Omerdić: Svaki dan morao sam pesjediti u prostorijama Udbe

Autor: Bajro Perva Avgust 19, 2015 0

Džemil ef. Omerdić, penzionisani imam iz Turbeta kod Travnika kaže: godinu dana, svaki dan, od sabaha do akšama, s ahmedijom na glavi, morao sam presjediti u prostorijama Udbe

 

 Uvaženi hadži Džemal efendija, predlažem da naš razgovor počnemo o prvim danima Vaše imamske karijere. Koje ste godine stavili ahmediju na glavu i stupili na dužnost imama?

Hadži Džemil ef. Omerdić: Moje prvo imamsko službovanje bilo je od 15. oktobra 1947. godine do 15. oktobra 1949. godine. Potom sam otišao u vojsku, u tzv. OZN-u, i odslužio tri debele godine. U to vriijeme nisu svakog uzimali u vojsku. Kad sam ja bio na viziti bilo nas je 300, a samo su mene uzeli. Ja sam jedini bio hodža.

Gdje ste služili vojsku?

Hadži Džemil ef. Omerdić: Dva i po mjeseca bio sam u Novom Pazaru. Potom sam došao u Banju Luku. Tu je bila obuka za bavljenje unutrašnjim poslovima, kako istraživati i hvatati bandite, četnike i ustaše.

Jeste li čitav vojni rok služili bez odsustva?

Hadži Džemil ef. Omerdić: Da. Na granicu sam otišao kod Bosiljgrada na jugoistoku današnje Srbije. Razbacani smo bili po karaulama.

Po izlasku iz vojske zaposlili ste se kao imam u džematu Turbe kod Travnika?

Hadži Džemil ef. Omerdić: Da. Po dolasku iz te OZN-e godinu dana, svaki dan, morao sam se javljati tadašnjoj Udbi u Travniku. Tamo bih boravio od jutra do večeri. Čitav dan. Presjedio bih s ahmedijom na glavi. Jedino bih izlazio do WC-a.

A, kako ste se snalazili za hranu?

Hadži Džemil ef. Omerdić: Jedan od udbaša bi mi otišao kupiti ćevape, pitu, ili nešto drugo da se prezalogaji.

Što su Vam to radili?

Hadži Džemil ef. Omerdić: Vjerovatno im je želja bila da mi ogade imamsku službu, te da ostavim ahmediju i prihvatim se nekog drugog posla daleko od Islamske zajednice. U to vrijeme bilo je toliko terora prema mladim efendijama da im je dolazilo da sami ostave ahmediju, da odu na poljoprivredu ili u kakvo preduzeće... I ja sam imao prilika da se zaposlim ovdje u Travniku. Možda bi i mene i natjerali i prisilili da mi rahmetli babo nije bio hodža, da nije držao džamiju. Babo je bio dobrog materijalnog stanja i znali su ga ljudi koji su tada bili u vlasti. Svi su ga poznavali, jer im je valjavao nekada u životu. Zahvaljujući tome babo me, nakon godinu dana, ipak uspio izvaditi iz tog zatvora. Tako mi je pomogao da budem vjerski službenik. Ali sam i dalje bio pod velikim pritiscima i terorom. Kad je otac to s njima udeverao, a bio je tamo neki Mahmutović, bio je tada načelnik Udbe, do tada nije znao čiji sam, a kad je saznao, onda su mu džemije potonule. Počeo se izvinjavati da je sve to vršeno nada mnom da bih ja sam napustio službu.Više se nisam morao javljati i boraviti u tom dnevnom zatvoru. Međutim, opet sam bio pod nadzorom.

Jeste li poznavali tog "nadzornika" iz sjene?

Hadži Džemil ef. Omerdić: Da. Znao sam. Bio je moj vršnjak. Budući da nije bio dovoljno sposoban za vojsku, ranije je vraćen kući. On je bio taj dobrovoljni agent. Douškario je bez ikakvih razloga.

Jeste li dobijali ikakvu naknadu od džemata tokom te godine prinudnog "dnevnog boravka" u Udbi budući da tamo niste išli svojom voljom?

