Hasan Hasanović je rođen 1973. godine u selu Likari. Trenutno je komandir odjeljenja Izviđačke pješadijske brigade u činu starijeg vodnika prve klase. Hasan se oženio u 21. godini i ubrzo dobio sina Harisa. S četrnaest mjeseci njegovog život pala je Srebrenica. Pomislio je kako mu je to najteži trenutak u životu, ali nije bilo tako.

 Osjećao sam da smo svi već mrtvi

 “Šestog jula 1995. godine počeo je napad na Srebrenicu. Nije bilo nijedne sekunde kada nisu padale granate. Do desetog jula sam se nadao da ćemo se spasiti i da će se Srebrenica odbraniti. Krenuo sam za Potočare gdje sam sreo braću Hajru (18) i Hasiba (19), od kojih sam se ranije odvojio. Na Šušnjare sam krenuo 11. jula oko tri sata ujutro u koloni s drugim Srebreničanima. Na put je krenulo oko 18.000 ljudi. Bilo je pokušaja da se organizira put u pravcu Tuzle, Kladnja itd. Nakon nekih pet kilometara pješačenja čula se pucnjava. Stali smo u šumi i nakon sat vremena došao mi je komšija i rekao da mi je brat Hajro poginuo. Vratio sam se i našao ga. Imao je tri prostrijelne rane. S njim je bilo šest mrtvih. Bacio sam neku granu preko njih i nastavio dalje. Nismo imali vremena ukopavati ih. Razmišljao sam o bratu Hasibu, ne znajući gdje je. Na putu smo nailazili na putokaze koji su nas usmjeravali. Mislili smo da znamo gdje idemo. Zapravo, navođeni smo na mjesto gdje su nas planirali likvidirati. U Bratunačkim kamenicama, u šumi, počela je pucnjava dok smo čekali da padne noć kako bismo krenuli prema Konjević-Polju. Često se sjetim slika, poput mladića Meme, koji je sjedio pored mene naslonjen na jedno stablo, a čija glava je pogođena i rascijepila se. Tada sam počeo trčati bez prestanka i tek ujutro oko pola osam shvatio sam da sam u Kravici. Bio je ogroman broj ljudi pored onih skladišta. Ponovo sam, napuštajući Kravice, došao do Bratunačkih kamenica odakle sam ranije pobjegao. Vjerujte, od mrtvih tijela nisam mogao gdje nogu staviti. Preko hiljadu ljudi je ubijeno. Prema mojim informacijama nađeno je preko 900 tijela nakon rata. Nisu bili ukopani, kako su ubijeni tako su i ostavljeni. Odatle sam došao u Burnice gdje sam našao jednog dječaka u crvenoj trenerci kojem sam povjerovao da poznaje teren, iako mi je bilo čudno da tako mlad zna. Taj dječak je pokazao put meni, a poslije i drugim ljudima. Kada smo se rastavljali, kazao mi je: ‘Moram klanjati, a vratit ću se’. Niko ne zna ko je taj dječak. U Mravinjcima sam naišao na čovjeka koji je bio vezan za drvo kojem je bila navučena suknja. Bio je rasporen preko lica. Obrazi su mu bili zavraćeni iza ušiju. Spolni organ mu je bio odsječen. Bio je živ, sigurno čekajući da ga neko ubije i skrati mu muke. Spustio sam se do obližnjeg puta, na asfalt gdje sam istrčao pred srpske vojnike. Samo su me pitali ima li iko iza mene i kazali da požurim jer će im uskoro smjena. Trčeći pao sam u rijeku Jadar. Naletio sam na veću grupu naših ljudi, ali brata Hasiba još nisam našao. Neko je tražio dobrovoljce da se vratimo nazad i prijavio sam se, kako bih našao brata. Na Udriču, 12. jula, naišli smo na još stotinjak ljudi koje je onaj dječak izveo. Među njima je bio i moj brat, potpuno bos. Skinuo sam svoje čizme i htio mu dati, ali jedan komšija mu je dao patike. Prije nego smo krenuli ponovo su počele padati granate. Sjećam se da je poginuo jedan mladić kojem je Ćamil Babić nožem kopao bilo kakav mezar da ga ukopaju. Granate su nas pratile kako smo se kretali. Po silasku u mjesto Glodi ponovo je bila zasjeda. Prvi u koloni ostali su bez glave. U zvorničkoj Kamenici sam zaspao. Prišao mi je jedan momak i ošamario me. Pitao sam ga gdje sam. Navečer smo ponovo krenuli. Imali smo još jednu zasjedu na Veljevoj glavi. Dosta je ljudi poginulo. Došli smo do Liplja. Granate su ponovo počele padati. Od Liplja se više nisam saginjao na zvuk granata ili metaka. Čekao sam svoj red. Osjećao sam da smo svi mrtvi. Nestalo nas je više od pola u toj koloni. Neki su i preživjeli u toj cijeloj zbrci i otišli drugim putem ka Žepi i slično. Neki su uhvaćeni i završili u logorima”, sjeća se Hasan.

 Tuzla je nakraj svijeta

 Peti dan od polaska iz Srebrenice Hasan je s preživjelima došao do Križevaćkih njiva. Hasan je činio sve da se brat od njega ne odvoji. Za majku, suprugu i sina nije znao ništa. Već je izgubio jednog brata i sve što je imao bio je brat Hasib. Prema procjenama do Tuzle im je ostalo dan ili dva hoda. Tuzla im se činila kao da je bila na kraju svijeta.

Na Baljkovcima postavljena je zasjeda. Srpske snage znale su da je to put ka Tuzli. Čekali su preživjele u rovovima potpuno naoružani.

 “Pucnjava je bila bez prestanka. Ljudi su stalno padali. Iznenada, iz vedra neba počeo je padati led, što je poremetilo napad. U pola četiri brat Hasib je ranjen. Uzeo sam ga u naručje i sprva ne osjećajući stavio mu ruku u rasporeni stomak. Nosio sam ga nekih dvadeset kilometara do Nezuka. Nosio bih njega nekih dvjesto metara pa se vraćao po jednog komšiju. Bilo je slučajeva gdje su očevi govorili sinovima da idu, da ih ostave i spašavaju sebe. Nisam htio brata ostaviti i to je jedino tijelo koje je izneseno na slobodnu teritoriju. Mislio sam bit će mi lakše ako ga iznesem na slobodnu teritoriju pa makar bio i mrtav. Pomogli su mi u nošenju Refik, Sejad i Vekaz Šahmanović. Ranjen sam zajedno s bratom. To mi je bilo treće ranjavanje.”

 Hasib je živio još devet i po sati kada ga je Hasan donio u Nezuk. Preminuo je oko podne. Prije smrti tražio je vode, ali je Hasan prema preporuci doktora odbio. I danas se pita je li pogriješio.

Nakon smrti brata, Hasanu je na umu bilo samo šta reći majci, kako saopštiti da su joj poginula oba sina. Međutim, situacija je postala još teža kada su Hasana odvojili od Hasibovog mrtvog tijela. Nije mogao reći majci gdje se nalazi tijelo.

 Potraga za tijelom brata

 “Porodicu sam sreo na aerodromu. Majci sam odmah rekao za pogibiju braće. Dva i po mjeseca sam tražio tijelo Hasiba. Našao sam ga u ateističkom groblju zahvaljujući doktoru Zdenku Cihlažu. Na nišanu je pisalo: Srebrenica N.N. 2. Bio je ukupan nekih dvadesetak centimetara. Prenio sam ga u muslimansko mezarje. Doktor mi je dao svoj nalaz da je imao 72 ustrijelne rane i 9 prostrijelnih”, sjeća se Hasan.

Dijelove tijela brata Hajre su pronašli u dvjema različitim grobnicama na Snagovu. Ne pronašavši sve dijelove tijela, Hasan ga je ukopao bez tjemene kosti, jednog stopala i jedne šake.

“Hvala Bogu, danas znam gdje su i mogu im otići na mezar.” Hasan je nakon dvadeset godina od Srebrenice sabrao kosti oko 37 članova uže familije, između ostalog i beba. Dajdži su jednim metkom ubili suprugu s djetetom u naručju dok je dojila bebu. Kad su ih našli, pacovi su već jeli bebu.”

 Život preživjelih

 Nakon ove tragedije Hasan je morao preživjeti s porodicom bez ičega. Njegova današnja kuća u Siminom Hanu kod Tuzle je njegov četrnaesti dom, u kojem živi sa suprugom Hajretom, sinom Harisom i kćerkom Eminom.

“S aerodroma, gdje smo živjeli s bebom od nekoliko mjeseci u šatoru, otišli smo u Solinu gdje smo živjeli u sportskoj dvorani sa 150 ljudi. Nisi se mogao okupati, pričati, jer svakom je nešto smetalo. Poslije sam postao potpuno ravnodušan. Tražio sam utjehu u piću sve dok nisam upoznao Mehidina Jakubovića i vratio se vjeri. Nijedan dan ne prođe, a da se ja ili neko od članova porodice ne prisjeti ili spomene Srebrenicu. Čini mi se da liježem i budim se sa Srebrenicom. Ponekad me kolege pitaju kako se uopšte mogu nasmijati. Kažem im da onaj ko je živ, smije se.”

Hasan žali samo što pored ostalih slika nema slike njegovog brata u Memorijalnom centru Potočari.

 Nije Bošnjak ko ne zna za Potočare

 Razgovarajući o tome koliko ljudi iz različitih krajeva BiH razmišljaju o genocidu i masakrima Hasan smatra da je potrebno govoriti samo istinu.

“Bošnjak nije onaj ko ne zna gdje su Potočari. Onaj ko ne ode u Potočare, Kozarac itd. Od Marša mira ljudi su počeli praviti vašar. Sad to prerasta u slavlje. To prerasta u nešto što ne liči na odavanje počasti. Taj put treba neko prijeći da bi osjetio ta iskušenja. Nikad nisam nakon Marša mira ušao u Potočare bez suza. Više stranci poštuju ovaj čin nego naši ljudi. Moj sin kada je prešao ovaj put kazao mi je: ‘Kad je ovako teško prijeći put u miru, kako je tek onda bilo u ratu’. Mislim da narod zapostavlja Srebrenicu. Pored toga, većina međunarodnih organizacija u Srebrenici su radi koristi. U mom selu Likare vratila se jedna porodica. Oni do ove godine nisu imali struje. Kad povratnici odu u Opštinu Srebrenica, budu odbijeni.”

Prema njegovim riječima najaktivnije udruženje u Srebrenici je Muallim-Prosvjetitelj, koje je stalno na raspolaganju povratnicima.

Hasan je nakon rata stupio u vojnu službu. Od 2007. godine je na dužnosti u Tuzli. Pohvaljivan je nekoliko puta, a 2001. je izabran i za najboljeg podoficira u Vojsci Federacije.