori većinom nisu pisali na svjetskim jezicima. Svakako i u drugoj polovini 20. vijeka imamo naše autore koji svoje doktorske i magistarske teze pišu i objavljuju na arapskom jeziku. Od posljednje decenije 20. vijeka pojavljuju se i knjige naših autora na engleskom jeziku. Istovremeno se povećava i interes stranih naučnika za muslimane u BiH. Pojavljuju se, takođe, autori porijeklom iz BiH koji žive u inostranstvu i sami pišu na engleskom jeziku o BiH i islamu. Sve ove radove treba da uzmemo u obzir kada se bavimo islamskim studijama.
Naši pojedini autori postaju nezaobilazna referenca u svim spomenutim radovima. I ne samo to, pišući na engleskom jeziku naši autori dolaze u priliku da nude vlastiti narativ o svojoj historiji, institucijama, ulemi i sl. To im, takođe, otvara vrata koja vode do uključivanja njihovih radova u nastavne programe svjetskih univerziteta.
Kao rezultat, povećava se utjecaj ili impact factor znanja koji smo mi proizveli o samim sebi. Mi više nismo objekat istraživanja islama u BiH već subjekt. Dovoljno je da pogledate Google Scholar i citiranost pojedinih naših autora.
To su ove godine prepoznale kolege iz Udruženja muslimanskih društvenih naučnika (AMSS) iz Ujedinjenog Kraljevstva i dodijelili nagradu za životno djelo kolegi Enesu Kariću i meni.
Iz ovoga možemo zaključiti da je neophodno da svi oni koji se bave islamskim naukama kod nas, pored radova na našem jeziku, treba da odaberu jedan svjetski jezik na kome će takođe objavljivati. Oni, takođe, treba da budu prisutni u svjetski poznatim časopisima i da na taj način učestvuju u tekućoj naučnoj debati o pitanjima kojima se bave.
Perspektiva za muslimane u Evropi je u punoj integraciji, očuvanje islama kao vjere i dijela njihovog identiteta. Mislim da pri tome muslimani treba da uče iz iskustva Jevreja u Evropi. Jevreji su od 18. vijeka prošli kroz period Prosvjetiteljstva i političke emancipacije u 19. vijeku, riješili pitanje odnosa vjerskog prava i državnih ustava, uočili nedostatke života u getima, itd. Taj proces je zaustavljen dolaskom nacista na vlast u Njemačkoj i kasnijim Holokaustom. Muslimani treba da budu osjetljivi na pitanja ljudskih prava i sloboda, da se za njih bore i da budu osjetljivi na jačanje desničarskih snaga na Starom kontinentu da se historija ne bi ponovila
Ono što je trebalo da se reformiše jeste naše razumijevanje islamskih izvora i historijski nastalih institucija. To je bila tradicija islah i tedždid pokreta s kraja 19. vijeka. Interesantno je da je taj pokret nastao u zemljama koje su došle u kontakt sa izazovima zapadnog svijeta (Egipat, Indija, Osmanska država) i perifernim muslimanskim zajednicama (Carska Rusija, BiH, Malajski arhipleg). Ako bismo slijedili analogiju s ovim pokretom, onda bismo savremenu reformu islamske misli mogli očekivati od muslimanskih zajednica koje se nalaze na današnjem Zapadu
