Poštovani profesore Ćurak, ovaj razgovor ćemo otpočeti sa situacijom u Bosni i Hercegovini. Kako gledate na procese formiranja vlasti nakon posljednjih izbora?
Dr. Nerzuk Ćurak: Teško je biti optimista, čak i ako vlast bude formirana do momenta objavljivanja ovog razgovora. Kad to kažem, uvjeren sam da nas čekaju godine političkog pozicioniranja koje za cilj neće imati samo što veći gram vlasti za svaku od involviranih stranaka, nego i radikalizaciju politike u smjeru rješavanja nacionalnog pitanja u BiH na način koji, po mojoj procjeni, neće biti dobar, odnosno neće povećati razinu povjerenja u zemlji. Unutrašnji odnos snaga je formatiran tako da se predstavnici dominantnih hrvatskih političkih opcija homogeniziraju oko stava da ne postoji nikakav mogući oblik institucionalne ravnopravnosti Hrvata ako ga ne prati vrlo jasan nacionalni teritorij. To dalje znači da politika koju artikulira HDZ može imati ključne poluge vlasti u zemlji, kao što su član Predsjedništva države, ključna ministarstva na različitim razinama vlasti, moćnu institucionalnu poziciju u Domovima naroda, sve to u HDZ ključu ne ukazuje na ravnopravnost, nego na neravnopravnost, pa se plašim da takav pristup u konačnici može izazvati krajnje ciničan i nekonstruktivan odgovor bošnjačkog i srpskog nacionalizma. Stalni govor o ugroženosti izazvat će, kad-tad, sistemom spojenih posuda, nacionalističke odgovore o bošnjačkoj i srpskoj ugroženosti i bojim se trajnu dominaciju negativnog principa “vječito vraćanje istog”.
- Kakva je situacija u ostala dva nacionalna tabora?
Dr. Nerzuk Ćurak: Dominirajuća bošnjačka politika oličena u SDA pati od odsustva svijesti o državnom razlogu, ma koliko se, na pojavnoj ravni, tvrdilo i činilo suprotno. Još uvijek, iza javne političke scene, djeluju sile koje SDA više vide kao stranku koja inklinira nekoj koncepciji kvaziummeta, nego modernoj konzervativnoj evropskoj stranci. Ustvari, da budemo precizni: javni govor o evropeizaciji, prati ilegalna sklonost ka orijentalizaciji. Treći bitan faktor, srpska politika, je, bez obzira na neke negativne geopolitičke implikacije za tu politiku, uspjela proizvesti prvorazredan status za Republiku Srpsku u Bosni i Hercegovini. Mi sada poslije dužeg vremena imamo neporecivu političku činjenicu - da je cjelina srpskog političkog bloka prisutna kao faktor moći u Bosni i Hercegovini. U RS-u na vlasti je SNSD, a na državnom nivou blok stranaka okupljenih oko SDS-a, tako da, faktički, RS ima dvostruku zaštitu. To je, u najkraćem, velika slika unutar čijeg okvira se proizvodi vlast.

Promjena stava Zagreba

- Kako će na ove unutarnje prilike utjecati promjene na čelu u susjednoj Hrvatskoj, a naravno i promjene koje su se desile i u Srbiji?
Dr. Nerzuk Ćurak: Dejtonski mirovni ugovor konstituirao je političku zajednicu koja zahtijeva međunarodnu upravu. Pored međunarodne uprave, BiH je imala i tu nesreću da su dvije susjedne zemlje, koje su bile snažno involvirane na različite načine u rat protiv Bosne i Hercegovine, Dejtonskim mirovnim ugovorom pozvane da svjedoče Bosnu i Hercegovinu i da pomognu njenu političku emancipaciju, a desilo se suprotno. I Srbija i Hrvatska su već 20 godina, ali mimo međunarodnog statebuildinga (što je historijska greška) uključene u izgradnju BiH na način koji, kada je u pitanju Srbija, svjedoči njenu razgradnju, a kada je u pitanju Hrvatska, odnos prema BiH se mijenja, od neodgovorne nezainteresiranosti preko zbiljske zainteresiranosti za izgradnju države, do današnje redukcije politike Hrvatske prema BiH samo i samo na hrvatsko pitanje. Za tu promjenu prioriteta zvaničnog Zagreba ogromna je odgovornost, s jedne strane na zvaničnom Sarajevu, koje isijava onespokojavajuću inkompetenciju u pitanjima regionalne politike;  s druge strane, proces emancipacije hrvatske politike u Bosni i Hercegovini u pravcu etnoteritorijalne federalizacije i etnonacionalne geografske homogenizacije. Zagreb je osnažio rastom političke, intelektualne, kulturne, obrazovne i medijske moći pojedinaca i grupa koji unutar Hrvatske favoriziraju koncept tri nacionalne teritorije u BiH, dok je istovremeno tekao proces posvemašnje redukcije javnog prostora za hrvatske intelektualce, političare i javne radnike koji imaju integralistički pristup prema izgradnji BiH kao zajedničke domovine tri konstitutivna naroda i drugih građana koji su podjednako i istovremeno ravnopravni na cjelini teritorije svoje države. Ipak, mislim da je Hrvatska svojom pripadnošću dvjema ključnim transatlantskim organizacijama (EU i NATO) upućena na razumijevanje šireg svjetskog okvira: budući da je pitanje međunarodnopravnog suvereniteta Bosne i Hercegovine apsolvirano, smisao BiH kao države je u njenoj daljoj funkcionalnoj izgradnji što je strateški interes i EU i NATO-a. Nadam se da će Hrvatska, krećući se unutar zadatog okvira zapadne politike prema Balkanu, pomoći BiH da se, bez isključujućih partikularnih favorizacija, izgradi kao zemlja za sve naše ljude.
- Kako gledate na odnos istočnog susjeda?
Dr. Nerzuk Ćurak: Srpska politika prema BiH je politika obilježena jednim povijesnim teritorijalnim kompleksom, jednom povijesno konstruiranom idejom da BiH pripada imaginariju srpskog duhovnog prostora. Predstavnici konzervativne i neokonzervativne Srbije tako interpretiraju i definiraju Bosnu i Hercegovinu. Aktualna vlast u Srbiji baš tako motri BiH, a pojavno, zbog političke korektnosti, pragmatizma i strateške ambicije da se od Zapada izmuze što više novca za posrnulu ekonomiju, Vučićeva politika može se samo doimati drugačije. Stvarno, iza te politike stoji surovi kvaziimperijalni nacionalizam. I to ostaje kao neka stalna tendencija unutar nacionalističke i postnacionalističke srpske politike. Istovremeno, baš u Srbiji, unutar autsajderske intelektualne, kulturne i političke scene, prisutna je najveća odanost Bosni i Hercegovini, odanost u smislu da se uveliko insistrira na istini, na onome šta je Srbija uradila u BiH, da se srpsko društvo s tim mora suočiti i da se treba okončati sa velikosrpskim konceptima kada je u pitanju BiH. Nažalost, taj misleći autsajderski intelektualni svijet Srbije još uvijek nije prevagnuo u Srbiji, vjerovatno nikada ni neće, ali on ostaje kao jedan moćni podsjetnik da bi rastom takvih ideja opadao mit o Republici Srpskoj kao srpskom duhovnom prostoru i kao Srbiji plus.  Kad to kažem, mislim na važnost afirmacije onih pristupa u Srbiji koji kritički razaraju stavove srpske nacionalističke desnice o RS-u kao ratnom plijenu Srbije jer je entitet RS unutrašnji teritorij BiH sa, barem po ustavu, zagarantiranom ravnopravnošću tri konstitutivna naroda, nadati se uskoro i svih građana.

