digital-naslovna-skracena.jpg
mobitel-banner-naslovna.jpg
leksikon-banner-za-homepage1.gif
Intervju

Intervju: mr. sci. Elmina Kulašić - BiH je naša inspiracija i poticaj

Autor: Ajša Hafizović Hadžimešić Maj 04, 2015 0
Intervju: mr. sci. Elmina Kulašić - BiH je naša inspiracija i poticaj

Projekat koji je njemačka Fondacija Cinema for Peace započela u BiH 2012. godine postavio je sebi za cilj prikupiti 10 000 priča preživjelih genocid u Srebrenici za video arhiv BiH. Kako Vi, kao jedna od voditeljica razgovora koji su snimani, vidite ovaj projekat i dokle je on, uopće, došao?

 

Do sredine 2013. snimljeno je 1307 priča preživjelih genocida u Srebrenici. Time je realizirana prva faza ovog projekta i ona se u kontekstu svjetskih projekata usmene povijesti po svojim rezultatima može ocijeniti kao najuspješnija ove vrste. Za samo 18 mjeseci snimljeno je 1307 priča.

Projekat u BiH je za Cinema for Peace samo jedan od mnogih projekata. Cilj im je raditi direktno sa preživjelim i sačuvati njihove priče da budu pomoć generacijima koje dolaze da im se to ne ponovi.

Prve osobe čije priče su snimane bile su osobe iz lokalnih udruženja i onda je to išlo lančano. Svako ko je ispričao svoju priču je preporučivao još bar dvije, tri osobe - većinom je to bilo iz familije, pa komšije i dalje.

U kojim gradovima su uzimani intervjui?

U Sarajevu i Tuzli. Veoma sam zahvalna što sam bila dio ekipe koja je snimala ove priče u Tuzli, jer se, po mom mišljenju, srebrenička zajednica u Tuzli dosta razlikuje od srebreničke zajednice u Sarajevu. Srebreničani u Tuzli, čini mi se, još uvijek žive u '95. Mislim da je to zbog toga što su ostali na istom mjestu na koje su došli nakon pada Srebrenice. Smjestili su se u Živinicama i te komplekse koji su trebali biti privremeni oni su preinačili u svoju zajednicu i svaki dan se bude na mjestu gdje su došli kada su istjerani iz Srebrenice - žive u zajednici koja je direktno rezultat i genocida u Srebrenici i rata u BiH.

Oni to rade za svoju praunučad

Bili su to razgovori sa ljudima koji su preživjeli duboke traume. Kako ste se pripremali za njih?

Kada sam krenula da ovo radim plašila sam se da ne postavim pogrešno pitanje, da ne napravim neki gest koji će ih podsjetiti na njihovu traumu, i da ne narušim njihov mir i volju da ispričaju svoju priču. Imali smo osnovna pitanja koja su nam bila kao neki vodič: o njihovom životu prije rata, rat i još tri pitanja o njihovom mišljenju. Primijetila sam koliko ljudi cijene kada ih pitate da kažu svoje mišljenje, kada im date prostor da kažu ono što žele.

Pristup koji sam ja koristila naučila sam iz intervjua koji sam imala sa čovjekom koji je imao 12 godina kada je preživio Marš smrti, ali je u tom haosu izgubio brata. Tada je u šumi proveo gotovo mjesec dana. Intervju sa njim sam imala na samom početku mog rada. On je došao sa još tri rođaka koji su bili veoma zainteresirani da se snime njihove priče, dok je on bio nekako skeptičan. Došao je da vidi ekipu, da vidi ko su osobe koje to rade. Sjećam se da je s oprezom ulazio u studio. Rečeno mu je da uvijek može odustati. Kada je sjeo u fotelju meni je jednostavno sinulo da ga pitam da li je ikada ikome ispričao svoju priču. On je rekao da nije. Znači dijete koje je preživjelo genocid 20 godina kasnije po prvi put priča o tome u cjelosti. Pitala sam ga kome bi volio da je ispriča, rekao je svojoj praunučadi. I ja sam tada shvatila da niko ne priča svoju priču zbog danas, nego to radi zbog onog sutra.

Elmina Kulašić je rođena u Prijedoru. Diplomirala je političke nauke sa podsmijerom internacionalnih nauka, ženske nauke i islamske nauke na Loyola University Chicago. Bila je izvršna direktorica Savjetodavnom Vijeću za BiH sa sjedištem u Washingtonu D.C. Organizirala je prvu komemoraciju žrtvama srebreničkog genocida u Washingtonu D.C. 2008. godine i u Skopju 2012. godine. Aktivno je učestvovala u radu bosansko-američke zajednice dok je stažirala za senatora Richarda J. Durbina i, tada senatora sada predsjednika SAD-a, Barracka Obamu. Magistrirala je na Central Europian University u Budimpešti. Drugi magistarski rad je završila na Univerzitetu Sarajevo i Bolonija Univerzitetu. Po povratku u BiH prije tri godine, bila je jedna od voditeljica razgovora sa preživjelima u Fondaciji Cinema for Peace za Video arhiv genocida BiH

Pažnja! Više pročitajte u printanom izdanju Preporoda od 1. maja 2015.g.
Oznake
« SARDAR: Rješenja ne postoje, moraju se smisliti Islamska zajednica nema literature za omladinu »

Povezani članci (po oznakama)

nazad na vrh

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine