Zemlje u razvoju imaju veću stopu nataliteta nego razvijene zemlje. Nisam siguran koliko se možemo nazivati razvijenom zemljom, ali šta nam govore demografski pokazatelji za BiH?

Postoje određene zakonitosti u razvoju društva kroz vrijeme i prostor. Kada društvo ulazi u postindustrijsku fazu razvoja, ono neminovno prolazi i kroz takozvanu demografsku tranziciju koju karakterizira postepeni pad prirasta stanovništva i povećanje starosnih kategorija u ukupnoj populaciji, porast mortaliteta, lagano smanjivanje prosječnog broja članova domaćinstva, postepeno preseljavanja stanovništva iz ruralnih područja u urbane centre itd. Ovaj proces je, prema procjenama eksperata, trebao trajati u BiH negdje do 2025. godine, pošto smo već bili u njeg ušli devedesetih godina prošlog stoljeća. Međutim, zbog agresije na BIH sve je to poremećeno i ubrzano, što je rezultiralo šokantnim demografskim promjenama. Uzmite samo u obzir kolika je bila smrtnost i raseljavanje stanovništva tokom rata, gubljenje fertilno sposobnih generacija čak i u poratnom periodu itd. Primjera radi, u periodu 1996-2005. smanjenje živorođenih se odvijalo po godišnjoj stopi od 3,2%, što je daleko više u odnosu na predratni period, recimo za razdoblje 1981-1991., kada smo imali godišnju stopu smanjenja od 0,6%. S druge strane udvostručila se godišnja stopa umrlih, tako da je sada 3,5% , u odnosu na pomenuti predratni period kada je bila 1,8%. Ukoliko se ovako negativni trendovi hitno barem ne uspore, čeka nas zastrašujuća „bijela kuga“. Eksperti Ujedinjenih nacija, koji se bave praćenjem populacionih trendova u svijetu predviđaju da bi se broj stanovnika u Bosni i Hercegovini mogao gotovo prepoloviti u odnosu na današnju cifru od cca 3,8 miliona, koliko se cijeni da ih trenutno živi u ovoj zemlji, i to do 2050. godine, te da bi, zbog ubrzanog starenja, sadašnja prosječna životna dob, koja je između 35 i 40 godina, mogla čak premašiti prosjek od 50 godina. To ne znači da se neki trendovi u demografskoj tranziciji bh. društva ne mogu usporiti i obezbijediti pretpostavke za pozitivniji i stabilniji natalitet.

Možemo li taksativno nabrojati strateške korake koji će rezultirati pozitivnim demografskim promjenama i postoji li razlika u pronatalitetnoj strategiji između manjeg entiteta i Federacije?

Efekti kontinuiranog provođenja mjera određene populacione politike postaju vidljivi tek nakon dvadesetak godina. To je vrlo složeno i nadasve društveno zahtjevno pitanje. Prvo, neophodno je da društvo prepozna pronatelitenu populacionu politiku kao vlastitu potrebu i interes, te, nakon što je definira i usvoji, ustraje u provedbi takvih populacijskih mjera. Nužno je, dakle, osmisliti pronatalitetnu politiku koja će motivaciono utjecati na rađanje djece, uključujući i usvajanje odgovarajuće zakonske regulative kojom će se, između ostalog, garantirati: obezbjeđivanje socijalne sigurnosti fertilno sposobnih bračnih parova, naročito mladih, stimuliranje njihovog zapošljavanja, olakšice pri rješavanju stambenih i drugih egzistencijalno važnih pitanja, odgovarajuću ekonomsku zaštitu trudnica, garantiranje radnog mjesta tokom trudnoće i porodiljskog odsustva, uključujući i odgovarajuću materijalnu pomoć u školovanju i zbrinjavanju djece, pogotovo u pretškolskoj dobi, primjerenu zdravstvenu zaštitu, posebno stimulisanje rađanja trećeg i svakog narednog djeteta, poreske i druge olakšice takvim roditeljima itd. Umjesto toga, danas trudnice s razlogom strahuju da li će uspjeti zadržati radno mjesto, a o optimalnom porodiljskom odsustvu i nekoj kontinuiranoj materijalnoj pomoći mogu samo sanjati. Istina, po tom pitanju u Republici Srpskoj, koja ima veći pad nataliteta od FBiH, situacija je nešto manje loša nego u ovom drugom entitetu. Doista, demografski pokazatelji su nam alarmirajuće upozoravajući. Prema istraživanju iz 2008. koje se odnosilo na stanje u RS-u, taj entitet karakterizira negativna stopa prirodnog priraštaja i to u kontinuitetu već više godina, kao i drugi relevantni pokazatelji vezani za fertilitet, mortalitet, starenje populacije itd. Što se tiče FBiH, pokazatelji su samo za nijansu manje loši. I, umjesto da imamo jedinstvenu, na razini cijelog društva, odnosno države usvojenu pronatalitetnu politiku, mi se, tu i tamo, bavimo nekim separatnim populacionim politikama koje su, pogotovo u etnički heteronomnim zajednicama, kakvo je bh. društvo, unaprijed osuđene na neuspjeh, a uz to su i diskriminirajuće. Konkretnije kazano, nešto se u ovom smislu radi na razini entiteta RS i u Kantonu Sarajevo. Što se tiče drugih kantona, a pogotovo državne razine, nije mi poznato da se na tome nešto poduzima. Dalje, važno je revitalizirati porodicu, odnosno njene temeljne funkcije, podstaći revitaliziranje multietničnosti na cijelom području ove zemlje, zaustaviti pražnjenje ruralnih područja i stihijsko nagomilavanje stanovništva u urbanim centrima. Imperativno je učiniti realno stimulativnim ostanak u seoskim područjima, pogotovo mladih, te povratak tokom rata prognanog stanovništva u ranija mjesta življenja, ali koja treba komunikacijski kvalitetno povezati sa urbanim centrima, obezbijediti im odgovarajuću obrazovnu, zdravstvenu, kulturnu i drugu infrastrukturu. Govori se o politici održivog povratka, ali na koji način se to sprovodi? Potrebno je napraviti istraživanje o tom održivom povratku, otići i razgovarati s tim ljudima, šta im je potrebno a nemaju, zašto su neki ponovo otišli ili razmišljaju da definitivno odu itd. Treba također istražiti i kolektivne centre i vidjeti ko, u okviru „politike ostanka“, manipulira s tim ljudima. Bez efektivne povratničke strategije i zaustavljanja „demografskog inžinjeringa“ vezanog za politiku etničke homogenizacije ovih prostora, ovo društvo neće moći preživjeti dugoročnije gledano. Ko će sutra spriječiti, odbraniti da se, primjera radi, Republika Srpska ne otcijepi, ili neke druge nedopustive aktivnosti ako tamo bude živjelo devedeset posto i više srpske populacije, a možda i samo onih „Karadžićevih 3% !“ nesrpskog življa? A da se to ne bi desilo valja povratnicima osigurati istinski održiv povratak. S druge strane, valja se zapitati, do kada će se optuživati samo drugi zbog teške situacije bez obzira o kome se entitetu ili kantonu radilo? Šta su to Bošnjaci ili Hrvati mogli zapriječiti političkim i entitetskim liderima u RS-u da ne obezbijede bolje uvjete za život na tom području? Ništa. Ista je situacija i u FBiH, s tim što krivnju za ovako tegobnu situaciju za život valja adresirati na Bošnjake i Hrvate, ovisno od njihove većinske prisutnosti po kantonima.