- Poštovani dr. Tufekčiću, nedavno ste odbranili doktorsku disertaciju na Univerzitetu „Džemal Bijedić“ u Mostaru. Možete li nam prvo kazati općenito o vašem istraživačkom problemu kojeg ste tretirali?

 Dr. Tufekčić: Tema moje doktorske disertacije je bila „Kvalitet odgoja i obrazovanja mladih za ekološki održivi razvoj.“ Cilj istraživanja je proistekao iz želje da se na osnovu analize osnovnoškolskog i srednjoškolskog nastavnog plana i programa ispita kvalitet sadržaja odgoja i obrazovanja mladih za ekološki održivi razvoj, te da se na osnovu stavova učenika i nastavnika istraži kvalitet odgoja i obrazovanja mladih za ekološki održivi razvoj. Značaj ovog istraživanja ogleda se u podsticanju odgovornih osoba i institucija za razvoj i odgoj djece i mladih da koordinirano djeluju na provođenju ekološkog odgoja i obrazovanja za održivi razvoj. Zatim, da sagledaju probleme i teškoće koje prate njegovu realizaciju u školi i šire, kao i da osobama koje provode ovaj vid odgoja, dakle, roditeljima, profesorima, pedagozima i dr. - treba pružiti stručnu, materijalnu, moralnu i drugu podršku i pomoć kako bi se djeca i mladi pravilno ekološki odgajali i obrazovali i stekli ekološke kompetencije kroz zauzimanje pravilnog stava, ponašanja i djelovanja neophodne za stimuliranje održivog razvoja.

Ekološka pedagogija

- Dakle, radi se o cjeloživotnom učenju?

Dr. Tufekčić: Da. Odgoj i obrazovanje za održivi razvoj nije jednokratno učenje niti je samo konačan rezultat uspjeha, nego trajna potreba za učenjem o održivom razvoju, odnosno potreba za razvijanjem i angažiranosti djece, mladih i odraslih u permanentnom učenju. Dakle, potrebno je ovim obrazovanjem obuhvatiti sve ljude u svim životnim dobima, u čemu je čovjek glavni pokretač i korisnik svoga napretka, a njegov razvoj je uslovljen stalnim učenjem, odnosno razvojem ličnih sposobnosti učenja o održivom razvoju u užem smislu i razvojem sposobnosti u širem smislu. Neosporno je da u osnovna obilježja odgoja i obrazovanja za održivi razvoj spadaju: interdisciplinarni i holistički pristup učenju o održivom razvoju, isticanje vrijednosnih kriterija, razvijanje kritičkog i kreativnog mišljenja u rješavanju problema, podsticanje različitih oblika kreativnog učenja, učenja kroz terenski rad, zatim iskustveno učenje, produktivne i tolerantne diskusije, razvijanje sposobnosti donošenja samostalnih odluka, te spremnost da se lokalno djeluje. To su u najkraćem temeljne odrednice moje doktorske disertacije, koja je moj skromni pokušaj da se pruži naučnoistraživački doprinos istraživanju kvaliteta odgoja i obrazovanja mladih za ekološki održivi razvoj i doprinos razvoju bosanskohercegovačke ekološke pedagogije.

- Kažite nam, otkud interes za ovu oblast?

Dr. Tufekčić: Želja mi je bila da aktuelna dešavanja na sve problematičnijem polju ekologije dovedem u vezu sa islamskim učenjem i ponudim neke religijski i naučno-istraživački utemeljene odgovore na aktuelna dešavanja u svijetu i kod nas. Želio sam da napravim otklon od teorijske i istraživačke prakse po kojoj muslimani još uvijek raspravljaju o temama vezanim za abdest i detalje koji suštinski ne odgovaraju na potrebe ovovremenog čovjeka, dok s druge strane traju temeljita istraživanja u području kvantne fizike, biohemije, dok se planiraju putovanja u svemir. Smatram da je savršenstvo Allahove, dž.š., vjere najbolje svjedočiti ako vlastitim naučno-istraživačkim naporima i muslimanima i nemuslimanima pokažemo koliko je i savremeno i svevremeno islamsko učenje, istražujući teme koje su globalno aktuelne, kao što je danas ekologija. Kada progovorimo o ekologiji iz islamske perspektive mnogi se iznenade kada se suoče s činjenicom koliko pažnje islam u svojim izvorima posvećuje ekološkom učenju, održivom razvoju, zaštiti eko-sistema, pa čak i pravima životinja i biljaka. Ovo posebno ima li se u vidu vrijeme u kojima su ti stavovi promovirani, u vrijeme 7. stoljeća kada mnoge nauke nisu bile ni kodificirane. Baveći se ovom temom kroz magistarsku i doktorsku disertaciju želio sam metodološki utemeljeno i naučno-istraživački relevantno pružiti doprinos razumijevanju današnjih ekoloških problema gledano kroz prizmu islamskih izvora.

Odsustvo ekološke svijesti

Sa kalendarskim nastupom proljeća obilježavaju se međunarodni dani šume i vode. Koliko kod muslimana postoji svijest o potrebi zaštite životne okoline i resursa?

Dr. Tufekčić: Niti jedno religijsko učenje, niti neka druga ideološka doktrina ne govori o zaštiti životne okoline, umjerenom konzumiranju planetarnih resursa, pravima i suživotu svih eko-sistema kao što govori islam. Nažalost, evidentan je veliki disbalans između postulata islamskog učenja i prakse današnjih muslimana. S velikom sigurnošću možemo konstatirati da je danas kod muslimana svijest o potrebi zaštite životne okoline i planetarnih resursa na nedopustivo niskom nivou, kako kod nas tako i u svijetu, iako islamsko učenje umnogome potencira ekološku svijest i djelovanje u skladu sa održivim razvojem. Razlozi za odsustvo ekološke svijesti kod muslimana su brojni i kompleksni, kako kod nas u Bosni i Hercegovini tako i svijetu. Mi ekološku svijest trebamo početi obnavljati upravo od onoga počela „ikre!“, educirati muslimane na temelju naših trajnih vrijednosti, kreirati nastavne planove i programe koji će odgovarati potrebama današnjice i obuhvatiti sve faktore ekološkog odgoja od porodice, škole, mas-medija, društvenih ustanova, a posebno kroz institucije Islamske zajednice. Tek takav pristup će doprinijeti razviju kvalitetne ekološke svijesti, koja će rezultirati kvalitetnim ekološkim djelovanjem i vrhunskom ekološkom kulturom u budućim generacijama. Krajnje vrijeme je da počenemo djelovati preventivno, a odgoj mladih je najbolja preventiva. Nikakav sistem kazni i sankcija neće današnju ekološku svijest kod muslimana u Bosni i Hercegovini dovesti na veći stupanj, jer u Bosni Hercegovini nismo u stanju da uposlimo četiri miliona ekoloških policajaca ili komunalnih radnika koji će ići za svakim pojedincem i čistiti nered koji iza sebe ostavljaju.

- U kojoj mjeri je ta svijest prisutna u našim obrazovnim ustanovama općenito, a u kojoj mjeri u obrazovnim ustanovama Islamske zajednice?

Dr. Tufekčić: Islam potencira sklad čovjeka s prirodom, ljubav prema prirodi, ljubav prema drugome čovjeku. To bi trebala biti trajna paradigma ljudskog življenja, značajna i nužna da bi čovječanstvo u budućnosti preživljavalo. Ovdje ću parafrazirati mišljenje jednog od najeminentnijih muslimanskih mislilaca današnjice o sistematskom pristupu ekološkom učenju kroz institucije, a ujedno dati odgovor na postavljeno pitanje. Naime, Jusuf el-Karadavi kaže da naši obrazovni programi ne posvećuju dovoljno pažnje temi ekologije koja bi se trebala izučavati u školama kao obavezan predmet! Također, edukacija za očuvanje čovjekove okoline trebala bi biti i sastavni dio općeg vjerskog obrazovanja. Nažalost, naše vjersko obrazovanje je veoma ograničeno i svedeno samo na usvajanje određenog broja vjerskih pravila, a ostalo je nedopustivo zapostavljeno kao da vjera nema ništa sa problemima s kojima se suočava ovovremeni čovjek. Očuvanje okoline je vjerska dužnost, to naša djeca treba da uče u mektebima i školama, trebaju da znaju da je Alejhisselam kazao: „Ko posiječe sadnicu Allah, dž.š., će ga strmoglaviti u Džehennem.“ Danas, i vjerski odgoj i ekološki odgoj kvalitetno možemo ponuditi kroz nastavu Islamske vjeronauke u školama, mektebima, a i kroz sve institucije islamske zajednice, jer je odgoj kako mladih tako i odraslih primarna zadaća Islamske zajednice, te sve institucije i njeni uposlenici trebaju dati svoj doprinos razvoju ekološke svijesti i ekoloških stavova kod djece, mladih i odraslih, koje će kao svoju istinsku orijentaciju nositi kroz cijeli život.

- Stručnjaci već duže vrijeme ukazuju na alarmantno stanje u području ekologije i upozoravaju na ekološku katastrofu. Budući da su ekološki odgoj i obrazovanje prvenstveno bazirani na vrijednostima, kako ističete u vašem radu, u kojoj mjeri ulogu može odigrati imam, džamija, minbera, vaz, predavanje?

Dr. Tufekčić: Institucije Islamske zajednice zajedno sa porodicom, predškolskim ustanovama, školama, mas-medijima i drugim faktorima mogu odigrati ključnu ulogu u razvijanju ekološke svijesti pojedinaca u ekološkom odgoju i obrazovanju svih dobnih skupina. Iz tih razloga treba reafirmirati islamski odgoj u porodici, odgojno-obrazovnim ustanovama, mektebu, vjerskim ustanovama i uskladiti ciljeve i zadatke u skladu sa ciljevima i zadacima održivog razvoja. Uistinu, brojne su mogućnosti pozitivnog djelovanja institucija Islamske zajednice na ovom polju, a time je velika i odgovornost kako Islamske zajednice tako i nas pojedinaca muslimana. Raduje činjenica da, barem u nekoj mjeri, ima pomaka na polju ekološkog odgojno-obrazovnog rada u institucijama Islamske zajednice.

Resursi i odgovornost?

Odgovorni na državnim funkcijama, pa i Islamskoj zajednici trebaju na odgovorne funkcije postavljati sposobne, provjerene i obrazovane kadrove ako želimo sami sebi napredak, dobro i opstanak. Niko nema koristi od nesposobnog na odgovornom položaju, pa ni onaj koji ga je postavio.

Naša okolina izgleda prezagađeno

Šta je po vama najveći razlog što su naše njive neuredne, rijeke prljave, dvorišta i sela neuređena, stubišta prljava, liftovi išarani, polomljene stolice u parkovima i javnim prostorima i u javnom prijevozu... Šta je uzrok ovome?

Dr. Tufekčić: Naša islamska kultura i civilizacija najlakše se prepoznaje izuzetnim dostignućima upravo na polju kulture življenja. Arhitektura, univerziteti, biblioteke, vodovodi, česme, hastahane, musafirhane... najbolji su svjedoci te kulture življenja o kojoj govorimo. Međutim, to je svjedočanstvo naše prošlosti. Kada su muslimani svoju omladinu odgajali na principima islamskih učenja – da je čovjek Allahov halifa na zemlji, da je sadaka ukloniit prepreku s puta, da je polomiti granu na voćkama ružno djelo, da je mučiti i bez razloga ubijati i loviti životinju grijeh, da je zabranjeno vrišti nuždu u stajaću vodu, da je čistoća pola vjere... – tada su nam pojave tog neekološkog i nekulturnog vandalizma bile strane. Otkako i u kojoj mjeri iz muslimanskog bića odsustvuju islamske vrijednosti i norme u toj mjeri imamo i prisutnu pojavu vandalskog i neekološkog ponašanja koje je u suprotnosti sa vjerom. Generalno mislim da ključni problem kod nas muslimana za sva devijantna ponašanja, kao i neekološko djelovanje i ponašanje leži u ogromnoj otuđenosti od vjere naše djece i omladine. Uistinu, naše rijeke i planine, javne površine izgledaju prezagađeno, dok mi pred tim pojavama zatvaramo oči. Svakodnevno gledamo kako tone otpada plutaju našim rijekama i pred tim zatvaramo oči, kao da je to nebitno i da nas se uopće ne tiče. Žalosno je da danas kod muslimana nailazimo na toliku ekološku nekulturu, neosviještenost, neurednost i nered u životu i radu, a svjedočimo da pripadamo tako čistoj vjeri koja toliko naglašava ekološku svijest i ekološko djelovanje. Imajući to u vidu, slobodan sam zaključiti da je mjera u kojoj je današnji musliman udaljen od izvornog učenja islama, ustvari, i mjera u kojoj su u njegovoj životnoj praksi prisutni i ekološka i svaka druga nekultura i nered.

- Ranije ste istraživali prisutnost ekoloških sadržaja u udžbenicima islamske vjeronauke, šta ste u tom istraživanju ustanovili?

Dr. Tufekčić: Udžbenici osnovnoškolske islamske vjeronauke, pored svih odgojnih poruka koje nose, u sebi imaju i određene sadržaje ekologije koji imaju odgojnu funkciju i koji su usmjereni na razvoj ekološke svijesti kod učenika. Međutim, količina i kvalitet tih sadržaja u udžbenicima je na veoma niskom nivou. Pojedini udžbenici uopće ne sadrže nikakve sadržaje sa ekološkim učenjima. Nastojanje ovog istraživanja bio je da se naučno utemeljenom argumentacijom osnaži prisustvo predmeta islamska vjeronauka u našem odgojno-obrazovnom sistemu i istakne njegova uloge u cjelokupnom školskom odgojno-obrazovnom procesu.

Kvalitet ljudskih resursa

Stekli ste zavidno akademsko obrazovanje, iako uopće ne radite u oblasti za koju ste se educirali. Zašto je to tako? Gdje je tu Islamska zajednica?

Dr. Tufekčić: Ljudski resursi su najvažniji resursi jedne zajednice i od njih uslovno rečeno zavise svi ostali. Bosna i Hercegovina spada u red država sa najmanje visokoobrazovanih stanovnika u odnosu na ukupan broj stanovništva. Kao što mnogo šta ne funkcionira u našoj državi tako i ovo područje nije na odgovarajući način postavljeno. Općepoznato je da su korupcija i nepotizam zavladali u našem društvu, da postaju svakodnevna otrcana fraza na koju više slabo ko reagira. Pravi menadžer prvenstveno treba da ima osjećaj za kvalitet ljudskog resursa ako želi da razvija i unaprjeđuje ono za šta je odgovoran. Obeshrabrujuće djeluje činjenica da nam osobe sa visokim obrazovanjem odlaze iz Bosne i Hercegovine i da pored tako niske stope visokoobrazovanih na biroima rada imamo nezaposlene i neangažirane osobe sa visokim obrazovanjem.

- Kako u tom domenu vidite stanje u Islamskoj zajednici?

Dr. Tufekčić: Poseban problem ima Islamska zajednica koja nema odgovor na sve veću pojavu visoko obrazovanih ljudi sa raznih islamskih univerziteta, pa i sa naših islamskih fakulteta. Riječ je o sve većem broju takvih osoba. Islamska zajednica ne treba biti samo prostor i prilika za uhljebljenje takvim kadrovima nego, naprotiv, treba da ih iskoristi za svoj rast i razvoj. Ujedno, na taj način će izbjeći i sve veću pojavu vaninstitucionalnog djelovanja. Islamska zajednica je majka ovog naroda, duša ovog bošnjačkog bića i treba biti svjesna paradigme koju je postavio rahmetli Alija Izetbegović kada je rekao da je naš cilj islamizacija muslimana. Danas je mnogo naših muslimana koji tumaraju u neznanju o svojoj vjeri i o samom sebi. Islamska zajednica treba da odgovori na ovo pitanje, da stavi te neangažirane visokoobrazovane kadrove u službu oblikovanja našeg naroda na način da raširi svoj okvir osmisli i realizira određene projekte. Zašto ne bismo imali u Bosni i Hercegovini 30 medresa koje su danas gimnazije, a ne škole za imame? Zašto Islamska zajednica nema mnogobrojne osnovne škole, predškolske ustanove u kojima bi angažirala te visokoobrazovane kadrove, te na taj način spriječila razna djelovanja van institucija Islamske zajednice, a ujedno postigla i nužni cilj vraćanja muslimana na put sa kojeg su nas na silu odvodili u proteklim desetljećima. Danas nam država čak i pomaže da to možemo da uradimo i zakonski i finansijski. Kada su naši djedovi mogli imati najstariju obrazovnu instituciju na Balkanu prije 500 godina, kada smo mogli imati Islamski fakultet u najmračnije doba komunizma kako to da danas, naprimjer, nemamo islamski univerzitet sa raznim i mnogobrojnim studijskim programima, a niko nas ne sprječava u tome. Ne mogu se složiti sa činjenicom da danas pojedinci otvaraju i uspješno razvijaju svoje privatne univerzitete, a Islamska zajednica ga nema. Islamska zajednica, bez koje nam nema opstanka na ovim prostorima, i u ovom segmentu hitno treba odgovoriti zahtjevima vremena, stanja, potrebama muslimana.