Ubijeni su Mehmedovi sinovi: Kadir rođen 1958. godine, Behadil 1960, Fadil 1966, Mujo 1968,  Nurija 1970 godine, dok je jedini preživio najmlađi Sakib, ali nije majka Havka, koja je na vijest da je on živ, istog dana umrla od uzbuđenja.

Sakib u logoru Šljivovica izgubio 50 kg. tjelesne težine

Prisustvujući ovogodišnjoj dženazi u Srebrenici, kada je 11. jula 2011. godine u šehidskom mezarju u Potočarima ukopano još 613 identificiranih žrtava četničkog genocida, čime se broj ukopanih na tom mezarju povećao na 5137 osoba, saznali smo da su u srebreničkom naselju Podgaj, bračnom paru Mehmedu i Havki Alić, četnici ubili petericu sinova, a da je najmlađi sin Sakib jedini preživio taj masakr.

Trećeg septembra ove godine u Doborovcima kod Gračanice posjetili smo Mehmeda i njegovog sina Sakiba i pobliže se upoznali o teškoj tragediji koja je zadesila ovu porodicu.

Mehmed Alić, babo peterice ubijenih sinova, rođen 1932. godine, koji se u vrijeme četničke agresije nalazio se na radu u Njemačkoj, danonoćno je pratio šta se dešava u domovini i bio je stalno u komunikaciji, koliko se to tada moglo, sa porodicom. Pad Srebrenice i saznanje šta se tamo dogodilo, teško su ga pogodili. Ipak, nadao se da neće sve biti tako zlosutno. Šesterica njegovih sinova, boraca Armije R BiH, krenuli su sa ostalim, prema slobodnim teritorijama, dok su supruga Havka, snahe i unučad krenuli konvojem.

Supruga Havka, koja se smjestila u Džakule kod Gračanice, stalno se raspitivala da li je ko vidio njene sinove. Počela je, nažalost, postepeno saznavati okrutnu istinu, o pogibiji sinova, ali se nadala da to neće biti tako tragično, te da će bar neki od njih šesterice, preživjeti. I onda, u novembru 1995. godine, putem poruke, saznaje da joj je najmlađi sin Sakib, rođen 1972. godine, živ i da se nalazi u Srbiji, u logoru Šljivovica kod Užica. To je majku Havku toliko uzbudilo, da je isti dan preselila na Ahiret. Srce joj jednostavno nije moglo podnijeti takve turbulencije i uzbuđenja. Mehmed Alić, otac peterice ubijenih sinova, dolaskom u domovinu, odmah nakon završetka rata, sav skrhan bolom, nemade priliku zateći petericu svojih sinova, niti svoju suprugu Havku, s kojom je izrodio sedmero djece, šestericu sinova i kćerku. Ipak, i on se nadao  da će se odnekud pojaviti lijepa vijest da su sinovi, ili neki od njih preživjeli.

Nažalost, ispostavilo se da su peterica sinova ubijeni, a samo je Sakib preživio. Četverica su pronađeni i ukopani u Potočarima, jedino najstariji Kadir još nije pronađen. Kosti ubijenih pronađene su u okolini Zvornika, najviše u Pilici.

U logoru Šljivovica  Sakib izgubio 50 kg. tjelesne težine

Najmlađi sin Sakib, koji je sticajem slučaja preživio, o svojoj sudbini kaže:“ Ja sam krenuo sa braćom i ostalim muškarcima prema slobodnim teritorijama. Nažalost, grupa u kojoj sam se nalazio, nije se mogla probiti na slobodnu teritoriju, a bili smo tako blizu, u Križevačkim njivama kod Zvornika. Vratili smo se nazad i krenuli prema Žepi, ne znajući da je i ona u međuvremenu okupirana od strane četnika. U Budičinom Potoku, pred Žepom, bili smo zarobljeni i prebačeni u Srbiju. Smjestili su nas u logor Šljivocia kod Užica, u kome sam ostao osam mjeseci i 10 dana. Tu sam preživio najteže trenutke u svom životu. Svakodnevno su nas tukli, mučili. Bili smo gladni i žedni. Ja sam u tom logoru toliko omršao da se nisam mogao poznati. Sa 98 kg. težine, koliko sam ranije imao, u tom loguru sam spao na 48 kg. tjelesne težine. Kada sam izašao iz logora, moja patnja se nastavila. Nisam žive zatekao moju braću i majku. U našem Podgaju, gdje smo svi imali kuće i lijepo živjeli, ostala je samo pustoš, a porodice se razišle diljem domovine i dalje.“ Vidjevši da je ova priča Sakiba mnogo uzbudila, obratio sam se njegovom babi Mehmedu, zamolivši ga da on nastavi kazivanje o ovom teškom četničkom zločinu.

Mehmed Alić, pravi gorštak, iako je zašao u 80. godinu života, neda  se. Kaže da je i njega kao i sina Sakiba sve ovo teško pogodilo. Često mu sinovi dolaze na san, najviše najstariji Kadir, koji još nije pronađen i vidi ga u snu, kao da je živ. Ali, kaže Mehmed, mora se i dalje živjeti. On je radeći u Njemačkoj, uštedio nešto novca, od koga je u Doborovcima kupio kuću, u kojoj živi sa sinom, snahom i troje unučadi. Sin Sakib veli, da mu je babo taj koji ih situira. Od svojih 150 KM mjesečno, koje dobiva kao demobilisani borac, nebi mogao živjeti i školovati troje djece, a posla ne može nigdje naći.

Mehmed Alić se brine i o svom rodnom mestu Podgaj. Tamo je dao plac površine 1000 m2 za džamiju, koja se gradi / ranije tu nije nikada bilo džamije /, a ujedno je uvakufio i svoje dvije vode, jednu za džamiju, a drugu za gasulhanu. On kaže da mu je tu u Doborovcima lijepo, fino se slaže sa komšijama, ali ne odustaje od povratka u Podgaj, kada se tamo steknu uslovi i saniraju porušene kuće.

 

Unuka poginula na dan svoje udaje

Da  jedna nesreća često ne dolazi sama, uvjerili smo se i kod naših domaćina, Mehmeda i Sakiba.

Uz šestericu sinova, koji su svi bili oženjeni i imali djecu / Mehmed ima 11 unučadi i troje praunučadi /, kćerka Fadila Germić, koja je kao muhadžir žvjela u Vozući kod Zavidovića, također je imala troje djece, kćerku i dva sina. Kada je 1998. godine, tada dvadesetogodišnja njena  kćerka Jasmina bila na udaju, zamolila je svog dajdžu Sakiba Alića da joj na dan udaje posudi auto, da kupi još neke sitnice. Isti dan ona je u tom autu, u saobraćajnom udesu, poginula na dan svog vjenčanja.

Sada Fadila Germić sa sinovima živi u Sent Luisu, u Americi. Supruge peterice ubijenih sinova žive sa  djecom u raznim mjestima naše države, dok Mehmed sa sinom Sakibom, snahom Hajrijom, unučadima, Damirom, Havkom i Mujom, živi u Doborovcima kod Gračanice.

Na konstataciju, da je pravda spora ali dostižna i da je ratni zločionac Mladić ipak iza rešetaka, Mehmed reče:“Nije to pravda kakva bi trebala biti za ovako počinjene zločine. Koliko god osudili zločinca Mladića, on neće robijati ni po jedan dan za ubijenu osobu“.

Preporod 1. oktobar 2011. godine