Hadži Džemil ef. Omerdić: Ljudi su svakog petka skupljali novac da mi isplate redovne plaće.

Poslije prestanka "dnevnog boravka" u Udbi, kako su izgledale Vaše aktivnosti u džematu?

Hadži Džemil ef. Omerdić: Pošto je ova džamija u Turbetu (stara džamija, op. aut.) bila na osami, bez komšiluka, u to vrijeme morao sam odlaziti po kućama i učiti djecu. I to noću i u kuće onih ljudi čiju sam djecu smio učiti. Djeca nisu ni smjela dolaziti, jer je škola bila smještena u mektepskim prostorijama.

Jeste li smjeli obavljati namaske vaktove u džamiji?

Hadži Džemil ef. Omerdić: Od namaza u džematu sam klanjao samo džumu.

Jesu li vas tu godinu dana, koliko ste morali ići na "dnevni boravak" u Udbu, makar puštali da kao imam i hatib predvodite džumu namaz?

Hadži Džemil ef. Omerdić: Pustili bi me na džumu i po obavljenom namazu morao sam se ponovo vratiti u zatvor. Tamo i ovamo morao sam pješačiti po sedam kilometara. I to s ahmedijom na glavi. I to iz dana u dan. Bez preskoka bilo jednog dana. Budući da sam bio mlad, mogao sam to izdržati.

Dok ste sjedili na klupi jesu li Vas redovno isljeđivali?

Hadži Džemil ef. Omerdić: Tražili su od mene da napustim imamski posao i da, kao obrazovan čovjek, odem u državnu službu, pa u fabriku... Jedan pravoslavac Milan Milić zvao me u tadašnje preduzeće Kamensko, a danas Borac. Jedan, opet, musliman, direktor, molio je oca da me zaposli i tako spasi zatvora. Otac je stalno govorio: "Neka, vidjet ćemo!" Bio je strašno uporan. Međutim, otac je znao da ću izdržati te torture i vratiti se mom normalnom imamskom pozivu.

Koliko je duga i duboka Vaša imamska loza?

Hadži Džemil ef. Omerdić: U mojoj familiji oduvijek je neko bio imam, posebno u našem selu Pulac. U mom čoku bila su trojica braće. Jedan je bio imam, drugi trgovac, treći zemljoradnik. Onaj koji je bio imam, od njeg se, do dana današnjih, pruža imamska loza. Kažu da je otkako je zakopano selo u njemu bio imam iz naše familije. I dan - danas je imam iz naše familije.

Onaj što je bio trgovac, do današnjih dana, njegovi potomci imaju tu trgovačku lozu. A, od pretka poljoprivrednika i danas se neko od potomaka bavi poljoprivredom.

Poslije pet godina provedenih u Turbetu, kud Vas je vodila imamska služba?

Hadži Džemil ef. Omerdić: Pošto mi je majka bila slabog zdravlja, a bili su sami njih dvoje, otišao sam u Bijelo Bučje da budem što bliže njoj i babi. Tamo su mi dali i platu, a ovdje u Turbetu bili su mi dali jednu vakufsku parcelu da je obrađujem. Ja nisam mogao biti i poljoprivrednik, i hodža. U Bijelom Bučju bio sam tri godine. Potom je Naim ef. Hadžiabdić, koji je bio glavni imam, ponudio da uzmem Gološ. U tom Golešu u to vrijeme bila je česta promjena imama. Ja sam ostao 3 godine. Ponovo me je Naim efendija podigao u Oborke. Tamo sam ostao 26 godina. Odatle sam otišao u penziju i došao ovdje, kući. Sada sam u svojoj kući, u mirovini.

Kad je bilo teže imamu, u vrijeme Vašeg službovanja ili danas?