Krivica i odgovornost

- Evo, 20 je godina od završetka rata i potpisivanja Dejtona i 20 godina od kada se desio genocid u Srebrenici... Vi ste u britanskom Guardianu 2011. godine objavili tekst o ratnim zločincima, u kome zagovarate da ne mogu krivci biti samo pojedinci. Šta je dosada, 20 godina nakon genocida u Srebrenici, to poricanje proizvelo? Koliko ga ima u međunarodnim krugovima i u okruženju i kuda ono može odvesti?
Dr. Nerzuk Ćurak: O toj osjetljivoj problematici treba govoriti vrlo precizno. Znači, izuzetno je važno da napravimo razliku između krivice i odgovornosti. Krivica je uvijek individualna i tiče se pojedinačnog, pravnog kažnjavanja osoba za njihove, sudskim procesom, izvan razumne sumnje, dokazane zločinačke akte. Ali, nakon velikih kataklizmi i zločina koji uključuju i genocid kao oblik radikalnog zla, ne može se objasniti ono što se desilo samo kroz koncept individualne krivice koja se utvrđuje na međunarodnom ili na nacionalnim sudovima. Kada tako stvar postavimo, onda nam mora biti jasno da u interpretaciji onog što se desilo u BiH, moramo poći od koncepta velike slike. Kada bi se interpretacija rata protiv Bosne i Hercegovine zaustavila samo na pojedinačnoj, pravno sankcioniranoj ljudskoj krivnji, onda bismo bili pošteđeni najvažnijih odgovora koji nas približavaju istini. Dakle, pored te varijable pojedinačne individualne krivnje, moramo uključiti pitanje odgovornosti koja nadilazi individualnu krivnju. Vi znate da je Karl Jaspers, u zimu 1945. kroz spis “Pitanje krivnje” vrlo precizno elaborirao odgovornost njemačkog naroda koja nadilazi individualnu krivicu Hitlera i njegovih pomoćnika, sljedbenika, epigona itd. Mogu li se naše nacije suočiti sa svojom odgovornošću? Taj tekst u Guardianu je izašao pod naslovom: “Mladić nije bio sam”. To već implicira da je ključna tendencija moje argumentacije kako sudska presuda za zločine najvažnijim naredbodavnim akterima zločina, u smislu njihove političke i vojne odgovornosti nije dovoljna, jer neće dovesti do katarze u zajednicama u čije ime je zločin počinjen, a da najveći broj pripadnike te zajednice niko nije ni pitao da li se slažu da se ti zločini počine ili ne.

Redukcija “hrvatskog pitanja”

Ta redukcija, od koje nema koristi ni Hrvatska ni Bosna i Hercegovina ni hrvatsko pitanje, rezultat je obostrane krivice Sarajeva i Zagreba. Sarajevo, kao glavni grad Bosne i Hercegovine, dugi niz godina ne proizvodi nikakvu politiku prema Zagrebu pa se vrlo često umjesto kroz otvorena vrata išlo kroz zatvoren prozor što je značajno utjecalo na promjenu prioriteta Zagreba: hrvatsko pitanje postalo je važnije od Bosne i Hercegovine a na tu redukciju nije utjecao ni promijenjeni geopolitički pejzaž nakon Putinovog ekspanzionizma koji se, unutar geopolitičke metodologije, treba motriti i kao implicitna opasnost za Hrvatsku.

Suočenje sa zločinima

- Ipak dominantno je bježanje od odgovornosti ka kulturi poricanja.
Dr. Nerzuk Ćurak: Svaki odgovoran čovjek sebi mora postaviti pitanje: Da li je zločin koji je počinjen, počinjen u moje ime samo zato što ja pripadam, ne birajući, toj zajednici? Ljudi u zajednici u čije ime je zločin počinjen moraju kazati: Pa čekajte, zločin je počinjen, ogroman zločin je počinjen? Recimo, kada je u pitanju genocid u Srebrenici, ako cjelina svijeta svojim pravnim i političkim institucijama, svojim najautoritativnijim glasovima i moralnim imperativom svjedoči da je to bio genocid, i članovi zajednice u čije ime je zločin počinjen, bez obzira što nemaju nikakvu vezu sa tim zločinom, moraju se, na nivou moralne i metafizičke odgovornosti suočiti sa najtežim pitanjima svoje kolektivne povijesti. To suočavanje je odgovornost koja pripada običnim ljudima, milionima običnih ljudi iza opresivnih režima. Veliki srpski intelektualac Nenad Dimitrijević, profesor na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti, autor sjajne knjige Dužnost da se odgovori: Masovni zločin, poricanje i kolektivna odgovornost, upravo govori o tome, o kolektivnom zločinu i kolektivnoj moralnoj odgovornosti. I on, koji ni na koji način nije učestvovao u proizvodnji zla, već je naprotiv, svim svojim bićem osuđivao Srbiju zbog njene agresivne i zločinačke politike, insistira na suočavanju sa zločinom pa kaže “da se kolektivna moralna odgovornost treba razumeti kao obaveza svih članova grupe da zauzmu moralni stav o zločinu koji je počinjen u njihovo ime”.  Dakle, Dimitrijević traži potpuno, ogoljelo, precizno suočavanje sa onim što se desilo a ne stalni bijeg u relativizaciju, stalnu kulturu poricanja. Moj javni angažman ide u smjeru da se okonča kultura poricanja i da se afirmira odgovorna kultura sjećanja. To se ne tiče samo srpskog naroda, to se tiče svih kolektiviteta u cijelom svijetu u smislu spremnosti da se suoče sa sopstvenim demonima, sa sopstvenim negativnim naslijeđem bez uljepšavanja, bez proizvodnje heroja od ubica itd. Bošnjačka historija, bošnjačka politika, bošnjačka intelektualna i kulturna scena, svako onaj ko se osjeća pripadnikom bošnjačkog naroda moraju se, u punom kapacitetu svojih naracija i svojih ljudskosti, suočiti sa zločinima na Kazanima, sa pomahnitalim ubijanjem nedužnih ljudi u Grabovici i Uzdolu, sa zločinima koji su se naprosto desili tu i drugdje. Hrvatska politika, akademija, kultura, inteligencija, obični hrvatski građani se u punom kapacitetu moraju suočiti sa logorima, sa zločinima koji su počinjeni u Hercegovini, u Mostaru, u Stocu, u drugim dijelovima zemlje, u Ahmićima..., a ne da svaka nacionalna politika i njihova intelektualna služinčad uvijek pristupaju relativizaciji. Nema relativizacije u zločinu. Samo kroz odgovornu kulturu sjećanja, kroz memorabilije koje će nas podsjećati i na vlastitu krivnju, mi možemo ići naprijed, u bolje, mirno društvo. Moj Prijedor u kome su napravljeni nepojamni zločini, mora se suočiti sa sopstvenim zlom. Ne samo preko nevladinog sektora, ne samo preko malog broja snažnih personaliteta nego se vlast, mora, bez ikakvog uzmicanja odrediti prema logorima, masovnim ubijanjima ljudi, masovnim i pojedinačnim zločinima...
- Kad ste kod Prijedora, dozvolite da Vas prekinem. Upravo sam neki dan saznao poražavajuću činjenicu da su ubojice, unatoč pravomoćnosti presude, još na slobodi. Kako uopće pojmiti činjenicu da neki zločinac dobije 21 godinu zatvora i onda se i dalje šeta slobodno, a ubio je desetine nevinih ljudi upravo u tom gradu?
Dr. Nerzuk Ćurak: Unutar glavnih struktura moći postoji otpor prema istini i operativnim posljedicama njenog prihvatanja, pa se na razne načine bježi od odgovornosti. Mogli smo, recimo, čuti načelnika Općine Prijedor gosp. Pavića kako ne može podržati zahtjeve za izgradnju spomenika ubijenim Bošnjacima i Hrvatima, jer će na njima pisati i ono što ne piše u haškim presudama. Molim Vas, šta to znači? Kakva je to filistarska relativizacija? Da li to znači da na svim spomen-obilježjima svijeta stoje i trebaju stajati samo pravne kvalifikacije?! Pa zašto se onda u Prijedoru ne postavi ploča na kojoj će pisati da je ratni gradonačelnik Prijedora Milomir Stakić uprljao tu instituciju svojim zločinačkim djelovanjem za koji ga je haški sud osudio na 40 godina. A ne da toga nema, nego se ratni gradonačelnik briše iz memorije umjesto da se u školama djeci kaže istina. Zašto se sve svodi samo na pravnu kvalifikaciju, zašto se pokušava samo genocid titulirati zločinom, čime se druga masovna ubojstva i svi drugi oblici zločina obesmišljavaju kao da su u pitanju benigne tuče? A s druge strane, gosp. Pavić takvim pristupom pravi kardinalnu grešku. Pazite, nije sud jedina mjera stvarnosti. Nije pravo jedina mjera stvarnosti. Stvarnost egzistira u mnogo svojih varijacija i valera. Tako da bih ja ovakvu tezu postavio: U Drugom svjetskom ratu nad Srbima Potkozarja je učinjen genocid. Da li Marko Pavić kaže da to nije genocid zato što tad nismo imali taj pojam? Ja mislim da je to bio genocid. To što sud u Hagu, pored već donesenih osuđujućih presuda, još uvijek nije za zločine u Prijedoru upotrijebio kvalifikaciju genocid, da li to znači da ništa nije bilo? To je intencija pokvarene, neodgovorne politike koja bježi od onog tipa kolektivne odgovornosti koji zagovaraju Karl Jaspers i Nenad Dimitrijević.
- Da li u bošnjačkom političkom korpusu postoji dovoljna posvećenost institucionalnom pamćenju?
Dr. Nerzuk Ćurak: Mislim da ne. Izostaje odgovorna, nemanipulativna kultura sjećanja oslobođena dnevnopolitičke svrhe. Nedostaje kultura sjećanja koja će kritički reflektirati i svijetla i tamna mjesta sopstvene historije. Nedostaje u tom institucionalnom pamćenju, ma šta pod tim mislili, Bosne i Hercegovine.

Zrelost nacije?

- Zbog čega je to tako?
Dr. Nerzuk Ćurak: Zato što je bošnjačka politička, intelektualna, kulturna i vjerska nomenklatura u dugotrajnoj pionirskoj fazi koja sprečava zrelost nacije. Još uvijek je prisutna dilema: da li graditi modernu evropsku naciju ili neodgovorno istrajavati na redukciji nacije samo na etnokonfesionalni nacionalitet? Još uvijek je zajednica premrežena islamom kao početkom i ishodištem emancipacije, još uvijek se islam ne tretira samo kao jedan od ključnih elemenata sveukupne duhovnosti, već kao svepokrivajuće, sveobuhvatno načelo. Razlog takvom razumijevanju nacionalne povijesti leži u, nazovimo to tako, stjecaju okolnosti koje su uticale na to da na čelu otpora tokom rata protiv Bosne i Hercegovine, budu, kao donositelji ključnih odluka, oni akteri koji u mome uvidu, nisu razumijevali i još uvijek ne razumijevaju šta je to Bosna i Hercegovina. I više su usmjereni na neka načela iz svog intimnog i partikularnog svijeta, nego na razumijevanje historije.
- Sada ćemo se dotaknuti nekoliko ključnih vanjskopolitičkih tema. Postoji li mogućnost da Rusija kroz svoje veze sa Srbijom i RS-om da iskoristi ovaj nestabilni region da bi Zapad ucjenjivala i bolje riješila Ukrajinu u svoju korist?
Dr. Nerzuk Ćurak: Činjenica je da su zapadne sankcije oslabile Rusiju, da je pad cijena nafte zaista utjecao na njenu državnu riznicu. To su elementi koji obaraju rusku geostratešku i geoekonomsku moć, a koja se vrlo često i prenaglašava u nekim rusofilskim interpretacijama na Zapadu i ovdje kod nas na Balkanu. Rusija nema globalnu moć, već ima regionalnu moć koju dominantno ispoljava upravo u svome najbližem susjedstvu. Ono što postoji kao latentna opasnost je da Putin iskoristi Balkan kao konfrontirajući instrument. Stoga je vrlo važno u kojem smjeru će ići srpska politika. Mi svjedočimo jednoj vrsti mazohizma u srpskoj politici i kulturi kada je u pitanju odnos prema Rusiji. Sjetite se, Rusija priprema Srbiju za veliku investiciju, priprema Beograd za Južni tok, a onda hazjajin Putin samo odustane. I u Srbiji se na to uopće ne reagira na očekivani način jednog prezira, jednog žestokog napada na Rusiju, kao što se u sličnim slučajevima odmah reagira ako takvo nešto uradi Zapad. To govori o jednoj vrsti mazohističke odanosti Rusiji kroz koncepte panslavizma i iracionalnog mesijanstva, ali šta ćemo, to nije interesna geopolitika, nego očigledno geopolitika emocija koju ne treba zanemariti.
- Sada ćemo se prebaciti sa Rusije na područje Bliskog Istoka i naravno želimo čuti Vaš komentar na pojavu “terorističkog entiteta” na teritoriji Iraka i Sirije, a koji sebe naziva “Islamskom državom”.
Dr. Nerzuk Ćurak:. ISIL je gruhnuo u historiju! Ova teroristička mreža provalila je u historiju na beskrupulozan način, izazivajući ljudsku civilizaciju novim konceptima zla i političkim idejama koje su s onu stranu vestfalske političke historije, koje, dakle, negiraju koncept državnog suvereniteta i koje se, na premisama terorizma, pokušavaju nametnuti na način koji negira međunarodno pravo, državne granice, i rekao bih, sami bitak civilizacije kao takve. ISIL kao da je došao iz antihistorije, iz paralelne povijesti kojom vlada gospodar tame Sauron, jer ova skupina primjenjuje zločine koji po intenzitetu i vrsti nasilja pripadaju najtamnijim razdobljima ljudske povijesti. Ja ne vidim mogućnost nikakve vrste političke reprezentacije ISIL-a. Ne vidim nikakav način da se sa takvim pokretom pregovara, on se mora istjerati iz historije.