Hadži Džemil ef. Omerdić: Nikad nije bilo teže biti imam kao u godinama kad sam službovao u Turbetu, Bijelom Bučju, Golešu. Kad sam 1964. otišao u Oborke kao da sam u Džennet pao. Tamo je sasvim drugo stanje bilo. Tamo je Naim efendija držao pod svojim nadzorom i ni učitelji nisu smjeli javno rovariti protiv imama. Rekao mi je da šta god da se desi da njemu javim. U to vrijeme imam je morao tragati za požutjelim ćitabima kako bi, za sedam dana, spremio kvalitetnu hutbu. U odnosu na to vrijeme, danas je imamu sve gotovo: i hutba, i predavanje. Dovoljno mu je da redovno čita Preporod. U njemu će naći gotovu hutbu, predavanje. Danas naši alimi prevode razne knjige. A da ne govorimo o brojnoj literaturi, internetu, elektronskim medijima... Danas imaju plaće, a mi smo nekada nagradu za svoj rad dobijali u naturi.

Kako je izgledala pogodba u naturi?

Hadži Džemil ef. Omerdić: Pogodba je bila takva kao kad se čovjek na pijaci pogađa za kupovinu stoke. Bilo je novca, naravno. Od nature obično bi se dobijalo žito, kukuruz, grah... Naravno dio plaće bio bi i u novcu. Tada, neposredno po okončanju rata, bila je neimaština.

Šta biste radili sa viškom žita, graha i drugih potrepština koje ste dobijali kao plaću?

Hadži Džemil ef. Omerdić: Slao bih kući.

Sad ste u penziji. Da ste, ne daj Bože, osuđeni samo na tu peniju kako biste preživjeli?

Hadži Džemil ef. Omerdić: U nas imama su najniže penzije. Moja penzija trenutno iznosi oko 290 KM. Da ovi mladi imami znaju kolika ih penzija čeka možda bi mnogi od njih promijenili posao.

Kakav je odnos imama koji rade naspram penzionisanih kolega?

Hadži Džemil ef. Omerdić: Slabog sam zdravlja. Sedam puta sam operisan. Hvala Bogu, ipak sam na nogama. Slab sam i s vidom, dva puta sam operisao oči. Stoga slabo i hodam, slabo igdje idem. Djeca me odvezu na džumu namaz. Kad mi nema djece kod kuće petkom uzmem taxi da me odveze do džamije. Savjetovao bih mlade imame da savjete traže od penzionisanih imama koji su prošli najteže životne staze, najteža iskušenja, naročito onih iz moje generacije, koji smo prošli komunistički sistem. Kad i danas slušam imama, a on, bez ikakve sumnje, govori dobro, ja osjetim strah. Jer taj bivši sistem u nas je utjerao strah. Uvijek sam bio oprezan. Znao sam da svako dolazi u džamiju, i oni dobronamjerni, u većini, kao i oni koji mi nisu mislili dobro. Naim efendija, hiljadu mu rahmeta, uvijek bi govorio: 'Djeco, kolege, hodže, efendije, neka imate napisano na papiru ono što govorite na džumi, mevludu, bilo gdje. Nemojte napamet govoriti. Sutra će neko reći govorio je to i to. Ako to imaš na papiru ne boj se.' Ja i danas govorim mojoj djeci, i Muharemu efendiji u Rijasetu, i Ibrahimu efendiji u Australiji, i unuku u travničkoj medresi, da obavezno pišu ono što govore. Makar ti sve to imao u glavi, ali nek ima na papiru šta si rekao.

Kad bih ponovo bio mlad, a kad bih imao sadašnju pamet, ponovo bih tražio džamiju. Ne bih, dakle, tražio drugog posla, bez obzira na iskušenja kroz koja sam prolazio.

Kad se čovjek osvrne na radni vijek i ostalo što je ostalo iza njega, na šta je posebno ponosan?

Hadži Džemil ef. Omerdić: Na vjeru. Ona me je sačuvala od mogućih ponora i ostavila uspravnim kad je bilo najteže. Čvrsta vjera u Allaha dž. š. ostavila me u ovom poslu.

A kad su u pitanju aktivnosti koje ste imali?