Odnos Turske i Bosne

- Upravo sam postavio prethodno pitanje da bismo se sada dotakli Turske. Imate na sjeveru Rusiju i probleme u Ukrajini, na jugu je Bliski Istok u haosu – dakle šta je sa Turskom. Imamo Tursku koja je u zadnje vrijeme prilično uspješan model jedne kombinacije islamskog političkog sentimenta i neoliberalne demokratije. Kako vi gledate na položaj Turske, njen odnos sa Bosnom i Hercegovinom? I naravno, želio bih vaš komentar na jednu čudnu stvar koja se desila u posljednje vrijeme – dakle približavanje Turske i Rusije, odnosno Erdogana i Putina.
Dr. Nerzuk Ćurak: Kada ste već spomenuli Erdogana, prvo želim da iskažem jedan vrjednosni stav kada je u pitanju Bosna i Hercegovina. Bez obzira na sve povijesne i recentne greške koje proizvodi entitet koji imenujemo toponimom Zapad, ja tu jednu vrstu proceduralne interpretacije svijeta, zakonske polaganosti, zakona kao apstraktnog bezličnog načela, favoriziram u odnosu na orijentalne despotije. Ne volim što se u BiH favorizira samo jedna politika Turske i to na način koji je podanički. Mene ničim ne impresionira Erdogan, jer je on s onu stranu mog razumijevanja svijeta. On, naime, hapsi ljude koji pišu protiv njega. Ja to moram kritikovati! To je linija, to je vododijelnica između svijeta slobode i svijeta koji smatra da je dovoljna ekonomska sloboda, ekonomski napredak i progres, a da se s druge strane, unutar demokratskog društva uspostavljaju neki vrlo sumnjivi koncepti nedemokratske kontrole. Dakle, ja sam protiv toga. I normalno je da se Erdogan i Putin približavaju jer su to slični svjetovi. Znate, Turska i Rusija spadaju u one države koje imenujem naročitim državama, državama koje imaju imperijalnu historiju. One su oblikovale svijet po svojoj mjeri izvan svojih granica i u tom smislu, uvažavajući taj element koji je važan u savremenoj geopolitici, taj nevjerovatni napredak Turske i tu jednu izgrađenu samobitnost -  ja smatram da približavanje Rusije i Turske, a koje nadilazi geoekonomske kategorije i koje uključuje nešto što mi eventualno ne možemo vidjeti, nije dobro. Ne bih volio da Turska bude dio jednog evro-azijskog bloka kojeg predvodi Rusija.
- Šta to može značiti i kako se može odraziti na Bosnu?
Dr. Nerzuk Ćurak: Za Bosnu i Hercegovinu, koja je u Evropi, i za EU najbolje bi bilo da, sada govorim utopijski, i Turska i Rusija budu dio EU. Što se tiče Rusije, to je zaista imaginacija koja se neće ostvariti možda nikada. A kada je u pitanju Turska, i za Tursku i za EU bi najbolje bilo da Turska bude dio EU, da bude jedan most, jedna vrsta mostobrana Evrope prema Aziji u kojoj se producira nova historija razvoja i to bi na neki način omogućilo EU da ne potone u periferiju. Turska je za EU jedan, u mome uvidu, od najvažnijih igrača i njeno udaljavanje od Evropske unije koje su s jedne strane proizveli evropski neokonzervativci, a s druge turski vesternofobi, nije dobra vijest ni za EU, ni za Tursku, ni za SAD, ni za našu zemlju. Mislim da je za BiH najbolje rješenje snažno jačanje savezništava sa EU i SAD, sa Turskom koja inklinira Zapadu, a ne treba odbaciti ničim uvjetovana savezništva sa drugim zemljama a koja su zasnovana na ekonomskoj dobiti, ekonomskom razvoju zemlje, kulturnoj suradnji i slično. No, nikako nije dobro, po bilo kom osnovu, autsajderskom ili insajderskom, da bilo ko, više ili manje utjecajan u BiH, ima bilo kakve afinitete prema najcrnijim i najmračnijim politikama koje eventualno hoće da dođu ili dolaze iz drugih područja svijeta, npr. sa Bliskog i Srednjeg istoka. To je najgori mogući avanturizam, politički i duhovni zločin i ja sam duboko uvjeren da nazadne i regresivne ideje ovdje neće uhvatiti korijena.