Hadži Džemil ef. Omerdić: Imam o svemu mora voditi računa. Ako imaju dvije strane, jednu mora bataliti. Da bi izbjegao kritike od strane džematlija mora čuvati namaz, džemat, mora dolaziti na namaske vaktove, da je na vrijeme u mektebu. S druge strane, ako će napraviti džematu, iskvarit će familiji. Nek kaže roditeljima i rodbini: nemojte mi zamjeriti, a ja moram čuvati posao. To je moje preduzeće i moram strogo voditi računa o svojim obavezama.

Jeste li zadovoljni odnosom nas koji, bajagi, još uvijek radimo prema vama penzionisanim imamima?

Hadži Džemil ef. Omerdić: Duga je to priča. Vidi, ja sam jednom to rekao, prvo svom Muharemu, pa u Odboru, sada Medžlisu IZ Travnik, glavnom imamu Omeru ef. Meštrovcu, pa u džamiji mom muftiji mr. Nusretu ef. Abdibegoviću: 'Kad trebamo mi penzioneri negdje na ispomoć, daj, gdje ste, aman. Kad ne trebamo, nema nas. Umrli smo. Mi smo u tom vremenu, možda je Muharem s nekim govorio, pozvani u Sarajevo da se vidimo i tad su nam dodijeljene novčane hedije. Nema puno nas penzionisanih imama. Šta bi falilo muftijama, glavnim imamima, da nas, makar jednom u godini dana, pozovu da se vidimo, da popijemo kahvu, da malo popričamo.

Pa, ima li toga danas?

Hadži Džemil ef. Omerdić: Nema. Kad sam ja konkretno u pitanju, meni su kolege imami dolazili u bolnicu dok sam ležao, pa i u kuću. Ja im se na tome zahvaljujem. Mladim imamima poručujem da ne žale i da ne kukaju što su imami. Ako imaju imana u srcu i na duši nek čuvaju posao, da daju savjete onima koji žele da ih prihvataju.

U svoje vrijeme niste se smjeli baviti politikom, ali se politika Vama i vašom generacijom ozbiljno bavila. Znamo i kakva nam je bošnjačka politika danas. Šta biste poručili političarima?

Hadži Džemil ef. Omerdić: Poručio bih svima onima koji imaju pravo glasa da izađu na izbore. Ako mi nećemo glasati, glasat će drugi. I mi smo u tom slučaju donji. Treba da budemo zajedno, da u čavao kucamo jednim čekičem.

Malo je poznato da više od 40 godina stipendirate učenike i studente?

Hadži Džemil ef. Omerdić: Ne volim govoriti o sebi, ne volim se slikati. Ja sam svake godine, od 1964. godine do danas, stipendirao po jednog đaka ili studenta, ne računajući moju djecu, a ovo prvi put govorim javno. Bilo je slučajeva da su stipendije išle i studentima fakulteta. Ti bivši učenici i studenti danas su uspješni ljekari, novinari, književnici, inžinjeri, profesori, imami. Ima jedan imam, Malik, koji mi se svake godine javi. Dakle ima onih koji mi se jave, ali i onih koji se ne jave. Moja bi preporuka bila svim kolegama imamima da, ako pojedinačno ne mogu stipendirati po jednog učenika ili studenta, da se udruže i tako daju doprinos makar u jednoj stipendiji. Jer, davanje stipendija daje se u banku za onaj svijet, Ahiret, da ima zalihu. Nek Allah ukabuli. I činit ću to dokle budem mogao.

Šta mislite o bijeloj kugi?

Hadži Džemil ef. Omerdić: Čim jedan mladić ispuni uslove za ženidbu treba da se ženi. I djevojkama i mladićima apel da se udaju, odnosno žene, da sklapaju brakove. Tako jednom došao moj džematlija da mu opremim dijete koje je bilo netom preselilo. Kad sam došao njegovoj kući on plače ko godina. Pitam ga što plaće kad i bez tog djeteta ima devetero djece, a on kaže: "Nek se islam širi!" Allah mu dao lijepi Džennet. I muškarcu, i ženi brak je bedem koji će ih ograditi od džehenemske vatre.

Preporod, 21/935, 01. 11. 2010.

 

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija